Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-112/2026-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Anamari Laškarin, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika KD Kostrena d.o.o. Kostrena, Žuknica 1B, OIB: 39751563435, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Marijanović, Perčić i Bilandžija iz Rijeke, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Pr-581/2023-68 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 17. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, a prihvaća žalba tuženika i ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Pr-581/2023-68 od 13. siječnja 2026., u točkama I., II. i III. izreke i odbacuje tužba.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka izjavljene protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki IV. izreke i potvrđuje točka IV. izreke citirane presude (svaka stranka snosi svoj trošak postupka).

Obrazloženje

1. Citiranom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznose od 70.728,09 eur i 3.282,44 eur sa zakonskom zateznom kamatom (točke I. i II. izreke), odbijeni su tužbeni zahtjevi tužiteljice da joj tuženik isplati iznose od 3.914,32 eur i 10.000,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka IV. izreke). Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe i utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 51.896,15 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu su podnijele obje stranke; tuženik protiv dosuđujućeg dijela, a tužiteljica protiv odbijajućeg dijela i oboje protiv odluke o parničnom trošku, iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda ukine i odbaci tužba (tuženik), odnosno da se prihvate preostali tužbeni zahtjevi (tužiteljica).

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana, osim u odnosu na odluku o parničnom trošku.

5.Predmet spora su zahtjevi tužiteljice da joj tuženik isplati slijedeće iznose:

70.728,09 eur (s osnove gubitka na zaradi), 3.282,44 eur (s osnove reprograma kredita), 3.914,32 eur (s osnove isplaćenih troškova postupka zbog nezakonite presude VSRH Revr 398/09 koja je ukinuta) i 10.000,00 eur (s osnove duševnih boli zbog povrede prava na ime, čast, ugled i dostojanstvo), sve sa zakonskim zateznim kamatama.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika koji ugovor o radu joj je otkazan , nakon čega je podnijela tužbu kojom je tražila da se utvrdi nezakonitom i nedopuštenom odluka tuženika o izvanrednom otkazu od 11. listopada 2007. kao i odluka u svezi zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice koju je tuženik donio dana 23.11.2007., te radi vraćanja na rad na radno mjesto koje odgovara tužiteljičinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Pravomoćnom presudom da je prihvaćen tuženi zahtjev nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu kojom je prihvatio reviziju tuženika i preinačio nižestupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev odbija te nalaže tužiteljici da na ime parničnog troška isplati tuženiku iznos od 3.000,00 kn. Nakon što se tužiteljica obratila zahtjevom Europskom sudu za ljudska prava , da je u postupku pred tim sudom presuđeno da je došlo do povrede članka 10. Konvencije na štetu tužiteljice, pa da je tužiteljica zatražila ponavljanje postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske koji prijedlog je rješenjem suda prihvaćen, te je dopušteno ponavljanje postupka i ukinuta presuda Vrhovnog suda posl.br. Revr- 398/09 od 6. listopada 2009., dok je presudom revizija tuženika odbijena kao neosnovana. Dakle, kako je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim , tužiteljica da ima pravo na isplatu svih davanja od strane tuženika kao da je bila u radnom odnosu .

6.2.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da nije osnovan prigovor presuđene stvari. Naime, tuženik navodi da tužiteljica nema pravo ni na kakvu isplatu budući da su stranke sklopile sudsku nagodbu u predmetu posl.br.P-2401/11 dana 13. prosinca 2013.

6.2.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da se sudska nagodba sklapa o predmetu konkretnog spora. Parnične stranke da su u nagodbi koja je sklopljena u predmetu P- 2401/11 osim čl. I, II. i III. koji se odnose na predmet spora, u čl. IV. konstatirale da se između njih vodi više parničnih i ovršnih postupaka, te da „sklapanjem ove nagodbe rješavaju sva svoja sporna pitanja uključujući i sve postupke u tijeku, te da se svaka stranka obvezuje parnične i ovršne postupke koje vodi obustaviti u roku od 15 dana od sklapanja ove nagodbe na način da će povući tužbu ili prijedlog za ovrhu te obavijestiti sud o tome da je ovom nagodbom riješen svaki pojedini slučaj. Stranke ujedno konstatiraju da potpisom ove nagodbe nemaju više jedna prema drugoj nikakvih međusobnih potraživanja“.

6.2.3. Bez obzira što tužiteljica prilikom pregovara koji su prethodili sklapanju sudske nagodbe, odnosno prilikom sklapanja iste, nije obavijestila tuženika o pokrenutom postupku pred Europskim sudom za ljudska prava (dalje: ESLJP) i bez obzira na sklopljenu sudsku nagodbu, tužiteljica da nije izgubila pravo potraživati od tuženika sve one iznose na koje bi imala pravo da je bila u radnom odnosu , odnosno da tuženik nije donio odluku o otkazu koja je kasnije u sudskim postupcima utvrđena nedopuštenom. Sudskom nagodbom da se tužiteljica nije izrijekom odrekla potraživanja iz radnog odnosa, a prema odredbi čl. 321 . st.1. i 2. ZPP-a, sudska nagodba da se sklapa o predmetu spora, a predmet spora u postupku P-2401/11 nije bilo potraživanje ovdje tužiteljice iz radnog odnosa, već se postupak vodio po tužbi ovdje tuženika kao tužitelja protiv ovdje tužiteljice kao tužene radi isplate iznosa koje je tuženik isplatio tužiteljici na ime plaće nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu. Stoga da samo uopćeno navođenje u Nagodbi da stranke „sklapanjem ove Nagodbe rješavanju sva svoja sporna pitanja uključujući i sve postupke u tijeku“ ne može značiti da je tužiteljica time izgubila pravo potraživanja onoga što bi joj pripadalo da nije bilo nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu koju je donio tuženik. Stranke u postupku sklapanja sudske nagodbe, posebice kada su zastupane po kvalificiranim punomoćnicima, kao što su bile u predmetu P-2401/11, moraju biti svjesne dosega sudske nagodbe sklopljene u konkretnom sudskom postupku. Posebice se sudska nagodba ne može tumačiti na način da se stranka tom nagodbom odrekla potraživanja koja u trenutku sklapanja nagodbe još nisu niti postojala, odnosno za čije potraživanje u trenutku sklapanja nagodbe nisu postojale zakonske pretpostavke. Pri tome prvostupanjski sud utvrđuje da je pravomoćnom sudskom odlukom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnosti predmetne sudske nagodbe, te da stoga ne postoji mogućnost da tužiteljica traži od tuženika vraćanje iznosa koji je platila tuženiku temeljem te nagodbe.

6.3. Slijedom navedenog, kako je otklonio prigovor presuđene stvari, prvostupanjski sud je odlučio o tužbenim zahtjevima na način kako je to navedeno pod točkom 1. obrazloženja.

7. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, odnosno da je odlučeno o zahtjevu o kojem je već zaključena sudska nagodba. Stoga je presudu valjalo ukinuti čak i u dijelovima koje tuženik nije osporavao, nego ih je osporavala samo tužiteljica, jer je za nju povoljnije odbacivanje tužbe od odbijanja tužbenog zahtjeva.

8.1.1. Relevantne činjenice nisu sporne. Nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u radnom odnosu; da je tuženik 11. listopada 2007. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici; da je protiv navedene odluke o otkazu tužiteljica podnijela tužbu, te da je u tom postupku Općinski sud u Rijeci dana 12. lipnja 2008. pod poslovnim brojem P-4875/07 donio presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev da je izvanredni otkaz nedopušten te naložio vraćanje tužiteljice na posao; da je odlučujući o žalbi tuženika Županijski sud u Rijeci dana 14. siječnja 2009. pod poslovnim brojem Gž-3889/08 odbio žalbu kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjski presudu od 12. lipnja 2008.; da je odlučujući o reviziji tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Revr 398/09-2 od 6. listopada 2009. prihvatio reviziju tuženika te preinačio presudu Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 3899/08 od 14. siječnja 2009. i presudu Općinskog suda u Rijeci broj P- 4875/07 od 12. lipnja 2008. na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbija i nalaže tužiteljici da u ime parničnog troška isplati tuženiku iznos od 3.000,00 kn ; da je nakon donošenja navedene odluke Vrhovnog suda tužiteljica podnijela dana 16. kolovoza 2011. Europskom sudu za ljudska prava zahtjev protiv Republike Hrvatske iz razloga što smatra da joj je povrijeđena sloboda izražavanja na način da joj je uručen nezakoniti izvanredni otkaz zbog izjava koje je dala medijima; da je ovdje tuženik kao tužitelj pred Općinskim sudom u Rijeci vodio protiv ovdje tužiteljice, a tamo tužene, postupak (poslovni broj: P- 2401/11) radi isplate, odnosno radi vraćanja novčanih iznosa koji je s osnova plaće, doprinosa i naknade za godišnji odmor ranije isplatio tuženoj i da je u tom postupku dana 13. prosinca 2013. sklopljena sudska nagodba.

