REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2056/2021-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja GRADA ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa Daša Vrzić, odvjetnica u Zagrebu, Preradovićeva 10, protiv tuženika GP Bosna d.d. u stečaju, Bosna i Hercegovina, [adresa], OIB: 60360774532, kojeg zastupa Robert Jančik, odvjetnik u Zagrebu, Vlaška 62/I., radi ispravka pogrešnog zemljišnoknjižnog upisa, nakon javne glavne rasprave zaključene 7. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za ispravak upisa u zemljišnoj knjizi provedenog temeljem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z-41258/2019- 30 od 19. ožujka 2021., u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to upisa prava vlasništva u korist GP Bosna d.o.o., BiH, Sarajevo, na posebnom dijelu nekretnine – dvosobni stan br. 2 na V. (petom) katu površine 69,19 m2 (I. stubište, zgrada na adresi [adresa] u [adresa]), koje pravo vlasništva je povezano sa 63/10000 suvlasničkog dijela nekretnine zk. č. 5922/7 stambeno-poslovna zgrada u [adresa] i park, površine 397,6 čhv ili 1430 m2, na način da se određuje brisanje upisanog prava vlasništva u korist tuženika i istovremeni upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tužitelja.

II. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.625,00 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je Općinski građanski sud u Zagrebu u postupku povezivanja knjige položenih ugovora s zemljišnom knjigom, Z-41258/2019, za zgradu na adresi [adresa], rješenjem od 19. ožujka 2021. odredio upis prava vlasništva u korist tuženika na posebnom dijelu nekretnine označenom kao 148. suvlasnički dio 63/10000 etažno vlasništvo (E-147), koji u naravi predstavlja dvosobni stan 2 na V. (petom) katu površine 69,19 m2 (I. stubište, zgrada na adresi [adresa] u [adresa]). Tužitelj smatra da je taj upis pogrešan, jer da je temeljem odredbe čl. 17. st. 6. Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažnog vlasništva) (Narodne novine, broj: 121/2013., 61/2018., 63/2019., dalje u tekstu: Pravilnik) i čl. 203. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj: 63/2019., 128/2022., 155/2023., 127/2024., dalje u tekstu: ZZK/19), trebalo njega upisati kao vlasnika tog posebnog dijela nekretnine. Ovo stoga, što je tužitelj raspolagao potvrdom o amortizaciji, iz koje da jasno proizlazi da predmetna nekretnina čini njegovu imovinu, što ne postoji dokaz da je tuženik pravni sljednik društvenog poduzeća GP Bosna, što se je upravitelj predmetne zgrade na ročištu suglasio s upisom prava vlasništva u korist tužitelja, čime da je postignut sporazum nazočnih osoba te što tužitelj daje predmetni stan na korištenje preko 40 godina, od same izgradnje zgrade, bez da mu je tuženik u svih tih 40 godina ikada osporio pravo vlasništva ili posjeda, iz čega da proizlazi da je on pošteni posjednik tog stana, slijedom čega da je protekao zakonski rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

2. Stoga tužbenim zahtjevom traži ispravak upisa prava vlasništva u korist tuženika na nekretnini oznake zk. č. 5922/7 k. o. [katastarska općina], [adresa], stambeno-poslovna zgrada u [adresa] i park, ukupne površine 1370 m2 i to na posebnom dijelu nekretnine označenom kao 148. suvlasnički dio 63/10000 etažno vlasništvo (E-147), koji u naravi predstavlja dvosobni stan 2 na V. (petom) katu površine 69,19 m2 (I. stubište, zgrada na adresi [adresa] u [adresa]), koji upis je proveden temeljem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z- 41258/2019 od 19. ožujka 2021., na način da se naloži brisanje upisa prava vlasništva u korist tuženika i upis prava vlasništva u korist tužitelja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je on pravilno upisan kao vlasnik u prethodno vođenom postupku djelomičnog etažiranja, Z-41258/2019, da su navodne naknadne izjave upravitelja zgrade, koji nije ovlašten zastupati tuženika, bez ikakvog pravnog učinka, da je on dao tužitelju na korištenje predmetni stan samo do opoziva, koje ovlaštenje da sada opoziva, da tužitelj nema potrebnu kakvoću posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te da se tuženik zbog ratnih okolnosti nije mogao dugo vremena skrbiti o svojoj imovini (arhiva u [adresa] je uništena u radu), a stekao je pravo vlasništva naplatnim pravnim poslom, ''izgradnjom''.

4. Tužitelj osporava te navode tuženika. Tvrdi da predmetni stan prije provedbe predmetnog postupka povezivanja knjige položenih ugovora i zemljišne knjige nije bio upisan niti u zemljišne knjige niti u knjigu položenih ugovora. Ističe da je njegov pravni prednik, Stanoinvest, još ugovorom od 6. listopada 1972. dao predmetni stan na korištenje MG, temeljem rješenja Sekretarijata za boračka i invalidska pitanja, a u čl. XIV. tog ugovora da se navodi da je stan vlasništvo Stanoinvesta. Osim toga, da je tužitelj u postupku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Ps-320/2009, tražio iseljenje VG, a nije uspio, jer je sud utvrdio da je predmetni član domaćinstva nositelja stanarskog prava te ima pravnu osnovu za boravak u istome te je utvrđeno da je upravo tužitelj vlasnik predmetnog stana. Potvrda o amortizaciji da potvrđuje da stan nije otkupljen od strane nositelja stanarskog prava te da je isti vraćen tužitelju. Dostavlja potvrdu o pravnom sljedništvu između društvenog poduzeća GP Bosna i tuženika.

5. Tuženik navodi da u postupku OGS-a, Ps-320/2009, uopće nije utvrđivano pravo vlasništva na predmetnom stanu, već se je tužitelja tretiralo kao najmodavca, kojemu je naloženo sklapanje ugovora o najmu stana s zaštićenom najamninom s VG. Ističe da tužitelj još uvijek nije naveo temeljem kojeg naplatnog pravnog posla je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, a isprave na koje se poziva da nisu dokaz o postojanju prava vlasništva.

6. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 33. st. 4. Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj: 91/1996., 48/1998., 66/1998., 22/2006., 68/2018., 105/2020., 36/2024., dalje u tekstu: ZNS) prema kojoj da se vlasnikom stana smatra osoba koja je upisana u zemljišne knjige ili knjigu položenih ugovora ili osoba kojoj je fond za gospodarenje stambenim zgradama uplaćivao amortizaciju za predmetni stan. Budući da predmetni stan nije bio upisan u zemljišne knjige niti u knjigu položenih ugovora, a da je amortizacija vraćena upravo tužitelju, to da je utvrđeno da je tužitelj vlasnik stana.

7. Tijekom dokaznog postupka pročitani su rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z-56091/2021-67 od 2. studenog 2021. (list 4. – 5. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z-41258/2019-30 od 19. ožujka 2021. (list 6. – 19. spisa), izvadak iz zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, za zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 20. – 43. spisa), povijesni izvadak za zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 82. – 103. spisa), zapisnik s ročišta za uviđaj na adresi [adresa], proveden u postupku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z-41258/2019 (list 104. – 106. spisa), Ugovor o korištenju stana sklopljen 6. listopada 1972. između MG i stambenog poduzeća Stanoinvest (list 107. – 109. spisa), rješenje Sekretarijata za boračka i invalidska pitanja od 3. kolovoza 1972. (list 110. – 111. spisa), rješenje Samoupravne interesne zajednice stanovanja i komunalnih djelatnosti općine Trešnjevka od 30. lipnja 1988. o visini stanarine za stan koji koristi MG (list 112. spisa), presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ps- 320/2009-19 od 21. rujna 2010. (list 113. – 119. spisa), presuda Županijskog suda u Zagrebu, Gž-1584/2011-2 od 8. veljače 2011. (list 120. – 122. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra Općinskog suda u Sarajevu za tuženika od 30. ožujka 2022. (list 123. – 128. spisa), prijedlog upravitelja zgrade u [adresa] za povezivanje zemljišne knjige i knjige položenih ugovora te upis vlasništva posebnih dijelova nekretnine te ostale isprave – podnesci stranaka iz tog postupka Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z-44614/2012, Z-27511/2019, Z-41258/2019 te Z- 37911/2019 (list 133. – 170. spisa), rješenje Grada Zagreba, Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj, Odjela za imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za raspolaganje društvenom imovinom od 6. listopada 1970. (list 171. – 172. spisa), rješenje Grada Zagreba, Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj, Odjela za urbanizam i građevinarstvo, Odsjeka za odobravanje izgradnje investicionih objekata od 14. kolovoza 1972. (list 173. – 174. spisa), uvjerenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 29. travnja 2011. o preimenovanju ulice iz [adresa] u [adresa] (list 175. spisa), izjava Građevnog pouzeća Bosna d.o.o. od 30. kolovoza 2001. o podjeli prava vlasništva nekretnine oznake zk. č. 5922/7 k. o. [katastarska općina] a suvlasničke dijelove te o načinu povezivanja suvlasničkih dijelova s posebnim dijelovima nekretnine (list 176. – 180. spisa), potvrda Grada Zagreba od 10. kolovoza 2001. da posebni dijelovi nekretnine čine samostalnu uporabnu cjelinu (list 181. spisa), prigovor tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z-41258/2019-30 od 19. ožujka 2021. (list 196. – 198. spisa), zapisnik s ročišta Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z- 56091/2021 od 29. listopada 2021. (list 199. spisa), saslušani su svjedoci OG (list 219. – 220. spisa) i VG (list 225. – 226. spisa) te je pročitan spis Grada Zagreba, Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj, Odjela za urbanizam i građevinarstvo, Odsjeka za odobravanje izgradnje investicionih objekata, UP/I-05/12-16278/1972 koji je vođen radi izdavanja odobrenja za građenje (preslika spisa nalazi se u pomoćnom omotu).

8. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Predmet spora jest ispravak upisa u zemljišnoj knjizi, konkretno brisanje prava vlasništva koje je upisano u korist tuženika temeljem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Z-41258/19 od 19. ožujka 2021., na nekretnini - etaži E- 147 – dvosobnom stanu br. 2 na V. katu površine 69,19 m2 (I. stubište, zgrada na adresi [adresa] u [adresa]), vlasništvo kojeg je povezano s 63/10000 suvlasničkog dijela cijele nekretnine oznake zk. č. 5922/7 k. o. [katastarska općina], [adresa] – stambeno-poslovna zgrada u [adresa] i park, ukupne površine 1370 m2 te upis prava vlasništva u korist tužitelja.

10. Među strankama je sporno da li je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

11. Prije svega, rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Z- 56091/2021 od 2. studenog 2021., kojim je odbijen prigovor tužitelja protiv rješenja kojim je na predmetnoj nekretnini određen upis prava vlasništva u korist tuženika, tužitelj nije upućen na pokretanje parnice u određenom roku, sukladno odredbama čl. 195. st. 5. i 6. i čl. 197. st. 1. al. 1. ZZK-a, već je samo u uputi o pravnom lijeku navedeno da protiv tog rješenja žalba nije dopuštena, ali da to ne sprečava osobe čiji prigovori nisu prihvaćeni da svoja navodna prava ostvaruju u parnici tužbom za ispravak.

12. U svakom slučaju, tužitelj jest aktivno procesno legitimiran za pokretanje predmetne parnice, sukladno odredbama čl. 195. st. 5. i čl. 197. st. 1. al. 1. ZZK-a, kao osoba čijem prigovoru nije udovoljeno u nesporno vođenom postupku povezivanja knjige položenih ugovora i zemljišne knjige.

13. Dakle, predmetni postupak se ne vodi po tužbi sa ispravak pogrešnog upisa, u smislu odredbe čl. 117. ZZK-a/96, jer se ne radi o situaciji da provedeni upis sadržajno ne odgovara rješenju o upisu, već se predmetni postupak vodi po tužbi za ispravak u smislu odredbe čl. 195. st. 5. i 6. i čl. 197. st. 1. al. 1. ZZK-a/96, jer nije prihvaćen prigovor tužitelja da je u postupku povezivanja KPU i zemljišne knjige trebalo upisati njega kao vlasnika predmetnog stana, a ne tuženika. Stoga tužitelj može u ovoj parnici dokazivati stjecanje prava vlasništva temeljem svih dopuštenih pravnih osnova pa i temeljem dosjelosti, o kojoj zemljišnoknjižni sud nije imao ovlaštenja odlučivati (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u presudi Pž-2140/2024-2 od 9. listopada 2024.).

