REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1171/2026-9

[adresa] Ž 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu koji je pokrenuo ŽA (EBS: 0409996091348) iz Gazi Pur, Narodna Republika Bangladeš, trenutno smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić, u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41, radi ograničenja slobode kretanja, 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4143, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 19. lipnja 2026.

II. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetnici Jeleni Cekić iz Zagreba, naknadi trošak pružanja pravne pomoći od 1.000,00 eura (slovima: tisuću eura), u roku od 60 dana od pravomoćnosti ove odluke o trošku i računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika navedenim u izreci ove presude tužitelju je izrečena mjera ograničenja slobode kretanja na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol te je dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Navedena mjera je određena za razdoblje od 12 tjedana od dana uručenja tog rješenja.

2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnome, da je osporavano rješenje nezakonito zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda pravila postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da tuženik temelji osporavanu odluku na činjenici njegovog državljanstva i zemlje podrijetla, zatim na činjenici da se zahtjev razmatra u graničnom postupku, zatim na činjenici da nema prijavljeno boravište u [adresa] i da nema financijskih sredstava. Smatra da niti jedna od navedenih okolnosti sama po sebi ne dokazuje da mu je potrebno ograničiti slobodu kretanja kao tražitelju međunarodne zaštite i da osporavano rješenje ne sadrži individualizirane razloge radi kojih mu je potrebno ograničiti slobodu kretanja (skrivanje identiteta, nesuradnja s tijelima, pokušaj napuštanja postupka i sl.), već općenite formulacije koje bi se mogle primijeniti kod gotovo svakog tražitelja međunarodne zaštite. Navodi kako nije obrazloženo radi čega ne bi bila dostatna blaža mjera, a niti je obrazloženo radi čega je određena mjera u punom trajanju od 12 tjedana. Stoga da takvo obrazloženje onemogućava kontrolu zakonitosti, razmjernosti i pravilnosti utvrđenja činjenica. Predlaže da se u sporu provede dokaz njegovim saslušanjem i da se nakon provedenog spora poništi osporavano rješenja tuženika. Potražuje i naknadu troška besplatne pravne pomoći.

3. Tuženik se je u odgovoru na tužbu detaljno očitovao na tužbene navode tužitelja, smatra da je osporavano rješenja zakonito doneseno, te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U tijeku spora održana je rasprava 13. srpnja 2026. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je opunomoćenica tužitelja, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Tuženik je dostavio neposredno prije održavanja rasprave podnesak kojim je opravdao svoj izostanak s rasprave. Stoga je rasprava na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

5. Na navedenoj raspravi opunomoćenica tužitelja je ustrajala kod svih navoda iznijetih u tužbi.

6. Među strankama je sporno je li tužitelju pravilno izrečena mjera ograničenja slobode kretanja na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol u trajanju od 12 tjedana.

7. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

8. Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem tužitelja iz razloga što su za donošenje odluke u ovom sporu bile dostane činjenice iz službene dokumentacije koje će se navesti nastavno u obrazloženju ove presude. Iz navedenih razloga i uvažavajući načelo učinkovitosti upravnog spora iz čl. 8. ZUS, nije bilo potrebno provoditi saslušanje tužitelja u ovom sporu.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Čl. 42. st. 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15, 127/17, 33/23, 17/25 i 59/26, dalje: Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti), propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz čl. 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348. St. 2. istog članka propisano je da su tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu čl. 43. st. 2. Uredbe (EU) 2024/1348.

11. Čl. 4. st. 1. t. 26. navedenog Zakona propisano je da je zadržavanje uskraćivanje slobode kretanja tražitelja u specijaliziranim objektima za zadržavanje, sukladno čl. 54. a tog Zakona, koje se provodi u specijaliziranim objektima Ministarstva namijenjenim za prihvat stranaca, tranzitnim prihvatnim centrima za strance, smještajnim objektima za postupak azila na granici i drugim odgovarajućim objektima, osim zatvora.

12. Čl. 54. a st. 1. t. 6. navedenog Zakona propisano je da se tražitelja i stranca u transferu može zadržati u specijaliziranom objektu za zadržavanje ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno zbog utvrđivanja prava tražitelja na ulazak na državno područje tijekom postupka na granici sukladno čl. 42. toga Zakona.

13. Čl. 45. Uredbe (EU) 2024/1348 propisuje obveznu primjenu postupka azila na granici. Tako je u točki 1. propisano da država članica razmatra zahtjev u okviru postupka na granici u slučajevima iz čl. 43. st. 1. ako se primjenjuje bilo koja od okolnosti iz čl. 42. st. 1. točaka (c), (f) ili (j).

14. Čl. 42. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1348 propisuje da ne dovodeći u pitanje čl. 21. st. 2. tijelo odlučivanja ubrzava razmatranje osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s osnovnim načelima i jamstvima predviđenima u poglavlju II. u sljedećim slučajevima:

(c) smatra se da je tražitelj, nakon što mu je pružena puna prilika da navede dobar razlog, namjerno obmanuo nadležna tijela iznošenjem lažnih informacija ili dokumenata ili uskraćivanjem relevantnih informacija ili dokumenata, posebice u vezi sa svojim identitetom ili državljanstvom, koji su mogli negativno utjecati na odluku ili ako postoje jasni razlozi na temelju kojih se može smatrati da je tražitelj zlonamjerno uništio identifikacijsku ili putnu ispravu ili je se riješio kako bi se spriječilo utvrđivanje njegova identiteta ili državljanstva;

(f) postoje opravdani razlozi da se tražitelj smatra opasnošću za nacionalnu sigurnost ili javni poredak države članice ili je tražitelj bio prisilno protjeran zbog ozbiljnih razloga nacionalne sigurnosti ili javnog poretka na temelju nacionalnog prava; (j) tražitelj ima državljanstvo treće zemlje ili, u slučaju osoba bez državljanstva, prethodno uobičajeno boravište u trećoj zemlji za koju je udio odluka o odobravanju međunarodne zaštite koje izdaje tijelo odlučivanja, prema najnovijim dostupnim godišnjim prosječnim podacima Eurostata za cijelu Uniju, 20 % ili manji, osim ako tijelo odlučivanja procijeni da je od objavljivanja relevantnih podataka Eurostata došlo do znatne promjene u dotičnoj trećoj zemlji ili da tražitelj pripada kategoriji osoba za koje se udio od 20 % ili manji ne može smatrati reprezentativnim za njihove potrebe za zaštitom, uzimajući u obzir, među ostalim, znatne razlike između prvostupanjskih i konačnih odluka.

15. Čl. 54. st. 1. Uredbe (EU) 2024/1348 propisano je da tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici, država članica zahtijeva, na temelju čl. 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin čl. 10., da tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice. St. 3. istog članka propisano je da svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje čl. 45. države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih čl. 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena.

16. Iz obrazloženja osporavanog rješenja tuženika u bitnome slijedi da je mjera izrečena jer se zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja razmatra u graničnom postupku, sukladno čl. 45. u vezi s čl. 42. st. 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348, s obzirom na to da je tužitelj državljanin Narodne Republike Bangladeš za koju stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20% ili manje, a da je u skladu s načelom razmjernosti, sukladno čl. 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti utvrđeno da je mjera ograničenja slobode kretanja prikladna i nužna za ostvarenje zakonitog cilja, odnosno prisutnosti tražitelja azila tijekom provedbe graničnog postupka, te da se ta svrha u konkretnom slučaju ne bi mogla provesti jednako učinkovitim blažim mjerama. Nadalje je tuženik obrazložio da je trajanje mjere određeno uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka, koje prema pravu Europske unije i nacionalnom zakonodavstvu najdulje može trajati 12 tjedana.

17. Uvidom u spis predmeta upravnog postupka Sud je utvrdio da je nad tužiteljem provedena dubinska provjera pri čemu je utvrđeno da tužitelj, koji je nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku čamcem preko rijeke te je potom zatečen u vlaku na putu za Republiku Sloveniju, ne posjeduje osobne isprave, a izjavio je da je državljanin Narodne Republike Bangladeš, države za koju prema posljednjim podacima Eurostata stopa odobravanja međunarodne zaštite na razini Europske unije iznosi 20 % ili manje, te je izjavio da mu je cilj stići u Republiku Italiju. Tužitelj je ujedno u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, te je dao druge podatke o svom identitetu.

18. Dakle, cijeneći citirane odredbe i navedene činjenice, slijedi da su bile ispunjene zakonske pretpostavke iz citirane odredbe čl. 45. u svezi čl. 42. st. 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348 da se zahtjev tužitelja za azil razmotri u okviru postupka na granici.

19. Nadalje, stav je Suda da je tuženik pravilno ocijenio da se tužitelj treba zadržati u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol do okončanja postupka na granici, te da nema uvjeta za primjenu blažih mjera, a s obzirom na činjenice da je tužitelj nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku, da je zatečen prilikom nastavka putovanja prema drugoj državi članici Europske unije, da je i sam izjavio da mu je krajnja destinacija Republika Italija, da je nadležnim osobama u Republici Hrvatskoj dao različite podatke o svom identitetu, kao i da nema prijavljeno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj ili bilo kakve druge osobne ili obiteljske veze s Republikom Hrvatskom.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 42. st. 8. navedenog Zakona i čl. 51. st. 2. Uredbe (EU) 2024/1348 postupak na granici može najdulje trajati do 12 tjedana, odnosno 16 tjedana ako je taj rok produžen, nakon čega se, ukoliko postupak nije dovršen, tražitelju mora omogućiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite. U konkretnom slučaju tužitelju je određena mjera u okviru najduljeg zakonom dopuštenog trajanja, pa time nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a kao što je i sam tuženik naveo ukoliko prestanu razlozi koje opravdavaju primjenu izrečene mjere prije isteka ovih 12 tjedana, ista će se ukinuti.

21. Slijedom svega navedenog, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, stoga je na temelju odredbe čl. 116. st. 2. ZUS tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

22. Nadalje, tužitelj je uz tužbu podnio prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

23. Odredbom čl. 42. st. 1. ZUS propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. St. 2. istog članka propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

24. U prvom redu, kada bi se u konkretnom slučaju odredio odgodni učinak tužbe i tužitelju dopustio ulazak u Republiku Hrvatsku, predmetni postupak se više ne bi mogao provesti u okviru postupka na granici, stoga, ne samo da je određivanje odgodnog učinka u postupcima na granici protivno prirodi i svrsi postupka, nego bi se njihovim određivanjem ustvari riješilo o meritumu stvari, odnosno odlučilo da se postupak međunarodne zaštite provede u okviru redovnog postupka.

25. Osim toga, Sud smatra da tužitelj nije dokazao, pa ni učinio vjerojatnim da bi određivanjem smještaja u prihvatni centar za tužitelja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, stoga je slijedom navedenog prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe odbijen.

26. Tužitelj je postavio zahtjev za priznavanje zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć, za zastupanje po odvjetniku, za sastav tužbe i pristup ročištu, za svaku radnju po 500,00 eura, što ukupno iznosi 1.000,00 eura.

27. Prema ocjeni Suda tužitelj u konkretnom predmetu ispunjava uvjete za priznavanje prava na besplatnu pravnu pomoć iz čl. 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i čl. 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik), pri čemu je zatraženi trošak Sud u cijelosti ocijenio nužnim i opravdanim, te sukladnim odredbi čl. 9. Pravilnika te Tbr. 27 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25). Stoga je tuženiku naloženo da opunomoćenici tužitelja kao pružatelju pravne pomoći, sukladno odredbi čl. 60. st. 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti isplati iznos od 1.000,00 (tisuću) eura, u roku od 60 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

U Rijeci 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 1. ZUS). Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Protiv ovog rješenja žalba je dopuštena. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana primitka rješenja (čl. 42. st. 5. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić, u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za međunarodnu zaštitu, Službi za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41