8.1.2. Predmetna sudska nagodba se sastoji od 4 točke; u točkama I. i II. navodi se visina potraživanja ovdje tuženika, a tamo tužitelja, prema tužiteljici u predmetu P - 2401/11, u točki III. iznosi se dogovor oko isplate dugovanja iz članka II. nagodbe, dok je u članku IV. nagodbe navedeno: „Stranke potpisnice ove Nagodbe sporazumno utvrđuju da se između njih vodi više parničnih i ovršnih postupaka, te sporazumno konstatiraju da sklapanjem ove Nagodbe rješavaju svoja sporna pitanja uključujući i sve postupke u tijeku. Svaka stranka se obvezuje parnične i ovršne postupke koje vodi, u roku od 15 dana od sklapanja ove Nagodbe, obustaviti na način da će povući tužbu ili povući prijedlog za ovrhu i obavijestiti sud o tome da je ovom Nagodbom riješen svaki pojedini slučaj. Stranke sporazumno utvrđuju da potpisom ove nagodbe nemaju više jedna prema drugoj nikakvih međusobnih potraživanja.“

8.1.3. Nadalje je nesporno da je Europski sud za ljudska prava dana 28. ožujka 2017. donio presudu (zahtjev za pokretanje tužbe broj: 51706/11) u kojoj je naveo kako drži da miješanje u pravo tužiteljice na slobodu izražavanja u obliku izvanrednog otkaza nije bilo „nužno u demokratskom društvu“ radi zaštite poslovne reputacije i prava društva kojim je rukovodila i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revr 99/18 od 14. veljače 2018. dopustio ponavljanje postupka i ukinuo svoju presudu poslovni broj Revr 389/09-2 od 6. listopada 2009.

8.1.4. Nesporno je da je tužiteljica u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Pr-420/2019 tražila da se predmetna sudska nagodba utvrdi ništetnom i da je taj tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen presudom Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž R-702/2021 u kojoj se presudi, između ostalog, navodi: „U predmetnom slučaju, pa i prilikom zaključenja sporne sudske nagodbe, parnične stranke bile su u obvezi pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, a ovo na temelju odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o radu. Tužiteljica je logično znala za postupak pred Europskim sudom za ljudska prava, budući ga je sama pokrenula, a koji je postupak mogao utjecati (i jest!) na pravnu sudbinu već navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. listopada 2009. No, tužiteljica je unatoč navedenim okolnostima, slobodnom voljom sklopila spornu sudsku nagodbu polazeći od pretpostavke postojanja odluke Vrhovnog suda od 6. listopada 2009. Sada pak kad je navedena odluka Vrhovnog suda ukinuta, a što je posljedica presude Europskog suda za ljudska prava od 28. ožujka 2017., tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti nagodbe jer da je sklopila nagodbu polazeći od pretpostavke postojanje navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. listopada 2009. Slijedom navedenog, bilo bi suprotno načelu savjesnosti i poštenja dati u ovom parničnom postupku za pravo tužiteljici koja je znala da presuda Europskog suda za ljudska prava koju je zahtjevom sama tražila, može utjecati na pravnu sudbinu odnosno egzistenciju odluke Vrhovnog suda broj: Revr 398/09-2 od 6. listopada 2009. Iz sadržaja žalbe tužiteljice razvidno je kako ista zasigurno ne bi zahtijevala utvrđenje predmetne sudske nagodbe ništetnom da nije došlo do donošenja označene presude Europskog suda za ljudska prava. Dakle, za zaključiti je kako tužiteljica sklapajući spornu sudsku nagodbu istu namjerava poštovati tek ako ne uspije sa svojim zahtjevom kod Europskog suda za ljudska prava. Kod takvog stanja stvari navedeno postupanje tužiteljice prilikom sklapanja sudske nagodbe, a potom podnošenje tužbe radi utvrđenja njene ništetnosti, a uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja, treba ocijeniti suprotno načelu savjesnosti i poštenja“.

