Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-122/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Banka Kovanica d.d., Petra Preradovića 29, Varaždin, OIB: 33039197637, zastupanog po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 18. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te punomoćnice tuženika, te objave presude 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu od 5. veljače 2010. broj 31010006336, sklopljenog između tužiteljice GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Banka Kovanica d.d., Petra Preradovića 29, 42 000 Varaždin, OIB: 33039197637, kao kreditora, u dijelu koji glasi:

"Prije isplate kredita od iznosa kredita odbija se iznos jednokratne naknade u visini od 2,20 % na ukupni iznos kredita",

te navedena odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Banki Kovanica d.d., Petra Preradovića 29, Varaždin, OIB: 33039197637, da tužiteljici GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 330,00 EUR (tristo trideset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2010. do isplate i to:

- po stopi od 14% godišnje od 6. veljače 2010. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

III. Nalaže se tuženiku Banki Kovanica d.d., Petra Preradovića 29, Varaždin, OIB: 33039197637, da tužiteljici GJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 169,91 EUR (sto šezdeset devet eura i devedeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 4. ožujka 2026. podnijela tužbu protiv tuženika Banke Kovanica d.d. u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 5. veljače 2010. zaključila potrošački Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 31010006336, za iznos kredita od 15.000,00 EUR uz obvezu povrata u mjesečnim ratama te ugovorenu kamatnu stopu. Člankom 5. Ugovora o kreditu tužiteljici je nametnuta obveza plaćanja tzv. ulazne naknade za obradu kredita u iznosu od 2,20% od iznosa kredita, jednokratno. Navedenu naknadu tužiteljica je platila 5. veljače 2010. u iznosu od 330,00 EUR. Nadalje navodi kako prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužiteljici nisu bila dana nikakva objašnjenja niti pojašnjenja o svrsi navedene naknade, njezinu izračunu, osnovi za njezino određivanje, niti je bi la upoznata s bilo kakvim važećim cjenikom kreditora odnosno Tarifom o naknadi za usluge kreditora . Predmetna odredba nije bila predmet individualnih pregovora, već je bila sastavni dio unaprijed pripremljenog obrasca ugovora koji tužiteljica nije imala mogućnosti mijenjati, dopunjavati ili osporiti, a ni dobiti detaljne informacije o sadržaju i svrsi naknade. Takva ugovorna odredba, koja stvara značajnu neravnotežu na štetu potrošača, nije transparentna, nije precizna i nije utemeljena na stvarno pruženoj usluzi, već se naplaćuje bez ikakvog stvarnog protučinjenja. Tužiteljica, dakle, nije imala mogućnosti pregovora niti izbora odbijanja/prihvaćanja te odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi sklopio ugovor, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je, imajući u vidu čl. 81., 83. i 85. Zakona zaštiti potrošača sporna ugovorna odredba nepoštena i time u smislu čl. 87. Zakona zaštiti potrošača ništetna i ne proizvodi pravne učinke, zbog čega tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe, a temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima traži povrat iznosa koji je temeljem iste platila (i to navodeći u tužbenom zahtjevu iznos od 330,00 EUR), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od dana uplate te naknade (tj. od 6. veljače 2010.) do dana isplate. Tužiteljica se poziva na praksu Vrhovnog suda RH koji je zauzeo pravno stajalište o ništetnosti ovakvih ugovornih odredbi. Također, navodi da zahtjev za utvrđenje ništetnosti sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ne podliježe zastari, dok zastarni rok za restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovor (pravni stav Građanskog odjela VSRH sa sjednice od 30. siječnja 2020.).

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako temelj, tako i visinu. Navodi da je nesporno sklapanje predmetnog ugovora između stranaka kao i sadržaj čl. 5. Ugovora o kreditu. Međutim, tuženik osporava da bi sporna odredba bila nepoštena i ništetna zbog suprotnosti odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima odnosno bilo kojeg drugog prisilnog propisa koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Ukazuje da sudska praksa Vrhovnog suda RH ne uspostavlja apsolutnu ništetnost takvih odredbi, već zahtijeva individualiziranu ocjenu svih okolnosti konkretnog slučaja pri čemu su odlučni transparentnost, stvarna protučinidba i ukupna ugovorna ravnoteža te tuženik smatra da su upravo ti kriteriji u konkretnom slučaju ostvareni.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare ukazujući na petogodišnji zastarni rok i protek vremena više od 16 godina između plaćanja naknade i podnošenja tužbe unutar kojeg roka zastara nije prekinuta, a prihvaćanje suprotnog stajališta dovelo bi do ozbiljnog narušavanja pravne sigurnosti i lišavanja svrhe instituta zastare jer bi početak zastare ovisio isključivo o subjektivnoj odluci tužitelja. Osim toga, zbog proteka vremena (više od 16 godina) tuženik više ne može realno dokazivati pojedine operativne radnje što dovodi do procesne neravnoteže.

2.3. Tuženik ističe prigovor svojstva potrošača tužitelja te navodi da je tužitelj dužan dokazati svoje svojstvo potrošača odnosno da je ugovor o kreditu sklopio u privatne svrhe jer se isto ne presumira.

2.4. Navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za ništetnost predmetne odredbe sukladno čl. 96. i čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača, a to su: da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ona nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu je potrebno uzeti u obzir i posebne okolnosti sukladno članku 98. ZZP.

2.5. Tužitelj je sam inicirao sklapanje Ugovora o kreditu, tuženiku predao zahtjev za kredit i to upravo nenamjenski kredit u iznosu od 15.000,00 EUR, s rokom otplate 144 mjeseca, te je sudjelovao u određivanju njegova sadržaja. Tužitelj i tuženik su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarali i usuglasili bitne elemente Ugovora o kreditu (vrstu i iznos kredita, valutu, rok i način otplate, kamatnu stopu, troškove, instrumente osiguranja i dr.) pa isti ne predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor, a teret dokazivanja suprotnog je na tužitelju. Dapače, tužitelj taj koji je u bitnom odredio sadržaj Ugovora o kreditu, a kada bi se iz Ugovora o kreditu eliminirale sve navedene odredbe, istoga uopće ne bi bilo. Tužitelj je imao mogućnost utjecati na i pregovarati o svim odredbama Ugovora o kreditu, uključujući i spornu, koja mu je bila pojašnjena od strane djelatnika tuženika. Kao prosječan potrošač tužitelj je bio dužan pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu i zatražiti pojašnjenja ili izmjene prije sklapanja istoga. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna je, lako uočljiva i razumljiva jer je izričito navedena u posebnom članku „Troškovi“, napisana standardnim slovima i čini sastavni dio Ugovora o kreditu. Stoga, kao poslovno sposobna osoba, tužitelj je mogao razumjeti sadržaj sporne odredbe i procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz nje proizlaze te je potpisom Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat s obvezom plaćanja naknade od 2,20% iznosa kredita, a vlastoručnim potpisom isplatnog naloga od dana 5. veljače 2010. tužitelj je naložio plaćanje predmetne naknade u točno ugovorenom iznosu. Sukladno Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: „Direktiva 93/13 EEZ“) i sudskoj praksi Suda EU, zahtjev transparentnosti ne podrazumijeva obvezu detaljnog navođenja strukture pojedinih troškova niti radnji koje je tuženik trebao obaviti, već samo da potrošač bude informiran posljedicama ugovornih odredbi, što je u ovom slučaju ispunjeno. Nije potrebno specificirati svaku pojedinu radnju koja čini trošak naknade, niti se ispituje primjerenost cijene, budući da je to izuzeto od provjere nepoštenosti. Ugovaranje naknade za obradu kredita nije zabranjeno nijednim propisom važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, predstavlja uobičajenu bankarsku praksu i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“. Osim sa samom naknadom za obradu kredita, tužitelj je bio upoznat i s ukupnim troškovima kredita, odnosno efektivnom kamatnom stopom koja je navedena i u otplatnoj tablici koja čini sastavni dio Ugovora o kreditu.

2.6. U odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tuženik navodi da naknada za obradu kredita ima legitimnu i razmjernu svrhu. Ona predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva. Radi se o usluzi koja se pruža u interesu realizacije kredita te je ekonomski opravdana i razmjerna. Tuženik, kao banka, ne ostvaruje nerazmjernu korist, nego naplaćuje stvarno pruženu uslugu. Tužitelju je od prvog dolaska u poslovnicu tuženika bilo jasno što obuhvaća obrada kredita i koju će naknadu za obradu kredita platiti. Tužitelju je pojašnjeno da se radi o Ugovoru o kreditu za refinanciranje, za koji je, osim uobičajenih provjera koji se odnose na druge vrste kredita, potrebno izvršiti detaljnu obradu kredita, dodatne provjere prilikom obrade kredita i obraditi dodatnu dokumentaciju u svrhu refinanciranja obveza tužitelja prema svim tužiteljevim vjerovnicima, sve na temelju isprava dostavljenih od strane tužitelja. U tu svrhu tužitelj je potpisao i Izjavu za Hrvatski registar obveza po kreditima (HROK) na temelju koje je tuženik pribavio HROK izvještaj koji prikazuje sve obveze i zaduženja tužitelja kod svih kreditnih i drugih institucija, pri čemu tuženik plaća naknadu za svaki takav izvještaj. Tuženik navodi radnje koje obavlja u sklopu obrade kredita (pribavlja HROK izvještaj, analizira svaku pojedinačnu obvezu tužitelja iz HROK izvještaja, uključujući i moguće obveze temeljem jamstva i sudužništva po kreditima drugih korisnika kredita, povezuje ih s podacima i ispravama koje je tužitelj dostavio o obvezama i dugovanjima prema vjerovnicima tužitelja, vrši dodatnu telefonsku provjeru sa svim tužiteljevim vjerovnicima i njegovim poslodavcem kako bi se utvrdilo postoje li na plaći ovrhe koje su zavedene u redoslijed naplate, dodatno provjerava poslovanje poslodavca tužitelja, provjerava za sve sudionike u kreditu jesu li sada ili su bili ranije korisnici kredita u istoj banci te jesu li su kredit uredno otplaćivali te provjerava postoje li aktivni zahtjevi za kredit kod drugih kreditnih institucija). Tek nakon što je dokumentacija potpuna i detaljno provjerena, slijedi izračun kreditne sposobnosti. Nakon ovog opsežnog procesa obrade kredita, koji uključuje nekoliko djelatnika banke, dolazi faza odobravanja kredita, pripreme ugovora i instrumenata osiguranja, potpisi i ovjere istih, provjera dokumentacije i konačno isplata kredita. Osim toga, tuženik je izvršio cjelokupnu komunikaciju s osiguravajućim društvom vezano za sklapanje police osiguranja. Slijedom navedenog, naknada za obradu kredita proizlazi iz stvarno izvršenih radnji tuženika i predstavlja opravdan trošak ugovornog odnosa te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kamoli značajnu neravnotežu. Tužitelj je bio pravodobno informiran o svim uvjetima, uključujući razloge naplate naknade za obradu kredita te je na temelju svih primljenih informacija mogao usporediti uvjete, naknade i ponude drugih hrvatskih banaka na jednostavan i pregledan način te temeljem navedenoga donijeti promišljenu odluku o prihvaćanju kreditnih uvjeta tuženika. Tako je tužitelj svjesno izabrao kredit, odnosno uvjete i tarife tuženika, koji mu je najviše odgovarao s obzirom na njegove potrebe i mogućnosti. Ugovorom o kreditu (za refinanciranje) tužitelju je omogućeno zatvaranje tekućih financijskih obveza (kredit u Slatinska banka d.d. i kredit u PBZ d.d.) te njihovo daljnje učinkovitije upravljanje kroz objedinjeni manji anuitet bez daljnjeg troška zakonske zatezne kamate.

2.7. Tuženik ističe da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri i u skladu sa svim primjenjivim zakonskim propisima zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava.

2.8. Zaključno tuženik navodi kako predmetnu odredbu treba ispitati u smislu čl. 326. st. 2. ZOO u kojem smislu podredno ističe prigovor manjeg značaja povrede prava tužitelja budući da se radi o Ugovoru o kreditu koji je u cijelosti ispunjen.

2.9. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbi te traži da je sud odbaci, a podredno da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženiku.

3.1. U podnesku od 9. lipnja 2026., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica ističe kako tuženik ne osporava da je tužiteljici naplaćena naknada u iznosu od 330,00 EUR, a koja činjenica proizlazi i iz isprava koje je upravo tuženik dostavio u spis.

3.2. Tužiteljica se protivi tuženikovom prigovoru zastare te ponovno, kao u tužbi, ukazuje na zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, s početkom tijeka od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako u trenutku podnošenja tužbe zastarni rok još nije počeo teći. Osim toga, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita pa stoga tužiteljica sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

3.3. U odnosu na prigovor tužiteljičinog statusa potrošača ističe da je iz samog sadržaja ugovora o kreditu i svrhe kredita vidljivo da je riječ o fizičkoj osobi koja je sklopila ugovor o potrošačkom kreditu u svrhu zatvaranja svojih ranijih obveza, izvan bilo kakve profesionalne ili registrirane djelatnosti, a na tuženiku je teret dokaza ukoliko osporava status potrošača tužiteljice (tako i VSRH u Odluci broj Rev-1035/2024 i Sud EU u predmetu C-110/14). Tužiteljica je sada u mirovini, a u vrijeme podizanja kredita je bila u radnom odnosu, po zanimanju učiteljica, zaposlena u javnoj službi, a rate kredita su isplaćivane ustegom s njezine plaće, a što proizlazi iz pregleda prometa po predmetnom kreditu.

3.4. Tužiteljica nadalje ponavlja navode iznesene u tužbi te ponovno ukazuje na sudsku praksu – odluke Vrhovnog suda u istovjetnim slučajevima ništetnosti tzv. naknade za obradu kredita.

3.5. Osporava navode tuženika da bi predmetna naknada bila jasno određena, opravdana i utemeljena na stvarnim troškovima banke. Činjenica da je naknada pismeno ugovorena ne znači da je ona jasno i transparentno obrazložena potrošaču. Naprotiv, tuženik nije objasnio svrhu niti strukturu te naknade jer ugovor sadrži samo jednostavnu odredbu o plaćanju naknada i troškova bez ikakvog pojašnjenja što konkretno banka čini za taj iznos. Nadalje, tuženik nije pružio nijedan dokaz za svoju tvrdnju da je naknada “utemeljena na stvarnim troškovima” poslovanja banke. Naime, tuženik sada naknadno specificira i paušalno navodi razne „ troškove“ obrade kredita koji opravdaju naplatu te naknade, a koje nikada konkretno nije specificiralo niti unaprijed predočio tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora, štoviše sam način obračuna naknade indicira da se ne radi o naknadi realnih troškova, već o paušalnom nametu na teret potrošača. Naknada je određena postotno prema visini kredita, što nema razumne veze s eventualnim administrativnim troškom obrade – troškovi odobrenja kredita (analiza kreditne sposobnosti, izrada dokumentacije i sl.) ne povećavaju se linearno s većim iznosom kredita. To ukazuje da je naknada zapravo dio poslovne politike banke za povećanje profita, a ne naknada konkretne usluge. Ovakvo prikriveno dvostruko naplaćivanje (uz kamatu koja već sadrži zaradu banke) dodatno potvrđuje nepoštenost predmetne odredbe. Tužiteljica također naglašava da je na tuženiku teret dokaza da je sporna odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja ili da postoje stvarni troškovi koji je opravdavaju sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. U ovom slučaju tuženik nije dokazao da je tužiteljica imala bilo kakvu mogućnost pregovora o naknadi – naprotiv, i prema navodima tuženika radi se o standardnoj naknadi koju banka uobičajeno naplaćuje svim klijentima. Naplata ulazne naknade (tzv. naknade za obradu kredita) formalno nije izričito zabranjena zakonom, međutim valja naglasiti da je obveza transparentnog obrazlaganja i opravdanja naknada, uključujući tzv. naknadu za obradu kredita, izričito propisana tek stupanjem na snagu Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) dana 1. siječnja 2014., a upravo ta zakonska intervencija potvrđuje da je kod banaka do tada u praksi postojao ozbiljan deficit transparentnosti, pregovaranja i pojašnjenja u vezi s takvim naknadama.

4. Na pripremnom ročištu 18. lipnja 2026. tuženik je predložio da se podnesak tužiteljice od 9. lipnja 2026. ne uzme u obzir jer nije podnesen sukladno čl. 299.a ZPP odnosno da mu se dodijeli rok na očitovanje na prethodno navedeni podnesak tužiteljice koji mu je uručen na tom ročištu, no ove je prijedloge tuženika sud odbio budući da je podnesak tužiteljice dostavljen 9. lipnja 2026., odnosno više od 8 dana prije ročišta, a omaškom tuženiku nije dostavljen prije navedenog ročišta. Unatoč tome sud tuženiku nije dodijelio rok radi očitovanja na isti vodeći računa prvenstveno o načelu ekonomičnosti postupka u smislu čl. 10. st. 1. ZPP kao i o činjenici da se u tom podnesku u bitnome ponavljaju navodi tužbe, a daljnji navodi kojima se tužiteljica očitovala na navode odgovora na tužbu nisu toliko opsežni niti su neuobičajeni u ovakvoj vrsti predmeta zbog čega sud smatra kako se stručni punomoćnik stranke mogao na taj podnesak očitovati neposredno na ročištu. Stoga se na istom ročištu tuženik i očitovao na predmetni podnesak osporavajući navode istog u cijelosti. Iako je tuženik na ovom ročištu učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, navodi da osporava temelj tužbenog zahtjeva zbog čega smatra kondemnatorni zahtjev tužiteljice neosnovanim. U odnosu na navode tužiteljice kojima osporava prigovor zastare potraživanja tuženik napominje da je Sud EU zauzeo stajalište da zastarni rok počinje teći od dana kada je tužiteljica objektivno imala saznanja o plaćenoj naknadi, a to je u konkretnom slučaju upravo 5. veljače 2010. s obzirom na to da je ista navedena u ispravama kojima je tužiteljica raspolagala od dana sklapanja Ugovora o kreditu odnosno u otplatnoj tablici i u isplatnom nalogu koje je isprave vlastoručno potpisala i time potvrdila primitak istih i svoju suglasnost da se predmetna naknada plati odnosno dala je nalog za plaćanje iste. U odnosu na navode u vezi prigovora statusa potrošača tužiteljice tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu te je na tu okolnost predložio saslušanje tužiteljice. U odnosu na navode pod naslovom "dodatno obrazloženje razloga ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita" tuženik ističe da se odluke na koje se tužiteljica poziva odnose na bitno različitu pravnu i činjeničnu situaciju u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu budući da se u sudskoj praksi koju dostavlja radi o predmetima u kojima je kolektivnom presudom u slučaju "Potrošač" već utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule što ovdje nije slučaj niti je tuženik bio obuhvaćen kao stranka navedene kolektivne presude. Prema tome ostale ugovorne odredbe koje je nužno preispitati u okviru testa poštenosti valjane su što ukazuje na postupanje tuženika u dobroj vjeri. U odnosu na navode tužiteljice pod naslovom "neutemeljenost tvrdnji tuženika o jasnoći i opravdanosti naknade" tuženik u cijelosti ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja te navodi da sukladno Direktivi 93/13 EEZ i sudskoj praksi Suda EU zahtjev transparentnosti ne podrazumijeva obvezu detaljnog navođenja strukture pojedinih troškova niti radnji koje tuženik treba obaviti, a navedeno stajalište zauzeo je i VSRH u presudi Rev-673/2023.

5. U dokaznom postupku sud je proveo saslušanje svjedokinje PJ i saslušanje tužiteljice te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, dok je tužiteljica odustala od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja s obzirom na tuženikove navode s pripremnog ročišta kojima je učinio nespornom visinu plaćene naknade.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena naplata tzv. ulazne naknade za obradu kredita kao i potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužitelj ici ove naknade temeljem sporne ništetne odredbe.

8. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita 5. veljače 2010. sklopili Ugovor o kreditu broj 31010006336 kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 EUR (čl. 2.1. Ugovora), kao i da je u čl. 5.1. Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade u visini od 2,20% na ukupni iznos kredita.

9. Sporno je, u bitnome, ima li tužiteljica status potrošača, je li sporna ugovorna odredba ništetna, je li jasna, razumljiva i lako uočljiva te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitel jice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata. Nije sporna visina isplaćene naknade.

10.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/97) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/97 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. Svjedokinja PJ iskazala je kako se s jeća da je tužiteljica bila klijentica banke, a 2010. godine svjedokinja je radila na mjestu voditelja poslovnice banke u [adresa] te je sudjelovala u odobravanju kredita na način da je provjerila dokumentaciju, verificirala kreditni prijedlog i poslala ga na kreditni odbor. Svaki klijent banke trebao je i treba biti informiran o svim troškovima vezan za kredit, ta je procedura standardna i bez iznimke ista za svakog klijenta, pa je zasigurno bila ista i za ovdje tužiteljicu. Tužiteljica je digla kredit za refinanciranje postojećih obveza. U sklopu procedure za odobravanje kredita na koju se proceduru odnosi trošak obrade kredita odnosno na radnje koje se rade tijekom te obrade najprije se provodi inicijalni razgovor s klijentom radi utvrđivanja njegovih potreba i mogućnosti dobivanja kredita, klijent se informira o dokumentaciji koju je potrebno prikupiti, nakon toga djelatnik banke analizira tu dokumentaciju, zatim se pribavlja izvješće HROK, radi se usporedba podataka svih kreditnih institucija s izvješćem, svih dostavljenih potvrda sa izvješćem HROK, rade se i telefonske provjere s poslodavcem klijenta te se potom verificira sva ta dokumentacija. U sklopu te standardne procedure klijent se informira o predmetnoj naknadi za obradu kredita kao jednokratnoj naknadi koja se određuje u postotku od iznosa kredita. Tužiteljica je zasigurno i bila informirana o toj naknadi što je vidljivo i iz činjenice da je prenijela račun u Banku Kovanica, a samim time joj je smanjena predmetna naknada kao i kamatna stopa. Osim toga, tužiteljica je potpisala i dokumentaciju u kojoj je i navedena naknada za obradu kredita i to otplatni plan s efektivnom kamatnom stopom, isplatni nalog te sam ugovor o kreditu, a koju je dokumentaciju tužiteljica potpisala te na isto, koliko je svjedokinja informirana, nije imala primjedbe. Osim toga, i inicijalno joj je uručen letak u kojem je navedeno plaćanje naknade. Tužiteljica je u postupku koji je prethodio odobravanju kredita potpisala izjavu za HROK te je to trošak banke radi pribavljanja izvješća HROK u kojem su vidljive sve obveze klijenta po kreditima i druge obveze prema financijskim institucijama. Tom izjavom tužiteljica je dala suglasnost za izradu kreditnog izvješća odnosno dala je suglasnost da se izvrši upit u HROK i da se izvrši obrada kredita. Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala mogućnost tražiti pojašnjenja pojedinih ugovornih odredaba kao i svaki klijent, te nije imala nikakvih primjedaba nakon što je prenijela račun u Banku Kovanicu te joj je smanjena naknada i kamatna stopa, naime da je bilo kakvih primjedaba, svjedokinja bi bila s njima upoznata kao voditelj poslovnice te bi svaki eventualni prijedlog izmjena ugovornih odredaba išao dalje na kreditni odbor. Tužiteljica je potpisala isplatni nalog u kojem je bila sadržana naknada za obradu kredita i to zajedno s kreditnom dokumentacijom nakon potpisivanja ugovora. Predmetnim kreditom tužiteljica je refinancirala ostale obveze i to dva kredita i dozvoljeno prekoračenje, a ostala su još dva kredita u otplati, kreditna kartica i krediti u kojima je tužiteljica bila sudužnik i jamac, a u kojima je bila iskazana neuredna otplata odnosno to je bilo u kreditu u kojem je tužiteljica bila sudužnik te je trebalo dostaviti potvrde da se dokaže da nema dospjelih dugovanja po kreditu kao i potvrde za sve navedene kredite te su se te potvrde uspoređivale sa izvješćem HROK. Ugovaranje police osiguranja sklopljene vezano uz predmetni kredit za klijenta radi banka koja komunicira s osiguravajućim društvom, dok samu policu potpisuje klijent. Svjedokinja iskazuje da ona osobno nije dogovarala predmetni kredit s tužiteljicom, već je to činila kolegica djelatnica banke. Svjedokinja iskazuje da ne zna točan podatak kada je donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, time da odluku o visini naknade donosi uprava banke temeljem opsega posla i angažmana djelatnika potrebnog u obradi kredita te je ista definirana tarifom banke koja je dostupna u poslovnicama banke, a navedena je i na letcima koji su također dostupni u poslovnici. U navedenim letcima i tarifi vidljivo je bilo da je naknada iznosila maksimalno 2,50% u to vrijeme, time da ukoliko klijent prenese račun u banku naknada se smanjila na 2,20% kao u konkretnom slučaju.

11.2. Iako iskaz ove svjedokinje sud smatra vjerodostojnim jer je sukladan dokumentaciji u spisu dostavljenoj od strane tuženika, radi se o iskazu u kojem je svjedokinja opisivala općenitu proceduru prilikom obrade kredita, u kojoj je jednim dijelom sudjelovala kao voditelj poslovnice, ali ne i u neposrednom kontaktu s klijentom pa tako nije bila niti u neposrednom kontaktu s tužiteljicom zbog čega nema osobna saznanja o tome na koji je način prilikom pregovora o sklapanju ugovora o kreditu s djelatnikom banke tužiteljica bila informirana o ugovornim odredbama, pa tako i o ovdje predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

12.1. U svom iskazu tužiteljica iskazuje kako je predmetni ugovor o kreditu sklopila iz razloga što je nju i supruga na to primorala financijska situacija. Naime, iz tog razloga je i prihvatila predmetni kredit u Banci Kovanica koji nije bio nimalo povoljan što je vidljivo u činjenici da je kamatna stopa iznosila više od 10%, a ona je taj kredit prihvatila samo da može zatvoriti svoje postojeće kreditne obveze koje je imala i da može dalje normalno uzdržavati i školovati svoje troje djece. Krediti koje je zatvarala ovdje predmetnim kreditom bili su podignuti za dovršetak renovacije obiteljske kuće koja se isključivo koristi i koristila se za stanovanje njezine obitelji, a budući da se u međuvremenu nakon toga smanjila njezina plaća i suprugova mirovina, novčana sredstva bila su im potrebna i za financiranje svakodnevnih životnih obveza, pa se tako radilo o kreditima u Slatinskoj i Privrednoj banci te o kartičnom dugovanju koje je zatvorila ovim kreditom. Što se tiče nekakvih informacija koje je u banci dobila o predmetnoj naknadi, u banci joj nitko nije posebno naglašavao niti spominjao ovu naknadu, apsolutno joj nisu izneseni nikakvi razlozi zbog kojih se ona plaća, a niti zbog čega se plaća u ovoj visini. Kod toga ističe da je zapravo njoj postavljeno kao uvjet za dobivanje kredita da prenese primanja u Banku Kovanica te tek kada je otvorila račun u banci, mogla je dobiti kredit. Što se tiče same naknade, njoj je bilo bitno da dobije kredit i isplati svoje ranije obveze da može dalje normalno živjeti, a u banci je sastavljena sva dokumentacija i njoj samo dana na potpis po principu "uzmi ili ostavi" bez mogućnosti da nešto posebno pregovara o pojedinim odredbama. Prilikom isplate kredita ostala je u šoku ne samo zbog isplaćene naknade, nego i iz razloga što joj nitko u banci nije naglasio da kredit neće biti isplaćen po tečaju HNB , već da će se isplatiti po tečaju banke koji je bio puno veći. Prilikom potpisivanja ugovora nije joj predočen nikakav cjenik ili tarifa banke, samo joj je rečeno da potpiše na svakoj stranici. Nije mogla pregovarati o bilo čemu. Prije potpisivanja ugovora nije išla sve iščitati, bilo joj je bitno da dobije kredit da može normalno živjeti odnosno bitna joj je bila visina rate te je išla ustega od plaće za otplatu rate, a zato je i bio uvjet da prenese račun u banku. U to vrijeme ni ona, niti članovi njezine obitelji nisu bili članovi ikakvog trgovačkog društva, ona je tada bila učiteljica razredne nastave bez ikakvih dodatnih primanja, a suprug umirovljenik. U banku nije došla jer se odazvala nekoj posebnoj ponudi odnosno reklami banke, već je došla vidjeti je li moguće dobiti kredit, a što je bilo moguće onako kako je opisala. Prilikom dolaska u banku djelatnik banke obavijestio ju je da mora pribaviti određenu dokumentaciju te je ona to učinila i donijela traženu dokumentaciju. Bilo joj je jasno da ta dokumentacija služi za obradu njezinog kreditnog zahtjeva. Djelatnik u banci obavijestio ju je da će se za provjeru njezine kreditne sposobnosti kontaktirati njezin poslodavca ili eventualno daljnji vjerovnici. Banka Kovanica je za nju iskomunicirala s osiguranjem ugovaranje police osiguranja za predmetni kredit. Kad joj je predočena priložena dokumentacija u spisu i to izjava za HROK, otplatna tablica i isplatni nalog, potvrdila je da je potpisala tu dokumentaciju koju je pročitala letimično jer joj je bilo bitno da bude što prije riješeno i isplaćeno. Iskazuje da za pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora nije bilo mogućnosti, banka je rekla svoje uvjete, a ona je na to morala pristati ili ne pristati. Banka joj nije uvjetovala iznos kredita odnosno na početku su razgovarali o iznosu koji je tužiteljici potreban iako je dobila manji iznos nego koji joj je trebao, kako je to ranije obrazložila, zbog tečaja banke i naknade. Na pitanje je li ju djelatnik banke obavijestio da prijenosom računa u banku ostvaruje manju naknadu i manju kamatnu stopu odgovorila je da su joj rekli da je prijenos računa uvjet da dobije kredit. U banci je komunicirala s djelatnicom banke na šalteru kojoj ne zna ime.

12.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je ista iskazivala realno i životno logično.

13. Slijedom navedenog iskaza tužiteljice, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu, koji je ugovoren kao nenamjenski kredit (čl. 2. st. 3. Ugovora), a u kojem je kao korisnik kredita navedena GJ (tužiteljica) zajedno sa svojim osobnim podacima (JMBG i adresa) bez ikakve naznake obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba radi refinanciranja svojih od ranije postojećih obveza (ranijih kredita) odnosno da je sredstva dobivena kako ovdje predmetnim kreditom, tako i kreditima koje je refinancirala, tužiteljica koristila isključivo u osobne svrhe, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, dok tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj ica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

14. Iz tužiteljičinog iskaza nadalje proizlazi da ona kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita te je ovu ugovornu odredbu mogla prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribav ila novčana sredstva potrebna za refinanciranje svojih ranijih obveza i podmirenje svojih životnih potreba, što govori u prilog tvrdnji tužiteljice da joj je ova ugovorna odredba nametnuta bez realnog izbora prihvaćanja / neprihvaćanja iste odnosno mogućnosti pregovaranja u pogledu te odredbe. Iako se radi o ugovornoj odredbi koja je lako uočljiva te se prema istoj može utvrditi visina predmetne naknade (postotak od ugovorenog iznosa kredita), tužiteljici prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade niti koji se konkretno troškovi istom podmiruju. Slijedom navedenog, iako se radi o ugovornoj odredbi koja je lako uočljiva i gramatički razumljiva, sud smatra da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije imala dovoljnu informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade temeljem koje je razumno mogla izvesti zaključak o njezinoj krajnjoj svrsi zbog čega sud smatra da ova odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti . Iako u odgovoru na tužbu tuženik naznačuje koji se troškovi pokrivaju naknadom koja se naplaćuje u trenutku ugovaranja kredita, iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da joj prilikom pregovaranja prije sklapanja ugovora o kreditu od strane djelatnika banke ništa nije rečeno u pogledu predmetne naknade pa joj tako očigledno prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade niti koji se konkretno troškovi istom podmiruju. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 2,20% od iznosa kredita (što iznosi 2.498,10 kn) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača. Tuženik je, kako tvrdi u odgovoru na tužbu, a što potvrđuje i svjedokinja PJ, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se „pokrivaju“ tom naknadom, međutim ni tijekom ovog postupka kao niti tijekom pregovaranja između stranaka prije potpisivanja ugovora o kreditu tuženik ni na koji način nije doveo u vezu troškove koje navodi upravo s onom visinom naknade koju je tužiteljici naplatio, zbog čega sud ocjenjuje da se radi o paušalnim navodima kojima tuženik pokušava opravdati naplaćivanje predmetne naknade . Slijedom svega navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 koja je time sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna, zbog čega je odlučio kao u točki I/ izreke presude. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

15. Što se tiče tuženikovih navoda da se radi o zabrani manjeg značaja te ugovoru koji je u cijelosti izvršen, valja ukazati da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), da prema članku 327. stavak 1. ZOO sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (odluka Vrhovnog suda RH broj Revt – 150/07 od 30. siječnja 2008.), zbog čega sud ocjenjuje neosnovanima ove tuženikove navode. Sud smatra da se ne radi o zabrani manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.

16. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u odnosu na novčano potraživanje iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

17. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

18. Nije sporna visina naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 2.498,10 kn / 330,00 EUR koja proizlazi i iz dostavljene potvrde Banke Kovanica d.d. od 24. veljače 2026., zbog čega je sud ocijenio tužbeni zahtjev radi isplate u cijelosti osnovanim i u visini.

19. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelj ice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

20.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelj ici naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

20.2. Kao takve troškove sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) kao i podneska od 9. lipnja 2026. (očitovanje na odgovor na tužbu) sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 50,00 EUR te zastupanja na ročištu 18. lipnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,27 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

20.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 169,91 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud. Rokovi za žalbu ne teku od 1. do 15. kolovoza (čl. 348. st. 5. ZPP).

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici iz Zagreba