REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

XIV P-1230/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Mirku Veleglavcu, u pravnoj stvari tužitelja (ime u nominativu) HČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupa ga Srđan Kalebota odvjetnik u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika (ime u nominativu) Porsche Mobiliti d.o.o., OIB 36514183925, Velimira Škorpika 21, zastupa ga Tomislav Bulić odvjetnik u OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. Zagreb, Damira Tomljanovića Gavrana 13, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 21. svibnja 2026. godine, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Josipe Simsig Zorić odvjetnice u ZOU „Željko Živković i Josipa Simsig Zorić“ u Šibeniku, te zamjenika punomoćnika tuženika Ive Pletikose odvjetnika u Zagrebu, na ročištu objave odluke dana 17. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 02992 od 25. rujna 2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.416,08 CHF, obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank d.d. za CHF na dan plaćanja, članak 3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako su iznos mjesečnog obroka, iznos svih mjesečnih obroka, troškovi zaključenja ugovora, ukupni troškovi ugovora, obračunati u valuti CHF, članak 5. Uvjeta ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se sve novčane obveze ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d. vrijedeći za CHF na dan plaćanja, članak 9.1. Uvjeta ugovora u dijelu u kojem visina mjesečnih iznosa podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

II. Nalaže se tuženiku (ime u nominativu) Porsche Mobiliti d.o.o., OIB 36514183925, tužitelju (ime u nominativu) HČ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 3.121,53 eura (tri tisuće sto dvadeset jedan euro i 53/100 euro centa), sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31. prosinca 2007. godine, od 01.siiječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za

XIV P-1230/2024

referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, to kako slijedi na iznose od:

15,20 EUR 16.10.2008.

24,16 EUR 21.11.2008.

21,35 EUR 16.12.2008

31,36 EUR 16.01.2009.

33,84 EUR 17.02.2009.

34,88 EUR 17.03.2009.

31,70 EUR 20.04.2009.

30,00 EUR 16.05.2009.

27,14 EUR 16.06.2009.

24,85 EUR 20.07.2009.

25,16 EUR 20.08.2009.

26,99 EUR 16.09.2009.

0,26 EUR 20.10.2009.

25,73 EUR 20.10.2009.

25,46 EUR 17.11.2009

20,94 EUR 28.12.2009.

19,25 EUR 16.01.2010.

21,30 EUR 16.02.2010.

21,48 EUR 19.03.2010

27,94 EUR 27.04.2010.

25,11 EUR 18.05.2010.

27,85 EUR 16.06.2010.

38,25 EUR 22.07.2010

34,63 EUR 26.08.2010.

46,37 EUR 22.09.2010.

41,19 EUR 19.10.2010.

36,98 EUR 07.12.2010.

49,40 EUR 07.01.2011.

61,13 EUR 28.01.2011.

52,92 EUR 16.02.2011.

56,07 EUR 16.03.2011.

48,32 EUR 16.04.2011.

52,83 EUR 16.05.2011.

69,45 EUR 16.06.2011.

64,15 EUR 16.07.2011.

94,93 EUR 16.08.2011.

0,01 EUR 16.09.2011.

100,80 EUR 16.09.2011.

0,01 EUR 20.10.2011.

69,12 EUR 20.10.2011.

71,74 EUR 16.11.2011.

XIV P-1230/2024

70,47 EUR 16.12.2011.

73,29 EUR 16.01.2012.

0,41 EUR 03.02.2012.

77,40 EUR 16.02.2012.

76,41 EUR 16.03.2012.

74,68 EUR 09.05.2012.

75,36 EUR 30.05.2012.

77,17 EUR 03.07.2012.

70,39 EUR 03.08.2012.

5,39 EUR 09.08.2012.

69,38 EUR 16.08.2012.

6,76 EUR 11.09.2012.

73,97 EUR 16.09.2012

72,45 EUR 17.10.2012.

75,13 EUR 07.12.2012.

73,65 EUR 07.01.2013.

75,61 EUR 18.01.2013.

543,36 EUR 21.01.2013.,

sve rokom od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.

II. Nalaže se tuženiku (ime u nominativu) Porsche Mobiliti d.o.o., OIB 36514183925, platiti tužitelju (ime u nominativu) HČ, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.255,28 eura (dvije tisuće dvjesto pedeset pet eura i 28/100 euro centa) sa zateznom kamatom koja na isti iznos teče od dana suđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja navodio da je dana 25. rujna 2008. godine s tuženikom kao kreditorom, zaključio ugovor o kreditu broj 02992, temeljem kojeg da mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos kredit u visini 15.416,08 CHF, isplaćen u kunama prema prodajnom tečaju za CHF Raiffesenbank Austria d.d. na dan plaćanja, to kao namjenski kredit za kupnju motornog vozila.

2. Navedenim, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru tuženika, člankom

2. da je utanačena valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplata kredita člankom 3. vezana uz ovu valutu. Postupajući na ovakav način u predmetni ugovor da je ugrađena nepoštena i ništetna ugovorna odredba o valuti uz koju je vezana

XIV P-1230/2024

glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, te je tuženik tako time prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

3. Na temelju dokumentacije o predmetnom kreditu tužitelj da je izradio izračun u smislu utvrđenja više plaćenog u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, iz kojeg da proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na opisani način, do konačne otplate kredita, iznos od 3.121,54 eura.

4. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da je nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak ništetna od samog početka, tj. od kada je ugovorena, tužitelj da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora pa je predložio da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev kako je iskazan u podnesku od dana 15. svibnja 2026. godine, a tuženika obveže na plaćanje parničnog troška.

5. Tužitelj da je predmetni kredit u cijelosti otplatio dana 21. siječnja 2013. godine, isti da nije konvertiran.

6.. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio predmetnoj tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, predložio je isti odbiti, a tužitelja obvezati na plaćanje parničnog troška tuženiku.

7. U bitnom prigovorio je mjesnoj nadležnosti ovog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, prigovorio je zastari tužiteljeva potraživanja, te je osporio tužbene postavke o ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora koje se odnose na utanačenje valutne klauzule u CHF-u navodeći da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Protivio se i preinačenom tužbenom zahtjevu iskazanom po tužitelju nakon provedenog vještačenja knjigovodstveno financijske struke.

8. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu broj 02992 s nadnevkom 25. rujna 2008. godine, sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 25. rujna 2008. godine, te potvrdom OV-11450/08 od 26. rujna 2008. godine javnog bilježnika u [adresa] Ljiljanke Malenice, pročitane su presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17, te Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, pregledani su planovi otplate predmetnog kredita, promet po istom kreditu, konačna otplata utuženog kredita, te financijski izračun dostavljen uz tužbu, pročitan je zapisnik ročišta glavne rasprave održane 04. prosinca 2024. godine sa iskazom tužitelja kao stranke, izjava CČ od 28. rujna 2023. godine, te nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Hrvojke Bačić dipl. oecc od 20. ožujka 2026. godine s dopuna istog nalaza i mišljenja od 08. travnja 2026. godine.

XIV P-1230/2024

8.1. Tužitelj i tuženik nisu imali daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka u ovoj pravnoj stvari.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Savjesnom i brižljivom ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza, kako svakog zasebno, ali i svih zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, postupajući sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je iz supstrata izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice koje su snažile postavljeni tužbeni zahtjev, pa je stoga isti usvojen kao osnovan i zato je suđeno kao u izreci ove presude.

11. U odnosu na prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za postupanje po predmetnoj tužbi valja naglasiti da je ovaj sud utanačenje predmetnog ugovora o tome da stranke istog "u slučaju spora ugovaraju nadležnost suda u Zagrebu (članak 11.2. Uvjeta Ugovora o kreditu)" ocijenio nepoštenom te istu kao takvu nije prihvatio kao relevantnu za istaknuti prigovor tuženika, stoga niti istaknuti prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

12. Naime, člankom 1. stavkom 3. Direktive EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana, određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa je tako i u ranije važećem Zakonu o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), kao i Zakonu o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP/07), te u vrijeme sklapanja spornog ugovora važećem Zakonu o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), odredbama članaka 49. i 50. ZZP/14 i članaka 96. i 97. stavka 1. ZZP/07, bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora (ili uvjeta ugovora) trgovca.

12.1. Pravna posljedica citiranih odredbi, propisana je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što je propisivala i odredba članka 102. ZZP/07, ali i danas važeća odredba stavka 1. članka 53. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 19/22, 59/23 i 59/26 – dalje: ZZP)

12.1.2. Odlukama suda Europske unije (C-240/980 do C-244-80) utvrđena je obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, XIV P-2296/2022

bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula (što u bitnom jeste citirana odredba o određivanju nadležnosti određenog suda za postupanje za slučaj spora među strankama) u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke, tj. da se o istoj nije posebno pregovaralo, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima korisnik kredita, ovdje tužitelj HČ, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj.

14. Navedena odredba o nadležnosti suda sjedišta tuženika za slučaj spora o predmetnom ugovoru o kreditu stavlja u neravnopravan položaj danas tužitelja, za kojeg je sud utvrdio da ima pravni, sukladno odredbi članka 187. stavka 1. ZPP-a, tražiti predmetne deklaratornu, ali i kondemnatornu zaštitu, kao fizička osoba u odnosu na tuženika kao pravnu osobu, s obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu, te s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja ([adresa]), i navode tužitelja (koje tuženik ni na koji način nije dokazima opovrgnuo) da je sporni ugovor korisnik kredita HČ, potpisao u [adresa] gdje je predmetno vozilo i kupio (Vodice, Auto kuća Bastić), a potom ugovor i potvrdio kod javnog bilježnika u [adresa] Ljiljanke Malenica (OV-11450/08), a nije „putovao“ u Zagreb na potpis kako bi „Formalno“ iz utuženog ugovora proizlazilo, te je stoga ista odredba ocijenjena, ali i o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika riješeno kako je obrazloženo u točki 11. ovog obrazloženja, posebice uz ocjenu da bi tužitelj morao radi zaštite svojih prava putovati u Zagreb, a živi u [adresa], te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag, a osim troškova tog puta isti bi iziskivao i dodatno tužiteljevo vrijeme, čime bi se tužitelju znakovito otežalo ostvarivanje njegovih prava.

15. U odnosu na meritum ovog spora valja naglasiti da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev tužitelja za povrat novčanih sredstava preplaćenih tuženiku po kreditu broj 02992 od dana 25. rujna 2008. godine, odobrenog tužitelju, nesporno, radi kupnje motornog vozila, to po osnovi razlike u visini ugovorenih i plaćenih anuiteta, s obzirom na promjenu valutnog tečaja CHF kroz razdoblje od plasmana odobrenih sredstava po spomenutom ugovoru do konačne otplate istog dana 21. siječnja 2013. godine.

16. Između ostalog, tužitelj činjeničnim obrazlaganjem predmetne tužbe upire i na utvrđenja iz parnice radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pravomoćno okončanoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od dana 13. lipnja 2014. godine pod poslovnim brojem Pž-7129/13. Revizija izjavljena protiv navedene drugostupanjske presude odbijena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom dana 09. travnja 2015. godine pod poslovnim brojem Revt-249/2014. Ne navodeći da je ovdje tuženik bio sudionikom spomenute parnice

XIV P-1230/2024

radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, tužitelj, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o identičnoj pravnoj situaciji u kojoj je recentna sudska praksa zauzela odgovarajuća stajališta glede utanačenja ugovornih odredbi, valutne klauzule iskazane u CHF-u, kao nepoštenih, dakle, da je zaključenjem predmetnog kredita postignut analogni pravni supstrat na koji valja primijeniti upravo navedenu sudsku praksu, a kakav zaključak prihvaća i ovaj sud.

17. Dakle, citirana prvostupanjska presuda VTS RH, zauzimajući o pitanju ugovaranja kredita u valuti švicarski franak, donosi jasna pravna shvaćanja o tome da je ugovaranje valutne klauzule u CHF-u, bez detaljnog informiranja potrošača o rizicima sklapanja ugovora s takvom valutnom klauzulom, to posebice s unaprijed pripremljenim ugovornim obrascima na sadržaj kojih korisnik kredita kao potrošač i nije imao bilo kakvog utjecaja, ništetno, a koja pravna shvaćanja su stvorila recentnu sudsku praksu o istom pitanju, pa je stabilna, ustaljena i dosljedna sudska praksa s ustavnopravnog i konvencijskog aspekta u primjeni gotovo izjednaćena s pravom, te bi odstupanje od takve prakse predstavljalo arbitraran pojedinačni akt i povredu ustavnih prava tužitelja, sve u okviru prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava RH (Nar. nov. broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav), bilo samostalno, bilo sagledano u kontekstu članka 14. stavka 2. Ustava kao povredu prava jednakosti svih pred zakonom (tako i recentna ustavno sudska praksa Ustavnog suda RH).

18. Iznesena utvrđenja snaže i navodi stranačkog iskaza tužitelja iz kojih proizlazi da je isti postupio po uputama prodavača motornog vozila koje je bio zainteresiran kupiti, te da su mu u poslovnici tuženika kazali kako je u tom trenutku bilo najpovoljnije zatražiti i ostvariti kredit (plaćanje vozila je u svakom slučaju bilo u kunama) u CHF-u. Naglasio je da nije ekonomski stručnjak, a da mu djelatnici tuženika nisu baš detaljno pojasnili što znači ostvariti kredit u navedenoj valuti, da mu je rečeno kako će kamata biti uvijek u istoj stopi kroz razdoblje kredita, a prilikom ostvarivanja kredita mu je bilo rečeno da je taj tečaj CHF-a stabilan, iako da se nakon godinu i pol dana vraćanja kredita anuitet počeo povećavati do iznosa od otprilike 2.100,00 kuna mjesečno, kakav iznos da mu je bio neodrživ za otplatu, pače, kazao je da je morao dignuti dodatne kredite kako bi otplatio utuženi dug. Na upite zašto je to tako od kreditora da je dobio odgovor da se tu ne može napraviti ništa, da se visina rate obračunava na temelju promjena tečaja CHF-a, iako mu je prilikom odobravanja kredita ukazivano na stabilnost istog tečaja, niti da mu je tko od službenika kreditora ukazivao na moguću promjenu tečaja CHF-a. Dodao je i da mu opcije odobravanja kredita u drugoj valuti (kune, euro) nitko od kreditora nije nudio.

19. Nedvojbeno je da je tužitelj u smislu obrazloženog, zaključenju ugovornog odnosa s tuženikom pristupio s povjerenjem u instituciju koja mu odobrava kredit, očito tada bez razloga posumnjati u navode tuženika pa i one informacije istog o tome da je kredit s valutnom klauzulom u CHF-u „trenutačno najpovoljniji“, iako je takva informacija nesumnjivo bila „površna“, bez prave prezentacije o mogućim rizicima, to posebice s obzirom na činjenicu da je u odnosnom trenutku tečaj CHF-a bio na najnižem nivou u odnosu na kunu, pače, tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet

XIV P-1230/2024

donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje utuženog ugovora. Nasuprot potonje navedenom, očito je da je tužitelj od kreditora dobio samo informaciju da mu je jedina („najbolja“) opcija podizanja kredita upravo u CHF-u.

20. Uz obrazloženo treba naglasiti i da je u presudi suda EU, broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. godine u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuo, da se ta odredba ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti pojedinih odredbi ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pri čemu je sud EU pošao od svog općepoznatog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju tuženika kao kreditora) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (kreditor) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja potrošača (ovdje tužitelja kao korisnika utuženog kredita) na njihov sadržaj.

20.1. Susljedno navedenom u točki 20. ovog obrazloženja, u odnosu na razumljivost predmetnih ugovornih odredaba za koje je ovdje utvrđeno da su iz obrazloženih razloga ništetne, nesumnjivo je da je prilikom sklapanja spornog ugovora kreditu, tužitelj kao korisnik kredita, u usporedbi s tuženikom kao kreditorom (poduzetnikom) bio "prosječni građanin" te je kao takav doveden u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora kao trgovca, jer je na temelju odredbi predmetnog ugovora jedino znao ili mogao znati ono što mu je o zaključivanju kredita s valutom klauzulom u CHF-u iznosio tuženik, a to je da su „takvi krediti u odnosnom vremenu bili povoljni“, a nije mogao procijeniti na temelju svog znanja „prosječnog građanina“, posebice ne kao „takav“ predvidjeti kakvi bi mogli biti učinci zaključenog „visoko rizičnog“ kredita u budućnosti.

21. Stoga je ocijenjeno da utanačenja utuženog ugovora, vezana uz implementaciju valutne klauzule u CHF-u u pojedine odredbe predmetnog ugovora (Uvjeta istog), iznesena u točki I. izreke ove presude jesu ništetna.

22. Ovdje valja naglasiti da je sud dopustio tužitelju preinačenje ove tužbe kakvo je isti izvršio podneskom od dana 15, svibnja 2026. godine to pored protivljenja tuženika takvom preinačenju, uz ocjenu da je isto u konkretnoj pravnoj stvari svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (stavak 3. članka 190. ZPP-a).

23. Također glede neosnovanosti tuženikova prigovora zastare (pet godina kod ovakvih zahtjeva) valja navesti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeo shvaćanje donošenjem Zaključka na sjednici dana 30. siječnja 2020. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti (pojedinih odredbi) ugovora, počinje teći od dana

XIV P-1230/2024

pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, konačno, pravni stav koji implicira neutemeljenost protivljenja tuženika opisanoj preinaci ove tužbe, te istaknutom prigovoru zastare, zauzeli su predsjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 26. studenog 2021. godine zaključkom pod poslovnim brojem Su IV-162/2021 zaključivši da je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

24. Nastavno tijekom predmetnog postupka, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko računovodstvene struke Hrvojki Bačić dipl. oec. koja je dala pisani nalaz i mišljenje 10. ožujka 2026. godine (listovi 73 do 77 spisa), sa dopunom 08. travnja 2026. godine, koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, smatrajući da je istim jasno i potpuno odgovoreno na sva po sudu postavljena pitanja zbog kojih je vještačenje određeno, pa je utvrđeno je da je tuženik, postupajući na opisani (ranije obrazloženi) način, zbog promijene tečaja CHF u odnosu na u odnosnom vremenu važeću valutu u RH, kunu, uzrokovao pretplatu tužitelja po predmetnom kreditu.

25. Vještak je na temelju analize raspoložive dokumentacije (opisane u točki 8. ovog obrazloženja) matematički i računovodstveno prikazujući stvarne novčane tokove između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika, tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, utvrdila da je promjenom (visine) valutne klauzule nastala razlika po tužitelju više plaćenih mjesečnih anuiteta u promatranom razdoblju otplate utuženog kredita u ukupnom iznosu od 3.121,53 eura, sve po pojedinim uplatama kako su navedene u točki II. izreke ove presude.

26. Susljedno iznesenom, osnovom provedenog vještačenja, utvrđeno je da postoji dug tuženika prema tužitelju, i to po osnovi razlike u visini anuiteta (ugovorenih i plaćenih), nastalih zbog promjene valutnog tečaja CHF tijekom razdoblja otplate utuženog kredita od dana plasmana istog do dana konačne otplate kredita u ukupnom iznosu od 3.121,53 eura (cijeni se da je iskazivanje u iznosu od 3.121,54 eura, dakle, razlici u drugoj decimali iznosa rezultat zaokruživanja, a ne pogrešnog zbroja), za koji iznos je utvrđeno da ga je tuženik neosnovano stekao zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti i stoga je, primjenom odredbe članka 323. stavka 1., kojom su propisane posljedice ništetnih ugovora, u vezi člankom 1111. ZOO-a kojim je normirano opće pravilo o stjecanju bez osnove, tuženik obvezan platiti tužitelju navedeni iznos to sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi članku 1115. ZOO-a, kojim propisom je određen opseg vraćanja stečenog bez osnove, (datumi plaćanja pojedinih anuiteta nisu među strankama bili sporni), pa je zato suđeno kao u točki II. izreke ove presude.

26.1. Ovdje valja naglasiti da je pisana izjava o postupanju službenika tuženika GČ (listovi 65 i 66 spisa), očito sadržajno unaprijed koncipirana na način da osnaži sve postavke tuženikova odgovora na tužbu, kako u ovom predmetu, ali i u drugima (tako i sam tuženik), nije cijenjena značajnom za donošenje ove odluke, budući da je „teoretska“ i „primjenjiva za sve slučajeve“, ali i u suprotnosti s navodima

XIV P-1230/2024

stranačkog iskaza tužitelja, koji su u suglasju sa pregledanom dokumentacijom, posebice onome što je tužitelju ponuđeno kao opcija kreditiranja, dok su navodi spomenute izjave „o slučajevima kada su stranke tražile i uspjele“ promijeniti ugovorne odredbe, ničim pokrijepljene i očito izneseni kako bi se potvrdili navodi tuženika o „pregovaranju“.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članaka 154. stavku 1., te člancima 155. i 164. ZPP-a, a tužitelju koji je uspio u parnici, te određeno popisao parnični trošak, uz vrijednost predmeta spora od 3,121,54 eura, ovaj sud je utvrdio trošak za sastav tužbe u visini 100,00 bodova, za zastupanja po punomoćniku na ročištima na dane 13. rujna i 04. prosinca 2024. godine, te 21. svibnja 2026. godine ukupno 300,00 bodova (3X100,00 bodova), te za sastav podnesaka od 03. rujna 2024. godine i 15. svibnja 2026. godine, ukupno 200,00 bodova (2X100,00 bodova) sveukupno 600,00 bodova, sve sukladno Tbr. 9. stavka 1., Tbr. 8. stavka 1. i 2. u svezi s Tbr. 7. stavak 1. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Nar. nov. broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) ili u novcu 1.200,00 eura po Tbr. 54. Tarife (1,00 bod u vrijednosti od 2,00 eura) i još 25,00% PDV-a na isti iznos po Tbr.46 Tarife u iznosu od 300,00 eura, kao i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 77,64 eura i presudu 77,64 eura, to po Tar. br. 2. u svezi s Tar. br. 1. Tarife sudskih pristojbi Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov. broj: 118/18 i 51/23), te 600,00 eura plaćenog predujma za vještačenje, sveukupno 2.255,28 eura, koliko je tužitelju dosuđeno troška, a tuženiku naloženo platiti, zato je riješeno kao u točki III. izreke ove presude.

27.1. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja ove presude do isplate, sukladno članku 30. stavku 2. Ovršnog zakona (Nar. nov. broj: 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), u visini prema članku 29. stavkom 2. ZOO-a.

U Šibeniku, dana 17. srpnja 2026. godine

S U D A C

Mirko Veleglavac

OKRENI !

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Stranka nezadovoljna ovom presudom i rješenjem može protiv iste izjaviti žalbu u roku od petnaest dana po objavi ili dostavi pisanog otpravka iste ovisno o urednosti dostave za ročište objave. Eventualna žalba podnosi se pisano ovom sudu, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

Po zapisniku o objavi presude.