8.2. Nije sporno da tužiteljica u pregovorima oko sklapanja nagodbe, niti prilikom sklapanja sudske nagodbe, nije tuženiku spomenula da je podnijela zahtjev ESLJP-u, pa stoga tuženik nije znao za navedeni postupak. Irelevantan je razlog zbog kojeg je tužiteljica prešutjela da vodi postupak pred ESLJP, međutim očito je da tužiteljica nije savjesno postupala (što je utvrđeno i u postupku radi utvrđenja ništetnom sudske nagodbe) i bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja kada bi tužiteljica izvukla koris t iz svojeg nesavjesnog postupanja. Da je postupala savjesno, tužiteljica bi rekla za postupak pred ESLJP-om i u tom slučaju bi bila u obvezi povući zahtjev pred ESLJP - om. Kako nije spomenula taj postupak, koji se smatra „postupkom u tijeku“, nije niti povukla zahtjev, ali se ne može okoristiti iz tog svojeg nesavjesnog postupanja, pa stoga neovisno o tome što zahtjev nije povučen, pa je kasnije ESLJP donio odluku u tužiteljičinu korist, to je irelevantno jer se tužiteljica nagodbom odrekla svih svojih potraživanja prema tužitelju.

8.3.1. Valja reći, a kako to proizlazi iz naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, da se između parničnih stranaka vodilo nekoliko sporova. Ishodište i poveznica svih tih sporova je otkaz kojeg je tuženik uručio tužiteljici. Dakle, iako je bilo više sporova između parničnih stranaka, svi su oni bili međusobno povezani.

8.3.2. Da je cijelo vrijeme koliko su se vodili pregovori oko sklapanja nagodbe (dulje od godine dana) intencija obiju stranaka bila da se riješe svi međusobni sporovi (jer su oni svi bili povezani, kako je naprijed navedeno), svjedoči i dopis kojeg je tužiteljica osobno poslala punomoćnicima tuženika dana 12. listopada 2012. (tužiteljica je učinila nespornim da je ona pisala i potpisala navedeni dopis) u kojem je iznijela svoj prijedlog mirnog rješenja spora (izračun koji bi iznos podmirila tuženiku) te je u točki 3. navela: “Također predlažem da su ovom nagodbom izmirena sva međusobna potraživanja stranaka koja su otvorena po bilo kojem osnovu.“ Dakle, i taj dopis, kao i naprijed citirani sadržaj točke IV. sudske nagodbe, opovrgava utvrđenje prvostupanjskog suda da se predmetnom sudskom nagodbom riješio samo spor u predmetu u kojem je nagodba zaključena.

8.3.3. Dakle, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, stranke su predmetnom sudskom nagodbom riješile sve svoje sporove proizašle iz otkaza ugovora o radu i nakon njezina sklapanja nisu više imale nikakvih međusobnih potraživanja. Da je i tužiteljica svjesna pravilnosti takvog tumačenja, odnosno da sudska nagodba predstavlja zapreku za ostvarivanje tražbine iz ovog postupka, ukazuje i njezin iskaz sa ročišta dana 18. listopada 2022. kada je na pitanje zbog čega je osporavala valjanost sudske nagodbe iskazala da je to iz razloga da joj sudska nagodba ne bi bila zapreka za ostvarenje prava. Nadalje, u tužbi u predmetu posl.br. Pr-14/18 (Pr- 420/19), u kojem je predmet tužbenog zahtjeva bilo utvrđenje ništetnom sudske nagodbe, tužiteljica je navela da „postoji zakonski osnov da se nagodba utvrdi ništetnom kako bi se moglo dopustiti ponavljanje postupka koje je tužiteljica pokrenula u predmetima P-4875/07 i P-1185/10 s ciljem da bi se ukinula revizijska presuda te donijela nova presuda VS RH kojom se treba odbiti reviziju tuženika da bi se tužiteljica mogla vratiti u radni odnos kod tuženika i ostvariti potraživanja iz radnog odnosa koja joj po zakonu pripadaju“. U žalbi u navedenom predmetu od 31. ožujka 2021. tužiteljica je, između ostalog, navela (pod točkom X.) da „ukoliko se nagodba utvrdi ništetnom, tužiteljica će ostvariti prava na potraživanja iz radnog odnosa koja joj osnovano pripadaju na koja je neosnovano obvezana da ih vrati“. Argumentum a contrario tom tužiteljičinom stavu, ako se nagodba ne utvrdi ništetnom, tužiteljica nema pravo na potraživanje iz ovog postupka.

8.4. Slijedom navedenog, osnovano navodi tuženik u žalbi da je u ovom postupku prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu tužiteljice o kojem je već zaključena sudska nagodba kojom su se stranke odrekle svih svojih međusobnih potraživanja, pa se tako tužiteljica odrekla i potraživanja koje je predmetom ovog postupka. Kako sudska nagodba ima značaj pravomoćne presude, proizlazi da je pravomoćno utvrđeno da tužiteljica nema više nikakvih potraživanja prema tuženiku, pa tako niti ovog konkretnog. Stoga je prvostupanjski sud odlučio o potraživanju o kojem je već pravomoćno odlučeno sudskom nagodbom, pa je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu.

9.1. Obje parnične stranke osporavale su odluku o parničnom trošku smatrajući da bi svakoj od njih trebao pripasti parnični trošak. Uzimajući u obzir odluku ovog suda, proizašlo bi da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor i da bi bila dužna naknaditi tuženiku parnični trošak primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a. Međutim, imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10), koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra da se neov isno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljice na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

9.2. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava, nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem bi tužiteljica trebala platiti tuženiku, jedinici lokalne samouprave koja se u praksi ESLJP smatra državom, troškove zastupanja, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva.

9.3. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranci samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i općina (država) čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tužen ika za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova tužen iku u ovom predmetu teži legitimnom cilju.

9.4. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. U ovom predmetu tužiteljica je podnijela tužbu radi isplate naknade plaće zbog otkaza koji je u drugom parničnom postupku pravomoćno proglašen nezakonitim, ali je povodom revizije Vrhovni sud RH istog smatrao zakonitim, da bi potom ESLJP donio odluku da je Vrhovni sud RH povrijedio pravo tužiteljice iz članka 10. Konvencije, pa je u ponovljenom postupku Vrhovni sud odbio reviziju i potvrdio nižestupanjske odluke kojima je otkaz tužiteljici proglašen nezakonitim. Stoga je, nakon što je dopušteno ponavljanje postupka, proveden postupak u odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatom naknade plaće i naknade štete zbog otkaza. Stoga, prema ocjeni ovog suda, predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužiteljice da će uspjeti u postupku bilo potpuno neopravdano.

9.5. Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženu zastupa ju odvjetnici, a ti troškovi se naknađuju iz općinskog proračuna. S obzirom na visoku vrijednost predmeta spora, tužiteljica bi bila u obvezi naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od nekoliko tisuća eura (a uz to je još dužna snositi i trošak svoje punomoćnice odvjetnice). Navedeni iznosi nisu neznatni s obzirom da se, prema stanju spisa, tužiteljica nalazi na bolovanju, pa bi svaka isplata otežala njezinu materijalnu i financijsku situaciju. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključit i je da bi plaćanje parničnog troška od strane tužiteljice za nju predstavljalo prekomjeran teret, pa se pravična ravnoteža može postići samo na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. S obzirom da odluka o parničnom trošku predstavlja rješenje, valjalo je rješenjem potvrditi navedenu odluku i odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

10. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 369. stavka 2. i 380. točka 2. ZPP-a.

11. Prvostupanjsko rješenje, kao nepobijano, ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 17. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin