REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-197/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ljubomiru Mirkoviću, u građansko-pravnoj stvari tužitelja IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Tomislavu Metiću, odvjetniku u Požegi, Ulica Kamenita vrata 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, [adresa], zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Kallay & Partneri d.o.o., Ilica 1A/III, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 4.622,76 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 6. srpnja 2026., u nazočnosti tužitelja, opunomoćenik tužitelja te zamjenika opunomoćenika tuženika odvjetnice Hrvojke Čolaković, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe iz članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu, broj: 029-50-3984351, zaključen između tužitelja IF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem na adresi [adresa] Zagreb, OIB: 53056966535, MBS: [matični broj subjekta], dana 21. ožujka 2007., u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak i u dijelu u kojem je određeno da se mjesečni anuitet otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2. Ugovora o kreditu, broj: 029- 50-3984351, zaključen između tužitelja IF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem na adresi [adresa] Zagreb, OIB: 53056966535, MBS: [matični broj subjekta] dana 21. ožujka 2007., u dijelu gdje je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem na adresi [adresa] Zagreb, OIB: 53056966535, MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju IF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove ugovorene valute uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a o kojoj se nije pregovaralo, isplati iznos od 4.026,26 EUR

(četiritisućedvadesetšesteuradvadesetšestcenta) sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do isplate, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu zatezna kamata), tekućom na iznose od:

− na iznos od 16,71 EUR od dana 13. rujna 2007.,

− na iznos od 5,43 EUR od dana 01. veljače 2008.,

− na iznos od 23,03 EUR od dana 24. svibnja 2008.,

− na iznos od 0,57 EUR od dana 24. rujna 2008.,

− na iznos od 0,74 EUR od dana 01. listopada 2008.,

− na iznos od 27,62 EUR od dana 25. prosinca 2008.,

− na iznos od 39,51 EUR od dana 21. veljače 2009.,

− na iznos od 19,16 EUR od dana 21. ožujka 2009.,

− na iznos od 8,63 EUR od dana 28. travnja 2009.,

− na iznos od 18,36 EUR od dana 23. svibnja 2009.,

− na iznos od 9,63 EUR od dana 24. lipnja 2009.,

- na iznos od 3,82 EUR od dana 07. srpnja 2009.,

− na iznos od 4,28 EUR od dana 01. kolovoza 2009.,

− na iznos od 6,74 EUR od dana 05. rujna 2009.,

− na iznos od 9,78 EUR od dana 05. studenog 2009.,

− na iznos od 16,32 EUR od dana 04. prosinca 2009.,

− na iznos od 8,39 EUR od dana 22. prosinca 2009.,

− na iznos od 12,29 EUR od dana 16. siječnja 2010.,

− na iznos od 15,66 EUR od dana 19. veljače 2010.,

− na iznos od 15,75 EUR od dana 05. ožujka 2010.,

− na iznos od 20,22 EUR od dana 23. travnja 2010.,

− na iznos od 23,49 EUR od dana 26. svibnja 2010.,

− na iznos od 27,40 EUR od dana 16. lipnja 2010.,

− na iznos od 37,18 EUR od dana 07. srpnja 2010.,

− na iznos od 29,42 EUR od dana 11. kolovoza 2010.,

− na iznos od 52,90 EUR od dana 23. rujna 2010.,

− na iznos od 46,96 EUR od dana 20. listopada 2010.,

− na iznos od 41,33 EUR od dana 23. studenog 2010.,

− na iznos od 53,91 EUR od dana 22. prosinca 2010.,

− na iznos od 66,93 EUR od dana 15. siječnja 2011.,

− na iznos od 53,40 EUR od dana 18. veljače 2011.,

− na iznos od 65,58 EUR od dana 12. ožujka 2011.,

− na iznos od 58,11 EUR od dana 22. travnja 2011.,

− na iznos od 60,07 EUR od dana 17. svibnja 2011.,

− na iznos od 80,53 EUR od dana 21. lipnja 2011.,

− na iznos od 80,86 EUR od dana 15. srpnja 2011.,

− na iznos od 102,52 EUR od dana 18. kolovoza 2011.,

− na iznos od 90,55 EUR od dana 21. rujna 2011.,

− na iznos od 83,33 EUR od dana 18. listopada 2011.,

− na iznos od 81,09 EUR od dana 08. studenog 2011.,

− na iznos od 82,11 EUR od dana 17. prosinca 2011.,

− na iznos od 88,01 EUR od dana 19. siječnja 2012.,

− na iznos od 89,18 EUR od dana 06. veljače 2012.,

− na iznos od 89,61 EUR od dana 08. ožujka 2012.,

− na iznos od 86,88 EUR od dana 12. travnja 2012.,

− na iznos od 89,88 EUR od dana 12. svibnja 2012.,

− na iznos od 93,01 EUR od dana 21. lipnja 2012.,

− na iznos od 89,84 EUR od dana 14. srpnja 2012.,

− na iznos od 90,06 EUR od dana 04. kolovoza 2012.,

− na iznos od 87,87 EUR od dana 20. rujna 2012.,

− na iznos od 87,50 EUR od dana 20. listopada 2012.,

− na iznos od 89,48 EUR od dana 17. studenog 2012.,

− na iznos od 91,08 EUR od dana 15. prosinca 2012.,

− na iznos od 90,79 EUR od dana 16. siječnja 2013.,

− na iznos od 84,24 EUR od dana 13. veljače 2013.,

− na iznos od 90,18 EUR od dana 16. ožujka 2013.,

− na iznos od 91,15 EUR od dana 27. travnja 2013.,

− na iznos od 90,51 EUR od dana 25. svibnja 2013.,

− na iznos od 82,98 EUR od dana 27. lipnja 2013.,

− na iznos od 83,43 EUR od dana 26. srpnja 2013.,

− na iznos od 85,46 EUR od dana 27. kolovoza 2013.,

− na iznos od 88,68 EUR od dana 25. rujna 2013.,

− na iznos od 92,79 EUR od dana 31. listopada 2013.,

− na iznos od 91,71 EUR od dana 27. studenog 2013.,

− na iznos od 94,69 EUR od dana 28. prosinca 2013.,

− na iznos od 93,48 EUR od dana 23. siječnja 2014.,

− na iznos od 96,14 EUR od dana 22. veljače 2014.,

− na iznos od 98,33 EUR od dana 28. ožujka 2014.,

− na iznos od 98,96 EUR od dana 27. travnja 2014.,

pa sve do isplate, a u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB 53056966535, da tužitelju IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.572,97 EUR (tisućupetstosedamdesetdvaeuradevedesetsedamcenti), sa zateznom kamatom počev od 17. srpnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

V. S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 605,18 EUR (šestopeteuraosamnaestcenti) i zateznom kamatom od 17. srpnja 2026. do isplate, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Između tužitelja IF i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 029-50-3984351 kojem je bila namjena kupnja osobnog automobila u iznosu od kunska protuvrijednost 24.300,00 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca, a sve obračunato prema srednjem tečaju kreditora, tj. tužitelja za CHF u kunama na dan plasmana, tj. isplate kredita i otplate kredita na dan dospijeća plaćanja anuiteta i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa je ugovorena i početno je primjenjivana od 5,20%, a prema otplatnom planu iz kojeg proizlazi da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. srpnja 2007.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda i predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim, a nakon pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti da spis dostavi Općinskom sudu u Zagrebu.

3. Predložio je da sud posebnim rješenjem odluči o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda.

4. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda ponovno ističući da je temeljem članka 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da za postupke koji su vezani uz djelatnost poslovne jedinice pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta nadležan je sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica, a što je u konkretnom slučaju Općinski sud u Požegi.

5. O istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda ovaj sud je odlučio rješenjem poslovni broj: P-187/2021-7 od 12. svibnja 2022. tako da je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi odbijen kao neosnovan, a povodom žalbe tuženika izjavljene protiv ovog rješenja Županijski sud u Zagrebu je tuženikovu žalbu odbio kao neosnovanu rješenjem poslovni broj: Gž-4384/2022-2 od 3. siječnja 2023. i potvrdio prvostupanjsko rješenje od 12. svibnja 2022.

6. Ostalo je sporno između stranaka jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3984351 od 21. ožujka 2007. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Podružnica Zagreb, Specijalizirana poslovnica 029, za auto i potrošačke kredite, u vrijeme sklapanja ugovora, kao kreditora i tužitelja IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 24.300,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. Ugovora), a jer tužitelj smatra kako su odredbe iz članka 1., članka 2. i članka 7. navedenog ugovora ništetne i ne proizvode nikakve pravne učinke iz razloga što se radi o nepoštenim odredbama sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine "broj: 96/03 – dalje ZZP/03) koji u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio na snazi, kao i temeljem odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje ZOO/05).

7. Tužitelj je obrazložio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a to znači tužitelja kao korisnika kredita zato što je u Ugovoru o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu odredbu ugovarajući promjenjivost valutne klauzule koja se tijekom postojanja obveze tužitelja prema tuženiku mijenjala u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom. Dakle, tužitelj je isticao kako sud treba cijeniti da je odredba Ugovora o kreditu u kojoj je iskazana kunska protuvrijednost iznosa od 24.300,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita ništetna odredba i da zbog toga sud treba prihvatiti kondikcijski zahtjev i naložiti tuženiku da mu isplati navedene novčane iznose, kako stoji u izreci presude, a jer je tuženik te novčane iznose stekao bez osnove. Taj iznos predstavlja razliku valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1404/2012 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u tim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Kako je u tužbi i kasnije tužitelj zahtijevao da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 24.300,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu). S tim u svezi je valjalo odlučiti je li tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku na ime stečenog bez osnove s osnova preplaćenih iznosa rata anuiteta zbog promjena tečaja valute CHF, a u vrijeme podnošenja tužbe iznosa od 26.355,05 kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose od dospijeća pa sve do isplate te i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

