Poslovni broj: P-8264/2023-36
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N JE
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Jasni Matičević odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika OPT banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupan po punomoćniku Sanja Vukina odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina i partneri d.o.o. , radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 08. srpnja 2026. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja AH odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika Frana Majića odvjetnika, dana 17. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode nikakve pravne učinke odredbe članka 2. o iznosu kredita i odredba članka 5. o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredba članka 7. o naknadama i izdacima, odredba čl. 10 o vrsti, načinu i uvjetima primjene kamatne stope, odredba čl. 12. st. 2. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 185442 od 29. svibnja 2013. godine sklopljen između tužitelja OH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. Ruđera Boškovića 16, OIB [osobni identifikacijski broj], kao kreditora, pravnog prednika tuženika OTP BANKA d.d., Split (Grad Split), Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833.
II Tuženik OTP BANKA d.d., Split (Grad Split), Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 dužan je tužitelju OH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti novčanu tražbinu u iznosu od 222,16 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.05.2013. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OPT banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 naknaditi tužitelju OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.126,08 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2026. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 5.000,00 EUR.
II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.
III. Odbija se prigovor radi prijeboja s iznosom od 350,00 EUR kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 12.07.2024. godine navodi da je s pravnim prednikom tuženika zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu, broj: 185442 dana 29. svibnja 2013. godine. Temeljem Ugovora, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama tuženika, a u Ugovoru navedenom u t.I. tužbe ugovarana je i valutna klauzula, koje odredbe predmetnih ugovora su ništetne, kao i ostale odredbe naprijed navedenog Ugovora o naknadama o kojima tužitelj kao potrošač nije pregovarao. Tužitelj ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. godine, u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa gdje je pod točkom 4. izreke te presude utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora tužitelj kao korisnik kredita nije s tuženikom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Povodom revizije tuženika u naprijed navedenom trgovačkom sporu Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015.godine reviziju odbio kao neosnovanu. Punomoćnik tužitelja navodi da je predmet ovog postupka samo ulazna naknada iz razloga što su potraživanja između stranaka a vezano uz međusobna potraživanja tužitelja vezano uz promjenjivu kamatnu stopu te tuženika vezano uz negativne razlike riješena između stranaka sklapanjem izvansudske nagodbe. Nakon što je sklopljena nagodba i izvršeno plaćanje po toj nagodbi tuženik je neosnovno aktivirao sredstvo osiguranja u vidu zadužnice te je time počeo s ovrhom protiv ovdje tužitelja. nakon toga tužiteljica je prigovorila u ovršnom predmetu obzirom na sklopljenu nagodbu te je ovršni sud poslao tužiteljicu u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. u tom predmetu je donesena presuda zbog ogluhe P-4619/2024 kojom je ista proglašena nedopuštenom koja je postala pravomoćna. Predmetnom te nagodbe nije bila naknada koja je utužena u ovom predmetu. Ta nagodba je bila sklopljena 2023. godine te na okolnost iste će dostaviti navedenu nagodbu u spis obzirom da tuženik na ovo m ročištu ne želi potvrditi istinitost ovih navoda. Predlaže usvojiti precizirani tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik navodi da je dana 10. siječnja 2024. godine zaprimio tužbu tužitelja s pozivom suda na podnošenje odgovora na tužbu u roku od 30 dana. Tužitelj tužbom postavlja: deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi da nisu nastale i da su ništene odredbe čl. 2. o iznosu kredita i odredba čl. 5. o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredba čl. 7. o naknadama i izdacima, odredba čl. 10. o vrsti, načinu i uvjetima primjene kamatne stope, odredba čl. 12. st. 2. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 185442 od 29.05.2013.g. (dalje u tekstu: „Ugovor“ i/ili , pri čemu tužitelj u izreci svog zahtjeva ne specificira navedenu odredbu; i kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži tuženiku platiti tužitelju neutvrđeni iznos novca na ime preplaćenih obveza temeljem kredita navedenih u historijatu tužbe počevši od 10.07.2013. pa nadalje.
3. Tuženik osporava visinu naznačene vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko određenu. Iz činjeničnog historijata tužbe može se zaključiti kako tužitelj smatra da je tuženik stekao neutvrđeni iznos novca bez osnove uslijed primjene, za tužitelja, ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoren iznos kredita, kojima je ugovorena primjena promjenjive kamatne stope i kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik smatra kako su ovakvi navodi tužitelja neosnovani i to iz razloga kako slijedi: Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj uz tužbu ne dostavlja niti jedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je tužitelj uplatio iznose na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu, iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ni iznos na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik stoga ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te predlaže Sudu odbiti tužbu u cijelosti.
4.Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Presude i utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 nisu primjenjive na ovaj konkretni Ugovor o kreditu koji je sklopljen dana 29.05.2013. godine i u kojem je glavnica vezana uz valutu EUR. Cjelokupno potraživanje tužitelja iz tužbe je zastarjelo jer tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, no i u slučaju da sud ocijeni da je podnošenjem kolektivne tužbe u postupku P-1401/12 koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara u odnosu na tužiteljev zahtjev postavljen u ovom sporu (što tuženik osporava), tuženik ističe da je zastara u odnosu na tužbeni zahtjev iz tč. II. predložene izreke presude nastupila dana 13. lipnja 2019.g., slijedom čega je cjelokupni tužiteljev zahtjev iz tužbe u zastari. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojim odlukama, kao niti zaključcima sa sjednica sudskih odjela.
5. Odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne Iste su dopuštene temeljem čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. U slučaju da sud prihvati argumentaciju tužitelja da se na ovaj postupak primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora, tada je tč. I. deklaratornog zahtjeva potrebno odbaciti jer tužitelj za postavljanje navedenog zahtjeva nema pravni interes. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je na njih mogao utjecati. Odredba Ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna. Odredba Ugovora o naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna.
6. Prigovor zastare. Pod uvjetom da tužitelj dokaže da je platio bilo kakve iznose na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na navedene iznose koje tužitelj, pretpostavlja se, potražuje u tč. II. izreke tužbenog zahtjeva. Naime, protekom roka od 5 godina nastupila je zastara za navedene iznose za koje tužitelj tvrdi da ih je navodno uplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Isto tako, pod uvjetom da tužitelj dokaže da je vršio uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru, tuženik ističe prigovor za stare u odnosu na iznose za koje tužitelj tvrdi da ih je više platio zbog promjena kamatne stope, koji tužitelj pretpostavlja se potražuje u tč. II. kondemnatornog zahtjeva iz tužbe. Tuženik smatra kako zastarni rok od 5 godina teče od navodne uplate svakog pojedinog iznosa slijedom navedenog, cjelokupno potraživanje iz tužbe je zastarjelo. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga bi u tom slučaju došlo do primjene instituta stjecanje bez osnove, za koji institut je zakonodavac predvidio zastarni rok iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.“ Navedeno potvrđuje i brojna praksa drugostupanjskih sudova poput: Županijski sud u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem: 33 Gž-5659/2017 od 19. studenog 2019. godine „Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na tuženika Zagrebačku banku d.d. odnosila se na pitanje, je li tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kao što to proizlazi iz presude i rješenja trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedena kolektivna tužba zato nema učinak na kredite u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica euro, kao u konkretnom slučaju, u odnosu na zastaru potraživanja tužiteljice, već se ista ima ocjenjivati po općim propisima o zastari. Odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO) propisan je opći zastarni rok od pet godina, a isti istječe, buduće da se radi o iznosima koje je tužiteljica isplaćivala tuženiku sukcesivno, za svaku od isplata, tijekom pet godina nakon što je tužiteljica izvršila isplatu.“ Zatim, Županijski sud u Osijeku u presudi pod poslovnim brojem: Gž-1484/2018 od 5. prosinca 2019. godine: „Primjenjujući opći zastarni rok iz propisa čl. 225. ZOO-a, zastarjeli su svi mjesečni iznosi dospjeli do 28. studenog 2012., imajući u vidu da je tužba podnesena 28. studenog 2017. Ovaj stav prvostupanjskog suda je pravilan i zakonit pa ga prihvaća i ovaj sud. Stoga je s pravom prvostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva do rate dospijeća s 1. studenim 2012. godine Tužiteljica u žalbi i dalje tvrdi da nije došlo do zastare potraživanja, pa ističe da stav prvostupanjskog suda o zastari ograničava restitucijske učinke utvrđenja ništetnim nepoštene ugovorene odredbe, te je takav stav pogrešan i suprotna pravnom stavu Vrhovnog suda RH izraženom u presudi poslovni broj Rev 2245/2017. Nije u pravu tužiteljica kada tvrdi da iz presude poslovni broj Rev 2245/2017 proizlazi suprotno od stava prvostupanjskog suda (…) Iz navedenog se zaključuje da u slučaju kada nije podnesena kolektivna tužba koja bi prekinula zastaru, kao u konkretnom slučaju, zastarni rok počinje teći od svake pojedine uplate“. Presuda Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-519/2019 od 14. studenog 2019. g. u kojoj je rečeno: “Pravilno je prvostupanjski sud na temelju prednjih utvrđenja ocijenio i prigovor zastare jer tražbina kod stjecanja bez osnove zastarijeva protekom roka od pet godina. Tužba je podnesena 7. siječnja 2016., a najstarije potraživanje je dospjelo siječnja 2008. pa su u zastari tražbine dospjele zaključno sa 7. siječnja 2011. te se u ukupnom iznosu od 11.798,65 kn za koji iznos je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan nalazi i iznos od 2.000,00 kn sa zateznim kamatama. Obzirom da preinaka tužbe nije dopuštena pravilno bi bilo odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 2.000,00 kn sa zateznim kamatama kako je postavljeno u tužbi od 8. siječnja 2016. za anuitete naplaćene od 1. listopada 2018. do zaključno sa 1. siječnja 2011.“ Podredno, u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba ipak prekida zastaru, tuženik ističe da je i u tom slučaju cjelokupno potraživanje iz tužbe u zastari. Naime, tuženik ističe da i u slučaju da sud prihvati argumentaciju tužitelja da bi se podnošenjem tužbe u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/2012 prekinuo tijek zastare u odnosu na pojedinačne zahtjeve potrošača koji su imali kredit u kojem je glavnica vezana uz valutu EUR, tuženik ističe da su i u tom slučaju svi zahtjevi podneseni sudu nakon 13. lipnja 2019. godine zastarjeli u cijelosti s obzirom na to da je nakon navedenog datuma istekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine. Dakle, obzirom da je tužitelj tužbu podnio sudu 30.08.2023.g. (dakle, nakon isteka petogodišnjeg roka od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora posl. br. P- 1401/2012), svi zahtjevi tužitelja iz tužbe su zastarjeli. Iz navedenog razloga, tuženik predlaže sudu odbiti kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, tuženik ističe kako tužitelj za postavljanje deklaratornog zahtjeva iz tč. I. nema pravni interes, stoga tuženik predlaže sudu iste odbaciti, podredno odbiti.
7. Ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosu kredita. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredba članka 2. Ugovora o kreditu koja glasi: „Kreditor stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 EUR“ bila ništetna. Tužitelj u tužbi ne daje razloge zbog koji smatra da je navedena odredba ništetna. Tuženik ističe kako se radi o ugovornoj odredbi kojom je ugovoren iznos kredita koji je sam tužitelj zatražio od banke i koji mu je banka odobrila. Tužitelj niti jednim navodom iz tužbe nije doveo u pitanje valjanost navedene ugovorne odredbe. Nadalje, tuženik se protivi navodima tužitelja da bi odredba odredbe članka 5. i čl. 10. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bila ništetna. Naime, temeljem čl. 26. ZOO-a dopušteno je ugovaranje promjenjive kamatne stope. Štoviše, u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorena kamatna stopa iznosila je 8,12%, dok je zakonska kamatna stopa tada iznosila 14%. Odnosno, u skladu sa st. 1. čl. 26. ZOO-a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih kamata niti u trenutku sklapanja ugovora niti za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Štoviše, u čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena je referentna kamatna stopa (6M EURIBOR) kao varijabilni parametar kamatne stope. Drugim riječima, tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu znao da se ugovorena kamatna stopa sastoji od varijabilnog dijela, i to šestomjesečnog EURIBOR-a (referentne kamatne stope), i nepromjenjivog (fiksnog) dijela kamatne marže. Isto tako u čl. 10. st. 2. Ugovora stranke su dogovorile da zbog referentne kamatne stope i kamatne marže predstavlja visini kamatne stope Pod uvjetom da tužitelj dokaže svoje svojstvo potrošača, tuženik ističe kako je Ugovor između tužitelja i tuženika sklopljen 29.05.2013. godine. Drugim riječima, tuženik ističe da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne primjenjuju na Ugovor o kreditu jer je sud u kolektivnom sporu razmatrao ugovore o kreditu koje su banke sklapale u razdoblju od 2003. godine do 2008. godine. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Taj Zakon o zaštiti potrošača (kao i njegove kasnije izmjene i dopune) valjalo je primjenjivati kao poseban propis na području potrošačkog kreditiranja u odnosu na opće propise obveznog prava, sve do stupanja na snagu 1. siječnja 2010. prvog posebnog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09). Navedeno ne isključuje prava koja potrošači imaju po ZOO, primjerice zahtijevati poništaj ugovora zbog mana volje, da se pozivaju na zelenaški ugovor, i sl. Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o potrošačkom kreditiranju doneseni su, u dijelu koji je relevantan za ovaj postupak, u sklopu preuzimanja u domaće pravo direktiva EU, i to napose Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13), i zatim i Direktive 2008/48/EC o ugovorima o potrošačkim kreditima (u daljnjem tekstu: Direktiva 2008/48). Direktiva 93/13 je u čl. 3. stavku 3. predvidjela prilog “koji sadrži indikativan i nedovršen popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima”. Riječ je o popisu tzv. sivih odredaba u potrošačkim ugovorima, koje mogu, ali ne moraju biti nepoštene. U točki 19. preambule Direktive navedeno je kako je “za potrebe ove Direktive popis priloženih odredaba mogao zbog općenite naravi Direktive imati samo indikativnu vrijednost, a države članice mogu proširiti njihov doseg ili ih restriktivnije doraditi u svom nacionalnom pravu”. U konkretnom slučaju, posebno potrebno ukazati na točku 1. pod (j) spomenutog priloga Direktive ) 93/13, koja kao potencijalno nepoštenu ima u vidu sljedeću ugovornu odredbu: “j) davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.” Pritom je u t. 2. priloga, naslovljenoj “Područje primjene točaka g),j) i l), u odnosu na ovu odredbu posebno – pod (b) – protumačeno kako slijedi: “b) Točka j) nije prepreka za odredbe prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinu ugovor. Dakle, ugovorne odredbe kojima se ugovara pravo jednostrane izmjene ugovora nisu automatski nepoštene, nego su to samo one takve odredbe koje dopuštaju izmjene bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu. Imajući u vidu gore navedene propise, tuženik ističe kako predmetni Ugovor o kreditu uopće ne sadrži odredbu kojom banka jednostrano mijenja kamatnu stopu, nego predmetni Ugovor u odredbi čl. 10. jasno navodi parametre od koji se sastoji kamatna stopa i na temelju koji se određuje visina kamatne stope sukladno odredbi čl. 11.a Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12). Dakle, u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je referentna stopa (6M). Za potrebe potrošačkih ugovora, koju utvrđuje netko treći, neovisan o vjerovniku za izračun naknadne promjene cijene u potrošačkim ugovorima. Dodatno, i neovisno o gore navedenom, hrvatski zakonodavac se u uvodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., 2007. te 2014. izrijekom opredijelio za koncept po kojem trgovac može jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu zbog “valjanog razloga navedenog u ugovoru”. Pritom valja napomenuti da i prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, u sudskoj praksi nije bilo sporno ugovorno ovlaštenje banci da mijenja ugovornu kamatnu stopu. Da se koncepcija važnog razloga mogla primjenjivati na području potrošačkog kreditiranja, pored odredbe iz Direktive 93/13 govori i kasnija Direktiva 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima, i to konkretno u točki 32. preambule iste koja propisuje: “Kako bi se osigurala potpuna transparentnost, potrošaču bi trebalo dati sve obavijesti koje se tiču ugovorene kamatne stope, kako prije sklapanja ugovora, kao i nakon što je ugovor o kreditu sklopljen. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, potrošač bi trebao biti obaviješten o promjenama varijabilne ugovorne kamate i promjenama uplata koje su time prouzrokovane. Time se ne dovode u pitanje odredbe nacionalnoga prava koje se ne tiču obavješćivanja potrošača, a koje propisuju uvjete za, ili propisuju posljedice, promjena, osim promjena koje se tiču plaćanja, stopa ugovorne kamate ili drugih ekonomskih uvjeta kojima kredit podliježe, primjerice pravila na temelju kojih kreditor može izmijeniti stopu ugovorne kamate samo ako za to postoji valjani razlog, ili da potrošač može raskinuti ugovor ako nastupi promjena ugovorne kamate, ili nekog drugog ekonomskog uvjeta kredita.” To je jasno vidljivo i iz pojedinih odredaba Direktive 2008/48: odredbe čl. 5. stavka 1. pod (f), kao i dalje u čl. 6. stavka 1. pod (e), čl. 10. stavka 2. pod (f), i čl. 10. stavka 5. pod (e). Iz ovih odredaba evidentno je da se indeksne ili referente stope mogu, ali ne moraju ugovoriti, te da to ovisi o nacionalnom zakonodavcu. Hrvatski zakonodavac je i u Zakonima o potrošačkom kreditiranju preuzeo ovakvo rješenje, uključujući i uporabu formulacije koja se tiče indeksnih ili referentnih stopa. U odredbi čl. 11. stavka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09) stajalo je i posebno rješenje u pogledu informiranja potrošača, „ako je promjena kamatne stope vezana za promjenu referentne stope“, što i dopunski potvrđuje da ugovaranje referentne kamatne stope nije bilo nužno, a predmetni Ugovor o kreditu usprkos navedenom sadrži referentnu kamatnu stopu i to 6M EURIBOR. Takvo je stanje trajalo u nas sve do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/2012), koji je stupio na snagu početkom 2013. godine, a po kojem zakonu je tuženik i postupio. Dakle, hrvatski zakonodavac je tek donošenjem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine postrožio režim jednostrane izmjene ugovorene kamate u ugovorima o potrošačkim kreditima. Drugim riječima, sve do stupanja na snagu Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012.g. niti zakoni u Republici Hrvatskoj niti sudska praksa nisu zabranjivali jednostranu promjenu ugovorene kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima. Tuženik je, dakle, u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem, na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja iz posebnog zakona namijenjenog upravo zaštiti potrošača, Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, ugovorio promjenjivost ugovorne kamate zbog promjena referente kamatne stope (6M EURIBOR). Tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja obavijesti o promjenama kamatnih stopa iz kojih jasno proizlazi da su kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita padale i bile su niže od početno ugovorene.
8. Nadalje, tuženik navodi da odredbe čl. 5. i čl. 10. Ugovora nisu nepoštene, a samim time niti ništetne. U trenutku sklapanja ugovora, tužitelj je samostalno odabrao kredit koji je vezan uz valutu EUR s promjenjivom kamatnom stopom. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru – da je kamatna stopa promjenjiva i da će o izmjeni tužitelj biti pravodobno obaviješten. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih vrsta ugovora o kreditu i različitih kamatnih stopa i da je odluka za ovu vrstu ugovora bila njegova. Također, tuženik smatra da je nemoguće i da bi u najmanju ruku bilo neodgovorno prognozirati kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 10 godina i o tome obavještavati klijente, osim navoda da je promjena moguća i da rizik postoji, a što je tuženik izričito naveo u Ugovoru. Visina kamatne stope ovisi o promjenama uvjeta na tržištu, koje ovise o brojnim elementima poput, u konkretnom slučaju 6M EURIBOR-a, premije na rizik zemlje, referentne kamatne stope, troška regulacije, operativnog troška te rizičnost klijenta i banke. Prilikom promjene kamatne stope iz ovog ugovornog odnosa, tuženik je uzimao u obzir sve navedene elemente temeljem kojih je odredio visinu kamate. Zaključno se u ovom dijelu odgovora na tužbu može navesti da promjenjiva kamatna stopa sa sobom nosi određeni rizik i to je notorna činjenica, a i tužitelj je o tome bio jasno obaviješten već u samom Ugovoru koji je potpisao. Tuženik ističe kako je po predmetnom kreditu došlo do blage i umjerene promjene kamatne stope, što je bilo predvidljivo kako tuženiku tako i tužitelju. Stoga tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta u vidu povrata jer isti na nadolazeće promjene nije mogao utjecati niti ih je on skrivio.
9. Pod uvjetom da tužitelj dokaže svoje svojstvo potrošača, tuženik ističe kako je u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. godine o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.). Također, Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Na navedene okolnosti, kao i na okolnosti navedene u tč. 3.b ovog odgovora na tužbu, tuženik predlaže saslušanje tužitelja. Čl. 5. Ugovora stranke su dogovorile: „Kamatna stopa je promjenjiva i iznosi 8,12% godišnje, a određuje se sukladno čl. 10. Ugovora.“ Čl. 10. Ugovora stranke su dogovorile: „Na iznos odobrenog kredita primjenjivat će se referentna kamatna stopa (6M ERUIBOR) koja na dan zaključenja ovog Ugovora iznosi 0,32%, uvećana za nepromjenjivu kamatnu maržu koja iznosi 7,80%.“ „Zbroj referentne kamatne stope (6M EURIBOR) i kamatne marže predstavlja visinu kamatne stope.“ Tuženik smatra da iz citiranih članaka Ugovora jasno, nedvojbeno i lako razumljivo proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, obzirom na riječ „promjenjiva“. Kada i koliko će se promijeniti kamatna stopa kroz godine koje dolaze nitko nije mogao sa sigurnošću tvrditi, o čemu će biti riječi u nastavku. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako nezadovoljan. Tuženik je u svakom trenutku otplate kredita bio tužitelju na raspolaganju radi svih dodatnih i detaljnijih informacija o promjeni kamatne stope. Tužitelj se tuženiku niti u jednom trenutku za vrijeme otplate kredita nije obratio sa zahtjevom za dodatna pojašnjenja. Tuženik ističe kako nije točan navod tužitelja da bi ugovorna odredba članka 7. Ugovora o kreditu kojim su se stranke dogovorile da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita. Navedena odredba nije protivna niti moralu društva niti prisilnim zakonima. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi nije dokazao (i) da je potrošač, (ii) niti da je navedenu naknadu platio, (iii) niti navode iz svoje tužbe kojima ističe da bi odredba čl. 7. Ugovora prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, stoga tuženik ističe kako je ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu pravno valjana ugovorna odredba. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje navedene odredbe. Tužitelj niti jednim navodom iz tužbe nije doveo u pitanje valjanost navedene ugovorne odredbe, pri čemu se ističe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje da bi navedena ugovorna odredba bila nepoštena samo zato što je dio Ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako odredba članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje u tekstu: ZZP/07) propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 7. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 96. ZZP/07. Osim toga, tuženik ističe da čak i ako bi sud zaključio da je čl. 7. Ugovora ništetan, što tuženik osporava, tuženik nije bio nepošten u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Pod uvjetom da tužitelj dokaže da je uopće platio kakav iznos na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo zabranjeno. Stoga je članak 12. st. 2. Ugovora dopušten. Tužitelj u tužbi uopće ne daje razloge zbog kojih navedene ugovorne odredbe smatra ništetnim. Tuženik napominje kako odredba članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07) propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 12. st. 2. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 96. ZZP/07. Nadalje, pod uvjetom da tužitelj dokaže da je potrošak i da je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu, te da tužitelj dokaže da je uopće platio bilo kakav iznos na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe kako je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita dopuštena. Slijedom navedenog, ukazuje se nespornim kako osnova na naplatu prijevremene naknade postoji i to je upravo gore citirana ugovorna odredba, kao i odredbe Zakon o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik ističe kako banka naplaćuje visinu naknade i dodatne stvarne troškove koje je imala prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik, naime, ističe kako u slučaju prijevremene otplate kredita banka ima dodatne administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja te gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamate jer banka sredstva kojima se zadužila kod svoje matične banke ne može prijevremeno vratiti, kao što to može tužitelj stoga banka i u tim slučajevima i dalje nastavlja plaćati kamatu svojoj matičnoj banci. Tuženik također ističe kako su i brojni drugostupanjski sudovi zauzeli stajalište da banke imaju pravo naplatiti naknadu za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita u kojim slučajevima su odbijali zahtjeve tužitelja na povrat iznosa plaćenih na ime naknade za prijevremenu otplatu. Takvo stajalište zauzeto je od strane Županijskog suda u Puli-Pola u odluci broj Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. godine u kojoj sud utvrđuje: „Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice (…). Tuženica nije bez osnove stekla iznos kamate nastao zbog povećanja kamatne stope i prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO kad je tužbeni zahtjev prihvatio u dijelu kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi, a pogrešno je primijenio istu odredbu kad je tuženicu obvezao na vraćanje tužitelju iznosa plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita budući da je tuženica naknadu naplatila u skladu s ugovornom odredbom kojom je to pitanje uređeno, a koja je tužitelju također bila jasna, što proizlazi iz njegova iskaza.“ Tuženik ističe kako tužitelj u tužbi uopće na daje razloge zbog kojih smatra odredbu čl. 12. st. 2. Ugovora o kreditu ništetnom, nego tužitelj samo nabraja sudske odluke za koje smatra kako mu idu u korist. Ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik prije svega ističe da tužitelj nije platio nikakvu naknadu za prijevremenu otplatu kreditu u smislu čl. 12. st. 2. Ugovora o kreditu. Tužitelj, nadalje, u tužbi navodi kako je odredba čl. 12. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba. Pod uvjetom da tužitelj dokaže da je potrošač, tuženik ističe da tužitelj ove navode ničim ne dokazuje. Tuženik napominje kako odredba članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je primjenjiv na predmetni Ugovor o kreditu, propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 12. st. 2. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 99. ZZP/07. Tuženik zaključno ističe kako je ugovaranje prijevremene naknade u skladu s odredbama Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje u tekstu: Direktiva 2008/48) koja propisuje: „U slučaju prijevremene otplate, bilo djelomice ili u cijelosti, vjerovnik bi trebao imati pravo na kompenzaciju troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom, uzimajući u obzir i bilo kakve uštede koje time ostvari vjerovnik…“ Isto tako odredba članka 16. stavak 1. Direktive 2008/48 određuje kako potrošač ima pravo da u bilo kojem trenutku djelomice ili u cijelosti ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu. U takvim slučajevima on ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora. Zatim stavak 2. članka 16. Direktive 2008/48 propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivno opravdanu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita. Načela i zahtjevi koje postavlja Direktiva 2008/48 u hrvatsko zakonodavstvo implementirani su, između ostalog, i kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine. Zaključno, tuženik ističe kako je ugovorna odredba čl. 12. st. 2. Ugovora u skladu s propisima važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik osporava visinu doduše neodređenog tužbenog zahtjeva. Iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio uz tužbu ne proizlazi da je tužitelj izvršio ijednu uplatu tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu. Nadalje, iz navoda tužbe proizlazi da tužitelj traži fiksiranje kamatne stope na prvotno ugovorenu kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara promjenjiva kamatna stopa, koja je tijekom trajanja Ugovora o kreditu padala. U tom slučaju radilo bi se kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom vezanom za valutu EUR u trajanju od 10 godina s fiksnom kamatnom stopom, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete, koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu. Stoga, ako Sud i odredi provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem početne kamatne stope. Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate na neodređeni novčani iznos naveden u tč. II. kondemnatornog zahtjeva s obzirom na da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.
10. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o nenamjenskom kreditu (list4-7 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 8-62 spisa), dopisi stranaka (list 87- 93 spisa), financijska dokumentacija (list 94-95 spisa), otplatni plan s obavijestima o promjeni kamatne stope (list 99-118 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 126-178 spisa), usmeni iskaz vještaka Darka Prpića dan na ročištu koje je održano dana 10. studenog 2025. godine (list 196-197 spisa), izjava o otpisu duga s dokumentacijom (list 209 spisa) te iskaz tužiteljice OH dan na ročištu koje je održano dana 05. ožujka 2026. godine (list 214-215 spisa).
11. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
12. Sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 185442 (dalje Ugovor) te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 29.05.2013. godine. Tim Ugovorom je banka stavila korisniku na raspolaganje iznos ode 22.000,00 EUR s početnom kamatnom stopom od 8,12 % te rokom otplate od 120 mjeseci. Odredbom čl. 2 određeno je da je tužitelj dužan kao korisnik kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % neovisno da li će iskoristiti kredit. Odredbom čl. 12 st.2 je određeno da kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita korisniku kredita napalit naknadu sukladno aktima kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Zatim, odredbom čl. 5 Ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva i iznosi 8,12 % i određuje se sukladno čl. 10 Ugovora.
13. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 05. ožujka 2026. godine tužiteljica OH je iskazala da je predmetni kredit podigla za osobne svrhe. Naime, njen suprug je u to vrijeme bolovao od karcinoma te im je novac bio potreban za lijekove, životne troškove i sl. Prilikom podizanja kredita isti je bio njoj neophodno potreban te je zato prihvatila sve uvjete koje joj je postavila banka, a među njima je i promjenjiva kamatna stopa te obvezno plaćanje naknade od 1% za obradu kreditnog zahtjeva. Njoj u banci prilikom obrade njenog zahtjeva nisu ništa rekli na koji način se mijenja kamatna stopa, i nitko joj nije rekao ništa o tome zašto mora platiti naknadu i koja je svrha te naknade. Naknadu je banka naplatila prilikom isplate kredita. Izjavila je da je dipl. ekonomist no radila je u tvrtki koja se bavila telekomunikacijama te nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Misli da je kredit otplaćivala trajnim nalogom. Išla je kod javnog bilježnika ovjeriti kredit, a on joj isto ništa nije objašnjavao o ulaznoj naknadi i sve se svelo na potpisivanje papira. Ugovor je pročitala. Kredit je otplatila u cijelosti. Na upit pun. tužitelja da li je dobivala obavijesti o promjenama kamatne stope odgovara da nije. Na daljnji upit pun. tužitelja navodi da je kod javnog bilježnika bila s prijateljicom. Na daljnji upit odgovara da je ugovor pročitala ali je razumjela samo osnovno i sam ugovor joj je banka prezentirala na način da je mogla uzeti ili odbiti po njima napisan ugovor. Na upit pun. tužitelja odgovara da je sa tuženikom sklopila izvan sudsku nagodbu o otplati kredita i da predmet te nagodbe nije bila ulazna naknada. Na upit pun. tuženika odgovara da nije bila vlasnica firme ili obrta u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora.
14. Iz iskaza tužitelja je sud utvrdio da je isti kredit realizirao kod tuženika radi osobnih potreba, u prvom redu povećanih troškova života uslijed bolesti člana u že obitelji. Stoga ovaj sud smatra da taj kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. O, su je iz iskaza tužitelja saznao da je kredit otplaćen nakon sklapanja nagodbe ali da predmet nagodbe nije bila naknada koja je naplaćena tužitelju za obradu kredita. Zatim, sud je utvrdio da stranke ugovora zapravo uopće nisu pregovarale o pojedinim odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadama. Tužitelj o tome nije do banke dobio nikakvo obrazloženje, a isto nije dobio niti kod javnog bilježnika.
15. Sud je izvršio uvid u Pismo namjere od 11.08.2023. godine, Izjavu o otpisu duga od 11.10.2023. godine te u potvrdu o uplati duga u iznosu do 9.412,376 EUR te je utvrdio da su navedena pismena napravljena u postupku dogovora stranaka o prijevremenoj otplati kredita. Banka je u istima izričito navela da po uplati više neće imati nikakvih potraživanja prema tužitelju po osnovi ovog Ugovora. Uplata je izvršena 31.08.2023. godine. Uzimajući u obzir sve naveden datume vidljivo je da je do nagodbe između stranka i njene realizacije došlo nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.
16. Nakon navedenog dogovora stranaka tužitelj više nije potraživao isplatu s osnova promjenjive kamatne stope već isključivo s osnova plaćene nakade obzirom da je jedino to pitanje ostalo sporno vezano uz potraživanja među strankama. Same stranke su suglasno na ročištu održanom dana 10. studenog 2026. godine utvrdili da nije sporno da ulazna naknada nije bila predmet izvan sudske nagodbe te da je to predmet ovog postupka. Isto tako sud je zbog navedenog odbio prigovor prijeboja tuženika tim više što isti nije ničim dokazao niti njegovu visinu.
17. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju tužitelja te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.
18. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 0,00 EUR, za anuitete koji su plaćeni u cijelosti. Dalje je vještačenjem utvrđeno da ukupno plaćena naknada za obradu kredita iznosi 222,16 EUR te da je tuženik istu naplatio tužitelju dana 31.05.2013. godine.
19. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 10. studenog 2026. godine stalni sudski vještak za financije Darko Prpić je izjavio da na poseban upit suca odgovara da iz dokumentacije koju je imao na raspolaganju nije vidljivo da bi banka obračunavala negativnu kamatnu stopu odnosno da jer uvećanje zaduženja po partiji kredita jer je početnu kamatnu stopu usklađivala na niže u jednom periodu otplate kredita. Prema prometu po računu razumno je da je izvršena otpis redovne kamate u iznosu 4.944,51 EUR. Otpis je izvršen 06.10.2023. g. Što se tiče ulazne naknade ona je naplaćena prilikom isplate kredita 31.5.2013. u iznosu od 222,16 EUR i to iznosi 1% od iznosa kredita, što odgovara točki 7.1 predmetnog Ugovora.
20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz "Darfin d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.
21. Sud je iz naprijed providnih dokaza utvrdio da je ulazna naknada naplaćena prilikom isplate kredita 31.5.2013. u iznosu od 222,16 EUR i to iznosi 1% od iznosa kredita, što odgovara točki 7.1 predmetnog Ugovora.
22. Zatim, a vezano uz prigovor nepostojanja pravnog interesa za ovakav tužbeni zahtjev tužitelja kojim se u tč. I, traži utvrđenje ništetnom odredbi o promjenjivoj kamatoj stopi i naknadama ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe sukladno čl. 187 st. 2 ZPP. Naime, tužitelj u tužbi navodi da mu je sporna naknada naplaćena i da mu je tuženik dužan tu naknadu vratiti obzirom da je riječ o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postoje valjan niti kad uzrok sklapanja ništetnosti naknadno nestane sukladno čl. 326 st. 1 ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326 st., 2 ZOO (da je zabrana manjeg značenja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Stoga, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe kakao bi na temelju toga ostvarivao eventualno pravo na restituciju koje smatra da mu pripada na temelju ništetne ugovorne odredbe.
23. Sve navedeno se odnosi i na pitanje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi obzirom da je uzrok ništetnosti iste što stranke Ugovora o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj o toj odredbi nije dio informacije da bi mogao shvatiti sve rizike i obveze koji za njega mogu nastati iz te odredbe.
24. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 7.1. Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
25. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 7.1. Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
26. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
27. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
28. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
29. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 7.1. predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je sud usvojio taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 222,16 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31.05.2013. godine pa do isplate, odnosno od dana kada je ista naplaćena pa do isplate. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a.
30. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
31. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
32. Zatim, a vezano uz prigovor tuženika oko vrijednosti predmeta spora valja naglasiti da je prema ocjeni ovog sud ista određena od strane tužitelja sukladno Tbr. 45. OT kojim je određeno: U neprocjenjivim predmetima koji nisu predviđeni tarifnim odredbama Tarife (npr. tužbe na utvrđenje), a niti se vrijednost predmeta spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo za svaku poduzetu radnju na nagradu u postupku pred općinskim sudom i tijelima iste razine u visini 100 bodova. Dakle, Tarifa je u konkretnom slučaju jasna i tužitelj je VPS naznačio u iznosu od 5.000,00 EUR da isti bude u skladu sa pravilom o 100 bodova za svaku poduzetu radnju pred općinskim sudom (tj. da uđe u razred od 1.327,01 do 13.272,00 EUR). Za istaknuti je kako je Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) lex specialis u odnosu na Zakon o parničnom postupku, a članak 19. tog zakona određuje kako u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Stoga sud nije prihvatio ovaj prigovor tuženika.
33. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva obzirom da su stranke nakon podnošenja tužbe djelomično izvan sudskom nagodbom riješile dio predmeta spora koji je obuhvatio sva pitanja vezano uz međusobna plaćanja osim pitanja naknade.
34. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 132/23 i dr.).
35. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 23.06.2023. godine sa 200,00 eur (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 12.12.2025. i 31.03.2026. sa 200,00 eur za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak sastava podnesaka od 02.05.2025. i 21.10.2025. godine sa 100,00 eur za svaki podnesak (tbr. 8/3), trošak pristupa na ročište 11.03.2024., 23.10.2024., 10.11.2025., 05.03.2026. i 08.07.2026. godine sa 200,00 eur za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pristupa na ročišta 06.,10.2025. i 23.12.2025. sa 50,00 eur za svako ročište (tbr. 9/5) te trošak pristupa na ročište za objavu sa 100,00 eur (tbr. 9/3), a što ukupno iznosi 2.000,00 eur. Tom iznosu valja dodati pripadajući PDV u iznosu od 500,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu od 96,45 eur, te trošak sudske pristojbe na presudu od 96,45 eur te trošak vještačenja i pristupa vještaka u ukupnom iznosu od 463,00 eur. Sveukupno 3.126,08 eur. Navedeni iznos je sud dosudio tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu u vrijeme presuđenja.
36. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka do 31.08.2023. i 25.11.2024. godine kojima su dostavljene uplatnice jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka.
37. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 17. srpnja 2026. godine pa do isplate.
38. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 17. srpnja 2026. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