14. U obrazloženju rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Z-56091/2021 od 2. studenog 2021., navodi se da je tužitelj upis u korist tuženika proveo temeljem stanja zemljišne knjige u vrijeme donošenja odluke, uzevši u obzir da je tuženik upisan kao vlasnik u ranijim postupcima djelomičnog etažiranja. Osim toga, da isprave koje je dostavio tužitelj, a to su potvrda o amortizaciji, izvadak iz matičnog lista nekretnina te izvadak iz matične evidencije GSKG-a, ne čine vjerojatnim da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, uz napomenu da potvrda o amortizaciji nije dokaz prava vlasništva, već isprava iz koje je vidljivo postojanje obveznopravnog odnosa u pogledu financiranja izgradnje, dok izvadci iz matične evidencije upućuju samo na zaključak da je tužitelj bi posjednik predmetnog stana, ali da zemljišnoknjižni sud u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora ne može utvrđivati pravo vlasništva temeljem pravne osnove za koju bi bio relevantan posjed nekretnine.

15. Tužitelj niti u ovoj parnici nije izričito naveo što je pravna osnova njegova posjeda, ali tvrdi da je, u konačnici, stekao pravo vlasništva dosjelošću, jer je pošteni posjednik predmetnog stana u kontinuitetu preko 40 godina.

16. Tužitelj u ovoj parnici mora dokazati da je on vlasnik predmetnog stana, a ne tuženik, za kojeg je sam tužitelj dostavio isprave koje pokazuju postojanje pravnog slijeda između Građevinskog poduzeća Bosna, [adresa], kojemu je izdana građevinska dozvola za izgradnju predmetne zgrade na zk. č. 5922/7 k. o. [katastarska općina] i tuženika.

17. Dakle, iz povijesnog izvatka iz sudskog registra Općinskog suda u Sarajevu od 30. ožujka 2022. proizlazi da je tuženik najprije bio upisan kao Građevinsko poduzeće ''Bosna'' [adresa], koji je imao nekoliko pogona, između ostalog i Pogon građenja Zagreb, da bi se kasnije upisao kao Građevinsko poduzeće ''Bosna'' [adresa] s potpunom odgovornošću, [adresa], a nakon toga se je preoblikovao te je postao Građevinsko poduzeće ''Bosna'' d.o.o., [adresa], da bi nakon usklađivanja s odredbama Zakona o privrednim društvima tuženik preoblikovan u GP ''Bosna'' d.d., [adresa] te u tom obliku nastavlja postojati sve do danas, samo što mu se je promijenila adresa sjedišta u [adresa] te je nad njime, rješenjem Općinskog suda u Sarajevu, 065-0-Reg-18-000748 od 13. veljače 2018., otvoren stečajni postupak.

18. Stoga proizlazi da je tuženik GP Bosna d.d. u stečaju, BiH, [adresa], unvierzalni pravni sljednik društva GP Bosna d.o.o., BiH, [adresa], u čiju korist je izvršen osporavani zemljišnoknjižni upis, a koji je univerzalni pravni sljednik Građevinskog poduzeća Bosna, [adresa], Pogon građenja Zagreb, kojemu je izdana građevinska dozvola za izgradnju predmetne zgrade na zk. č. 5922/7 k. o. [katastarska općina], a prije toga mu je dano i pravo korištenja predmetne nekretnine u svrhu izgradnje.

19. Dakle, iz rješenja Grada Zagreba, Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj, Odjela za imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za raspolaganje društvenom imovinom, broj UP/I-05/7-15437/3-1970 od 6. listopada 1970., proizlazi da je univerzalnom pravnom predniku tuženika, Građevinskom poduzeću Bosna, [adresa], dano na korištenje zemljište u društvenom vlasništvu oznake k. č. [katastarska čestica] upisano u zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 397,6 čhv ili 1430 m2, radi izgradnje višekatnog stambenog objekta te je određeno da je Općinski sud u Zagrebu dužan izvršiti uknjižbu prava korištenja u korist tog pravnog prednika tuženika.

20. Stoga je univerzalni pravni prednik tuženika tada stekao pravo korištenja na predmetnoj nekretnini, bez obzira je li isto naknadno upisano u zemljišnoj knjizi, budući da po tadašnjim propisima upis prava korištenja/upravljanja ili raspolaganja nekretninom u zemljišnoj knjizi nije imao konstitutivni značaj.

21. Nadalje, iz rješenja Grada Zagreba, Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj, broj UP/I-05/12-16278/2-1972 od 14. kolovoza 1972., proizlazi da je građevinskom poduzeću Bosna, [adresa] (s pogonom u Zagrebu, Knežija 90), odobreno građenje stambeno-poslovnog objekta na zk. č. 5922/7 k. o. [katastarska općina], tadašnje adrese Zagreb, Horvaćanska bb.

22. Nije sporno da je navedeni stambeno-poslovni objekt izgrađen te da danas nosi adresu [adresa].

23. Sporno je da li je pravo korištenja koje je formalno zasnovano u korist pravnog prednika tuženika na cijeloj nekretnini, a koje se je, ako nije postojala drugačija odluka nadležnog tijela ili pravni posao, nakon izgradnje stambeno-poslovnog objekta proteglo i na sve stanove i poslovne prostore u toj zgradi pa tako i na predmetni stan br. 2 na V. katu zgrade na adresi [adresa], površine 69,19 m2, naknadno prestalo na predmetnom stanu odnosno je li isto zasnovano u korist pravnog prednika tužitelja pa da se je moglo pretvoriti u pravo vlasništva koje si tužitelj svojata na predmetnom stanu.

24. Sud naglašava da tužitelj niti jednom tijekom ovog postupka nije izjavio da je njegov pravni prednik imao pravo korištenja na predmetnom stanu, niti ako jest, temeljem čega ga je stekao, iako ga je sud izričito pozvao da se o tome očituje.

25. Međutim, tužitelj se nije očitovao o pravnoj osnovi temeljem koje su njegovi pravni prednici posjedovali predmetni stan, već je obrazlagao pravni slijed Stanoinvesta, koji je sam za sebe u jednoj ispravi naveo da je vlasnik, iako to u to vrijeme nije bilo pravno moguće, i sebe.

26. Posjed nekretnine, sam za sebe, bez potrebnih kvaliteta, ne može biti osnova za stjecanje prava vlasništva.

27. Dakle, temelj stjecanja prava vlasništva može biti pravni posao, odluka suda ili drugog tijela vlasti, nasljeđivanje i zakon (čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugi stvarnim pravima /Narodne novine, broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje u tekstu: ZVDSP).

28. Iste pravne temelje za stjecanje prava vlasništva poznavao je i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 6/1980., 36/1990., Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1996., dalje u tekstu: ZOVO), koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do stupanja na snagu ZVDSP-a, 1. siječnja 1997.

29. Tužitelj se poziva na odredbe Pravilnika, ZZK-a/19 (iako se postupak povezivanja vođen prema odredbama ZZK/96 pa se iste imaju primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari) te ZNS-a koje nisu mjerodavne za utvrđivanje postojanja prava vlasništva u parnici.

30. Tako je odredbom čl. 17. st. 6. Pravilnika određeno da ako neupisani vlasnik raspolaže ispravama koje nisu podobne za upis u zemljišnu knjigu, ali iz tih isprava proizlazi vjerojatnost da je opravdan prijedlog za upis njegovog vlasništva, zemljišnoknjižni sud će donijeti odluku o tome na raspravi u postupku povezivanja cijeneći isprave prema pravilima pojedinačnog ispravnog postupka.

31. Zemljišnoknjižni sud je u obrazloženju rješenja kojim je odbio prigovor tužitelja obrazložio zašto smatra da iz isprava koje je dostavio tužitelj ne proizlazi opravdanost njegova prijedloga za upis odnosno prigovora, a s tim obrazloženjem se slaže i ovaj sud.

32. Prema odredbama čl. 195. st. 2. i 3. ZZK-a/96 (koje sadržajno odgovaraju odredbama čl. 203. st. 3. i 4. ZZK-a/19 na koje se poziva tužitelj) zemljišnoknjižni sud će o prijavama i prigovorima glede upisa u vlastovnicu i teretovnicu o kojima su svi nazočni postigli sporazum odlučiti u skladu s tim sporazumom, ako je on dopušten i moguće ga je provesti, a ako nazočni nisu postigli sporazum, zemljišnoknjižni će sud odlučiti po pravičnoj ocjeni.

33. Nije jasno na kakav sporazum nazočnih se tužitelj referira, s obzirom da iz samog prijedloga za povezivanje zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upis prava vlasništva posebnih dijelova nekretnine oznake zk. č. 5922/7 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi stambeno-poslovna zgrada na adresi [adresa], 12, 14 i 16, kojeg je podnijela tadašnja upraviteljica zgrade KG, vlasnica obrta za za upravljanje nekretninama [obrt], proizlazi da se kao vlasnika predmetnog stana predlaže upisati upravo tuženika (str. 15., točka 131. prijedloga).

34. Tijekom tog postupka promijenjen je upravitelj zgrade tako da je isti postao Monel d.o.o., kojeg je zastupala odvjetnica Maja Križ Romek.

35. Na ročištu održanom u postupku povezivanja KPU i zemljišne knjige, održanom 18. listopada 2019. u postupku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z-41258/19, na adresi [adresa], bila je prisutna predstavnica upravitelja zgrade kao predlagatelja te predstavnik suvlasnika OG te je za predmetni stan utvrđeno da nije upisan u zemljišne knjige te da je predstavnik suvlasnika izjavio da je vlasnik Grad Zagreb, a korisnik VG.

36. Jednostrana izjava predstavnika suvlasnika, koji ne može zastupati suprotstavljene interese suvlasnika po pitanju prava vlasništva, s obzirom da isti suvlasnike zastupa isključivo po pitanju upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova zgrade, ne predstavlja ''sporazum nazočnih'' u smislu čl. 195. st. 2. ZZK-a/96.

37. Stoga nije bilo nikakve osnove da zemljišnoknjižni sud upiše tužitelja kao vlasnika predmetnog stana temeljem isprava koji su mu dostavljeni u tom postupku.

38. Međutim, u parnici koja se vodi radi ispravka upisa, za koji se tvrdi da vrijeđa tužiteljeva zemljišnoknjižna stvarna prava, tužitelj može dokazivati da je stekao to pravo temeljem drugih osnova pa tako i temeljem dosjelosti, koju zemljišnoknjižni sud nije bio ovlašten utvrđivati u postupku povezivanja KPU i zemljišne knjige.

39. Ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije mogao steći vlasništvo predmetnog stana dosjelošću.

40. Naime, tužitelj tvrdi, a tuženik ne osporava, da predmetni stan posjeduje od njegove izgradnje, što je bilo najkasnije u listopadu 1972., kada je sklopljen Ugovor o korištenju predmetnog stana (tadašnje adrese Zagreb, Srednjaci 817/I.) između Stanoinvesta, stambenog poduzeća, [adresa] i MG kao nositelja stanarskog prava.

41. Iako se u odredbi čl. XIV. Ugovora o korištenju stana navodi da je stan vlasništvo Stanoinvesta, ta tvrdnja nije mogla biti točna, budući da je Stanoinvest bio društvena pravna osoba, a društvene pravne osobe nisu mogle biti nositelji privatnog prava vlasništva, već su mogle biti nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu.

42. U Ugovoru o korištenju stana se navodi da je sklopljen temeljem čl. 29. i 31. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu (Službeni list SFRJ, broj: 35/1965., 50/1968., Narodne novine, broj: 52/1971., 52/1974., dalje u tekstu: Osnovni zakon o gospodarenju zgradama).

43. Taj zakon uređuje gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, što podrazumijeva da su barem neki stanovi u stambenoj zgradi u društvenom vlasništvu, budući da se taj zakon ne primjenjuje na stambene zgrade u kojima su svi stanovi u vlasništvu građana, udruženja građana ili građanskih pravnih osoba (čl. 9. Osnovnog zakona o gospodarenju zgradama).

