Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-456/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. srpnja 2026. u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegove punomoćnice Tomislava Miškića, odvjetnika iz Osijeka, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, uz javnu objavu dana 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništava i bez učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu br. 514003020-60010423409/2003. sklopljenog 7.04.2003. između tužitelja NĐ, [adresa], N OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877, koja je pravni slijednik SLAVONSKA BANKA d.d. OSIJEK, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 374,60 eura (tristosedamdesetčetirieura- šezdesetcenti) odnosno trošak obrade kredita s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 18. travnja 2003. do 29. srpnja 2005. po stopi zakonske zatezne kamate, od 29. srpnja 2005. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d., [adresa], OIB:14036333877, da tužitelju NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak od 442,89 eura

(četristočetrdesetdvaeuraosamdesetdevetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 17. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženice dana 18. ožujka 2026. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je tužena pravni sljednik Slavonska banka d.d. Osijek, da je dana 07.04.2003. zaključio Ugovor o kreditu 514003020- 60010423409/2003 sa Slavonskom bankom d.d. Osijek - pravnim prednikom tužene, prema kojem je prednik tužene kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.000,00 eura na rok otplate 10 godina. Tužena je u članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Poziva se na odluku VSRH poslovni broj Rev-673/2023-2 te odluke Suda Europske Unije broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz odgovora tuženika i Ugovora o kreditu koji se prilažu uz tužbu proizlazi da je 18.04.2003. tužena tužitelju naplatila navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 2.822,40 HRK odnosno 374,60 EUR, ( 1,50 % od ukupnog iznosa kredita ) prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (isplatni nalog, ugovor o kreditu, odgovor tuženika), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika.

2. U odgovoru na tužbu od dana 27. travnja 2026. i tijekom postupka, tuženica osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju status potrošača, te ističe prigovor zastare, ali ne spori da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 18.04.2003. u iznosu od 2.822,40 kn / 374,60 eura. Ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, jasno je da je tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da ista odredba u odnosu na visinu i naplatu naknade upućuje na primjenu Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja Odluka propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Ukazuje se na to da je iznos naknade propisan u postotku od iznosa kredita. Odredba čl. 6. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju. odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Posebno se ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe člana 1022. stavka 2. ZOO-a i članka 61. ZZP/03-a. Također, troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, propisano je: Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Prema odredbi članka 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12. stavka 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. S tim u vezi tuženik se poziva i na odredbu članka ZZP/03-a kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP/03-a nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ovdje upućuje i na odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio, donio je Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te je posljedično odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu s tužiteljem suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavka 2. ZOO-a), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa. U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Naime, troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi dalj Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Konačno, s obzirom na to da je tužitelj dobio na raspolaganje Ugovorom o kreditu (otplaćen u srpnju 2011.) 25.000,00 eura, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 374,60 eura, ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tužena osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a.

3. Podneskom od dana 28. travnja 2026. tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu i istaknute prigovore pozivajući se na pravna shvaćanja VSRH broj Su -IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., točku 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020., navodeći da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost pregovaranja s pravnom prednicom tužene o spornoj odredbi Ugovora, te je li od prednice tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, da li ima status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, izvršio uvid i pročitao interni nalog dopis-Odgovor na zahtjev od 24.02.2026. (list 5. spisa), Ugovor o kreditu br. 514003020-60010423409/2003. (list 6.-18. spisa), Isplatni nalog (list 19.-20.), Otplatni plan (list 21.-23.), te Odluku o visini naknada u poslovanju s građanima (list 39.-40. spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014.) (u prilozima u eSpisu uz odgovor na tužbu).

4.1. Sud je odbio prijedlog tuženice da službenim putem od Hrvatske narodne banke traži očitovanje (pomoć) o značenju efektivne kamatne stope (EKS), jer se istim neće utvrditi odlučne činjenice u ovom sporu.

4.3. Kako je tužena u odgovoru na tužbu učinila nespornim datum i visinu naplaćene naknade za obradu kredita, tužitelj je na pripremnom ročištu od 7. srpnja 2026. odustao od prijedloga za financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

5. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan (ništav) dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu br. 514003020-60010423409/2003., sklopljen sa prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 7. travnja 2003., solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-582/2003-1 dana 11. travnja 2003. u dijelu kojom je ugovoreno da se korisnik kreda obvezuje platiti Banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% jednokratno i unaprijed, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 7. travnja 2003. sa pravnom prednicom tužene (Slavonska banka d.d. Osijek) sklopio predmetni Ugovor o kreditu, koji je solemniziran dana 11. travnja 2003. od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem OU-582/2003-1., te da je tužena naplatila tužitelju naknadu za obradu kredita dana 18. travnja 2003. u iznosu od 2.822,40 kn / 374,60 eura.

9. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% sadržana u dijelu članku 6. Ugovora o kreditu, ništetna (ništava), da li je nastupila zastara potraživanja, te ima li tužitelj status potrošača.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba dana 7.04.2003., nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, kredit mu je trebao radi adaptacije obiteljske kuće za njegove osobne potrebe i potrebe obitelji. Kredit je realizirao upravo kod prednice tuženice jer je bio njen dugogodišnji komitent. Prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima, nitko mu nije rekao da će morati plaćati bilo kakvu naknadu, a prilikom realizacije kredita također mu nitko nije pojasnio o kakvoj naknadi se radi, koje troškove pokriva, niti mu je itko predočio njen nominalni iznos, već mu je samo iznos kredita umanjen za tu naknadu. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je ugovor dan na potpis onako kako ga je sačinila banka, po principu "uzmi ili ostavi", te mu nitko nije posebno pojašnjavao ugovorne odredbe, ni u banci, ni kod javnog bilježnika. Da nije pristao platiti predmetnu naknadu ili na spornu ugovornu odredbu, kredit mu sigurno ne bi bio odobren. Također mu nitko u banci nije uručio niti pravilnike niti bilo kakve odluke o naknadama.

10.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu (list 6.-18. spisa) razvidno je da je isti sastavljen od strane prednice tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz dijela članka 6. Ugovora, proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Niti iz jedne ugovorne odredbe nije razvidno od čega se ta naknada sastoji, niti njen nominalni iznos, a niti koje troškove pokriva.

10.2. Iz dopisa- odgovora na zahtjev od 24.02.2026. (list 5. spisa) i Isplatnog naloga (list 20.) proizlazi da je naknada za obradu kredita plaćena dana 18.04.2003. u iznosu od 2.822,40 kn.

10.3. Iz Odluke o visini naknada u poslovanju s građanima (list 39. -40. spisa). proizlazi koje naknade Banka naplaćuje u svom poslovanju.

10.4. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/2014.) - (prilog uz odgovor na tužbu u ePredmetu), sud nije posebno cijenio jer se ne odnosi na predmetni ugovorni odnos iz 2003. godine.

11. Iako tužena nije osporila pasivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, ipak valja napomenuti da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženicom, iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa je slijedom navedenoga, tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.

12. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 7. travnja 2003. na snazi nije bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. na snazi od 18. lipnja 2003.), već su u konkretnom slučaju mjerodavne opće odredbe o ništetnosti (ništavosti) sadržane u Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/99., 88/2001.) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.), budući je sporni Ugovor sklopljen u vrijeme važenja Zakona o obveznim odnosima /91.

13. Prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, ništav je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.1. Nadalje, odredbom čl. 10. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

13.2. Prema odredbi čl. 11. Zakona o obveznim odnosima, sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni.

13.3. Prema odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13.3. Prema odredbi čl. 46. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, a prema stavku 2. ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.

13.4. Nadalje, odredbom čl. 47. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor ništav.

13.5. Prema odredbi čl. 50. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.

14. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja i citiranih zakonskih odredbi, sud zaključuje da je dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, protivna temeljnim načelima obveznog prava.

14.1. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je riječ o unaprijed sastavljenoj ugovornoj odredbi o čijem sadržaju tužitelj nije mogao pregovarati, Ugovor o kreditu uopće ne sadrži bilo kakve parametre o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ni visinu te naknade, a niti je jasno na što se točno ta naknada odnosi, koji trošak , u kojoj visini, na ime čega se tom naknadom podmiruje. Tužitelju nije prezentiran ni nominalni iznos te naknade koju je morao platiti da bi mogao realizirati kredit i koja mu je ustegnuta od iznosa kredita. Dakle, tužitelj nije bio upoznat koje konk retno usluge banka tom naknadom naplaćuje niti je mogao utjecati na sadržaj čl. 6. Ugovora, dok iz pozivanja tužene u toj odredbi na internu "Odluku o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga", proizlazi da je banci ostavljeno pravo da sama, jednostrano i netransparentno određuje i mijenja financijske obveze na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

14.2. Takvim postupanjem tužene, narušeno je načelo savjesnosti i poštenja te ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu. Naime, ugovorna odredba kojom jedna ugovorna strana, koristeći svoj unaprijed pripremljeni ugovorni obrazac, bez stvarne mogućnosti pregovaranja, nameće drugoj strani – tužitelju kao korisniku kredita, obvezu plaćanja naknade čija svrha i protučinidba nisu jasno određene ni pojašnjene, pa stoga takva odredba nije u skladu s temeljnim načelima obveznog prava, sukladno čemu je ništava u smislu odredbe čl. 47. i čl. 50. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva.

14.1. Naime, tužena u konkretnom slučaju nije dokazala u smislu čl. 7. i čl. 219. Zakona o parničnom postupku, da predmetna naknada predstavlja naknadu za konkretnu, posebnu i jasno određenu uslugu pruženu tužitelju, koje troškove i u kojem iznosu pokriva (na koje se tužena poziva), a različitu od radnji koje je tužena ionako dužna poduzeti radi odobravanja i plasiranja kredita u okviru svoje redovne djelatnosti. Stoga takva ugovorna odredba nema valjanu pravnu osnovu koja bi opravdala obvezu tužitelja na plaćanje te naknade, pa je u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, takva ugovorna odredba ništava.

14.2. Tužitelj kao sudionik u predmetnom ugovornom odnosu, nije imao mogućnost da slobodno uređuje obvezne odnose sa tuženicom jer je ista postupala sa svojim zahtjevom prema tužitelju za naplatu obrade kreditnog zahtjeva bez znanja tužitelja, bez upoznavanja istog prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima da će ta naknada biti naplaćena, a niti mu je pri sklapanju Ugovora pojasnila koja je svrha naplate te naknade, niti bilo šta vezano za naknadu, a po kojoj odredbi je tužitelj postupio kako bi mogao realizirati kredit, pa se ne radi o ugovornoj obvezi koja je određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

15. Stoga ovako postupanje tuženice čini povredu javnog poretka, pa zbog toga ne proizvodi pravne učinke, te je takva odredba ništava i protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 103. ZOO/91.).

16. Nadalje, odredbom čl. 104. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (stavak 1.). Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem području ona ima sjedište odnosno prebivalište (stavak 2.).

16.1. Odredbom čl. 109. Zakona o obveznim odnosima je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

16.2. Odredbom čl. 110. Zakona o obveznim odnosima je propisano da pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

17. Slijedom navedenog, kako je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da tuženica nije postupala sukladno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 103. ZOO/91.), to je sukladno citiranim zakonskim odredbama sud utvrdio ništetnom (ništavom) ugovornu odredbu iz članka 6. Ugovora o kreditu, u dijelu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao pod I. izreke.

18. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

19. Prigovor zastare nije osnovan, budući da prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj dana 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Nije osnovano pozivanje tuženice na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., prema kojem „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, jer se ono odnosi na drugu kategoriju ugovora o zajmu, kod kojih je ništetnost posljedica nezakonito ugovorene valute obveze.

21. Nije osnovan navod tuženice da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost predmetne ugovorne odredbe sukladno čl. 107. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, jer da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 25.000,00 eura, a tužbom traži isplatu 374,60 eura. Naime, u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba rezultirala je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa se ne može smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa stoga u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 107. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako to smatra tuženica.

22. Odredbom čl. 210. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

23. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

24. Kako je sud utvrdio ništavim (ništetnim) dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu od 7. travnja 2003., to tužitelju pripada pravo tražiti povrat isplaćene naknade, sukladno čl. 104. i čl. 210. Zakona o obveznim odnosima, sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je iznos naplaćen, sukladno čl. 214. u vezi s čl. 277. Zakona o obveznim odnosima.

25. Iz priloženog dopisa - odgovora na zahtjev od 24.02.2026. i Isplatnog naloga, proizlazi da je naknada za obradu kredita plaćena dana 18.04.2003. u iznosu od 2.822,40 kn / 374,60 eura, a što je tužena učinila nespornim tijekom postupka. Stoga je tuženica iznos od 374,60 eura dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 104. u vezi s odredbom čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije tužitelja u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

26. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 374,60 eura pripada od dana uplate 18.04.2003. pa do isplate, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 277. Zakona o obveznim odnosima.

27. Slijedom navedenog, odlučen je kao pod II. izreke.

28 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

28.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 442,89 eura (pogrešno po stavkama zbrojen u iznosu od 436,64 eura), koji je osnovan i sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 100,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava podneska od 29.04.2026. od 100,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 7.07.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 17.07.2026. u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 81,25 eura (Tbr. 46.), te plaćene pristojbe na tužbu od 6,64 eura, a na presudu od 30,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. - 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja

2.Punomoćniku tuženice