REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-3013/2026-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužiteljice ZH, državljanka Ruske Federacije, s trenutnim boravištem u [adresa], koju zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nakon održane nejavne rasprave, dana 17. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i uprave poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/II -216-03/26- 06/3581, URBROJ: 511-01-212-26-4 od 15. svibnja 2026.
II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljici u ovom upravnom sporu. III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Stjepanu Babiću, pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za besplatnu pravnu pomoć.
i
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je, kao nedopušten, naknadni zahtjev tužiteljice, državljanke Ruske Federacije, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.
2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja , u bitnome navodeći da je u naknadnom zahtjevu istaknula novonastalu okolnost da su u jesen 2025. godine vlasti Ruske Federacije prisilno odvele njezina dva nećaka u rat u Ukrajinu, što je saznala tek nedavno, te da je sigurnosna situacija u Čečeniji dramatično pogoršana. Navodi da je tuženik ove razloge paušalno ocijenio kao općenite naravi i odbacio zahtjev bez provođenja meritorne ocjene rizika od progona ili ozbiljne nepravde, čime je povrijedio odredbe Direktive 2013/32/EU o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite te Europske konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže da Sud donese rješenje o odgodnom učinku tužbe.
3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje te joj odobri besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu i naloži tuženiku da isplati odvjetniku Stjepanu Babiću, pružatelju pravne pomoći, troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora navodi da je tužiteljica tijekom cijelog prethodnog redovnog postupka, a i kasnije tijekom naknadnog zahtjeva, iskazivala strah i bojazan za muške članove svoje obitelji, a ne za sebe osobno. Tužiteljica nikad nije bila mučena, pritvarana ili kažnjavanja u zemlji podrijetla niti je zemlju podrijetla napustila zbog straha od proganjanja opisanog u članku 22. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, već je Rusku Federaciju napustila legalno iz razloga jer joj je sin prethodno napustio zemlju podrijetla, bojeći se mobilizacije, te je ona, zajedno sa njegovom suprugom i djecom otišla za njim prema Europi. Tužiteljica je rođena u [adresa], gdje je boravila prije dolaska u Hrvatsku, ali je zbog sina i njegove obitelji odlučila nastaviti život u Europi. Potvrdila je da nije bila proganjana niti u Ruskoj Federaciji niti u Republici Kazahstan, te da ne postoji opasnost od povratka u bilo koju od navedenih zemalja jer je Kazahstan, u slučaju tužiteljice, sigurna treća zemlja, kako je to opisano u članku 45. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tuženik za tužiteljičine namjere ima razumijevanja, ali one ne potpadaju pod odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti .
5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao nejavnu raspravu.
7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 i 39/26 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.
9. Člankom 43. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25) propisano je da ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje naknadni zahtjev ako se ocijeni da je nedopušten sukladno članku 47. stavku 6. ovoga Zakona.
10. Člankom 47. stavkom 6. navedenog Zakona propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.
11. Stavkom 3. toga članka Zakona propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.
12. Stavkom 4. toga članka Zakona propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.
13. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je naknadni zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu, kao nedopušten, sukladno članku 43. stavku 2., a u vezi s člankom 47. stavkom 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jer tužitelj ica u njemu nije iznijela nove i relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje iz opravdanih razloga nije predočila u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.
14. Naime, tužiteljica je i prvom zahtjevu za međunarodnu zaštitu navela da je rođena u [adresa], koju zemlju je napustila 2010., kad se preselila u Čečeniju, u Rusku Federaciju, koju je prvi put napustila 2016., odlaskom u Saveznu Republiku Njemačku, gdje je, kako navodi, stekla status izbjeglice, a iz koje se samovoljno vratila 2022. zbog nostalgije. Iste godine počeo je rat u Ukrajini i proglašena je mobilizacija, te je ona u rujnu 2023., zajedno sa snahom i unucima, legalno napustila Rusku Federaciju i otišla sa sinom Z, koji je isto napustio Rusku Federaciju zbog moguće mobilizacije, prvo u Republiku Kazahstan, a nakon toga, preko Abu Dhabia, u UAE i Sarajeva, u Republiku Hrvatsku. Navela je da je u Republici Kazahstanu provela neko vrijeme. Iako je tamo rođena i ima obitelj, zbog straha njezinog sina da ga se ne vrati nazad u Rusku Federaciju, nije ostala u Republici Kazahstan. Navela je da nikad nije imala nikakvih problema sa tijelima ruske vlasti niti je bila kažnjavanja, pritvarana, tužena ili uhićena, ali je bila zlostavljana od strane bivšeg supruga. Navodi da nije imala problema vezanih uz spol i spolnu orijentaciju , ali smatra da se žene općenito ne cijene u Čečeniji. Nikad nije bila povezana s vojnim ili političkim vlastima te to nije bio razlog napuštanja zemlje podrijetla. Jedini razlog je bio taj što je željela da bude zajedno sa svojom obitelji koja je odlučila napustiti Rusku Federaciju. U naknadnom zahtjevu navela je da su razlozi ponovnog podnošenja zahtjeva ti što su u jesen 2025. godine ruske vlasti navodno odvele njezina dva nećaka u rat, a da je to tek saznala nedavno i da bi joj život u Čečeniji bio opasan i prije rata u Ukrajini, a sada je još opasnije.
15. Uzimajući u obzir navode naknadnog zahtjeva , u kojima tužiteljica ponavlja činjenice i okolnosti koje je tuženik već u prethodnom postupku detaljno ispitao i ocijenio kao nevjerodostojne, a koje rješenje je izvršno, pravilno je ocijenjeno da nema novonastalih činjenica i dokaza nakon izvršnosti prethodnog postupka koji u bitnom mijenjaju narativ prethodnog zahtjeva koji je odbijen, uz obrazloženje koje prihvaća i ovaj Sud. Naime, tužiteljica nije navela niti jedan novi razlog kojim bi potkrijepila svoj naknadni zahtjev niti je dostavila ikakvu dokumentaciju koja već nije dostavljena Sudu i nalazi se u prethodnom spisu predmeta koji je pravomoćno okončan presudom ovog Suda poslovni broj: Us I-5131/2024 od 10. prosinca 2025.
16. Naime, tužiteljica tijekom cijelog postupka iskazuje strah i bojazan za muške članove svoje obitelji (sina), a ne za sebe osobno. Sama nikad nije bila mučena, pritvarana ili kažnjavanja u zemlji podrijetla niti je zemlju podrijetla napustila zbog straha od proganjanja opisanog u članku 22. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, već ju je napustila legalno zbog želje da bude sa sinom, snahom i unucima u Europi. Tužiteljica je rođena u [adresa], gdje je boravila prije dolaska u Hrvatsku, ali je zbog sina i njegove obitelji odlučila nastaviti život u Europi. Potvrdila je da nije bila proganjana niti u Ruskoj Federaciji niti u Republici Kazahstan, te da ne postoji opasnost od povratka u bilo koju od navedenih zemalja jer je Kazahstan, u slučaju tužiteljice, sigurna treća zemlja, kako je to opisano u članku 45. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ovaj Sud, kao i tuženik, za tužiteljičine namjere ima razumijevanja, ali one ne potpadaju pod odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.
17. Imajući u vidu navedeno, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica nakon izvršnosti odluke, kojom je odbijen njezin prijašnji zahtjev za međunarodnu zaštitu, podnijela nedopušten naknadni zahtjev, u kojem nije izni jela nikakve nove relevantne činjenice koje bi bile od utjecaja na drukčije rješenje u ovoj upravnoj stvari.
18. Imajući u vidu sve navedeno, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužiteljica iznosi u tužbi i tijekom spora te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.
19. Tužiteljica nije ni tražila, a niti je Sud sam provodio dokaz saslušanjem tužiteljice, budući da saslušanje stranke nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužiteljice. Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužiteljica nije predložila utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.
20. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.
21. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).
22. Konačno, Sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., B (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te Direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene Direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te Direktive.
23. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, Sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.
24. Valjalo je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.
25. Tijekom ovog spora tužiteljica postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.
26. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
27. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći, Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.
28. Kako je tužiteljica postavila zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR, te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR, to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR.
29. Stoga je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da Stjepanu Babiću, pružatelju pravne pomoći tužiteljici, isplati ukupno navedeni iznos.
30. Prijedlog za odgodni učinak nije osnovan.
31. Naime, člankom 51. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi, osim u slučaju iz članka 41. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona.
32. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano.
33. Prema stavku 2. toga članka ZUS-a, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelj ici nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
34. Dakle, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi Zakona.
35. Po ocijeni ovog Suda, izvršenjem rješenja tužiteljici ne bi nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, dok bi odgoda bila protivna javnom interesu te stoga nisu ispunjeni kumulativni uvjeti da bi se dopustilo da tužba ima odgodni učinak.
36. Valjalo je stoga, na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a riješiti kao u izreci.
U Zagrebu 17. srpnja 2026.
Sudac:
Jasna Peroš Nikolić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).
Dna:
1. Odvjetnik Stjepan Babić, e-komunikacijom
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica
3. U spis
