Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-791/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ranku Zatezalu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu br. 3212551462/08 sklopljenog dana 04.12.2008. godine između tužitelja PODHORSKI DAMIR iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10., OIB 92963223473 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10., OIB 92963223473 da tužitelju AZ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.169,15 eura (šesttisućastošezdesetdeveteura - petnaestcenti) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate kredita ima vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta, počam od uplate svakog pojedinog iznosa i to od 1.10.2015. do 31.12.2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate i to:

- na iznos od 13,39 EUR počam od 15.01.2009. do isplate,

- na iznos od 15,27 EUR počam od 13.02.2009. do isplate,

- na iznos od 16,22 EUR počam od 16.03.2009. do isplate,

- na iznos od 13,97 EUR počam od 17.04.2009. do isplate,

- na iznos od 13,64 EUR počam od 26.05.2009. do isplate,

- na iznos od 10,10 EUR počam od 18.06.2009. do isplate,

- na iznos od 6,99 EUR počam od 28.07.2009. do isplate,

- na iznos od 8,31 EUR počam od 24.08.2009. do isplate,

- na iznos od 10,68 EUR počam od 29.09.2009. do isplate,

- na iznos od 9,33 EUR počam od 26.10.2009. do isplate,

- na iznos od 8,01 EUR počam od 26.11.2009. do isplate,

- na iznos od 11,03 EUR počam od 21.12.2009. do isplate,

- na iznos od 13,90 EUR počam od 28.01.2010. do isplate,

- na iznos od 16,92 EUR počam od 26.02.2010. do isplate,

- na iznos od 16,12 EUR počam od 30.03.2010. do isplate,

- na iznos od 21,20 EUR počam od 28.04.2010. do isplate,

- na iznos od 19,89 EUR počam od 07.06.2010. do isplate,

- na iznos od 22,45 EUR počam od 24.06.2010. do isplate,

- na iznos od 36,83 EUR počam od 02.08.2010. do isplate,

- na iznos od 33,53 EUR počam od 07.09.2010. do isplate,

- na iznos od 45.84 EUR počam od 07.10.2010. do isplate,

- na iznos od 39,63 EUR počam od 11.11.2010. do isplate,

- na iznos od 34,49 EUR počam od 13.12.2010. do isplate,

- na iznos od 49,31 EUR počam od 17.01.2011. do isplate,

- na iznos od 58,47 EUR počam od 15.02.2011. do isplate,

- na iznos od 51,83 EUR počam od 14.03.2011. do isplate,

- na iznos od 52,80 EUR počam od 28.03.2011. do isplate,

- na iznos od 48,03 EUR počam od 10.05.2011. do isplate,

- na iznos od 49,50 EUR počam od 27.06.2011. do isplate,

- na iznos od 65,72 EUR počam od 29.06.2011. do isplate,

- na iznos od 68,00 EUR počam od 28.07.2011. do isplate,

- na iznos od 85,95 EUR počam od 06.09.2011. do isplate,

- na iznos od 79,44 EUR počam od 20.09.2011. do isplate,

- na iznos od 69,28 EUR počam od 02.11.2011. do isplate,

- na iznos od 69,02 EUR počam od 13.12.2011. do isplate,

- na iznos od 67,91 EUR počam od 16.01.2012. do isplate,

- na iznos od 71,59 EUR počam od 07.02.2012. do isplate,

- na iznos od 75,65 EUR počam od 09.02.2012. do isplate,

- na iznos od 75,77 EUR počam od 03.04.2012. do isplate,

- na iznos od 73,22 EUR počam od 23.04.2012. do isplate,

- na iznos od 74,26 EUR počam od 06.06.2012. do isplate,

- na iznos od 75,78 EUR počam od 18.06.2012. do isplate,

- na iznos od 74,14 EUR počam od 03.08.2012. do isplate,

- na iznos od 74,28 EUR počam od 11.09.2012. do isplate,

- na iznos od 72,77 EUR počam od 15.10.2012. do isplate,

- na iznos od 69,97 EUR počam od 29.10.2012. do isplate,

- na iznos od 73,38 EUR počam od 26.11.2012. do isplate,

- na iznos od 74,62 EUR počam od 11.12.2012. do isplate,

- na iznos od 74,13 EUR počam od 05.02.2013. do isplate,

- na iznos od 69,14 EUR počam od 25.02.2013. do isplate,

- na iznos od 72,60 EUR počam od 10.04.2013. do isplate,

- na iznos od 73,39 EUR počam od 29.04.2013. do isplate,

- na iznos od 71,83 EUR počam od 09.06.2013. do isplate,

- na iznos od 67,42 EUR počam od 22.07.2013. do isplate,

- na iznos od 64,39 EUR počam od 22.08.2013. do isplate,

- na iznos od 66,91 EUR počam od 12.09.2013. do isplate,

- na iznos od 68,66 EUR počam od 07.10.2013. do isplate,

- na iznos od 73,11 EUR počam od 05.11.2013. do isplate,

- na iznos od 70,66 EUR počam od 12.12.2013. do isplate,

- na iznos od 71,75 EUR počam od 12.12.2013. do isplate,

- na iznos od 72,65 EUR počam od 27.01.2014. do isplate,

- na iznos od 3.144,50 EUR počam od 19.02.2014. do isplate, u roku od 15 dana,

III. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za iznos od 948,18 eura

(devetstočetrdesetosameuraosamnaestcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.768,53 eura (tisućusedamstošezdesetosameurapedesettricenta) sa zateznim kamatama tekućim od dana 17. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 12. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim se isplata veže uz tečaj CHF i isključivo po toj osnovi isplatu iznosa od 7.117,73 eura sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos od uplate pa do isplate. Tužbu obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa tuženom kao kreditorom dana 4.12. 2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 3215124007/08 kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 26.777,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Istim ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 85 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 6,95%. Nadalje, se navodi kako će se kamata obračunavati u CHF mjesečno i usklađivati sukladno odluci banke. Tom prilikom tuženik je unaprijed, formulirani standardni Ugovor, sastavio na način da je u isti uglavio više nepoštenih ugovornih odredbi. Prije svega, kao bitan sastojak ugovora o kreditu tuženik je unio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu u čl. 2. Ugovora kojom se ugovorna obveza povrata iznosa kredita veže uz valutu CHF i to na način da se otplata anuiteta veže uz drugu nepoštenu i ništetnu odredbu iz čl. 7. Ugovora o kreditu u kojoj je tuženik odredio promjenu kamatne stope, koja ovisi o jednostranoj odluci banke bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati. Ugovor koji je sastavila i ponudila tužena zasnovan je na ugovornim odredbama koje su u zajedničkom djelovanju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, na način da je tužitelju unatoč redovitoj otplati kredita, uz znatno povećanje mjesečnog anuiteta, njegova ukupna obveza po kreditu rasla, umjesto da se smanjuje. Tužena je postupajući s pozicije jače ugovorne strane tužitelju nametnula odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj na način da je ugradio švicarski franak u valutnu klauzulu, unatoč činjenici da je takovo “.....vezivanje iznosa kredita uz švicarski franak bilo nepotrebno i štetno. Riječ je o tome da su banke odobravale kredite u “fiktivnim” francima jer je isplata kredita korisnicima obavljena u kunama. Kao druga nepoštena i ništetna ugovorna odredba očituje se u promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke. Takova jednostrana odluka nije podložna kontroli od strane korisnika kredita, a posebno ne nekoj trećoj osobi. Kako se radi o bitnom sastojku ugovora o kreditu potrebno je bilo prije i u vrijeme zaključenja ugovora pregovarati odnosno utvrditi jasne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na eventualnu promjenu ugovorene kamate. Treća odredba koja čini mehanizam ugovora je anuitetna otplata. Tako ugovorena otplata, uz već ranije istaknute mehanizme dodatno je omogućila tuženici da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata, nezakonito povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i kroz usporavanje otplate glavnice, koja je rasla zbog povećanja tečaja CHF. Na opisani način tužena je suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a ostvarivala pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno, sve suprotno odredbama ZZP. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu tužitelja i znatna je jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijena. Dakle dugoročno su neizvjesni bitni elementi ugovora, uz napomenu da cijenu, koja ovisi o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka kao vjerovnik. Tužitelj je u ugovorni odnos sa tuženom stupio s punim povjerenjem prihvaćajući informacije koje je dobio od tuženika kao vjerodostojne. Da je tužena tužitelju pružila bilo kakvu informaciju, pojašnjavajući što znači unošenje klauzule CHF u odnosu na povrat kredita, tužitelj zasigurno ne bi sklopio takav ugovor. Svaka promjena kamatne stope u navedenom kreditno-dužničkom odnosu koje se odvijala u od zaključenja kredita pa do danas, mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženice, slijedom čega je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač, i to prvenstveno iz razloga jer istom nije na jasan i razumljiv način objašnjen kreditno-dužnički odnos u koji stupa, kao niti kriteriji, uvjeti, formule i razlozi zbog kojih bi eventualno došlo do povećanja kamatne stope. Slijedom navedenog, zbog učestale i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika, tužitelju se kontinuirano povećavala mjesečna otplatna rata. Također, tužena je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, tužitelja propustila na jasan i nedvosmislen način informirati o svim potencijalnim opasnostima koje se odnose na vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, i to posebice u odnosu na četiri važne činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog, zbog učestale promjene tečaja švicarskog franka tužitelju se kontinuirano povećavala mjesečna otplatna rata. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u sporu kolektivne pravne zaštite kojima se utvrđuje da su nezakonite i ništetne konkretne odredbe ugovora koje je koristio ovdje tuženik, identične su odredbama iz Ugovora iz toč. 1., i odnose se na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nametnut tipski Ugovor u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je način otplate predviđen u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, uz napomenu da tužitelju nije dana mogućnost bilo kakovog pregovaranja ili utjecaja na takove odredbe Ugovora i Odluke tuženika. Tom prilikom, kao i prije potpisivanja samog ugovora, tužitelju od strane tuženika nije objašnjeno na koji način na anuitet kredita utječe eventualna promjena tečaja i promjena kamatne stope, kao i na ukupnu kreditnu obvezu. Za napomenuti je da tužitelju tom prilikom nije prezentiran nikakav rizik vezano uz spornu odredbu kojom se protuvrijednost kredita vezuje uz CHF, unatoč činjenici da je sa takovim podacima tuženik raspolagao. Čak što više tužitelj je imao namjeru podizanja kredita u Eur-u međutim na nagovor tuženika prihvatio je krediti u CHF. Tužitelj je u ugovorni odnos sa tuženicom stupio s punim povjerenjem prihvaćajući informacije koje je dobio od tuženice kao vjerodostojne. Da je tužena tužitelju pružila bilo kakvu informaciju što znači unošenje klauzule CHF u odnosu na povrat kredita, zasigurno ne bi sklopio takav ugovor. Stoga smatra da odredbe čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu iz toč. 1., koje se odnose na kamate i valutu otplate kredita, koje nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate i valutu otplate kredita ubuduće, dok se isto nije moglo utvrditi niti iz Odluka tuženice, su nezakonite i ništetne. Tuženica je unatoč takovim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu u razdoblju od 10.11.2006. godine do 30.09.2015. jednostrano mijenjala visinu mjesečnog anuiteta, u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, tako i visinu kamatne stope povećavajući istu u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja Ugovora. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit u cijelosti. Tužena je u tijeku ugovornog razdoblja kredita, na temelju jednostranih odluka mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, te na temelju ništetne odredbe obračunavala mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivala mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tužena je u razdoblju od 8.12.2008. do 18.02.2014. na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od tužitelja naplatila iznos od 7.117.73 EUR / 53.628,56 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni obrok kredita obračunavan bez valutne klauzule. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači propisane su odredbe čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502. c. ZPP- a kojima se omogućuje potrošačima, nakon dovršetka postupka za kolektivnu zaštitu, pozivati se na pravna utvrđenja iz takove presude. Slijedom prednjega presuda iz kolektivnog spora izravno se odnosi na sve ugovorne odredbe i ugovore obuhvaćene presudom pa na taj način i Ugovor čije odredbe su predmetom ovog spora. Polazeći od pravila da presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev za restituciju onog što je primljeno na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o valuti otplate kredita. Kako se radi o restituciji koja je utemeljena na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takovog ugovora, uz napomenu da mu uz glavnicu pripadaju i zatezne kamate, pa predlaže da u skladu s presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. 43 Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, Odluke Vrhovnog suda RH Rev-2245/17, kao i odredbama čl. 323. ZOO-a u svezi s čl. 49., 50., 55. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) ranije (81.82., 87 i dr. NN 79/07, 125/07,do 113/09) sud usvoji njegov tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu od dana 15. listopada 2023. tužena prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, jer je čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215124007/08 od 4.12.2008. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku.

2.1. Tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kao i visinu, osporava tužitelju status potrošača i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio je u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Dogovor o promjen jivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 6,95 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tuž itelju. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Protivi se provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tijekom postupka predlaže da vještak iskaže i tzv. negativne anuitete kada je valuta bila manja od početno ugovorene.

3. Tužitelj u podnesku od dana 19. listopada 2023. osporava prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da je prorogacijska klauzula bi la unaprijed formulirana i nije imao mogućnosti pregovaranja o istoj pa je smatra nepoštenom jer je Ugovor sklopio sa tuženom u svojstvu potrošača, te da i pored navedenog prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje protiv pravne osobe, koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, što je ovaj slučaj, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, a što je u ovom predmetu Općinski sud u Osijeku. Osporava da je nastupila zastara u odnosu na isplatu po ništetnoj odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, dok teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač leži upravo na tuženoj kao kreditoru.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, pregledao i pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 4.12.2008. (list 10.-14. spisa), Otplatni plan kredita (list 15. -16.), Promjene kamatnih stopa (list 17.-19.), Promete po kreditu / Specifikacija uplata (list 20. -28. i 47.-53.), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj (kreditna partija: 7104410533) (list 29. spisa), Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. (list 46.), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, te pročitao nalaz i mišljenje sudskog vještaka Matije Baloga, univ.mag.oec. iz Bilja od dana 29.03.2026. (list 83.-86. spisa).

5. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan do iznosa od 6.169,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preostali zahtjev od 948,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama, neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215124007/08. (kreditna partija broj 7104410533), potvrđen dana 8.12.2008. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-31164/08., kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao Banka i to u dijelu čl. 2. kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu čl. 6. u kojem se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao Banka dana 4. prosinca 2008. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215124007/08. (kreditna partija broj 7104410533), kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 26.777,62 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je Ugovor solemnizirao javni bilježnik Lidija Perić iz Osijeka pod brojem OV-31164/08. dana 8.12.2008.,

- da je rok otplate iznosio 85 mjeseci, time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je tužitelj kredit otplatio u cijelosti,

- da se za trajanja kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početna iznosila 6,95% godišnje,

- da je člankom 16. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost stvarnog suda prema sjedištu banke,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

9. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi (dio čl. 2.) i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (dio čl. 6.), odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, visina tužbenog zahtjeva , ima li tužitelj status potrošača, je li nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju, te prije svega mjesna nadležnost ovoga suda.

10. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, nije osnovan.

10.1. Među parničnim strankama nije sporno da je u članku 16. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost stvarnog suda prema sjedištu banke.

10.2. Naime, tužba u ovom predmetu je podnesena radi utvrđenja ništetn im odredbi potrošačkog Ugovora o kreditu od 4. prosinca 2008. u kojem je obveza tužitelja kao korisnika kredita vezana za tečaj švicarskog franka (CHF).

10.3. Prema zajedničkim pravilima o nadležnosti sadržanim u odredbi članka 15. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

10.4. Dakle, u vrijeme odlučivanja o mjesnoj nadležnosti (srpanj 2026.) na snazi je odredba članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023.), koja je procesne naravi i primjenjuje se od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je tužba podnesena dana 22. travnja 2020. (podudarno sa shvaćanjem iskazanim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske E143/2019-2 od 11. prosinca 2019.), kojom je između ostalog propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stavak 1.) i da se od odredbe iz stavka 1. članka 19.l može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora (st. 4. točka 1. čl. 19.l).

10.5. Pored nesporne činjenice da je Ugovor o kreditu broj 3215124007/08. od 4. prosinca 2008. potrošački, da je tužiteljevo prebivalište u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (kao i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) na području Općinskog suda u Osijeku, kao i da je Ugovor sklopljen u Podružnici tužene u Osijeku (kako je navedeno u samom Ugovoru, a isto proizlazi iz iskaza tužitelja), te je i solemniziran od strane javnog bilježnika Lidije Perić u Osijeku, to je za postupanje u predmetnom postupku mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku na čijem području je tužiteljevo (potrošačevo) prebivalište.

10.6. U prilog primjeni odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, (prava na izbor potrošaču hoće li postupak radi zaštite svojih prava pokrenuti pred sudom svog prebivališta ili sjedišta trgovca) treba imati u vidu da se ne nalaze razlozi da se u nedostatku opće odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđene u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po toj odredbi.

10.7. Svako drugo tumačenje odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, dovelo bi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ograničavanja u ostvarivanju prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama čl. 14. st. 2., čl. 16. st. 2. i čl. 26. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.).

10.8. U tom smislu treba istaknuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. izražava pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

10.9. Slijedom navedenog, među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. Zakona o parničnom postupku, pa je stoga prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, odbijen kao neosnovan kao u izreci rješenja.

11. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 3215124007/08., utvrđeno je da su Ugovor zaključili tužitelj kao Korisnik kredita i tuženica kao Banka dana 4. prosinca 2008. radi kupnje motornog vozila, da je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 26.777,62 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita na rok otplate 85 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja , da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početna iznosila 6,95% godišnje i valutna klauzula vezana uz CHF. Iz Ugovora nije vidljivo koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja švicarski franak (CHF).

11.1. Iz Izvoda iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. proizlazi uputa na što treba paziti kod prodajnog razgovora s klijentom pri odabiru valute.

11.2. Ostalu dokumentaciju vezano za predmetni Ugovor o kreditu sud nije posebno obrazlagao, jer je ista bila predmetom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

12. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja i statusa potrošača saslušan je tužitelj koji je iskazao da iako je bio vlasnik tvrtke Escape d.o.o., ugovor je zaključio kao fizika osoba radi kupnje vozila marke „Nissan“ za njegove osobne potrebe i za potrebe obitelji, te vozilo nije bilo za potrebe tvrtke, a niti je služilo u korist tvrtke. U Auto kući u kojoj je kupio vozilo su ga uputili kod tužene ishoditi kredit za vozilo, kojom mu je prilikom ponuđen kredit u valuti CHF kao tada najpovoljniji, međutim, nitko ga u Banci nije upozorio da može doći do promjene valute u odnosu na kunu niti objasnio koji parametri utječu na promjenjivu kamatnu stopu i tečaj, a također niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Rata mu je porasla u dvostrukom iznosu te je kredit zatvorio, a sigurno ne bi pristao realizirati kredit da je znao da će mu rata toliko drastično porasti i da su ga na tu mogućnost u Banci upozorili i objasnili mu koji parametri utječu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama jer je u banci ugovor bio već unaprijed sačinjen i samo su ga uručili na potpis i da ode isti ovjeriti kod javnog bilježnika. Nitko mu posebno nije pojasnio ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje je mogao shvatiti kao laik. Prije potpisivanja je ugovor pročitao, zanimala ga je rata, rok otplate, ali nije detaljno proučio prije potpisa ugovor. Nije razumio pojam valutne klauzule, niti je tražio od službenika banke da mu pojasni što to znači, ali napominje da mu prilikom uručenja unaprijed sastavljenog ugovora u banci osobni bankar nije prethodno objasnio ugovorne odredbe.

13. Prije svega treba napomenuti da tužitelj svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. koji je na snazi od 7.08.2007.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da isti nema svojstvo potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

14. Iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, proizlazi da je kredit odobren namjenski, te iako je bio vlasnik tvrtke Escape d.o.o., ugovor je zaključio kao fizička osoba radi kupovine vozila marke „Nissan“ koji mu je trebao za njegove osobne (vlastite) potrebe i potrebe njegove obitelji, te vozilo nije bilo za potrebe njegove tvrtke, a niti je služilo u korist tvrtke.

14.1. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

14.2. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

14.3. Treba napomenuti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

15. Nadalje, unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I/392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

16. Također treba napomenuti da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

16.2. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.3. Naime, odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, potrebno je tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja u Zakon o parničnom postupku, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove“ i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom izmijenjena samo odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

17. Stoga se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

18. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

19. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, kao i ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

20. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika ugovornih stranaka u konkretnom slučaju.

21. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

22. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

23. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu istog informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Saslušan tužitelj je pak iskazao da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za CHF, a niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već mu je samo ponuđen kredit u CHF valuti kao najpovoljniji. Dakle, nitko ga nije upozorio na rizičnost valute CHF, niti objasnio što utječe na promjenu kamatne stope, a nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je Ugovor bio unaprijed pripremljen po principu „uzmi ili ostavi“. Da su ga upozorili na mogućnost da će mu rata kredita drastično porasti, ne bi realizirao taj kredit. Ugovor je pročitao i isti razumio kao laik, nije razumio pojam “valutna klauzula“, te mu nitko nije pojasnio ugovorne odredbe.

23.1. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

23.2. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa sukladno čl. 2., čl. 3., čl. 4., čl. 6. Zakona o obveznim odnosima..

23.3. Naime sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 6,95 % ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 6,95 %, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dijelovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF i kamate o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

23.4. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporni odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 4.12.2008. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 4.12.2008. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 4.12.2008. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

23.5. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

23.6. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

23.7. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

23.8. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 2. o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe čl. 6. o ugovorenoj valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 4.12.2008. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

24. Stoga su odredbe Ugovora o kreditu od 4. prosinca 2008. u odnosu na valutnu klauzulu (čl. 6.) i promjenjivu kamatnu stopu (čl. 2.), sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

25. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima , ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

25.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

26. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (čl. 2.) i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (čl. 6.), radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod I.

27. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale

28. Također treba napomenuti da Ugovor nije prestao ispunjenjem (otplatom kredita). Ispunjenjem ugovorne obveze prestaje samo ugovorna obveza, jer je ispunjenje jedan od načina prestanka obveza po odredbi čl. 160. Zakona o obveznim odnosima, ali time ne prestaje ugovor, dok se postojanje pravnog interesa za tužbu za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom, nakon prestanka ugovornih obveza, cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2197/2021-2 od 09.11.2021.).

28.1. Pored navedenog, sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

28.2. Prema praksi Europskog suda, nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak - od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

29. Također, iako je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člancima 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima, valja reći da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništetnim jer valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

30. Nije osnovano pozivanje tuženice na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., prema kojem „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, jer se ono odnosi na drugu kategoriju ugovora o zajmu, kod kojih je ništetnost posljedica nezakonito ugovorene valute obveze .

31. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Matiji Balogu, univ.mag.oec. iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi preplatu svakomjesečnih anuiteta po osnovu tečajne razlike uzimajući u obzir početno stanje valute u odnosu na plaćanja koja je vršio tužitelj, te naznačiti dan kada su vršene uplate. Sud napominje da je vještak sukladno prijedlogu tuženice vještačio i na okolnost tzv. negativnih anuiteta, odnosno kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, te utvrdio da tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita pa stoga nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

31.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 29. ožujka 2026. (list 83.-86. spisa) navodi da je tužitelj tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF, platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, ukupno 46.481,48 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,534500 iznosi ukupno 6.169,15 EUR. Tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita pa stoga nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

32. Podneskom od dana 27. travnja 2026. tužena ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, već osporava osnovu potraživanja tužitelja iz navedenih razloga danih tijekom postupka. Smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit i manje plaćenih kamata za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, kao pravni učinak ništetnosti ZOO odredbom članka 323. propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tužena imala potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao.

33. Nisu osnovani navodi tuženice iz podneska od dana 27. travnja 2026. Naime, predmet ovoga spora je isplata po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te je vještak u svom nalazu jasno utvrdio da tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita, pa stoga nije bilo negativnih stavki tečajne razlike, te nema osnove umanjivati tužbeni zahtjev po tom osnovu . Nadalje, zadatak vještačenja nije bila preplata po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tužitelj po tom osnovu niti ne zahtijeva restituciju, pa suprotno navodima tužene, iz nalaza i mišljenja vještaka nisu vidljive manje plaćene kamate za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, jer to nije bio zadatak vještačenja, a niti je predmet ovoga spora isplata po tom osnovu.

34. Usklađujući tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka u ovom postupku, tužitelj je podneskom od dana 16. travnja 2026. djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 948,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Međutim kako se tuženica u podnesku od dana 30. travnja 2026. izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 948,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao pod III. izreke, dok su troškovi postupka odmjereni u skladu s odredbom čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku , jer u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva.

35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovori tužene pravne naravi nisu osnovani. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Također treba napomenuti da stranke nisu predlagale da se vještak pozove na ročište, radi čega isti sukladno načelu ekonomičnosti postupka nije pozvan radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročište pred sudom.

36. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su -IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

36.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

37. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isp rava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate. Naime, tužitelj je uplate mjesečnih iznosa vršio nakon dospijeća kako je prikazano u Tablicama vještaka (list 85.-86. spisa), pa je potraživanje kamate od dana plaćanja anuiteta pa do isplate osnovano, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod II. izreke.

38 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

38.1. Naime, tužitelj je uspio u cijelosti sa osnovom tužbenog zahtjeva (ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), dok nije uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva za isplatu u iznosa na ime restitucije po ništetnoj ugovornoj odredbi vezanoj za valutnu klauzulu od 948,18 eura, za koji iznos tuženica nije pristala na povlačenje tužbe, a zbog čega se postupak nije odugovlačio, a niti su nastali nikakvi novi troškovi.

38.2. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.768,53 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od 16.04.2026. i 6.05.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 8.10.2025. i 3.07.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 17.06.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 275,00 eura (Tbr. 46.), troška vještačenja od 331,81 eura i plaćene pristojbe na tužbu od 61,72 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke presude.

U Osijeku, 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice