REPUBLIKA HRVATSKA

P-2096/2023-22

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27 SPLIT

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆVJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po OD "Metelko, Knežević & partneri" Zagreb Lopašićeva 6, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno s zamjenikom punomoćnika ĆV odvjetnički vježbenik u Splitu te zamjenik punomoćnika ŠV odvjetnički vježbenik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na ročištu za objavu 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 547/05, kreditna partija: 7102748487 od 09.06.2005.g. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 7.974,29 EUR koje teku na pojedine mjesečne iznose od:

na iznos od 7,85 EUR koja teče od datuma 05.09.2005. do isplate

na iznos od 4,42 EUR koja teče od datuma 05.10.2005. do isplate

na iznos od 4,98 EUR koja teče od datuma 05.11.2005. do isplate

na iznos od 4,43 EUR koja teče od datuma 05.12.2005. do isplate

na iznos od 1,76 EUR koja teče od datuma 05.01.2006. do isplate

na iznos od 6,24 EUR koja teče od datuma 05.11.2008. do isplate

na iznos od 23,21 EUR koja teče od datuma 05.01.2009. do isplate

na iznos od 23,17 EUR koja teče od datuma 05.02.2009. do isplate

na iznos od 27,71 EUR koja teče od datuma 05.03.2009. do isplate

na iznos od 16,92 EUR koja teče od datuma 05.04.2009. do isplate

na iznos od 19,23 EUR koja teče od datuma 05.05.2009. do isplate

na iznos od 10,88 EUR koja teče od datuma 05.06.2009. do isplate

na iznos od 5,88 EUR koja teče od datuma 05.07.2009. do isplate

na iznos od 6,83 EUR koja teče od datuma 05.08.2009. do isplate

na iznos od 12,27 EUR koja teče od datuma 05.09.2009. do isplate

na iznos od 7,48 EUR koja teče od datuma 05.10.2009. do isplate

na iznos od 6,22 EUR koja teče od datuma 05.11.2009. do isplate

na iznos od 13,35 EUR koja teče od datuma 05.12.2009. do isplate

na iznos od 19,82 EUR koja teče od datuma 05.01.2010. do isplate

na iznos od 27,98 EUR koja teče od datuma 05.02.2010. do isplate

na iznos od 26,06 EUR koja teče od datuma 05.03.2010. do isplate

na iznos od 38,41 EUR koja teče od datuma 05.04.2010. do isplate

na iznos od 38,01 EUR koja teče od datuma 05.05.2010. do isplate

na iznos od 48,15 EUR koja teče od datuma 05.06.2010. do isplate

na iznos od 74,62 EUR koja teče od datuma 05.07.2010. do isplate

na iznos od 58,82 EUR koja teče od datuma 05.08.2010. do isplate

na iznos od 95,98 EUR koja teče od datuma 05.09.2010. do isplate

na iznos od 85,58 EUR koja teče od datuma 05.10.2010. do isplate

na iznos od 66,73 EUR koja teče od datuma 05.11.2010. do isplate

na iznos od 96,65 EUR koja teče od datuma 05.12.2010. do isplate

na iznos od 119,58 EUR koja teče od datuma 05.01.2011. do isplate

na iznos od 107,69 EUR koja teče od datuma 05.02.2011. do isplate

na iznos od 94,82 EUR koja teče od datuma 05.04.2011. do isplate

na iznos od 109,21 EUR koja teče od datuma 05.05.2011. do isplate

na iznos od 148,48 EUR koja teče od datuma 05.06.2011. do isplate

na iznos od 135,58 EUR koja teče od datuma 05.07.2011. do isplate

na iznos od 210,40 EUR koja teče od datuma 05.08.2011. do isplate

na iznos od 208,70 EUR koja teče od datuma 05.09.2011. do isplate

na iznos od 151,91 EUR koja teče od datuma 05.10.2012. do isplate

na iznos od 161,75 EUR koja teče od datuma 05.11.2012. do isplate

na iznos od 159,23 EUR koja teče od datuma 05.12.2012. do isplate

na iznos od 162,63 EUR koja teče od datuma 05.01.2013. do isplate

na iznos od 151,41 EUR koja teče od datuma 05.02.2013. do isplate

na iznos od 155,98 EUR koja teče od datuma 05.03.2013. do isplate

na iznos od 156,70 EUR koja teče od datuma 05.05.2013. do isplate

na iznos od 145,04 EUR koja teče od datuma 05.06.2013. do isplate

na iznos od 141,28 EUR koja teče od datuma 05.07.2013. do isplate

na iznos od 142,35 EUR koja teče od datuma 05.08.2013. do isplate

na iznos od 150,33 EUR koja teče od datuma 05.09.2013. do isplate

na iznos od 158,80 EUR koja teče od datuma 05.10.2013. do isplate

na iznos od 155,24 EUR koja teče od datuma 05.11.2013. do isplate

na iznos od 158,57 EUR koja teče od datuma 05.12.2013. do isplate

na iznos od 157,60 EUR koja teče od datuma 05.01.2014. do isplate

na iznos od 133,97 EUR koja teče od datuma 05.02.2014. do isplate

na iznos od 136,24 EUR koja teče od datuma 05.03.2014. do isplate

na iznos od 132,94 EUR koja teče od datuma 05.04.2014. do isplate

na iznos od 132,02 EUR koja teče od datuma 05.05.2014. do isplate

na iznos od 128,78 EUR koja teče od datuma 05.06.2014. do isplate

na iznos od 131,76 EUR koja teče od datuma 05.07.2014. do isplate

na iznos od 135,15 EUR koja teče od datuma 05.08.2014. do isplate

na iznos od 138,21 EUR koja teče od datuma 05.09.2014. do isplate

na iznos od 139,17 EUR koja teče od datuma 05.10.2014. do isplate

na iznos od 142,44 EUR koja teče od datuma 05.11.2014. do isplate