10. Naknadno, nakon što je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj je podneskom od 22. studenog 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud isti prihvati tako da naloži tuženiku da tužitelju isplati u izreci navedene pojedinačne novčane iznose sa z. z. kamatom od dospijeća pa do isplate, tj. da tuženik tužitelju isplati ukupno 4.026,26 eura te i trošak parničnog postupka sa z. z. kamatom na trošak počev od presuđenja pa sve do isplate. Međutim, tužitelj je zahtijevao da sud utvrdi da su i ništetne odredbe iz članka 1., članka 2. i članka 7. navedenog Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007., a koje se odnose na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu.

11. Kako je tuženik nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja isticao da bi sud trebao utvrditi osnovanim potraživanje koje se odnosi na manje plaćene tečajne razlike, iskazane u tablici izračuna razlike ugovorenih i otplaćenih anuiteta (tablica na stranici 225-227 spisa) stupac 17, tužitelj je istakao prigovor zastare i obrazložio da sukladno odredbi članka 198. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu: ZOO/05) ako su pretpostavke prijeboja nastale nakon što je jedna od tražbina zastarjela tada prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine (u ovom predmetu tužitelj) istakao prigovor zastare. Osim toga, tužitelj je istakao i kako se u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. "negativne tečajne razlike" primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a kako se radi o razdoblju od 2. svibnja 2007. pa do 21. siječnja 2009., evidentno je da su potraživanja tuženika zastarjela.

12. Prigovor tuženika nije osnovan u ovom dijelu jer sud s razlogom nije uzeo u obzir manje plaćene iznose na temelju smanjenja tečaja CHF (tzv. negativne tečajne razlike), obzirom da je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 obogatio neosnovano upravo tuženik kada je dio imovine tuženika prešao u njegovu imovinu i to na temelju ugovorne odredbe koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a kao takva je utvrđena i ništetnom. Zakonska pravila vraćanja onog što je stečeno bez osnova, sukladno odredbama članka 1112. do 1120. ZOO/05 ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće kraj činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja i onda zbog ovih razloga, a i zbog činjenice da tužitelj niti u jednom od manje naplaćenih anuiteta nije ništa stekao, samo je plaćao anuitete onako kako ih je tuženik obračunavao, ovaj sud nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike i nije umanjivao tuženikovu obvezu vraćanja za manje anuitete.

13. Dakle, prihvaćajući da se anuitet sastoji od kamate i glavnice u nastavku postupka je valjalo utvrditi razliku više plaćenog od strane tužitelja tuženiku zbog eventualno preplaćenih iznosa rata/anuiteta zbog promjene valute, a to stoga što je tužitelj istakao kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te i napomenuo kako on sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) ima pravo pozvati se na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a jer da su određenim postupanjem banke, uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pa tužitelj predlaže da ovaj sud prihvati da je vezan za ta utvrđenja u ovoj parnici, a u kojoj se tužitelj na ta utvrđenja poziva.

14. Tuženik se u odgovoru na tužbu i kasnije protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda i Visokog Trgovačkog suda RH jest u cijelosti promašeno i to zbog toga što su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini. Tuženik je ustvrdio da je navedenim presudama priznato pravo potrošačima, ali da svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno trebao bi dokazati da su pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik je ustvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše potpisom predmetnog ugovora, da je izjavio da je upoznat ne samo sa općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita tj. i onima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF kada se uzme da je taj Ugovor o kreditu potvrdio Javni bilježnik MF u [adresa], **.**.2007. pod brojem OV-6090/2007.

15. U odgovoru na tužbu tuženik je predložio da se sasluša njegova službena osoba HF, a na okolnosti da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, a to znači i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Naknadno, u podnesku od 28. travnja 2022. tuženik je predložio saslušanje Javnog bilježnika koji je solemnizirao (potvrdio) navedeni ugovor i to 23. ožujka 2007., a što znači da je tuženik Javnog bilježnika predložio saslušati na okolnosti jeli Javni bilježnik tužitelju prilikom potvrđivanja privatne isprave na razumljiv, jasan i dovoljno prihvatljiv način obrazložio značaj onoga što se privatnom ispravom u smislu prava i obveza određuje za stranke.

16. Naknadno, je tuženik odustao od saslušanja svjedoka HF, ali i od svjedoka KF (pripremno ročište od 30. siječnja 2024.), ali nije odustao od saslušanja svjedoka Javnog bilježnika MF.

17. Protiveći se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti tuženik je opreza radi istakao i prigovor zastare potraživanja.

18. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je istakao kako bi postupanje tuženika moglo biti proglašeno kao nezakonito i samo na temelju povrede osnovnih načela ZOO-a, obrazlažući da u nekim situacijama, tipičnim za potrošače i njihove ugovore tužene banke nisu u dobroj vjeri od samog početka u vrijeme zaključenja ugovora korisnike kredita upoznali s općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, nisu ih upoznali s rizikom vezanim za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu na valutu EUR. Osim toga, tuženik nije tužitelju obrazložio da rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u euro zonu potpuno izvjestan, a isto tako tuženik tužitelja nije upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj je istakao kako je na sjednici Građansko odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. najviši sud RH zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Očitujući se na sve navode iz podneska tužitelja, tuženik je ponovno u podnescima isticao da su svi navodi tužitelja izneseni tijekom postupka, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika neosnovani, a što potvrđuju izdvojena mišljenja suca Ustavnog suda Republike Hrvatske ZF od 5. veljače 2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a jer taj sudac navodi da je sporna odluka Ustavnog suda RH o ništetnosti valutne klauzule u CHF u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojim je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH te da u vremenu na koji se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008.) valuta CHF je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, a 2006. 4,7 kn dok je 2008. iznosila 4,5 kn), a rast tečaja je počeo poslije 2010. pa zbog svega toga tuženik zaključuje da se prema odluci većine ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile nakon zaključenja ugovora. Tuženik i dalje ocjenjuje da krediti s valutnom klauzulom u CHF u Republici Hrvatskoj nisu bili zabranjeni jer postoji regulator koji je mogao zabranu provesti i onda se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a sudovi određene odredbe utvrđuju nepoštenim i ništetnim.

21. Kao bitno tuženik je istakao da tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi" već da je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u euru što je većina potrošača i činila.

22. Zbog tih razloga tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i od tužitelja zahtijevao trošak parničnog postupka.

23. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 6. srpnja 2026. sud je pročitao ranije citirani Ugovor o kreditu koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 21. ožujka 2007., Ugovor o kreditu broj 029-50-3984351, a koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika 23. ožujka 2007. pod brojem OV-6090/2007, pročitao je iskaz Javnog bilježnika MF, koji je saslušan kao svjedok na ročištu za glavnu raspravu od 11. prosinca 2024., pročitan je pisani Nalaz s mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Mitra Obradovića (stranice 221 - 224 spisa), a izvršen je uvid u tablicu koju je vještak nazvao izračun razlike ugovorenih i otplaćenih anuiteta (stranica 225 – 227 spisa), pročitan je iskaz tužitelja koji je saslušan kao stranka na raspravi od 11. prosinca 2024., a tužitelj IF koji je ranije bio saslušan na ročištu za glavnu raspravu od 11. prosinca 2024. ponovno je saslušan i na ročištu za glavnu raspravu od 6. srpnja 2026.

24. Na temelju ovako izvedenih dokaza, uz savjesnu analizu svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev, u podnesku od 22. studenog 2024. (a koji tužitelj nije uredio nakon što je Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj: Gž-299/2025-3 od 23. travnja 2025. ukinuo prvostupanjsku presudu poslovni broj P-187/2021-25 od 27. prosinca 2024. u točkama I., II. III. i IV.) osnovan kako stoji u izreci.

25. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, sud je utvrdio da je tužitelj 21. ožujka 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio citirani ugovor o kreditu, da je taj ugovor potvrdio Javni bilježnik MF **.**.2007. i da je u ugovoru utvrđeno da kreditor odobrava korisniku kredita iznos od 24.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit isplaćen 27. ožujka 2007., da je srednji tečaj kreditora na dan isplate kredita bio 4,552901, da je rok otplate kredita iznosio 84 mjeseca, da je ugovorena kamatna stopa 5,20 % godišnja, a da dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu je 30. travnja 2007. u iznosu od 345,74 CHF što primjenom tečaja na dan isplate iznosi 1.574,12 kuna. Vještak je naglasio da je izračun razlike anuiteta odrađen u tablici koja se nalazi u prilogu 1 – izračun razlike između ugovorenih anuiteta i stvarno plaćenih anuiteta, a na taj način je vještak utvrdio da je:

- prema ugovoru o kreditu tužitelj trebao uplatiti 8 rata po 345,74 CHF, ukupno 29.042,16 eura ili 132.226,08 kuna, prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita ( kolone C i E);

- tužitelj uplatio ukupno 169.216,20 kuna (kolona G);

- tužitelj uplatio ukupno 36.990,12 kuna više negoli je to bilo predviđeno ugovorom (kolona I);

- u više plaćenim anuitetima da se nalazi povećanje kamatne stope (po početnom tečaju) u iznosu od 7.324,84 kune (kolona K);

- tužitelj uplatio 29.665,26 kuna (3.937,26 eura) više od ugovorenog anuiteta kada se pretplaćene anuitete umanji za porast kamatne stope po početnom tečaju (kolone L i M);

- iznos samo više uplaćenih anuiteta 30.335,86 kuna (4.026,26 eura), (kolone N i O);

- iznos samo manje uplaćenih anuiteta iznosi 670,58 kuna (89,00 eura), (kolone P i Q).

Mišljenje je vještaka da je tužitelj zbog promjene tečaja uplatio ukupno veći iznos anuiteta (s pretplatama i manje plaćenim anuitetima) u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i anuiteta koje je isplaćivao zbog povećanja tečaja CHF (umanjeno za porast kamatne stope po početnom tečaju) u iznosu od 29.665,28 kuna ili 3.937,26 eura dok iznos pretplate uzimajući u obzir samo više plaćene anuitete (bez umanjenja za manje plaćene anuitete) iznosi 30.335,86 kuna ili 4.026,26 eura. Iznos manje plaćenih anuiteta iznosi 670,58 kuna ili 89,00 eura.

26. Iz zaključenog ugovora o kreditu ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj s tuženikom 21. ožujka 2007. zaključio ugovor o kreditu radi kupnje automobila za potrebe tužitelja i njegove obitelji, tuženik je tužitelju odobrio kreditu iznosu od 24.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, rok otplate kredita je iznosio 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju tuženika, za CHF za kune na dan plasmana kredita i otplate kredita na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna. Temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje i to u članku 2. ugovora, a prema otplatnom planu iz kojeg proizlazi da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. srpnja 2007. Dakle, izvršenim uvidom u ugovor o kreditu, ali i iz druge pisane dokumentacije, što je potvrdio tužitelj u svom vjerodostojnom iskazu, proizlazi da je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljev zahtjev za kredit od 15. ožujka 2007. radi kupnje osobnog automobila marke Citroen, tip: C- 4, model: SX 1.4i 16v, zapremnine 1.360 ccm, proizveden 2006., broj šasije:

VF7LCKFUC74574666, da je cijena automobila iznosila protuvrijednost od 24.225,00 CHF, a da je zajedno s ostalim troškovima obrade kredita ostatak kredita iznosio 24.300,00 CHF, da je tužitelj stvarno preuzeo automobil u Auto centru Radić, d.o.o., Zrinska 22, 34000 [adresa] i da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio 22. travnja 2014. što je tuženik i potvrdio potvrdom od 20. travnja 2021. (stranica 173 spisa).

27.Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka već ga je prihvatio u cijelosti dok je tuženik isticao kako nije suglasan s navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa, odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. Tuženik je obrazložio da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je to bilo ugovoreno voljom tužitelja te da je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjene iste u tijeku otplate kredita. Tuženik i dalje ističe kako su tužitelju sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive jer se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

28. Sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Mitra Obradovića jer je isti stručan i argumentiran činjenicama koje se temelje na pisanim dokazima, a sud i dalje utvrđuje da je s osnova valutne klauzule tužitelj tuženiku preplatio 4.026,26 eura, a jer je bilo nužno tužitelju dosuditi samo pozitivne razlike uslijed promjene tečaja CHF, dok sud nije uzeo u obzir negativne razlike zbog naprijed istaknutog pravnog stava suda da nijedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja.

29. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovor i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama, te važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

30. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII tuženih banaka i potvrđena je odluka VTS RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tj. u ugovorima o kreditima, a to tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora I-VIII banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Rečene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje ZZP/07), a i kroz utvrđenje da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača / 03 i u razdoblju do 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača /07 i to člancima 96. i 97. toga Zakona te i suprotno odredbama ZOO-a, a temeljem odredbe članka 138.a ovog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. Kako je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača tada treba prihvatiti ispravni stav tužitelja da su odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-3984351 od 21. ožujka 2007., u dijelu u kojem je utvrđeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 24.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, ništetne. Također je i ništetna odredba članka 2. rečenog Ugovora u dijelu gdje je utvrđeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Naime, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da tužitelj tuženiku ništa vezano za Ugovor nije pojašnjavao, tuženik je unaprijed pripremio Ugovor koji je stvarno sadržajno bio obrazac za sve korisnike kredita u CHF, mijenjao se samo novčani iznos, osobni podaci i rok otplate kredita, a takvo postupanje tuženika se ne može ni u kom slučaju smatrati pojedinačnim pregovaranjem s korisnikom kredita, tj. s tužiteljem o uvjetima kreditiranja u smislu citiranih presuda. Tužitelj je određeno istakao da je unaprijed pripremljeni Ugovor potpisao upravo kod službene osobe u navedenoj Auto kući, Auto centar Radić u [adresa] i osobno je taj Ugovor odnio kod Javnog bilježnika, a u banci tj. u sjedištu tuženika ili u poslovnici nikada nije bio radi eventualnog pregovaranja. Tužitelj je također istakao da mu Javni bilježnik ništa nije usmeno obrazlagao, a on ga ništa nije ni pitao jer je smatrao da treba biti ispunjena samo formalna procedura, kako to i stoji na potvrdi Javnog bilježnika. Tužitelj je određeno istakao da nije imao s kime pregovarati upravo zbog toga što mu je predan radi potpisa unaprijed pripremljeni i otiskani Ugovor od strane banke. Dakle, na temelju uvjerljivog i istinitog iskaza tužitelja sud je mogao utvrditi pravno-relevantne činjenice o tome da tužitelj nije bio nedvosmisleno informiran o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamate za švicarski franak, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom Ugovora. Uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenom kamatne stope do tužitelja je došlo do utvrđenih preplata anuiteta po osnovi tečajnih razlika i onda je sud sukladno odredbama članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003 – dalje ZZP/03) utvrdio da je tužitelj potrošač jer je navedeni Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, kupljeni automobil realiziranim kreditom služi tužitelju i njegovoj obitelji isključivo za njihove obiteljske potrebe. Stav je suda da je sud pravno- relevantne činjenice mogao utvrditi samo iz iskaza tužitelja, a vezano za utvrđenje da su ništetni dijelovi Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja valute švicarski franak i promjenjive kamatne stope jer je tužitelj i prvi i drugi puta prilikom davanja iskaza određeno istakao, a što se može utvrditi i iz zahtjeva za kredit (stranica 46 spisa) te informativne ponude broj 1303/2007 (stranica 50 spisa), da je upravo tužitelj kupac identificiranog automobila i to kroz kreditiranje preko RBA Bank d.d., a da je kreditor imao obvezu uplatiti koncesionaru Auto centar Radić d.o.o. stvarnu cijenu od 24.225,00 CHF u protuvrijednosti kuna, a da su trošak obrade kredita i provedba kredita iznosili 350,00 kuna pa je ukupan iznos kredita bio 24.300,00 CHF, u protuvrijednosti kuna. Tužitelj je u cijelosti otplatio tuženiku kredit, a što je tuženik i potvrdio potvrdom od 20. travnja 2021. Zbog iznesenih razloga sud je utvrdio da su navedene ugovorne odredbe u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 i ništetne.

33. Tužitelj se u ovom sporu svakako može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12, a u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, a pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP-a u vezi sa člankom 502.a stavak 1. ZPP-a, dakle, u smislu odredbe članka 138.a ZZP-a pravomoćna presuda Trgovačkog suda u predmetu poslovni broj P-1401/12 obvezuje sve sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Stavkom 2. ovog članka je propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Kako je tužena banka ugovorila valutu u CHF, a koja je tijekom otplate kredita odlukom banke mijenjana, a utvrđeno je da je takva odredba ništetna u smislu članka 323. ZOO/05 tada tužena banka ima obvezu vratiti tužitelju sve što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

35. Kako je tuženik povukao prijedlog za saslušanjem svjedoka HF te i KF tada proizlazi da službena osoba tuženika nikad tužitelju nije pojašnjavala bilo koju odredbu kredita, a posebno ne odredbu vezanu za valutu CHF. Iskaz tužitelja sud prihvaća kao vjerodostojan u cijelosti pa i u dijelu da tužitelj nikad nije imao u vlasništvu obrt niti je imao udjele u nekom trgovačkom društvu, a što znači da je sud osnovano odbio prijedlog tuženika da se od Porezne uprave pribave podaci je li tužitelj kupljeno vozilo eventualno koristio ciljano, na način da bi ga unio u obrt i time koristio porezne povlastice. Dakle, sud vjeruje tužitelju da je kupljeni automobil koristio isključivo za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji i onda je s pravom i isticao kako treba prihvatiti činjenicu da su realizirana novčana sredstva po osnovi kredita utrošena za kupnju osobnog vozila pa je u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a i u smislu članka 2. točke b. Direktive broj 93/13 EEZ bio u vrijeme sklapanja ugovora potrošač jer je djelovao prilikom sklapanja ugovora izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tj. kredit je iskoristio isključivo za privatne svrhe – kupnju automobila.

36. Upravo suprotno od iskaza tužitelja, a vezano za potvrđivanje ugovora iskazao je svjedok MF i to tako da je isticao da je ugovor o kreditu koji su parnične stranke sklopile 21. ožujka 2007. prilikom potvrđivanja 23. ožujka 2007. sigurno tužitelja upozorio na propise o sadržaju javnobilježničkog akta i propise o javnobilježničkim ispravama. Naglasio je da svakom sudioniku pravnog posla pročita u svom javnobilježničkom uredu privatnu ispravu koju potvrđuje. Dopustio je da se u konkretnom slučaju radilo o tzv. jednostranoj solemnizaciji, a jer je u najvećem broju slučajeva bilo tako da su korisnici kredita prethodno ugovor o kreditu potpisali u banci, a kada je najvjerojatnije ugovor potpisala i ovlaštena osoba banke. Svjedok se nije mogao sjetiti tužitelja, a pri tome je istakao da je takvih ugovora o kreditu bilo podneseno radi potvrđivanja u velikom broju. Određeno je svjedok istakao da nije provjeravao s tužiteljem, kao niti s drugim korisnicima kredita jesu li korisnici kredita prethodno pregovarali s kreditorom. Imajući u vidu da su u navedenom razdoblju korisnici kredita najčešće kredite realizirali radi kupnje osobnih automobila i da su gotovo svi ugovore potpisivali u Auto salonima onih koncesionara koji su prodavali određene vrste i tipove automobila, da im nitko od službenih osoba banke ili koncesionara ništa nije pojašnjavao, a niti javni bilježnici, nedvojbeno proizlazi da ni tužitelju Javni bilježnik MF ništa nije pojašnjavao ili eventualno ga upućivao na značaj zaključenog ugovora u smislu onoga što se dešavalo kroz promjenu tečaja CHF na više, a u odnosu na tečaj koji je bio primijenjen prilikom sklapanja ugovora. Dakle, u cijelosti je prihvaćen iskaz tužitelja, a nije prihvaćen iskaz Javnog bilježnika. U konkretnom slučaju sud ne može prihvatiti tvrdnju tuženika da je postupanje tuženika bilo preko razine formalnosti i da je tužitelj s tuženikom pojedinačno pregovarao. Ukazivanje službene osobe u Auto kući Auto centra Radić u [adresa] na mjesta predviđena za potpis unaprijed pripremljenog ugovora o kreditu te i pratećih obrazaca nikako se ne može smatrati pregovaranjem i zato je sud prihvatio u cijelosti pravne stavove tužitelja vezano za pravni osnov ovog spora.

37. Uvažavajući činjenicu da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a kraj činjenice da sud zaključuje da je imenovani vještak u svemu postupio po rješenju suda i to stručno, objektivno i nepristrano, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.026,26 eura, a kako se to može pregledno utvrditi u tablici vještaka.

38. Kako je odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO/05 propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom postu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Stavkom 3. članka 1111. ZOO/05 je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Sasvim je sigurno da se tuženik okoristio novčanim iznosima kojeg je određenog dana tužitelj uplaćivao, a vještačenjem je utvrđeno da su to iznosi pojedinačno utvrđeni u tablici broj 5 kao sveukupne razlike samo više plaćenog, onda tuženik u smislu članka 1115. ZOO/05, tužitelju treba vratiti sve ove novčane iznose jer ih je stekao bez osnove, te i platiti z. z. kamate od prvog dana poslije stjecanja svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate jer je tuženik kao stjecatelj bio nepošten.

39. Prigovor zastare novčane tražbine istaknut od strane tuženika nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća te i utvrđenje ništetnosti dijela ugovora u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, a tužba tužitelja je podnesena 14. svibnja 2021. očito je da potraživanje tužitelja po osnovi tečajnih razlika nije zastarjelo. Dakle, tužba u odnosu na tečajne razlike podnesena je u roku propisanom odredbom članka 225. ZOO/05.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio sa sniženim tužbenim zahtjevom i zbog činjenice da je potrošač tuženiku ne bi trebalo priznati trošak prema stavu Vrhovnog suda RH (pravno shvaćanje – Su-IV-16/2021-8) od 26. travnja 2021. jer iz Presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na taj način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti.

41. Dakle, tužitelju su priznati svi opravdani troškovi koje je imao radi zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23), a jer prema odredbi članka 151. stavak 1. ZPP- a parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, a prema stavku 2. parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

42. Dakle, tužitelj je osim izdataka radi plaćanja nagrade svom opunomoćeniku – odvjetniku imao i trošak plaćanja sudske pristojbe za podnesenu tužbu u vrijeme kada je takva obveza postojala te je platio i trošak vještačenja, a što znači da je sud ukupne troškove tužitelja utvrdio nakon pravilno utvrđenih troškova zastupanja, troškova sudske pristojbe sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23) i Pravilnika o stalnim sudskim vještacima ("Narodne novine" broj: 38/14, 123/15, 29/16 – Ispravak i Izmjene i dopune u Narodnim novinama broj 61/19). Dakle, za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife) te za sastav obrazloženih podnesaka od 7. siječnja 2022. i 22. studenog 2024. (Tbr. 8. točka 1. Tarife) sud je opunomoćeniku priznao nagradu u iznosu od po 100 bodova ili po 200,00 eura, a kako je opunomoćenik – odvjetnik nazočio i pripremnim ročištima od 12. svibnja 2022. (na tom ročištu odbijen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda) i 30. siječnja 2024. kada je zaključen prethodni postupak te nazočio i ročištima za glavnu raspravu na dane 11. prosinca 2024. i 6. srpnja 2026., tada mu za nazočnost pripremnim ročištima i ročištima za glavnu raspravu pripada nagrada u iznosu od po 100 bodova ili po 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife). Opunomoćenik – odvjetnik je nazočio i ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude poslovni broj P-187/2021-25 na dan 27. prosinca 2024., koju je ukinuo drugostupanjski sud rješenjem poslovni broj: Gž-299/2025-3 od 23. travnja 2026., a nazočio je i ponovno utvrđenom ročištu za donošenje, objavu i uručenje ovog pisanog sastava presude na dan 17. srpnja 2026., pa mu za svako ročište pripada po 50 bodova ili 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife). Dakle, kako opunomoćenik tužitelja nije obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25 % tada proizlazi da je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.600,00 eura, a ovom iznosu su pribrojeni izdaci za plaćanje vještaka u iznosu od 331,81 eura i iznos od 46,34 eura po osnovi plaćene pristojbe za podnesenu tužbu, a sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18) budući je tužitelj sudsku pristojbu platio tako kako je propisano u stavku 1. čl. 7. ZSP/18 tj. povlaštenu sudsku pristojbu. Preostali zahtijevani iznos od 200,00 eura nije prihvaćen u rješenju koje je sadržano u presudi poslovni broj P-187/2021- 25 od 27. prosinca 2024. (točka V. izreke presude) i kako se tužitelj na taj odbijajući zahtjev za isplatom troška nije žalio tada je taj dio rješenja postao pravomoćan. Zbirno se dobije da je sud priznao ukupnu naknadu troška tužitelju u iznosu od 1.978,15 eura (1.600,00 EUR + 331,81 EUR + 46,34 EUR), a koji je bio potreban za vođenje ove parnice. Odlučujući o tome koji su troškovi bili potrebni te o njihovoj visini, sud je odlučio nakon što je brižljivo ocijenio sve okolnosti, iz odredbe članka 155. stavak 1. i 2. ZPP-a.

43. No, bez obzira na prethodno izneseno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prihvaćajući žalbu tuženika, a izjavljenu protiv presude ovog suda poslovni broj P-187/2021-25 od 27. prosinca 2024., Županijski sud u Splitu je u cijelosti ukinuo ovu presudu pa se osnovanim ukazuje zahtjev tuženika, a i uputa drugostupanjskog suda je takva da je prvostupanjski sud o troškovima postupka i trošku žalbe u obvezi odlučiti zajedno s novom odlukom o glavnoj stvari.

43.1. Podnoseći žalbu protiv presude poslovni broj P-187/2021-25 od 27. prosinca 2024., opunomoćenik tužitelja je zahtijevao ukupan trošak od 405,18 eura, a isti je pravilno postavio jer je Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12 i 103/14 - u daljnjem tekstu: OT) propisano da za sastavljanje redovnih pravnih lijekova protiv presude odvjetniku pripada prema vrijednosti predmeta spora nagrada po Tbr. 7. točka 1. OT, s povećanjem od 25 %, pa to znači da je opunomoćenik tuženika za sastav žalbe pravilno zahtijevao iznos od 125 bodova ili 250,00 eura, a kako je obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25 %, tada nagrada opunomoćeniku tuženika pripada u iznosu od 312,50 eura. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, tuženik je platio sudsku pristojbu za podnesenu žalbu temeljem Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23) u iznosu od 92,68 eura pa je ukupan žalbeni trošak tuženika pravilno utvrđen iznosom od 405,18 eura. Dakle, ukupno priznati trošak tužitelju utvrđen u iznosu od 1.978,15 eura valjalo je umanjiti za 405,18 eura jer je ovaj iznos opravdani trošak tuženika i onda se računskim putem utvrdi da tužitelju pripada naknada troška u iznosu od 1.572,97 eura i to sa zateznom kamatom jer je zateznu kamatu tužitelj po opunomoćeniku zahtijevao i na trošak parničnog postupka (članak 151. stavak 3. ZPP-a). S preostalim zahtijevanim iznosom od 605,18 eura i zateznom kamatom na ovaj iznos od donošenja presude pa do isplate, tužitelj je odbijen jer ovaj iznos troška nije osnovano zahtijevan.

44. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 17. srpnja 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Tomislav Metić, Ulica Kamenita vrata 1, [adresa] Požega

2. OD Kallay & Partneri d.o.o., Ilica 1A/III, [adresa] Zagreb