44. S obzirom da je Stanoinvest, kao stambeno poduzeće koje je gospodarilo tim stanom, sklopilo Ugovor o korištenju stana s nositeljem stanarskog prava, to ovaj sud zaključuje da je predmetni stan bio društveno vlasništvo, ali je upitno da li je Stanoinvest imao pravo korištenja na tom stanu, za čije stjecanje, po tadašnjim propisima, nije bio potreban upis u zemljišnu knjigu.

45. Tuženik ne osporava da je tužitelj pravni sljednik stambenog poduzeća Stanoinvest.

46. Tijekom postupka tužitelj obrazlaže pravno sljedništvo između njega i Stanoinvesta na sljedeći način. Stanoinvest je bilo stambeno poduzeće koje je gospodarilo stambenim fondom u društvenom vlasništvu od 1. siječnja 1966. do 31. prosinca 1975., kada je stupio na snagu Zakon o stambenim odnosima (Narodne novine, broj: 52/1974., dalje u tekstu Zakona o stambenim odnosima/74), temeljem koje je Stanoinvest prestao postojati, a njegovu funkciju su preuzele samoupravne interesne zajednice (tzv. SIZ-ovi) koje su osnovane temeljem tog zakona za područje pojedine općine. Stupanjem na snagu Zakona o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 53/1990., 76/1993.) da su prestali postojati i navedeni SIZ-ovi stanovanja, a temeljem tog zakona da je donesena Odluka o osnivanju i organiziranju Fonda Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 40/1990.), koji je djelovao sve do 18. lipnja 1997. kada je preostao postojati temeljem Odluke o ustroju i djelokrugu upravnih tijela Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 6/1997.), a koja je donesena temeljem odredbe čl. 386. ZVDSP-a kojom je određeno da će fondovi u stambenom gospodarstvu prestati s radom u roku od dvanaest mjeseci od njegova stupanja na snagu, nakon čega da je sve poslove nekadašnjeg fonda preuzeo tužiteljev Gradski ured za izgradnju grada.

47. Prema odredbama čl. 360. st. 1. i 2. ZVDSP-a pravo korištenja pretvaralo se je u pravo vlasništva ili pretvorbom njegova nositelja ili, ako se nositelj prava korištenja nije pretvorio u subjekt prava vlasništva do stupanja na snagu ZVDSP-a, tada samim stupanjem na snagu tog zakona, 1. siječnja 1997., pri čemu su trgovačka društva kao pravni sljednici nekadašnjih nositelja prava korištenja morali dokazati da je konkretna nekretnina procijenjena u njihov društveni kapital u postupku pretvorbe, što je potvrđivalo tijelo koje je bilo nadležno za pretvorbu (čl. 390.a al. 3. ZVDSP-a).

48. Prvi tužiteljev ''pravni prednik'' koji nije bio društvena pravna osoba jest Fond Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo. Međutim, taj fond uopće niti nije bio posebna pravna osoba, već upravno tijelo u sastavu Grada Zagreba, kao što je to nakon njega u pogledu istih poslova postao Gradski ured za izgradnju grada.

49. Stoga je do pretvorbe eventualnog prava korištenja u pravo vlasništva moglo najranije doći pretvorbom nositelja prava korištenja u subjekt privatnog prava, što je bilo kada je osnovan navedeni Fond Grada Zagreba za vodoprivredu, promet, stambeno i komunalno gospodarstvo, koji je preuzeo sva prava i obveze nekadašnje Samoupravne interesne zajednice za područje Grada Zagreba, a ona je preuzela prava nekadašnjeg Stanoinvesta.

50. Međutim, pretpostavka za to je da je u tom trenutku pravni prednik tužitelja uopće na predmetnom stanu imao pravo korištenja.

51. Kao što je već navedeno, Stanoinvest, kao društvena pravna osoba, je bio organizacija za gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu koja je prestala postojati stupanjem na snagu Zakona o stambenim odnosima/74, a njegovu funkciju su preuzele samoupravne interesne zajednice koje su se osnivale za područje pojedine općine.

52. Odredbom čl. 148. st. 1. Zakona o stambenim odnosima/74 određeno je da je organizacija za gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu dužna, u roku 30 dana od dana zaključenja samoupravnog sporazuma kojim se osniva samoupravna interesna zajednica, vratiti stambene zgrade, stanove, poslovne prostorije i druga sredstva organizacijama udruženog rada, drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama koje su te zgrade, stanove, poslovne prostorije i druga sredstva, unijele u fond stambenih zgrada, odnosno njihovim pravnim sljednicima.

53. Vraćanjem i predajom stambenih zgrada, stanova i poslovnih prostorija, prenose se sva prava i obveze vezane uz te zgrade, stanove i poslovne prostorije (čl. 148. st. 3. Zakona o stambenim odnosima/74).

54. Dakle, Stanoinvest je bio dužan predmetni stan, kojeg je prethodno davao na korištenje, vratiti onome tko ga je unio u fond stambenih zgrada, a to je očigledno bio univerzalni pravni prednik tuženika, Građevinsko poduzeće Bosna, koje je taj stan i izgradilo te je u svrhu izgradnje cijele zgrade dobilo pravo korištenja na cijeloj nekretnini.

55. Stoga, u izostanku drugih tvrdnji i dokaza, sud zaključuje da je pravni prednik tuženika taj koji je predmetni stan unio u fond stambenih zgrada [adresa] radi davanja istog na korištenje fizičkim osobama, budući da tužitelj nije sudu dostavio dokaze da bi to učinio njegov pravni prednik, slijedom čega proizlazi da je pravni prednik tuženika imao pravo korištenja na predmetnom stanu, koji je očito taj stan prepustio na faktično korištenje drugim osobama, što se je realiziralo putem raznih stambenih fondova.

56. Uzimajući u obzir odredbu čl. 148. st. 1. Zakona o stambenim odnosima/74, prema kojoj je Stanoinvest bio dužan stanove koje je davao na korištenje fizičkim osobama, vratiti onome tko ih je i unio u taj stambeni fond (kako bi ga taj isti mogao unijeti u stambeni fond odgovarajućeg SIZ-a radi daljnjeg korištenja), sud zaključuje da između pravnog prednika tuženika i pravnog prednika tužitelja nije došlo do trajnog prijenosa prava korištenja, dakle, da je unatoč tome što su pravni prednici tužitelja bili ovlašteni predmetni stan davati na faktično korištenje, da je taj stan svejedno ostao svojevrsna imovina pravnog prednika tuženika.

57. Na to ukazuje i činjenica da tužitelj, izuzev jednog Ugovora o korištenju predmetnog stana koji je sklopljen 1972. između Stanoinvesta i MG, nije mogao dostaviti niti jedan drugi ugovor o korištenju kojeg bi u pogledu predmetnog stana sklopio bilo tko od pravnih sljednika Stanoinvesta niti bilo koju drugu ispravu iz koje bi proizlazilo da je došlo do (trajnog) prijenosa prava korištenja na predmetnom stanu.

58. S druge strane, ako je pravo korištenja na predmetnom stanu cijelo to vrijeme imao pravni prednik tuženika, Građevinsko poduzeće Bosna, nije jasno kako je došlo do pretvorbe tog prava korištenja u pravo vlasništva te upisa tuženika kao vlasnika predmetnog stana, uzimajući u obzir odredbu čl. 390.a al. 3. ZVDSP-a, prema kojoj da bi trgovačko društvo koje je pravni sljednik društvenog poduzeća koje je imalo pravo korištenja na nekretnini nakon dovršene pretvorbe postalo vlasnikom te nekretnine, mora dokazati da je ta nekretnina procijenjena u njegov društveni kapital u postupku pretvorbe, što se dokazuje odgovarajućom potvrdom nadležnog tijela koje je provodilo pretvorbu.

59. Budući da tuženik takvu potvrdu o unosu predmetnog stana u njegov temeljni kapital u postupku pretvorbe nije dostavio, sud je ukazao tuženiku na tu odredbu te ga je pozvao da se očituje temeljem koje pravne osnove je upisan kao vlasnik stana koji je predmet ovog postupka u postupku povezivanja knjige položenih ugovora i zemljišne knjige odnosno što je pravna osnova njegova prava vlasništva te je li predmetni stan procijenjen u vrijednost njegovog društvenog kapitala u postupku pretvorbe, uz napomenu da građenje, protivno shvaćanju tuženika, nije pravni posao koji može biti pravni temelj stjecanja prava vlasništva, dok po shvaćanju ovog suda nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu u smislu pravnih pravila iz paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika iz 1911. (koji bi se primjenjivao u ovom sporu, s obzirom da je zgrada izgrađena za vrijeme njegova važenja, temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. /Narodne novine, broj: 73/1991./).

60. Tuženik se je očitovao da je on bio investitor i izvođač radova na brojnim zgradama u [adresa] pa tako i na predmetnoj zgradi, da je veliki broj stanova prodao, a određene stanove, među kojima da je i predmetni, da je zadržao za sebe te se je u provedenom postupku djelomičnog etažiranja upisao kao vlasnik istog u zemljišnoj knjizi temeljem činjenice da je bio investitor izgradnje, da je dobio pravo korištenja zemljišta u svrhu izgradnje, da mu je izdana građevinska dozvola, da je zgrada izgrađena te da je nastupao kao prodavatelj brojnih stanova u toj zgradi.

61. Ovaj sud i dalje smatra da je svim tim postupcima pravni prednik tuženika, kao društvena pravna osoba, mogao steći maksimalno pravo raspolaganja uz pravo korištenja i upravljanja na tim stanovima koje bi mu omogućavalo da te stanove proda za svoj račun, ali ako ih nije prodao, tada je i dalje imao navedeno društveno pravo koje se je tek trebalo pretvoriti u pravo vlasništva, a do toga je dolazilo pretvorbom tog društvenog subjekta prema važećim propisima, s time da se je, u smislu odredbe čl. 390.a st. 3. ZVDSP-a moralo dokazati da je stan na kojem je postojalo to društveno pravo procijenjen u društveni kapital tog društva u postupku pretvorbe.

62. Valja napomenuti da odredba čl. 390.a st. 3. ZVDSP-a ima na umu postupak pretvorbe društvenih poduzeća kako je isti uređen Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/1991., 26/1991., 45/1992., 83/1992., 84/1992., 18/1993., 94/1993., 2/1994., 9/1995., 42/1995., 21/1996., 118/1999., 99/2003. , dalje u tekstu: ZPDP), a koji se, prema odredbi čl. 3., primjenjuje samo na poduzeća i pravne osobe sa sjedištem u [adresa], što tuženik nedvojbeno nije.

63. Iako se odredbe ZPDP-a ne primjenjuju na tuženika, ističe se da je u istima predviđeno da su društvena poduzeća mogla odlučiti da vrijednost stanova neće ući u društveni kapital poduzeća (čl. 2. st. 3. ZPDP-a), što su ta društva obilato i koristila.

64. U tom slučaju, odredbom čl. 47. st. 2. ZPDP-a je bilo određeno da se stanovi iz čl. 2. st. 3. ZPDP-a čija vrijednost ne ulazi u društveni kapital poduzeća, predaju na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu (dakle, upravnom tijelu tužitelja) te da sve dok se na temelju posebnog propisa ne riješe vlasničkopravni odnosi glede tih stanova, ti fondovi imaju sva prava davatelja stana na korištenje, s time da ih ne mogu otuđiti.

65. Taj poseban propis je bio Zakon o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj: 145/2010., dalje u tekstu: ZUDI) kojim je uređen prijenos prava i obveza glede imovine koja je ostala neprocijenjena u postupku pretvorbe društvenih poduzeća

66. Neprocijenjenom imovinom smatrali su se, između ostalog, i stanovi koje društvena poduzeća nisu procijenila u svoj društveni kapital u postupku pretvorbe, a na kojima su imala društvena prava upravljanja/korištenja/raspolaganja, bez obzira jesu li ih ili nisu prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu te je određeno da ti stanovi postaju vlasništvo Republike Hrvatske (čl. 49. st. 1., 2. i 3. ZUDI- a).

67. Dakle, ti neprocijenjeni stanovi nisu postajali vlasništvo jedinica lokalne (regionalne) samouprave čiji je fond stambenog/komunalnog gospodarstva njima upravljao i davao ih na korištenje nositeljima stanarskog prava, već su postali vlasništvo Republike Hrvatske.

68. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni ZPDP-a na tuženika, jer tuženik niti njegov univerzalni pravni prednik nisu hrvatske pravne osobe sa sjedištem u [adresa] pa tako niti primjeni odredaba ZUDI-a o stjecanju prava vlasništva na imovini neprocijenjenoj u postupku pretvorbe, ali se njihove odredbe navode kako bi se pokazalo da samo postojanje ovlaštenja na davanje stana u društvenom vlasništvu na korištenje fizičkim osobama ne znači automatski postojanje društvenog prava korištenja koje se je moglo pretvoriti u pravo vlasništva, kao što niti u konkretnom slučaju, u odnosu na predmetni stan, u korist pravnih prednika tužitelja nije postojalo takvo pravo korištenja.

69. Upravo iz razloga što su tužiteljevi pravni prednici morali biti svjesni gore navedenih propisa temeljem kojih su osnovani i po kojima su djelovali, morali su znati da je njihovo pravo na posjed predmetnog stana ograničenog dometa, dakle, da nisu bili ovlašteni predmetni stan neposredno posjedovati, budući da isti nije smio služiti njihovim potrebama, već potrebama stanovanja određenih radnika, fizičkih osoba, da stanom nisu mogli raspolagati, u smislu njegova otuđenja te da će se njegov vlasničkopravni status uređivati posebnim propisima.

70. U takvim okolnostima tužiteljevi pravni prednici nisu mogli imati onu kvalitetu posjeda koja je potrebna za dosjelost, budući da predmetni stan nisu posjedovali kao vlasnici, već kao ovlaštenici davanja stana na korištenje, a u svakom slučaju, sve i da su stan posjedovali kao njegovi vlasnici, njihov se posjed ne bi mogao smatrati poštenim, jer su morali znati ili su barem imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada vlasničko pravo na posjed.

71. Napominje se da u vrijeme kada je pravni prednik tužitelja stupio u posjed predmetnog stana u listopadu 1972. nije niti bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom vlasništvu.

72. Ovo stoga, što je austrijski Opći građanski zakonik od 1. lipnja 1811., koji je stupio na snagu na ovim područjima 1. siječnja 1812. i koji je, između ostalog, uređivao pretpostavke dosjelosti, stavljen izvan snage Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ, broj: 96/1947.).

73. Inače, Opći građanski zakonik (dalje u tekstu: OGZ), koji je razlikovao redovnu i izvanrednu dosjelost, je za obje vrste dosjelosti propisivao da posjed mora biti pošten, zakonit i istinit i trajati kroz određeno propisano vrijeme, s time da se je izvanrednom dosjelošću nazivala dosjelost stvarnih prava na stvarima u vlasništvu fiskusa (države), crkve ili neke druge javne vlasti (paragraf 1460. – 1464., 1466. – 1468. i 1472. Općeg građanskog zakonika, koji se primjenjuju kao pravna pravila, temeljem naknadno donesenog Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. /Narodne novine, broj: 73/1991./).

74. Zakonit posjed je i u to vrijeme značio da posjednik ima pravnu osnovu posjedovati stvar kao da je njen vlasnik (paragraf 1461. OGZ-a).

75. Niti je tužitelj u ovom postupku ikada naveo što je bila pravna osnova temeljem koje je Stanoinvest posjedovao predmetni stan, niti iz izvedenih dokaza proizlazi da se je moglo raditi o pravnoj osnovi za stjecanje prava vlasništva, slijedom čega se ne može govoriti o stjecanju prava vlasništva dosjelošću za vrijeme važenja OGZ-a (da je posjed društvenog poduzeća Stanoinvest imao potrebnu kvalitetu, isto bi, prema paragrafu 1468. OGZ-a, steklo vlasništvo dosjelošću protekom 30 godina posjedovanja, a prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda, 3/60 od 4. travnja 1960., nakon 20 godina posjedovanja, koji rok se od 1972. do stupanja na snagu ZOVO-a, 1. rujna 1980., a niti ZVDSP-a, 1. siječnja 1997., ne bi navršio).

76. Nakon stupanja na snagu ZOVO-a, 1. rujna 1980., bilo je moguće steći vlasništvo stvari dosjelošću i ako je posjed stvari bio samo pošten, ali ne na stvari u društvenom vlasništvu.

77. U smislu ZOVO-a posjed je savjestan (pošten) ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja (čl. 72. st. 2. i 3. ZOVO-a).

78. Prema odredbi čl. 28. st. 4. ZOVO-a savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

79. Prema odredbi čl. 29. ZOVO-a na stvarima u društvenom vlasništvu ne može se steći pravo vlasništva dosjelošću.

80. Navedena odredba čl. 29. ZOVO-a je stavljena izvan snage Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991.), koji je stupio na snagu 8. listopada 1991.

81. Stoga se je postavilo pitanje da li se u rok za dosjelost računa i razdoblje posjedovanja nekretnine prije 8. listopada 1991.

82. Prema izvornoj odredbi čl 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/1996.) u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

83. Međutim, ta odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, U- I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999.

84. Stoga je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 114/2001.) uvedena ''nova'' odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

85. Međutim, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (uspostavljenom odlukama u predmetima Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10), a koju je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske (vidi odluku Rev- 2771/13 od 13. kolovoza 2019.), zauzeto je pravno shvaćanje da su posjednici u odnosu na koje su se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u razdoblju od 1. siječnja 1997. (kao dana stupanja na snagu ZVDSP-a) na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a pa do ukidanja te odredbe od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, odlukom od 17. studenog 1999., stekli pravo vlasništva nekretnine, ukoliko ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes, dakle, ako u tom razdoblju druge osobe nisu stekle pravo vlasništva temeljem drugih osnova.

86. Pri tome sama tužba za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću ne mora biti podnesena u vrijeme dok je bila na snazi izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a (od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999.), već se ista može podnijeti i nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999.

87. Stoga, da su tužitelj i njegovi pravni prednici imali potrebnu kvalitetu posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tužitelju bi se u vrijeme posjedovanja računalo i vrijeme posjedovanja predmetnog stana po njegovom pravnom predniku, Stanoinvest, u razdoblju od 1972. do 8. listopada 1991. ako su se pretpostavke za stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunile do 17. studenog 1999.

88. S obzirom da iz isprava u spisu proizlazi da je predmetni stan bio društveno vlasništvo, kojeg je na korištenje nositelju stanarskog prava davalo stambeno poduzeće Stanoinvest (pravni prednik tužitelja), kao organizacija za gospodarenje zgradom/stanom u društvenom vlasništvu, za što nije bilo potrebno da isti na tom stanu ima društveno pravo korištenja (koji bi se kasnije pretvorilo u pravo vlasništva), to ovaj sud zaključuje da pravni prednik tužitelja nije mogao smatrati da je predmetni stan njegovo ''vlasništvo'', što znači da mu je posjed bio nesavjestan (nepošten).

89. Na taj zaključak ne utječe niti činjenica da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Ps-320/2009-19 od 21. rujna 2010., tužitelju kao ''nespornom vlasniku'' naloženo sklapanje ugovora o najmu stana s zaštićenom najamninom s zaštićenim najmoprimcem VG, odnosno da je sama ta presuda zamijenila konkretni ugovor, budući da se u tom postupku uopće nije utvrđivalo pravo vlasništva na predmetnom stanu, već postojanje odnosa zaštićenog najma, dok se je vlasništvo tužitelja uzelo kao nesporno, što prema tuženiku ne proizvodi nikakve pravne učinke.

90. Na drugačiji zaključak ne upućuju niti iskazi svjedoka saslušanih u ovom postupku.

91. Tako je predstavnik suvlasnika OG, koji je stekao stan u predmetnoj zgradi još u 1995., izjavio da račune za predmetni stan plaća upravo tužitelj, dok korisnik stana plaća samo račun za zajedničku pričuvu, iz čega je on zaključio da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, dok je korisnik stana VG izjavio da se on u tom stanu nalazi temeljem ugovora o najmu sklopljenog s tužiteljem, da taj stan koristi preko 20 godina te da za predmetni stan ne plaća nikakve račune pa niti zajedničku pričuvu, budući da sve te račune plaća tužitelj.

92. Činjenica da tužitelj kroz cijelo to vrijeme plaća račune za predmetni stan ne daje tužitelju stvarnopravna ovlaštenja na tom stanu, već eventualno regresni obveznopravni zahtjev prema stvarnom vlasniku stana.

93. Dakle, činjenica davanja stanja na korištenje drugim osobama i plaćanje računa za predmetni stan samo po sebi niti zasniva pravnu osnovu posjedovanja tog stana, a niti ukazuje da se radi o vlasničkom posjedu koji bi imao barem kvalitetu savjesnosti (poštenja).

94. Stoga je njihov posjed bio nesavjestan (nepošten).

95. Da tužiteljev posjed ima potrebnu kvalitetu, dakle, da je on taj stan posjedovao kao vlasnik te da je njegov posjed bio barem pošten, tužitelju bi se u rok dosjelosti uračunavalo vrijeme za koje je njegov pravni prednik posjedovao predmetni stan kao savjestan posjednik (čl. 30. st. 2. ZOVO-a). Tužiteljev pravni prednik Stanoinvest je u posjed predmetnog stana stupio najkasnije u listopadu 1972., a prema ZOVO-u je rok za izvanrednu dosjelost (kada je posjed samostalan i barem savjestan) 20 godina, koji rok bi se navršio u listopadu 1992., dakle, prije stupanja na snagu ZVDSP-a, a time i prije donošenja odluke Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999., kojom je ukinuta izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, slijedom čega bi se tužitelju u rok dosjelosti računalo vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

96. Međutim, kao što je već navedeno, zbog izostanka potrebne kvalitete posjeda, tužitelj nije mogao na predmetnom stanu pravo vlasništva dosjelošću.

97. Stoga je valjalo odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev za ispravak upisa koji je proveden temeljem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Z-41258/2019- 30 od 19. ožujka 2021., u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to upisa prava vlasništva u korist GP Bosna d.o.o., BiH, [adresa], na posebnom dijelu nekretnine – dvosobni stan br. 2 na V. (petom) katu površine 69,19 m2 (I. stubište, zgrada na adresi [adresa] u [adresa]), koje je pravo vlasništva je povezano sa 63/10000 suvlasničkog dijela nekretnine zk. č. 5922/7 stambeno-poslovna zgrada u [adresa] i park, površine 397,6 čhv ili 1430 m2, na način da se određuje brisanje upisanog prava vlasništva u korist tuženika i istovremeni upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tužitelja.

98. Odluka o troškovima parničnog postupka

99. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u predmetnoj parnici, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tužitelj svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

100. Prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 13.272,28 EUR/100.000,21 kn i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka za odgovor na tužbu u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za ročište od 8. rujna 2022. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 1. listopada 2022. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 3. studenog 2022. u iznosu od 312,50 EUR (Tnr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 8. studenog 2023. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 16. travnja 2024. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 16. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/2 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 16. travnja 2026. u iznosu od 312,50 EUR (Tnr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a) te za ročište od 7. srpnja 2026. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 4.625,00 EUR.

101. Tuženiku ne pripada naknada za podnesak od 11. lipnja 2026. budući da u istom nije dao odgovore na upite suda iz rješenja od 29. svibnja 2026., već je ponovio navode koje je već iznio ranije tijekom postupka, a niti mu pripada naknada za podnesak od 12. lipnja 2026., budući da i u tom podnesku ponavlja sve ono što je već ranije iznio, slijedom čega ti podnesci i troškovi koji su nastali njihovim sastavljanjem nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

102. Stoga je preko iznosa od 4.625,00 EUR do zahtijevanog iznosa od 6.875,00 EUR, za iznos od 2.250,00 EUR, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

103. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 17. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćnici

- tuženiku po punomoćniku