na iznos od 144,22 EUR koja teče od datuma 05.12.2014. do isplate

na iznos od 143,71 EUR koja teče od datuma 05.01.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.02.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.03.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.04.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.05.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.06.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.07.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.08.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.09.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.10.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.11.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.12.2015. do isplate

na iznos od 145,50 EUR koja teče od datuma 05.01.2016. do isplate, sa zakonskom kamatom na navedene iznose do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.

Za više traženo tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.175,00 eura sa zakonskim kamatama koje teku od 17. srpnja 2026. koja se na navedeni iznos obračunava po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.”

Obrazloženje

1. U svojoj tužbi od 22. svibnja 2023 tužitelj je naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu 09. svibnja 2005. na iznos od 143.084,87 CHF. Isto tako je naveo da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također je navedeno da je predmetni ugovor konvertiran odnosno zaključen je dodatak ugovoru. Isto tako je navedeno da su ništetne ugovorne klauzule o valutnoj klauzuli te da je tuženik dužan platiti i troškove obrade kredita tzv. ulaznu naknadu.

2. U svom odgovoru na tužbu od 26. lipnja 2023. tuženik je naveo:

Tužiteljeva tužba je neuredna, budući tužitelj u istoj nije naznačio VPS. Nadalje, Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Svojim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva, prije svega, donošenje Rješenja kojim će se naložiti tuženiku da u roku od 15 dana dostavi kreditnu dokumentaciju vezano za zaključeni ugovor o kreditu. Tuženik se protivi ovakvom traženju Tužitelja, odnosno, smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz ZPP-a u smislu podnošenja tzv. stupnjevite tužbe, budući Tužitelj ničim ne dokazuje da je od Tuženika zatražio predmetnu dokumentaciju. Nadalje, u toč. I. petita tužbe utvrđenje ništetnima odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a u toč. II. isplatu iznosa koji se tek treba utvrditi, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos od datuma dospijeća pa sve do isplate, i to na ime ništetnosti ugovorene valutne klauzule, točkom III. utvrđuje ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9011999373 od 03.10.2006.g. kojom je dogovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) te dio odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ( izlazna naknada), pa u točki IV. traži isplatu navedenih naknada uvećano za zz kamate od dospijeća pa do isplate te u toč. V. potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9011999373 od 03.10.2006.g., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 87.400,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18.

U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Točno je da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011999373 od 03.10.2006.g. Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 03.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011999373 koju činjenicu tužitelj navodi u historijatu tužbe, međutim, sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu.

Dakle, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011999373 od 03.10.2006.g već se vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite. Sporazumi o konverziji u RH sklopljeni su temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g. suci su jednoglasno zauzeli sljedeći stav: Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

Isti su donijeli svoj Zaključak vjerojatno imajući na umu sljedeće:

ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine.

Sukladno navedenom zakonu, svaka banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate.

Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum) raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka.

Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata.

Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke.

Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće:

(6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu.

Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužitelj se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule.

Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF.

Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR.

Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Pregled presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-794/2018, dostupne na mrežnim stranicama VSRH pregled ostalih presuda.

Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev- 2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja se i pravno mišljenje prof.dr.sc. NV i doc.dr.sc. PV s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu.

Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.g. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke:

„ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita

Tuženik mora navesti kako Tužitelj nigdje ne navodi da je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita već samo da je ista odredba ništetna, čime postaje upitan njegov pravni interes.

Tuženik ističe kako predmetna odredba ugovora o kreditu zapravo predstavlja naknadu štete predviđenu čl. 1024 st. 3 ZOO-a, i to unaprijed ugovoreni iznos naknade štete, a što je u skladu sa čl. 345 st.3 ZOO-a.

Predmetnom odredbom je izričito dopuštena prijevremena otplata obveza iz ugovora o kreditu, od strane korisnika kredita, te je u tom slučaju korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan naknaditi štetu. Iz teksta navedenog članka razvidno je da nije isključeno pravo tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl.

Tuženik ukazuje na sudsku praksu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju u presudi posl.br. P 517/2018 od 05.03.2020.g. iz koje je razvidan stav da tuženik bi imao pravo obračunati i naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu.

Takav stav ističe i Županijski sud u Splitu koji je presudom posl.br. Gž 1215/20 od 24.02.2021 potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu.

Presuda ŽS u Splitu, posl.br. Gž 1215/20 od 24.02.21

U odnosu na naknadu za obradu kredita: Tuženik ističe kako ugovaranje naknade za obradu kredita nije nijednim zakonskim aktom zabranjeno niti bi bilo nepošteno, budući je predmetna odredba jasna i razumljiva te je prezentirana i usuglašena sa Tužiteljem prilikom podizanja kredita.

U odnosu na valutnu klauzulu: Također, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna.

Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla.

Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti.

Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta.

Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora.

Tuženik oprezi radi osporava i visinu potraživanja, koju Tužitelj nije ni postavio budući se radi o stupnjevitoj tužbi, no smatra da istu nije ni potrebno računati budući je tužbeni zahtjev neosnovan.

U odnosu na prigovor zastare:

Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim.

Tuženik ističe kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a

Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare, te da je ista podnesena 04.04.2012.g. onda se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.g.

Potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, djelomičnu prijevremenu otplatu, otplatnu tablicu, plan otplate sa promjenama kamatnih stopa u CHF kreditu, plan otplate s promjenama kamatnih stopa u Euro simuliranom kreditu, knjigovodstvenu karticu kredita, pregled uplata po kreditu, izračun konverzije s planom otplate, financijski izračun sa pripadajućim tablicama, otplatne planove, pregled kamatnih stopa, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića te iskaz tužiteljice ĆVJ.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu te da je aneksom ugovora taj kredit konvertiran.

7. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku više preplaćenih anuiteta s osnova valutne klauzule ili ima pravo na zakonske zatezne kamate.

8. Tuženik u svom odgovoru predlaže tužbu tužiteljice odbaciti kao neurednu i nepodobnu za raspravljanje pa je kao prvo kazati kako se radi o institutu "stupnjevite tužbe" predviđene odredbama Zakona o parničnom postupku, stoga tužba nije neuredna i podobna je za raspravljanje, a tužiteljica će ponovno odrediti vrijednost predmeta spora i urediti visinu svog tužbenog zahtjeva nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sve kako je to predviđeno odredbama zakona i navedeno u tužbi.

9. U identičnim sporovima protiv istog tuženika - Privrednu banku Zagreb d.d., postoji već opsežna sudska praksa kojom se svi navodi tuženikova odgovora na tužbu otklanjaju. No, tužiteljica neće zatrpavati spis svom tom dokumentacijom već će samo citirati i priložiti određene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i županijskih sudova kojima u bitnome ti sudovi pojašnjavaju subjektivne granice pravomoćnosti kolektivnih presuda potpuno suprotno navodima iz odgovora na tužbu;

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima izričiti stav prema kojem je dokazivanje ništavosti pojedinih odredbi u ovom postupku potpuno suvišno (npr. saslušanje svjedoka, zaposlenika banke, stranaka itd. jednako kao i postavljanje takvog petita.

Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl.br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. posredno utvrđuje kao neosnovane prigovore i navode iz tuženikova odgovora na tužbu (pitanje zastare i ništavosti i dokazivanja itd.) te ističe kako niže stupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

11. Odredbe Zakona o parničnom postupku ( dalje: ZPP) i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi takvo postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a I ZZP-a.

12. Tuženik u svom odgovoru neosnovano ističe prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dana 30. siječnja 2020. na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirano je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka koji glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“

13. Tuženik neosnovano kroz svoj odgovor na tužbu ističe kako tužiteljica nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovor o kreditu pa je naglasiti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. već utvrdio da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pritom poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Navedenom presudom Vrhovni sud je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži i tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu ŠVJ i ĆVJZ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, koja glase:

- učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo,

- proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju,

- potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Tuženik u svom odgovoru navodi kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena kao i valutna klauzula, a što je pak notorna činjenica. Tužiteljica drugačije nije ni tvrdila niti tvrdi, uostalom kao ni presude u kolektivnom sporu. Tuženik, očito pogrešnim tumačenjem pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. S obzirom na navedeno, tužiteljica posebno još jednom ističe slijedeće:

promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti već način njezine promjene i to jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila niti određena niti odrediva što je utvrđeno kolektivnim presudama. Kamatna stopa jest ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih promjena, slijedom čega se ima primijeniti ona kamatna stopa koja je bila poznata početkom otplate, valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to već sve pojašnjeno u tužbi.

Presudama u "kolektivnom sporu" je naglašeno kako upravo kombinacija prethodna dva navedena elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi ugovora o kreditu.

14. Prema tuženikovim tvrdnjama, vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što svakako nije točno, jer tužiteljica na takvo što nikada nije i ne bi pristala. Isto tako, tuženik tvrdi da su se promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika – a koji kriteriji tužiteljici nikada nisu prezentirani, niti su isti valjano inkorporirani u ugovor. Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/2012 se o tome jasno i nedvojbeno očitovao na način da je istaknuo kako se u tom slučaju radi o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih te da kriteriji koje banke navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.

Na isti način o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u presudi i rješenju Revt- 249/2014, gdje je naveo da je terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem te da je za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

15. Tuženik nadalje tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF niti je bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u CHF-u pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka kod tužiteljice uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i jedinstvenoj prilici. Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/18 nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je i ona ništetna.

16. Nadalje, potpuno je pogrešna tvrdnja tuženika da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na Privrednu banku Zagreb d.d. nedvojbeno i jasno proklamira ništavost spornih odredbi. Navedeno je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih činjenica – kao što je "špranciranost" bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je diljem Republike Hrvatske koristio iste obrasce ugovora o kreditu i postupao je istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude sudova različite mjesne nadležnosti protiv istog tuženika.

17. Tuženik također potpuno pogrešno navodi kako je solemnizacijom predmetnog Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika stvorena neoboriva pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik bila upoznata sa svim ugovornim odredbama. Neosnovanost ovog navoda proizlazi iz činjenice što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/2017. U konkretnom slučaju, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna je osim zato što je na nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva. Osim navedenog istaknuti je kako se ni ne može solemnizirati ono što među strankama nije ni bilo ugovoreno, a to su način i uvjeti za promjenu kamatne stope.

18. Konačno, istaknuti je kako su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/4150/2019 od 03. veljače 2021. odbijene sve ustavne tužbe banaka ( pa i tuženika) podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 03.rujna 2019. čime je još jednom potvrđena ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u svim kreditima tih banaka s valutom.

Štoviše, tužitelj uopće ne osporava da je proveo konverziju i nastavio s otplatom kredita u valuti EURO međutim da samom konverzijom tužitelj nije doveden u početno stanje niti je konverzija uopće potrošače vraćala u stanje kao da su odredbe o valuti i kamati utvrđene ništetnim, dakle u stanje početnog tečaja za CHF u kunama i početne kamatne stope. Nikada nije u konverziji uopće niti utvrđivan iznos koji je tuženik neosnovano stekao i za koji je tužitelj oštećen, a o tome da tužitelj nije doveden u stanje kao da su odredbe o kamati i valuti nepoštene i ništetne ukazuje upravo glavnica kredita koja je nakon konverzije i dalje bila veća nego li je trebala biti po početnim parametrima, a kamoli da je tuženik navodno već u konverziju uračunao preplaćene iznose od 127.915,13 kn pa je sasvim jasno i očito da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža povratka u početno stanje kao da nepoštenih ugovornih odredbi nije bilo i povrata sve neosnovano stečene koristi. Što se tiče primjene prava Unije za reći da je presudom C-567/2020 nije rečeno ništa novo,odnosno navedeno je da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje izravno na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, međutim činjenica je da je citirana direktiva implementirana u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti potrošača,što je uostalom i propisani način primjene direktiva EU, sve sukladno čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU).Pošto je direktiva prenesena u nacionalno zakonodavstvo i postala njegov dio, ovdje Direktiva 93/13, njezin najznačajniji učinak, kao uostalom svih direktiva, jest njezin interpretativni učinak u nacionalnom pravu koji znači to da su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa Direktivom, a kako je to već Sud Europske unije obrazložio u svom predmetu C-106/89, Ć, u kojem jasno navodi: odnosno u predmetu, C-282/10, Š, u kojem navodi:

Tužitelj posebno ukazuje kako iz stajališta Suda unije proizlazi dužnost interpretacije svog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i djelotvornost direktive u pitanju i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ donesene prije ili poslije direktive. O tome pak koji je to cilj Direktive 93/13 ukazuje se na presudu Suda unije, C-269/19, Banca B, t. 37. u kojoj se navodi kako je cilj i svrha konkretne Direktive visoka razina zaštite potrošača:

Prema tome, ne bi trebalo biti sporno kako je i ovaj konkretan predmet u dosegu prava Unije iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, odnosno kako svaki sud mora primjenjivati pravo Unije upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti usklađeno sa pravom Unije, dakle usklađeno sa presudama Suda unije kao najvišeg interpretatora i tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad Vrhovni sud i poštovao te kakvo je stajalište uostalom revizijski sud već zauzeo u sporu kolektivne pravne zaštite, u presudi VSRH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine u kojoj se navodi:a istovjetno tumačenje imaju i Županijski sudovi, primjerice ŽS u Sisku, u presudi poslovni broj Gž-834/20-3 od 5.5.2022.:U tom svijetlu treba i sagledati odluke Suda Europske unije, koji je primjerice u predmetu C-118/17, N, utvrdio kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača,te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi prava Unije. A tužitelj ponovno ističe kako nacionalni propis, čak i bez obzira na bilo kakvo pravo Europske unije, i to upravo ZID ZPK 2015 nije predviđao niti tražio od tužitelja odricanje od punog obeštećenja, odnosno povrata svega što mu je tuženik neosnovano oduzeo, niti o tome postoji bilo kakva odredba o tom zakonu ili izjava tužitelja. Dakle ističe se kako se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

Uostalom, čl.41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne:

Članak 41.

(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.

(2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. odnosno odreda čl. 19.e st. st. 9. upravo ZID ZPK 2015 navodi:

Članak 19.e

(9) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.

Tužitelj ističe kako je od podnošenja tužbe u ovom predmetu donesen i čitav niz presuda koje potrošačima daju pravo na puno obeštećenje, a Županijski sud u Zadru zauzeo je na svojoj sjednici građanskog odijela od 10.9.2021. i pravno shvaćanje pod poslovnim brojem 6. Su:7/2021-14 koje glasi je jasno i glasi:

„Potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.“

16. Nadalje se ukazuje na odluke Županijskih sudova pa tako:

Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1191/2020-2 od 16.9.2021. Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2614/2019-2 od 23.2.2021.:

19. Sudski vještak Marijan Jović u svom nalazu i mišljenju od 24. srpnja 2025. je naveo:

Dana 22.05.2023. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditima koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora i naplate naknade za odobrenje kredita. Kredit pod brojem ugovora 547/05 je ugovoren dana 09.06.2005. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=143.084,87 na rok od 360 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=143.084,87. Isplaćen je u kunama 29.06.2005. prema srednjem tečaju HNB-a 1CHF=4,738454 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja anuiteta. Prilikom isplate nije naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,40% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 709,23 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 01.08.2005. godine. Banka je od 31.12.2007. povisila kamatnu stopu na 5,05%, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala. Od 01.01.2014. kamatna je stopa zakonski određena na 3,23%. Tužitelj je u tužbenom razdoblju dva puta koristio moratorij pri otplati kredita (2007. godina i 10/2011-09/2012.g.) zbog čega nije bilo plaćanja anuiteta u navedenom razdoblju. Kredit je dodatkom ugovora konvertiran u kredit s valutnom klauzulom Eura, te je iz navedenog razloga obračun vještaka napravljen sa 01.01.2016. odnosno do anuiteta pred ugovaranje konverzije. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 10.02.2016. platio manji iznos od potrebnog za 1.152,89 Eura, a za koji je tuženik tužitelju uvećao preostalu glavnicu konvertiranog Eura kredita. Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do mijenjanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka. Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 05. veljače 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2096/2023. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam: Po kreditu iz tužbenog zahtjeva nisu naplaćene naknade za odobrenje kredita niti naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 10.02.2016. platio manji iznos od potrebnog za 1.152,89 Eura, a za koji je tuženik tužitelju uvećao preostalu glavnicu konvertiranog Euro kredita. Kredit je u dva navrata, ukupno dvije godine bio u moratoriju otplate. Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 547/05. U razdoblju otplate je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN HNB-a važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Eura=7.974,29. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Izračun tzv. negativne tečajne razlike. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =359,02 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

20. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Sud također poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka iz razloga što je isto vještvo stručno i argumentirano i u skladu s dokumentacijom dostavljenom u sudski spis te kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića to je tužbeni zahtjev trebalo usvojiti.

21. U svom iskazu od 10.06.2026. tužiteljica ĆVJ je navela.

Mogu kazati da sam ja 2005. godine odlučila riješit svoje stambeno pitanje, te kupiti stan na adresi [adresa], gdje sad prebivam. Mogu kazati da sam izabrala upravo Zagrebačku banku iz razloga što su moji roditelji imali pozitivna iskustva s tom bankom. Kredit je zaključen 9.06.2005.g. na iznos 143.00,00 CHF protuvrijednost u kn s rokom otplate od 30g. Isto tako mogu kazati da kad sam ja došla u poslovnicu banke osoba koja je odrađivala kredit mi je ponudila ovaj kredit u CHF valuti i rekli su mi da je to najpovoljniji kredit, također su rekli da će valuta CHF biti stabilna. Prilikom zaključenja Ugovora ja sam dobila tipski Ugovor i nije s moglo pregovarati o pojedinim Odredbama. Mogu kazati da sam ja pročitala Ugovor o visini rate, kao i o roku otplate. Mogu kazati da meni djelatnik banke nije pročitao Ugovor o kreditu a nije mi ga pročitao ni javni bilježnik. Mogu kazati da mene djelatnik banak nije upozorio na rizike valutne klauzule i promjenjive kamatne stopa. Mogu kazati da stan u [adresa] nikada nije bio iznajmljivan odnosno davan u najama trećim osobama niti je izmamljivan u turističke svrhe. Mogu kazati da ja u vrijeme otplate kredita nisam imala u vlasništvu obrt ni trgovačko društvo. Nadalje mogu kazati da je početna rata bila 1.500,00 kn da bi narasla na 5.000,00 kn. Mogu kazati da sam kredit otplaćivala sama dok se nisam udala a kasnije zajedno s mojim suprugom. Mogu kazati da ja nisam znala što su pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula jer nisam ekonomist. Odlučila sam predmetni ugovor konvertirati i to 2016 .g. i imala sam osobnu bankaricu koja mi je sugerirala da napravim konverziju. Mogu kazati da ja nisam mogla pregovarati o izračunu konverzije i dočekao me je gotov izračun i tipski dodatak ugovora i o tome se nije moglo pregovarati. Mogu kazati da sam imala dvije godine zamrznutu otplatu 2007.g. i 2012.g. jer sam bila na porodiljinom dopustu.

22. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice iz kojeg iskaza bi nedvojbeno proizlazilo da je predmetni kredit predignut da bi tužiteljica riješila svoje stambeno pitanje, da je predmetni ugovor pročitala i potpisala te da se radilo o tipskom ugovoru te se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama te da su joj u banci kazali, da je kredit u valuti CHF najpovoljniji i nisu joj nuđeni krediti u drugim valutama.

23. S obzirom na recentnu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužiteljici pripada pravo samo na Zakonske zatezne kamate a ne na glavnicu kako je to i određeno u izreci ove presude, pa je tužiteljici trebalo dosuditi samo zakonske zatezne kamate a odbiti dio tužbenog zahtjeva za isplatu glavnice.

24. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. st 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od: sastava tužbe 200,00 eura, sastava podneska od 17.10.2024. 200,00 eura, zastupanja na ročištu od 25.10.2024. 200,00 eura, zastupanja na ročištu od 5.02.2025. 200,00 eura, sastava podneska od 3.11.2025. 200,00 eura, zastupanja na ročištu od 13.03.2026. 200,00 eura, zastupanja na ročištu od 10.06.2026. 200,00 eura, zastupanja na ročištu za objavu 100,00 eura, odnosno ukupno 1.500,00 eura uvećano za 25% pdv-a odnosno 375,00 eura, trošak vještačenja 300,00 eura pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznos od 2.175,00 eura koji iznos je i naveden u izreci ove presude.

U Splitu, 17. srpnja 2026.

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis