Poslovni broj: P-2722/2025-15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CĐ iz [adresa], OIB; 91075242772 zastupan po Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 17. srpnja 2026. godine,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe podneskom tužitelja od 29. prosinca 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 238-50-4712301 od 18. 2. 2008. sklopljenoga između tužitelja CĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, odredba članka 7. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća'' te u tome dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju CĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.899,74 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku

na iznos od 5,44 EUR od 31. 10.2008.

na iznos od 4,15 EUR od 30. 11. 2008.

na iznos od 19,98 EUR od 31. 12. 2008.

na iznos od 22,41 EUR od 31. 1. 2009.

na iznos od 23,51 EUR od 28. 2. 2009.

na iznos od 21,33 EUR od 31. 3. 2009.

na iznos od 21,93 EUR od 30. 4. 2009.

na iznos od 17,11 EUR od 31. 5. 2009.

na iznos od 13,55 EUR od 30. 6. 2009.

na iznos od 14,50 EUR od 31. 7. 2009.

na iznos od 16,37 EUR od 31. 8. 2009.

na iznos od 16,21 EUR od 30. 9. 2009.

na iznos od 14,31 EUR od 31. 10. 2009.

na iznos od 17,87 EUR od 30. 11. 2009.

na iznos od 20,72 EUR od 31. 12. 2009.

na iznos od 24,77 EUR od 31. 1. 2010.

na iznos od 23,84 EUR od 28. 2. 2010.

na iznos od 29,34 EUR od 31. 3. 2010.

na iznos od 28,29 EUR od 30. 4. 2010.

na iznos od 30,33 EUR od 31. 5. 2010.

na iznos od 47,92 EUR od 30. 6. 2010.

na iznos od 44,30 EUR od 31. 7. 2010.

na iznos od 55,37 EUR od 31. 8. 2010.

na iznos od 51,54 EUR od 30. 9. 2010.

na iznos od 45,39 EUR od 31. 10. 2010.

na iznos od 58,37 EUR od 30. 11. 2010.

na iznos od 74,88 EUR od 31. 12. 2010.

na iznos od 63,19 EUR od 31. 1. 2011.

na iznos od 67,29 EUR od 28. 2. 2011.

na iznos od 62,07 EUR od 31. 3. 2011.

na iznos od 63,01 EUR od 30. 4. 2011.

na iznos od 85,14 EUR od 31. 5. 2011.

na iznos od 87,29 EUR od 30. 6. 2011.

na iznos od 104,97 EUR od 31. 7. 2011.

na iznos od 95,54 EUR od 31. 8.2011.

na iznos od 85,23 EUR od 30. 9. 2011.

na iznos od 82,23 EUR od 31. 10. 2011.

na iznos od 81,45 EUR od 30. 11. 2011.

na iznos od 4.258,60 EUR od 21.12.2011.

do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, od 30. 12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 platiti tužitelju CĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 eura s zateznom kamatom tekućom od 17.srpnja 2026. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao potrošač s tuženikom, kao kreditorom, dana 18. 2. 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 238-50-4712301 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 30.196,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik je prilikom sklapanja gore navedenog Ugovora o kreditu, koristio nerazumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a da prije toga nije korisniku kredita, ovdje tužitelju, pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Nadalje, tuženik je u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima, pa tako i tužiteljem, propustio istome dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač pa tako i tužitelj, mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, s time da je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama, pa tako i tuženiku, u trenutku pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Isto tako, potrebno je istaknuti kako su banke su kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. i presudu VTS RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž- 6632/17 od 14.06.2018., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.4.2015. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 3.10.2017., presudu VSRH broj Rev 2221/18 povodom revizije. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se onodi na ugovorenu valutu i valutnu klauzulu te da naloži tuženiku paltiti tužitelju iznos od 5.899,74 eura zajedno sa zakonskim zatzenim kamatama na pojedine iznose kao i da mu na nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava. Navodi kako se presude Visokog trgovačkog suda ne primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu, te smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. Dalje navodi kako je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni neposredno ne mogu primijeniti na autokredite. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo te nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ističe prigovor zastare te prigovara visini tužbenog zahtjeva. Tuženik je tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku. Ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. U predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Ističe prigovor zastare.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), otplatni plan (list 13-16 spisa), u otplatnu tablicu (list 17-22 spisa), u kontrolni ispis unosa korištenja (list 23 spisa), u Potvrdu od 18.10.2011. (list 29 spisa), u Zahtjev za kredit (list 55-58 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 63 i 146 spisa), te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. (list 128-133).

4. Među strankama nije sporno da su iste dana 18. 2. 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 238-50-4712301 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 30.196,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća. Nije sporno da se radilo o autokreditu te da je tužitelj u cijelosti isti isplatio.

5. Sporno je da li su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

7. Prije svega je potrebno napomenuti kako je tužitelj tijekom postupka preinačio tužbeni zahtjev vezano uz visinu potraživanja, i to podneskom od dana 29.12.2025. godine. Sud smatra kako je takva preinaka dopuštena. Naime, čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) navodi da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. No, st. 2. istog članka navodi kako iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a o kojoj situaciji sud smatra da se radi u ovom postupku obzirom je tužitelju tek po provedenom vještačenju postalo moguće odrediti visinu štete. Iako su se tuženici protivili preinaci tužbe, sud smatra kako je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, te je istu dopustio sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a i odlučio kao u izreci rješenja.

8. U odnosu na prigovor zastare tuženika na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, valja reći da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, a što je sud utvrdio da je, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (VSRH u odluci Rev-364/24 od 21. siječnja 2025. godine).

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora provedu dokazi i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača.

12. Stoga je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit ja podigao za kupnju osobnog automobila u salonu u [adresa]. Tamo mu je rečeno da oni sa bankom tuženika imaju poslovnu suradnju i on je iz tog razloga otišao u banku. Tamo mu je predmetni kredit u CHF predložen kao najpovoljniji kredit za kupnju automobila. Imao je namjeru podići kunski kredit i već je za to imao izračun no u banci mu je rečeno da ne podiže kredit u kunama ili eurima nego u švicarskim francima jer je najpovoljniji. Koliko se sijeća radilo se o tome da je bila najniža kamatna stopa. Auto je kupljen za potrebe putovanja na posao, nije korišten u gospodarske svrhe. Kod sklapanja ugovora osobni bankar mu nije objašnjavao termine valute obveze, i što znači valuta utočišta. Nisu mu pojasnili ni rizike tečaja franka, a da su mu objasnili, sigurno bi od tog ugovora odustao. Nije znao što znači pojam valutna klauzula.

13. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja jer smatra da je isti dat životno i logično te u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze z spisu, te zaključuje da je u ovom slučaju tuženik postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. Pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu (radi kupovine osobnog vozila), a koji ugovor mu je ponuđen kao najpovoljniji bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnog promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

17. Uvidom u Ugovor o kreditu, pregledom uplata tuženika i promet po kreditu, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da je se tečaj mijenjao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, te je utvrđeno da je prvi obrok dospio dana 31.03.2008., a posljednji 21.12.2011. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

18. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darfin d.o.o. i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika s osnova promjene tečaja na više iznosi 5.915,66 eura, na niže od početnog iznosi 15,92 eura.

19. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove. Kamate su određene sukladno čl. 29 ZOO-a.

20. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a.

21. U odnosu na prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem javnog bilježnika valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. istaknuo da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Dakle, saslušanjem javnog bilježnika ne bi bilo moguće utvrditi sporne činjenice informiranosti tužitelja o rizicima i posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju i dogovaranju kreditnih uvjeta.

22. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO- a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Uvidom u otplatni plan utvrđeno je da je tužitelj plaćao predmetni kredit s prvim dospijećem od 31.03.2008., no također je iz prijepisa knjigovodstvene kartice vidljivo da je pojedina mjesečna rata počela rasti sa dospijećem od 31.03.2008. godine, te tužitelj upravo potražuje razliku uplata za razdoblje od tog dana. Dalje, u odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 14. lipnja 2018. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 02. lipnja 2023. iz čega slijedi da prigovor zastare nije osnovan obzirom se ovdje radi o petogodišnjem zastarnom roku.

23. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 20. siječnja 2020. godine zauzeo je pravno shvaćanje kako slijedi; "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se upravo ovim postupkom odlučuje i o ništetnosti predmetnih odredbi, to je jasno kako tužitelj nije u zastari za svoja potraživanja.

24. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

25. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 04.01.2024. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 17.01.2024 prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 15.09.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 29.12.2025. prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 11.06.2026. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura, a što uvećano za iznos PDV- a čini iznos od 1.500,00 eura. Tom iznosu dodan je trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, tako da ukupan trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.800,00 eura. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak parničnog troška dosuđene su i zakonske zatezne kamate.

26. Temeljem čl. 154 ZPP-a sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

U Zagrebu, dana 17. srpnja 2026. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku