Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1366/2019-45
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Adriani Puž , kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnica Irina Jelčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 24. lipnja 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) dana 17. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
1. Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103246010 od 10.11.2006. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke."
2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103246010 od 10.11.2006., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.
3. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103246010 od 10.11.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako je iznos kredita 138.100,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se otplata kredita vrši u iznosu anuiteta od 650,90 CHF, u dijelu u kojem glavnicu predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 55.240,00 CHF, u kojem mjesečni iznos kamata na ostatak vrijednosti iznosi 218,66 CHF."
4. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana isplati pripadajuću zateznu kamatu obračunatu po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 30.9.2015. obračunatu uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznose kako slijedi:
na iznos od
0,01 EUR 21.6.2007.
0,01 EUR08.08.2007.
0,01 EUR 21.09.2007.
0,01 EUR 11.10.2007.
0,01 EUR 08.11.2007.
0,01 EUR 08.01.2008.
34,89 EUR 21.02.2008.
34,88 EUR 07.03.2008.
34,88 EUR 09.04.2008.
34,88 EUR 08.05.2008.
34,88 EUR 09.06.2008.
34,87 EUR 08.07.2008.
34,86 EUR 08.08.2008.
34,86 EUR 05.09.2008.
34,86 EUR 21.10.2008.
34,85 EUR 21.11.2008.
34,85 EUR 22.12.2008.
34,85 EUR 21.01.2009.
34,85 EUR 12.02.2009.
34,83 EUR 13.03.2009.
34,83 EUR 10.04.2009.
58,97 EUR 04.05.2009.
58,96 EUR 01.06.2009.
58,95 EUR 01.07.2009.
58,95 EUR 01.08.2009.
58,93 EUR 01.09.2009.
58,93 EUR 01.10.2009.
40,87 EUR 01.12.2010.
40,86 EUR 03.01.2011.
40,85 EUR 01.02.2011.
40,84 EUR 01.03.2011.
40,83 EUR 01.04.2011.
40,82 EUR 01.05.2011.
20,60 EUR 01.06.2011.
20,59 EUR 01.07.2011.
20,59 EUR 01.08.2011.
20,58 EUR 01.09.2011.
20,57 EUR 01.10.2011.
na iznos od
0,02 EUR 01.12.2006.
6,73 EUR 21.10.2008.
4,78 EUR 21.11.2008.
5,95 EUR 22.12.2008.
35,64 EUR 21.01.2009.
32,33 EUR 12.02.2009.
23,97 EUR 13.03.2009.
21,32 EUR 10.04.2009.
28,97 EUR 04.05.2009.
22,14 EUR 01.06.2009.
14,14 EUR 01.07.2009.
17,43 EUR 01.08.2009.
23,23 EUR 01.09.2009.
17,58 EUR 01.10.2009.
14,00 EUR 01.11.2009.
19,52 EUR 01.12.2009.
23,94 EUR 01.01.2010.
29,73 EUR 01.02.2010.
28,33 EUR 01.03.2010.
38,28 EUR 01.04.2010.
36,13 EUR 01.05.2010.
38,49 EUR 01.06.2010.
64,98 EUR 01.07.2010.
59,11 EUR 01.08.2010.
81,26 EUR 02.09.2010.
69,98 EUR 01.10.2010.
60,76 EUR 01.11.2010.
103,71 EUR 01.12.2010.
120,21 EUR 03.01.2011.
107,86 EUR 01.02.2011.
111,67 EUR 01.03.2011.
101,32 EUR 01.04.2011.
102,47 EUR 01.05.2011.
130,01 EUR 01.06.2011.
135,23 EUR 01.07.2011.
171,13 EUR 01.08.2011.
166,05 EUR 01.09.2011.
137,87 EUR 01.10.2011.
130,81 EUR 01.11.2011.
125,16 EUR 07.12.2011.
135,88 EUR 01.01.2012.
143,65 EUR 01.02.2012.
143,83 EUR 01.03.2012.
138,98 EUR 01.04.2012.
140,57 EUR 01.05.2012.
143,56 EUR 01.06.2012.
140,72 EUR 01.07.2012.
141,11 EUR 08.08.2012.
138,25 EUR 04.09.2012.
132,79 EUR 01.10.2012.
139,02 EUR 01.11.2012.
136,50 EUR 05.12.2012.
140,93 EUR 01.01.2013.
131,92 EUR 01.02.2013.
137,72 EUR 01.03.2013.
139,29 EUR 01.04.2013.
135,81 EUR 01.05.2013.
126,04 EUR 01.06.2013.
122,19 EUR 01.07.2013.
126,99 EUR 01.08.2013.
130,30 EUR 01.09.2013.
138,76 EUR 01.10.2013.
134,10 EUR 01.11.2013.
136,19 EUR 01.12.2013.
137,89 EUR 01.01.2014.
113,83 EUR 01.02.2014.
116,58 EUR 01.03.2014.
115,17 EUR 01.04.2014.
112,42 EUR 01.05.2014.
111,19 EUR 01.06.2014.
111,73 EUR 01.07.2014.
115,18 EUR 01.08.2014.
118,71 EUR 01.09.2014.
118,40 EUR 01.10.2014.
120,17 EUR 01.11.2014.
122,71 EUR 01.12.2014.
121,67 EUR 01.01.2015.
123,11 EUR 12.02.2015.
123,11 EUR 01.03.2015.
123,11 EUR 01.04.2015.
123,11 EUR 01.05.2015.
123,11 EUR 01.06.2015.
123,11 EUR 01.07.2015.
123,11 EUR 01.08.2015.
123,11 EUR 01.09.2015.
5.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu u preostalom dijelu, tj. zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 19.404,85 Eur za zakonskim zateznim kamatama nakon 1. listopada 2015. na pojedinačne iznose, te zakonskom zateznom kamatom i u periodu od 01.12.2006.- 6.4.2007.
6. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.
r i j e š i o j e
Odbijaju se prigovori tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka u ukupnom iznosu od 2.784,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 4. lipnja 2019. navodi da su stranke sklopili 10. studenog 2006. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103246010 i to za iznos od 138.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, te rokom vraćanja od 360 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu i sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je ugovorom utvrđena za 4,750% godišnje. Kredit da je predstavljao stambeni kredit sa ostatkom vrijednosti prema kojem se iznos mjesečnog obroka od 650,90 CHF obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. Glavnicu u anuitetskoj otplati da predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 82.860,00 CHF sa anuitetom od 432,24. Ostatak vrijednost predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 55.240,00 CHF. Ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka, s time da tuženik na ime ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu. Mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednost je 218,66 CHF. Tužitelj ukazuje na odredbe čl 2, 3, 8 i 9 Ugovora, napominje da je Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa uz primjenu valutne klauzule na otplatu glavnice i pripadajućih kamata. Za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa da se mijenjala, a bile su i oscilacije u visini tečaja CHF. Između stranaka da je sklopljen i Aneks Ugovora br. 1 dana 2. veljače 2016., kojim izuzev izmjene broja kreditne partije je utvrđeno da na dan sklapanja aneksa nedospjela glavnica kredita iznosi 124.074,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Navedena glavnica zamijenjena da je po konverziji sa danom 30. rujna 2015. na način da je sada utvrđen iznos nedospjele glavnice od 79.898,67 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, zatim utvrđeno je da je ostatak vrijednosti iznosa glavnice na taj datum 45.147,79 EUR po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a ostatak vrijednosti na dan 30. rujna 2015. prema izvršenoj konverziji da je utvrđen u visini od 34.750,88 EUR. Tužiteljici je utvrđen manje uplaćeni iznos od 2.455,56 EUR da bi aneksom taj umanji iznos bio uvećan i utvrđen u visini od 3.016,89 EUR. Ugovorom da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a u vrijeme sklapanja da je iznosila 4,750%. Stranke da nisu pregovarale pojedinačno u vrijeme zaključenja ugovora i aneksa kojim je izvršena konverzija kredita. U ugovoru da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope. Kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala. Poziva se tužitelj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Poziva se tužitelj i na odredbe čl. 269, 272 st. 2 Zakona o obveznim odnosima. Smatra tužitelj da je jedino kamatna stopa koja je bila u trenutku sklapanja ugovora valjana, dok način promjene tj. odredba o istom da se ima smatrati da je ništetna jer je neodređena i neodrediva. Poziva se tužitelj i na odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), te čl. 49 Zakona o zaštiti potrošaka (NN 41/14 ...), o odredbi o promjeni kamatne stope sukladno odluci banke da se nije pregovaralo i tužitelj nije imao utjecaja na promjenu, nalazio se u slabijem položaju. Očigledno da je nepošteno bilo postupanje tužene i da su ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u ugovoru. Poziva se tužitelj i na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Ništetna da je i ugovorna odredba o CHF valutnoj klauzuli, tuženik da nije tužitelja prilikom ugovaranja kredita informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule. Tužitelj da nije bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet može toliko narasti. Na dan isplate kredita srednji tečaj CHF da je iznosio 4,541 , a kasnije da se povećavao i narastao do 6,390 što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, uz povećanje kamatne stope, anuitet da je narastao za gotovo 100%. Poziva se tužitelj i na presudu TS u Zagrebu posl.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Odlukama da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Smatra tužitelj da je preplatio puno veći iznos od onog kojeg je trebao platiti, a sve zbog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Konverzijom da tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije. Preplata po njegovom iznosu zbog ništetnih klauzula iznosi 134.575,69 kn i smatra da je oštećen za navedeni iznos. Predlaže tužitelj prihvaćanje tužbenog zahtjeva kojim tvrdi da su ništetne odredbe ugovora u dijelovima gdje je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a to da je u čl. 2, 3, 8 i 9 Ugovora, zahtijeva i isplatu iznosu od 134.575,69 sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose s osnove preplate razlike kamatne stope i preplate po valutnoj klauzuli, zatim s osnova razlike glavnice i s osnova razlike jednokratno uplaćenog iznosa obračunatog kao dugovanje prema manjem iznosu i razlici uplate po ugovoru i provedene konverzije. Potražuje i nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 2. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos -1/19 Vrhovni sud da je zauzeo pravno sta jalište da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocjenjenom suglasnim s Ustavom RH u pogledu pitanja da li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita. VSRH zauzima pravno shvaćanje da oni imaju pravni interes postavljati zahtjeve, ali samo pod uvjetom da ističu razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koje se tiču konverzije, pa smatra tuženik nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi proizlazili iz odnosa banke i korisnika kredita, a koji da je naknadno uređen Sporazumom o konverziji. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
2.2. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
2.3. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. Sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.
2.4. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,750%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjen jive kamatne stope u početnoj visini od 4,750 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvid jele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.
2.5. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.
2.6. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.
2.7. Ističe tuženik ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli tada da tuženi ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.027,53 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Nadalje, navodi da ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 4,750%, a od 1. siječnja 2014. bila fiksna kamatna stopa na 3,23%, tada tužitelj da ne bi više uživao zaštitu sniženih zateznih stopa, kao i zakonskog fiksiranja. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.333,45 CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.
3. U podnesku od 17. prosinca 2020. tuženik navodi da ukoliko na strani suca postoje okolnosti iz točke a i b tuženika da se podnesak smatra zahtjevom za izuzeće suca. Budući uredujući sudac ili njemu bliska osoba nemaju, nisu nikada ni imali CHF kredit kod bilo koje banke, to se navedeni podnesak ne može smatrati zahtjevom za izuzeće obzirom ne postoje razlozi za sumnju na nepristranost suca.
4. Rješenjem od 9. travnja 2021. pod posl.br.P-1366/2019-9 prekinut je parnični postupak do okončanja postupka pred Sudom Europske unije koji se vodi po zahtjevu VSRH za prethodnu odluku. U podnesku od 3. kolovoza 2022. tuženik predlaže nastavak i poziva se na odluke suda EU, te obrazlaže osnovanost svojih navoda. Tužitelj se u podnesku od 7.rujna 2022. protivi prijedlogu za nastavak. Rješenjem od
27. listopada 2023. nastavljen je postupak.
5. U podnesku od 17. lipnja 2025. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupka i nadalje osporava zahtjev tužitelja. U podnesku od 15. rujan 2025. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ima primjedbe, a ujedno i specificira prigovor radi prijeboja sukladno nalazu vještaka. U podnesku od 16.lipnja 2026. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i prihvaća ga, nema primjedbe, te uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka, a ujedno podnosi i uz glavni tužbeni zahtjev i eventualni tužbeni zahtjev, predlaže da sud zanemari izračunate negativne tečajne razlike izračunate po vještaku, a koje se odnose na zahtjev tužitelja za isplatu , tj. osporava prigovor radi prijeboja. Utvrđuje sud da je eventualni tužbeni zahtjev identičan glavnom tužbenom zahtjevu.
6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem izračuna konverzije predmetnog kredita, izračuna preplate po zahtjevu tužitelja, uplatnice tužitelja u iznosu od 23.106,57 HRK, Ugovora o kreditu broj od 10. studenog 2006. zaključen između stranaka u ovom postupku, pregleda prometa po kreditu, aneksa broj 1 Ugovora o kreditu 2. veljače 2016., obavijesti o izračunu konverzije sa izračunom te svom dokumentacijom koja se odnosi na konverziju, letka s informacijama o euribor i kretanju tečaja EUR, ugovora o nalogu za podmirenje 5114181454, pregleda prometa po kreditu od 30. listopada 2006. do 30. rujna 2015., otplatnog plana za kredit, letaka tuženika o stambenim kreditima, prosječne ponderirane kamatne stope uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu CHF, priopćenja za javnost RH MF od 14. siječnja 2014., priopćenja za javnost 16. ožujka 2015. HNB, Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koja se obračunava ugovorna kamata, pisanog iskaza ŽŠ od 27. siječnja 2020., pitanja i odgovora za djelatnike tuženika upućen od GŠ, dopisa HNB-a Trgovačkom sudu u Zagrebu od 7. lipnja 2013. na posl.br. P-1401/2012, priopćenja za javnost od 21. siječnja 2015. HNB-a, saslušana je tužiteljica GŠU, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku MARIMAR-FIN d.o.o. Rijeka i pročitan je nalaz i mišljenje od 5. lipnja 2025., očitovanje stalnog sudskog vještaka MARIMAR-FIN d.o.o. d 23. siječnja 2026.
6.1. Tuženi je odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka EŠ.
7 . Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 10. studenog 2006., tj. iz čl. 7. i 8. Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama obračunato po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odlukama banke, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,750 % godišnje. Iz članka 3. razvidno je da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretninu uz čvrstu valutu klauzulu . Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija koju sud nije posebno obrazlagao, a koristila se i za potrebe financijskog vještačenja.
8. Sporno je među strankama kao prethodno pitanje da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 2., 7. (valutna klauzula) i 8. (kamatna stopa se mijenja odlukama banke), da li je potraživanje u zastari, da li tužitelj ima pravo na isplatu iznosa koje potražuje s osnova više plaćenog zbog povećanja kamatne stope, tečaja CHF, te razlike u izračunu glavnice pri konverziji. Sporno je da li su osnovani prigovori prijeboja tuženika.
9. Tužiteljica ŽŠU, medicinska sestra, je u svom iskazu navela da je sklopila ugovor o kreditu s namjerom kupovine stana za stanovanje svoje obitelji, otišla je kod tuženika koji je bio već 6 – 7 godina njena matična banka, imala je povjerenja u tu banku. Prikupila je svu potrebnu dokumentaciju i onda joj je rečeno da je jedino sposobna za zaključiti ugovor koji je vezan za valutu CHF, ujedno joj je rečeno da je to najbolji kredit za nju, da je najstabilniji, da se radi o stabilno valuti. Ugovor je bio sastavljen kao jedna špranca i nije tu bilo mogućnosti da se nešto mijenja. Ništa joj nije objašnjeno oko promjenjive kamatne stope i doista nije shvatila da bi se mogao anuitet mijenjati. Pročitala je ugovor, ali ustvari nije znala ni što bi trebala pitati. Vidjela je kolika joj je rata kredita i računala je da će to plaćati slijedećih 30 godina. Anuitet joj je bio 2.700,00 kn, a kasnije je narastao skoro do 5.000,00 kn. Da je znala da se takvo što može dogoditi sigurno ne bi sklopila ovaj ugovor. U međuvremenu se dogodilo i to da joj je suprug ostao bez posla i da nije postojala mogućnost konverzije u EUR više ne bi niti mogla plaćati,. Naime, kad se napravila konverzija anuitet je bio nešto niži. Poslije toga, 2016. ili 2017. su prodali stan i još dodali novaca da se zatvori kredit. Nije mogla pregovarati o uvjetima konverzije niti kad se radio Aneks ugovora o kreditu. Ne može se sjetiti točno koliko je puta bila kod osobnog bankara prije potpisivanja ugovora, misli da malo. Nije znala što bi uopće pitala bankara, bila je to jedna starija gospođa koja je sve to njoj tako dobro prezentirala i objasnila da je mislila da je to sigurno.
10. Iskaz tužiteljice je sud cijenio kao uvjerljiv i životan. Njeno postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen, koji ima povjerenje u instituciju.
11. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
12.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
12.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
12.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
12.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P– 1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
12.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev–2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
12.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
12.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
12.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP -a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, vraćanje iste, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.
14. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.
15. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
15.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi č l. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna , lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
15.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutjela dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.
16. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano u ovom postupku tužitelj tvrdi da su ništetne djelomično odredbe čl. 7. i 8. i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. obroka, anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, a zbog istog osnovano potražuje i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi.
17. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točkama 1. i 2. izreke, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev da su djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 7. i 8. gdje se vezuje povrat glavnice, kamata i drugih obveza uz valutu švicarski franak, kao i da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke. Nije osnovan tužbeni zahtjev u odnosu na dijelove čl. 2 i 7 u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva iz točke I. Nije ništetna djelomično odredba iz čl. 2, jer je tužitelj znao koji je određeni iznos glavnice dobio od banke i kada bi ta odredba ugovora bila ništetna, bio bi ništetan cijeli ugovor. Iznosi koji se navode u čl. 7 također se odnose na poznate iznose ugovorene od početka, a sporno je kako je već navedeno vraćanje istih. Tužiteljica je morala znati već u ugovoru koliko joj je visina anuiteta i ostatak glavnice. Odluka iz točke 3. izreke odnosi se na odbijene dijelove njenog tužbenog zahtjeva iz točke I, iz naprijed navedenih razloga.
18. Proizlazi iz svega navedenog da tužitelj osnovano potražuje isplatu zakonske zatezne kamate temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.
19. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku trgovačkom društvu MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, Pašac 78, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. EŠU. Zadaća vještaka je bila da izračuna iznos koji bi tužitelj platio do 30. rujna 2015. da je ostao početno ugovoreni anuitet, odnosno da je zadržan početni tečaj CHF i kamatna stopa od 4,750% u odnosu na iznos koji je tužitelj platio na ime tog kredita zbog povećanja tečaja CHF i promjena kamatne stope; koliko bi iznosila glavnica na dan 30. rujna 2015. sukladno izvršenim uplatama tužitelja da su svi ugovoreni parametri ostali isti kao na dan zaključenja ugovora, te ostatak vrijednosti glavnice. Zadaća vještaka je da se očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR); da izračuna novčani iznos izražen u kunama i eurima po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje kada je tečaj bio niži od inicijalnog od 2. siječnja 2007. do 2. listopada 2008.; da izračuna novčani iznos izražen u CHF, HRK i EUR po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 2. studeni 2011. do 2. rujna 2015.
20. Vještak u svom nalazu i mišljenju od 5.lipnja 2025. navodi da sukladno navedenim utvrđenjima i izračunima vještaka,
- više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku i iznosa kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,75% godišnje, sve iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznose *1.224,70 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4,
- više plaćene tečajne razlike, tj. novčane razlike između svakog plaćenog obroka po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i obroka obračunatog po tečaju na dan isplate ukupno iznosi *8.257,87 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5.,
- manje plaćene kamate kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama ukupno iznose *2.523,67 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6,
- manje plaćeni obroci s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između svakog plaćenog obroka obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog obroka obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *260,75 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7,
- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *4.961,14 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji,
- dodatno, tuženik je tužiteljici u konverziji kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio manjak u iznosu od *-2.486,86 EUR, kojeg je tužiteljica namirila uvećanjem nedospjele glavnice kredita po provedenoj konverziji u poslovnim knjigama tuženika,
- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.
Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose razlike obroka s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem.
21.U podnesku od 26. veljače 2026. vještak se očitovao na podnesak tuženika od 15. rujna 2025. godine. Tuženik obrazlaže primjedbu navodeći kako je vještak pogrešno izračunao razliku glavnice na dan konverzije, te kako je iznos utvrđen po vještaku 4.961,14 EUR previsok. Tuženik navodi kako vještak ne računa razlike prema inicijalnom otplatnom planu već stvarnom stanju u CHF. Na navedene primjedbe vještak se očituje kako su neosnovane. Vještak je kontrolom izračuna utvrdio da je ispravno izvršio izračun u pogledu nedospjelih glavnica kredita na dan obračuna konverzije 30.09.2015. Naime, u Tabeli br. 8 Nalaza i mišljenja vještak je prikazao izračun sukladno dokumentu Izračun konverzije prema kojem je na dan 30. rujna 2015. stanje nedospjele glavnice kredita s vk u CHF 124.074,84 CHF, te početni tečaj kredita 1 CHF= 4,613451 HRK. Dakle, nedospjela glavnica kredita s vk u CHF obračunata po početnom tečaju iznosi 572.413,19 HRK, dok kunska protuvrijednost konvertiranog kredita s vk u EUR iznosi 609.792,88 HRK, iz čega proizlazi razlika od 37.379,69 HRK, odnosno preračunato fiksnim tečajem konverzije 1 EUR= 7,5345 HRK iznosi 4.961,14 EUR kako je i navedeno u Nalazu i mišljenju. U odnosu na primjedbu metode izračuna, jer vještak nije usporedio nedospjelu glavnicu po početnom otplatnom planu, već po realiziranoj otplati vještak se očituje kako je ispravno utvrditi razliku nedospjelih glavnica po stvarnoj otplati na dan obračuna konverzije i nedospjele glavnice konvertiranog kredita, jer utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i s osnove promjene tečaja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan i kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža. Dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana i nedospjele glavnice konvertiranog kredita, jer je sav efekt promjene kamatne stope i tečaja iskazan u preplati anuiteta i time se vratio sav efekt promjena i promatra se stanje na dan obračuna konverzije. Dakle, s financijskog aspekta nije ispravno uspoređivati nedospjelu glavnicu prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju. Vještak se slijedom gore iznesenog očituje kako je vještačenje proveo objektivno, prema određenoj mu zadaći, te pravilima znanosti i struke, i u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju.
21.1. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran. Niti stranke nisu imale primjedbe na nalaz nakon što je isti dostavio očitovanje.
22. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
23. Tužbene zahtjeve postavio je na način da je potraživao iznos koji se odnosi na preplatu zbog promjena kamatne stope tj. razliku između početne i naknadnih promjena kada je bila viša od početne (1.224,70 Eur), iznos koji se odnosi na pretplatu po osnovi valute - u pretplatama po promjeni tečaja CHF kao razliku između početnog i onog koji je bio prilikom uplata anuiteta (13.219,01 Eur), za razliku u glavnici koja je nastala prilikom izračuna konverzije (4.961,14 Eur).
24.Zahtjev za isplatu razlike glavnice u visini od 4.961,14 Eur je neosnovan, i valjalo je odbiti tužitelja obzirom da Aneks broj 1 ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile, niti izračun konverzije nisu bili predmetom niti kolektivnog ugovora, a niti ovog parničnog postupka. U slučaju prihvaćanja ovog zahtjeva radilo bi se o dvostrukom obeštećenju (ŽS Pula Gž-1066/2024).
25. Prigovor zastare tuženika je djelomično osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 4. lipnja 2019., dakle nije za veći dio tražbine protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora. Manji dio zahtjeva je ipak zastario, tj. za one tražbine koje su bile pet godina prije 4. travnja 2012., tj. one koje su dospijevale prije 4.travnja 2007. (u periodu od 12.2.2007.,21.3.2007,6.4.2007.1.12.2006., ukupan iznos od 0,05 eur).
26. Sa većim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu je valjalo odbiti tužitelja iz razloga koji će se objasniti u nastavku.
26.1.Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZID ZPK/15, a radi se o aktu kojim se temeljem Zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZID ZPK/15 na način kako to nalaže Zakon. Glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodatcima, Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
26.2.Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa ugovoru o kreditu u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. studenog 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim Aneksom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta s valutnom klauzulom u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR.
26.3.Sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu tužiteljica se nije odrekla prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF iz 2006. Ta činjenica je neodlučna i to stoga što na strani tužiteljice sklapanjem Aneksa uz ugovor, čija valjanost nije dovedena u pitanje, nije došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. (obračuna konverzije) platila na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Naime, i ti iznosi su iskorišteni za njezin račun (i u njezinu korist) za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim Aneksom. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 10. studenog 2006. jer su i uplate koje čine te razlike u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala, sve u visini od 14.443,70 Eur prema izračunu vještaka.
26.4. Zaključak je ovog suda da je sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF 10. studenog 2006. jer s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom, Stoga joj prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada ukupni iznos koje potražuje, već dio.
26.5.To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 26., Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026.točke 23.3,24.
26.6.Iako je tuženik na temelju sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. studenog 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.). Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužiteljice držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje -ZOO- a) nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10.studenog 2006. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužiteljici i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. studenog 2006. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužiteljice preuzete valjanim Aneksom tom ugovoru. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje tužiteljičine obveze prema Aneksu sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da Aneks ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. studenog 2006. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužiteljici, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. studenog 2006. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim Aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.
26.7.To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32, Rev-457/25-21 od 27.svibnja 2026. točke 24,25,26.
26.8. Slijedom navedenog je valjalo naložiti tuženiku da isplati tužiteljici zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose, jer su na pojedine iznose na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala.
26.9.Tužiteljica nije uglavničila zahtjev za pripadajuću isplatu zakonskih zateznih kamata, pa ne može na iste potraživati zakonsku zateznu kamatu. Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO-a). Zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjena zatezne kamate nedjeljive su od iste (čl. 160. st. 2. ZOO-a). Dakle, dok postoji glavna obveza ne mogu se zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata. Tek po prestanku glavne tražbine, ovdje dan konverzije, zakonske kamate mogu se osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina na koju se mogu zaht ijevati zatezne kamate od dana kad je podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Vs, Rev-561/06 od 28. veljače 2007. godine).Slijedom svega navedenog je odlučeno kao u točki 4. i 5. izreke.
27. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.
28. Sud smatra da su stranke u ovom postupku uspjele djelomično u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je odluka donesena temeljem odredbi čl. 154 st.4 . Tužitelj nije uspio sa dijelom zahtjeva za utvrđenje, sa dijelom zahtjeva za isplatu, a tuženi sa prigovorom prijeboja. Trošak vještačenja snosili su u jednakim dijelovima. Stoga je donesena odluka kao u točki 6 izreke.
U Opatiji 17.srpnja 2026.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti:
Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu
