Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-289/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marini Burić, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegove punomoćnice ŠF, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnice Ivane Mandić iz Osijeka, te u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženice, uz javnu objavu dana 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez učinka odredba članka 13.3. Ugovora o kreditu broj 9015526354 od 29.11.2010.godine sklopljenog između tužitelja OF, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 151,00 euro (stopedesetjedaneuro) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 1. prosinca 2010. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2024. pa do isplate, u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 229,64 eura (dvjestodvadesetdeveteurašezdesetčetiricenta) sa zateznim kamatama tekućim od dana 17. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 20. veljače 2026. podnio tužbu s tužbenim zahtjevom koji glasi kao pod I. i II. izreke, uz zahtjev za naknadu parničnog troška, koju obrazlaže navodeći da je dana 29.11.2010. s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu br. 9015526354, prema kojem ugovoru je tuženica kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje novčani iznos u visini od 15.100,00 EUR, na rok otplate 120 mjeseci. Člankom 13.3. predmetnog ugovora o kreditu određena je obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade Banci za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita. nije bio upoznat koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio on sam. U samom ugovoru se ne daje objašnjenje niti navodi što podrazumijevaju stvarni troškovi zaključenja ugovora koji se naplaćuju. Prema odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna odredba ima se smatrati ništetnom. Poziva se na stav VSRH u presudi poslovni broj Rev- 673/2023, te presude Suda Europske Unije broj C-84/19 i C-224/19. Uzimajući u obzir odredbe članka 53. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO -a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Prije podnošenja ove tužbe tužitelj se obratio tuženiku radi dostave podataka o visini naplaćene naknade, a iz potvrde tuženika vidljivo je da je tužitelju po navedenom kreditu naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 151,00 EUR, dana 30.11.2010. što je vidljivo iz otplatnog plana.

2. U odgovoru na tužbu od dana 26. ožujka 2026. i tijekom postupka, tuženica osporava osnovu tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju status potrošača, ističe prigovor zastare i prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao previsokoj naznačenoj. Smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9015526354 koji je zaključen 29.11.2010. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o NAKNADI ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA u visini od 1,00% od iznosa kredita. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st. 2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita te je danom pokretanja tužbe 2025 to potraživanje u zastari, a do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu. Radi se o kreditu u Eurima koji je dignut za zatvaranje drugih kredita uključivo i obveza za PBZ card d.o.o. i plaćanje naknade iz čl.12.3 – dakle jasno je bilo što je navedena naknada, ista je komentirana i objašnjena i upravo je za istu i dignut kredit. Obzirom se radi i o zatvaranju dugova po PBZ card d.o.o. pregovori oko naknade su očito vođeni jer se oko zatvaranja dugova po karticama vode znatniji pregovori. Također je naknada određena u znatno manjem postotku neko je to uobičajeno za ovu vrstu ugovora. (uobičajena preko 2%). Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, sud bi trebao utvrditi mogućnost da je potrošač bio i mogao biti svjestan da bi se po njegovom mišljenju radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbe i prije donošenja presude - konkretne o utvrđenju ništetnosti te ugovorne odredbe. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 151,00 Eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je odobren kredit i isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 15.100 Eur, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 151,00 Eura. Navedeni iznos predstavlja 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Dapače i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti. Naknada iz ovog ugovora određena je 2010 godine tako da je određena sukladno tada važećim propisima i sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Zakon je tada predviđao da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Troškovi dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, posebice premije osiguranja, također su uključeni ako je sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno u cilju dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu; Zakon je tada propisao i sve informacije koje je banka morala staviti na raspolaganje klijentima i tuženi je to jasno i obaviti te je informirao korisnika kredita . Sve obavijesti o naknadama i njihovim iznosima od 1.1.2010 godine klijenti su dobivali i u posebnim obavijestima sukladno odredbama zakona kao i sve druge informacije o kreditima, te je to bio postupak pregovora koji se vršio među strankama. Stranke su dakle pregovarale o svim vrstama ugovora i o svim dijelovima ugovornog odnosa već temeljem samog Zakona što je i konkretno u ovom slučaju se događalo. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.

3. Tužitelj podneskom od dana 24. lipnja 2026. osporava navode tuženice iz odgovora na tužbu, smatra neosnovanim prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora, kao i prigovor zastare, napominje da ima status potrošača. U odnosu na transparentnost odredbi Ugovora ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja po kojem bi predmetna ugovorna odredba bila transparentna “sama po sebi”. Također ističe i da troškovi tzv. ulazne naknade nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Prema tome razvidno je da prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj tužitelj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na njegovu štetu.

4. Sud je na pripremnom ročištu od dana 3. srpnja 2026. prihvatio prigovor tuženice u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 151,00 euro, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/25.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 151,00 euro (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev-214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost neposrednog pregovaranja s tuženicom o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, te statusa potrošača, je li od tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9015526354 od 29.11.2010. (list 6.-10. spisa), Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 11. -13.), dopis - odgovor tužene punomoćnici tužitelja od 6.11.2025. (list 14. spisa).

6. Sud je izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 13.3. Ugovora o kreditu od dana 29. studenog 2010. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 1. prosinca 2010. pa do isplate.

9. Među strankama nema spora da je tužitelj s tuženicom dana 29. studenog 2010. sklopio Ugovor o kreditu broj 9015526354, potvrđen od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka pod OV-17022/10 dana 30.11.20210.

10 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita sadržana u članku 13.3. Ugovora o kreditu, ništetna, ima li tužitelj status potrošača, te je li je nastupila zastara potraživanja.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor zaključio kao fizička osoba dana 29.11.2010. u valuti eur, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta. Kredit mu je trebao radi zatvaranja određenih obveza i da bi mogao podmiriti spornu naknadu. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer je ugovor bio sačinjen unaprijed u Banci po principu „uzmi ili ostavi“. Ugovorne odredbe nije baš mogao shvatiti, niti mu ih je itko u Banci pojasnio, a također vezano i za plaćanje sporne naknade , nitko mu u Banci nije rekao od čega se ta naknada sastoji, predočio njen nominalni iznos, objasnio koje troškove eventualno pokriva, niti bilo što vezano za naknadu, osim da tu naknadu mora platiti da bi dobio kredit, a po sjećanju pretpostavlja da mu je kredit umanjen za tu naknadu. Prije potpisivanja je ugovor pročitao, ali nije bankarske struke, pa nije mogao shvatiti sve ugovorne odredbe.

11.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je isti iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem, a sadržaj iskaza je u skladu sa sadržajem Ugovora o kreditu.

11.2. Pregledom predmetnog Ugovora o kreditu (list 6.-10. spisa) sud je utvrdio da je isti sastavljen od strane tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz točke 13.3. Ugovora proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita. Niti iz jedne ugovorne odredbe nije razvidno od čega se ta naknada sastoji, niti njen nominalni iznos, a niti koje troškove ta naknada pokriva.

11.3. Pregledom Otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (list 11.- 13.) sud je utvrdio da je kredit tužitelja umanjen za naknadu od 151,00 euro.

11.4. Iz dopisa - odgovora tužene punomoćnici tužitelja od 6.11.2025. (list 14. spisa) proizlazi da je po predmetnom kreditu dana 30.11.2010. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita od 151,00 euro po čl. 13.3. Ugovora o kreditu.

12. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 29. studenog 2010. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. na snazi od 7.08.2007. – 7.04.2014.). Prema odredbi čl. 3. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Prema odredbi čl. 3. točka 2. Zakona o zaštiti potrošača, trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

15.1. Prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15.2. Ovdje valja napomenuti da odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba pod točkom 12.3. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba pod točkom 13.3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17.1. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena ugovorna odredba je ništetna; ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 74. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

19.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

20. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe.

21.1. Naime, sud je u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

21.2. U ovom postupku, tužena nije predložila dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

21.3. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na zatvaranje drugih obveza i za plaćanje sporne naknade, iz čega proizlazi da isti ima status potrošača u konkretnom ugovornom odnosu, a Ugovor potrošačko svojstvo. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, radi potreba koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

22. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovoren pod točkom 13.3. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja koji u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, Ugovor mu je u Banci dan na potpis unaprijed sastavljen po principu "uzmi ili ostavi", nije mu pojašnjeno od čega se sporna naknada sastoji, koje troškove pokriva, niti njen nominalni iznos, samo je znao da tu naknadu mora platiti da bi mu kredit bio odobren, za koji iznos mu je manje isplaćen iznos kredita.

22.1. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor po principu „uzmi ili ostavi“.

22.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako njemu takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, sukladno odredbi čl. 2. do 4. i čl. 6. do 8. Zakona o obveznim odnosima.

22.3. Naime, ugovorenim načinom uračunavanja naknade je umanjen iznos koji je temeljem ugovora o kreditu isplaćen tužitelju, zbog čega je, u povezanosti sa ostalim nastavno navedenim relevantnim okolnostima, bilo opravdano ocijeniti da je sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

22.4. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00 % iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

22.5. Drugim riječima, ocjena razumljivosti se ne svodi samo na ocjenu da li je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice sporne odredbe, odnosno iznos svoje obveze s navedene osnove. Naime, razumljivost odredbe podrazumijeva između ostalog i definiranje što je svrha navedene jednokratne naknade, odnosno na koje usluge i troškove se ista odnosi, kao i zašto je određena baš u visini 1,00 % od iznosa kredita, o čemu ugovor ne sadrži bilo kakvih podataka odnosno parametara.

22.5. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženica na tužitelja prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženica nije dokazala da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i /ili nastalim troškovima (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1056/2024-2 od 30.10.2024.).

22.6. Ugovorenim načinom uračunavanja naknade je umanjen iznos koji je temeljem ugovora o kreditu isplaćen tužitelju, zbog čega je, u povezanosti sa ostalim nastavno navedenim relevantnim okolnostima, bilo opravdano ocijeniti da je sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

22.7. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava.

23. Slijedom navedenog, u ovom postupku je utvrđeno da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba je unesena od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade); budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade, odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naplaćene naknade).

24. Suprotno tvrdnjama tuženice da je od tužitelja naplaćen iznos od svega 151,00 euro, u odnosu na dobiveni kredit od 15.100,00 eura, treba napomenuti da uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredba značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu kredita i odobravanje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjev za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24.1. Naime, okolnost da naknada za obradu kredita iznosi 151,00 euro, ne znači sama po sebi da se radi o neznatnom iznosu koji ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Postojanje značajne neravnoteže ocjenjuje se s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, osobito činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, transparentnost odredbe te postojanja stvarne protučinidbe za naplaćenu naknadu.

24.2. Činjenica da je namjena kredita između ostalog bila i za plaćanje sporne naknade, znači da tužitelj nije raspolagao punim iznosom kredita za vlastite potrebe, nego je dio sredstava bio unaprijed određen za podmirenje obveza, uključujući i spornu naknadu, odnosno da je bio u situaciji u kojoj nije imao stvarnu mogućnost izbora oko plaćanja naknade.

24.3. Naime, navedeno samo po sebi ne dokazuje nepoštenost odredbe, ali ukazuje da je potrošač bio u situaciji u kojoj nije imao stvarnu mogućnost izbora oko plaćanja naknade. Kako se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužena u ovom postupku dokazala koju je konkretnu uslugu prižila u zamjenu za naknadu od 151,00 euro, ta naknada nije predstavljala naknadu za stvarnu i posebnu uslugu izvan redovnih aktivnosti odobravanja kredita, pa činjenica da je kredit djelomično služio upravo za financiranje te naknade samo potvrđuje da je teret naknade u cijelosti prebačen na potrošača – tužitelja.

24.4. Pored navedenog, po mišljenju ovoga suda, iako je kredit između ostalog odobren i radi refinanciranja postojećih obveza tužitelja, ne može se govoriti o ostvarenoj ekonomskoj koristi, jer sukladno praksi Suda Europske unije, nije odlučno pitanje nije li potrošač imao koristi od kredita, nego je li ugovorna odredba o naknadi transparentna, je li o njoj pojedinačno pregovarano, te odgovara li stvarno pruženoj usluzi. Sama činjenica da je naknada relativno niska ili da je financirana iz kredita ne isključuje mogućnost da je sporna odredba o naplati te naknade nepoštena. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj kao potrošač, nije imao stvarnu mogućnost izbora u pogledu prihvaćanja predmetne ugovorne odredbe. Naprotiv, takva namjena kredita potvrđuje da je plaćanje naknade bilo sastavni uvjet odobrenja kredita, zbog čega je potrošač morao prihvatiti unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga sama visina naknade od 151,00 eura, odnosno 1,00 % iznosa kredita, nije odlučna za ocjenu postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Slijedom navedenog, kako se o odredbi čl. 13.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 13.3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

25.1. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava sukladno čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.

26. Stoga je sud utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 13.3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

27. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

28. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

28.1. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

29. Treba dodati i to da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost sporne ugovorne odredbe, ne bi prosuđivala primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

30. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

31. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema iznesenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a isto tako izraženom i u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11.01.2023., Rev 1053/2022-2 od 31.01.2023., Rev 210/2023-2 od 20.09.2023., Rev 452/2022-2 od 11.10.2023. i dr.):

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

31.1. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 13.3. Ugovora o kreditu, to zastarni rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, nije protekao.

31.2. Treba istaknuti i to da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

32. Konačno, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe, jer je navedena odredba bila ništetna i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle „ex tunc“, pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. Naime, prema odredbi čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi kako je obrazloženo. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i restituciju po istima. Isto tako na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, kako je već naprijed navedeno pa su stoga neosnovani navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

33. U odnosu na visinu zahtjeva, iz dopisa tužene od 6.11.2025. i Otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope proizlazi da je po predmetnom kreditu dana 30.11.2010. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita od 151,00 euro po čl. 13.3. Ugovora o kreditu. Stoga je tuženica iznos od 151,00 euro dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323., u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tužene. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

33.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove , moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

32. Stoga tužitelju zatezna kamata na iznos od 151,00 euro pripada nakon dana uplate 1.12.2010. kako to isti zahtijeva, u visini stope zatezne kamate za utuženo razdoblje u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude. 34 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

34.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 229,64 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 23.06.2026. od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), te zastupanja na ročištu od 3.07.2026. od 50,00 eura (Tbr. 9.t.1.), plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 eura, te pristojbe na presudu od 53,09 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., 107/25.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja

2.Punomoćnici tuženice