REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj P-162/2022-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Mariji Sušanj Tepša, u pravnoj stvari tužitelja DRAGUNJA d.o.o., Delnice, Vučnik 52, OIB: 74344051856, zastupanog po punomoćniku Darijanu Dundoviću, odvjetniku iz Rijeke, Verdijeva 9, protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, zastupanog po punomoćnici Lari Denoni, odvjetnici iz Rijeke, Dolac 9/II, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., Zagreb, Slovenska 24, OIB: 52848403362, zastupanog po punomoćniku Deanu Ilijevskom, odvjetniku iz Labina, Zelenice 18, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, te zamjenice punomoćnika umješača, objavljene 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912 isplatiti tužitelju DRAGUNJA d.o.o., Delnice, Vučnik 52, OIB: 74344051856 iznos od 5.951,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.810,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. listopada 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi navodi da je direktor tužitelja 21. studenoga 2021. u 03:50 sati sudjelovao u prometnoj nezgodi na način da je upravljajući vozilom u vlasništvu tužitelja, marke „Mercedes“ registarske oznake [registarska oznaka], krećući se istočnim kolnikom, desnom prometnom trakom, dionice autoceste A6, iz smjera juga u smjeru sjevera, dolaskom na čvor Čavle, na ravnom dijelu kolnika nakon izlaska iz lijevog zavoja, naišao na jelensku divljač koja se nalazila na središnjem dijelu kolnika, te u izbjegavanju iste skretanjem u lijevo na lijevu prometnu traku, prednjim desnim dijelom vozila udario u jelensku divljač, nakon čega da se ista udaljila u šumski predio s desne strane kolnika. Na vozilu da je povodom tog događaja nastala imovinska šteta u vidu oštećenja obloge, ukrasne lajsne branika, krila i fara. Sukladno ponudi za popravak Autokuće Šop d.o.o. od 1. prosinca 2021., procjena štete na vozilu, uvećano za limarske i lakirerske radove, te potrošni materijal potreban za izvedbu radova da iznosi ukupno 33.284,98 kuna. Tuženiku, odnosno osiguratelju tuženika da se obratio sa odštetnim zahtjevom, ali da zahtjev nije prihvaćen. Nadalje, navodi da odgovornost tuženika proizlazi iz članka 50. stavka 1. i 2. Zakona o cestama, kao i da na mjestu prometne nezgode nije postavljen prometni znak koji bi ukazivao na opasnost od divljači, niti je zaštitna ograda adekvatno postavljena jer sama činjenice da se jelenska divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep ili da je ista postavljena u neadekvatnoj visini, jer da se u protivnom ne bi moglo dogoditi da se divljač tamo nađe, a za što odgovara tuženik po načelu pretpostavljene krivnje. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 33.284,98 kuna/4.417,68 EUR[1] sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Osporio je navod tužitelja da njegova odgovornost proizlazi iz navodnog propusta jer na predmetnoj lokaciji nije postavljen prometni znak koji bi ukazivao na opasnost od divljači. Istaknuo je da, sukladno članku 50. Zakona o cestama, nije u obvezi postavljati prometni znak opasnosti od naleta na divljač, osim na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, a da u konkretnom slučaju takav zahtjev nije zaprimio. Sukladno odredbama Zakona o cestama i Pravilnika o prometnim znakovima signalizaciji i opremi na cestama, signalizacija i oprema da se postavlja na temelju prometnog projekta, a da je za predmetnu dionicu nakon pregleda tehničke ispravnosti i izvedenog stanja izdana uporabna dozvola, pa da nije u obvezi postavljati znak „divljač na cesti“. Navodi i da je neosnovan navod tužitelja da nije postavio adekvatnu ogradu i zaštitnu opremu, s obzirom da je sukladno odredbama članka 93. i 94. Pravilnika o prometnim znakovima, opremi i signalizaciji na cestama, zaštitna žičana ograda postavljena u skladu s Općim tehničkim uvjetima i važećim hrvatskim normama, kao i projektu izgradnje predmetne dionice autoceste, te se održava u skladu s Pravilnikom o održavanju cesta. Stoga, a s obzirom da postavljanje znaka koji upozorava na divljač nije obveza tuženika, te da zaštitna žičana ograda nije bila oštećena, već funkcionalna, da nije razvidno o kakvom se propuštanju radi, odnosno što je napravio ili propustio napraviti kako bi spriječio nastanak štetnog događaja. Sama činjenica da se jelenska divljač našla na kolniku autoceste ne znači da nije postupao u skladu s pravilima i da je napravio propust. Odgovornost trgovačkog društva koje upravlja javnom cestom za štetu koju divljač nanese na javnim cestama da je uređena člankom 50. Zakonom o cestama prema kojoj ista odgovaraju za štetu po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Sukladno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske da se krivnja pravne osobe koja upravlja cestom, odnosno koncesionara može sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači. Nadalje, istaknuo je da osporava i odgovornost i uzročno-posljedičnu vezu između njegova postupanja i štetnog događaja, jer da je ophodarska služba u cijelosti postupila sukladno propisima i pravilima struke glede održavanja i zaštite javnih cesta, odnosno u skladu s Pravilnikom o održavanju cesta i Pravilnikom o ophodnji javnih cesta, a sve sukladno odredbama Zakona o cestama. U konkretnom slučaju da do štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja autoceste i zaštitne žičane ograde, već zbog iznenadnog dolaska jelenske divljači na ograđeni prostor autoceste, a što nije mogao spriječiti mjerama i radnjama koje poduzima temeljem zakonskih i podzakonskih propisa, kojim su definirane obveze u pogledu održavanja javnih cesta i zaštitne žičane ograde. Radi zaštite ceste i korisnika od ulaska životinja, autocesta da je čitavom dužinom ograđena zaštitnom žičanom ogradom, sukladno Projektu prometne signalizacije i opreme odnosno u skladu s Općim tehničkim uvjetima i važećim hrvatskim normama (HRN U.S4.102; HRN U.S4.106; HRN U.S4.112), te da se ista održava na način da se redovito pregledava, po potrebi popravlja ili zamjenjuje i u slučaju potrebe, otklanja sve što bi moglo ugroziti sigurnost i nesmetano odvijanje prometa na autocesti. Za predmetnu dionicu autoceste da je izdana uporabna dozvola što je dokaz da je izvedeno stanje dionice autoceste, uključujući i postavljenu zaštitnu žičanu ogradu, sukladno projektnoj dokumentaciji i građevinskoj dozvoli. Predmetnog dana prilikom ophodnje predmetne dionice autoceste da nisu postojala, niti su primijećena ikakva oštećenja, a što je razvidno iz dnevnika rada ophodara, budući da se svako oštećenje na zaštitnoj žičanoj ogradi mora evidentirati u dnevniku rada ophodara. Iz putnog radnog lista ophodarske službe za drugu smjenu i ispisa GPS-a za ophodarsko vozilo da je razvidno da je mjestom štetnog događaja ophodnja prošla prije nesreće u 22,55 sati, kojom prilikom da nije uočena divljač na kolniku autoceste, ni nedostaci na autocesti, a niti oštećenje zaštitne žičane ograde. Iz svega navedenog da je razvidno da u konkretnom slučaju objektivno nije bilo moguće reagirati i spriječiti nalet vozila na jelensku divljač, s obzirom na činjenicu da je jelenska divljač na kolnik autoceste očito dospjela neposredno prije nezgode. U vezi s navedenim, istaknuo je i da prethodno nije bilo dojava od strane korisnika autoceste o pojavi divlje životinje na kolniku autoceste, a što da upućuje na činjenicu da je divlja životinja u potpunosti nepredvidivo i neposredno prije naleta tužitelja dospjela na kolnik autoceste, a što nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Nastavno, navodi i da postoji isključiva odgovornost lovačkog društva koje gospodari lovištem u neposrednoj blizini dionice autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj, a iz kojeg lovišta je divlja životinja izašla na kolnik autoceste. Istaknuo je i da ni protiv njega, kao niti protiv odgovorne osobe nije pokrenut prekršajni postupak, a koji bi zasigurno bio pokrenut da je postojala krivnja na njegovoj strani. Navodi i da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, pa da ne postoji njegova obveza naknade štete, budući da je postupao u skladu sa svim zakonskim, podzakonskim i internim aktima, odnosno da nije postupao protupravno. U konačnici, istaknuo je i da osporava visinu tužbenog zahtjeva jer da tužitelj visinu štete nije dokazao, budući da, osim ponude, nije priložio niti jedan dokaz na okolnost utvrđivanja visine štete, kao i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, budući da, sukladno odredbi članka 1086. Zakona o obveznim odnosima, zatezne kamate na naknadu nenovčane imovinske štete teku od dana donošenja presude pa do isplate. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, te naloži tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka.

3. Na ročištu 21. studenoga 2023., a temeljem izjave o miješanju dane u podnesku od 9. svibnja 2023. od strane trgovačkog društva WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., sukladno odredbi članka 211. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), dopušteno je sudjelovanje umješača na strani tuženika, budući da je tuženik u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti s WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iznesenih u tužbi. Naveo je i da je neosnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i da sve i kada bi lovačko društvo bilo odgovorno, da bi bila riječ o solidarnoj odgovornosti tuženika i lovačkog društva, u kojem slučaju bi na njemu bio izbor od koga će tražiti naknadu štete. Osporio je i navode tuženika da bi jelenska divljač na kolniku autoceste u konkretnom slučaju bila iznenadna jer da je iz priloženih fotografija razvidno da se cijelo krdo divljači nalazilo uz trasu autoceste, iz čega da je jasno da se radi o neadekvatno postavljenoj zaštitnoj žičanoj ogradi. Stoga, da sama činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep ili da je ista postavljena u neadekvatnoj visini, jer se u protivnom ne bi moglo dogoditi da se divljač tamo nađe, za što odgovara tuženik po načelu pretpostavljene krivnje, a da je pravno irelevantno koji je uzrok neadekvatnosti predmetne ograde, već je bitno samo da ograda nije sa potpunom sigurnošću mogla isključiti mogućnost dolaska divljih životinja na autocestu, odnosno da nije ispunila tehničku sigurnosnu funkciju koju mora imati. Održavati javne ceste u stanju da se njima može obavljati siguran promet zakonska je obveza tuženika, slijedom čega da je isti odgovoran za štete koje nastanu zbog bilo kakvog propusta u održavanju cesta, sukladno odredbi članku 1045. Zakona o obveznim odnosima. Također, osporio je i navode o postojanju suodgovornosti, odnosno isključive odgovornosti vozača vozila na nastanak prometne nezgode jer da je teret dokaza na tuženiku, koji isto nije dokazao.

5. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod navoda i prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu. Naveo je i da se štetni događaj dogodio na dijelu autoceste gdje postoji ulazna i izlazna traka, pa da na tom dijelu ne postoji zaštitna ograda jer bi se tada onemogućio u cijelosti izlaz, odnosno ulaz na autocestu, slijedom čega da su u potpunosti neosnovani navodi tužitelja da je bilo propusta u održavanju ograde. Istaknuo je i da u konkretnom slučaju postoji isključiva odgovornost vozača vozila za nastanak štetnog događaja.

6. Umješač je tijekom postupka osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te se pridružio navodima tuženika. Dodatno je naveo da ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer da za štetu koja nastane nalijetanjem vozila na divljač redovito odgovara lovačko društvo na čijem se području dogodila prometna nezgoda, te prigovor neodgovornosti tuženika za nastalu štetu, odnosno prigovor isključive/podijeljene odgovornosti vozača vozila koji da u kritično vrijeme svoju vožnju i brzinu kretanja nije prilagodio uvjetima na cesti. Nadalje, naveo je da je tuženik u vrijeme predmetne nesreće postupao u skladu s odredbama Zakonom o cestama, Pravilnikom o održavanju cesta i Pravilnikom o ophodnji javnih cesta, a da za odgovornost tuženika za štetu nastalu trećim osobama mora postojati krivnja, ali da iz tužbe ne proizlazi da tuženik ne bi ispunio svoju obvezu osiguranja sigurnosti i funkcionalnosti odvijanja promet, odnosno sve sigurnosne mjere koje bi bile potrebne za sprječavanje nastanka predmetne nezgode. Predmetna dionica autoceste da je opremljena odgovarajućom žičanom ogradom, a da tuženik nije zaprimio zahtjev za postavljanjem znaka „divljač na cesti“ ni od lovačkog društva koje upravlja lovištem, a niti od nadležne policijske uprave. Navodi i da tužitelj nije dokazao visinu štete jer da ponuda koju je tužitelj priložio uz tužbu nije dokaz da su oštećenja na vozilu uopće nastala, a pogotovo ne u predmetnoj prometnoj nezgodi. Čak i da tome nije tako, da isti nije dostavio dokaz o popravku osobnog vozila, odnosno ničime nije dokazao da mu je nastala imovinska šteta. Osporio je i tijek zakonske zatezne kamate jer da je tužitelj istu zatražio od dana nastanka štetnog događaja, a da bi mu iste eventualno pripadale od dana donošenja prvostupanjske odluke. U konačnici, istaknuo je i da se protivi preinaci tužbe od 27. srpnja 2025., kao i da zakonska zatezna kamata na preinačio dio tužbenog zahtjeva može teći od trenutka kada je isti postavljen, te da ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

7. Raspravnim rješenjem od 28. siječnja 2026. sud je dopustio preinaku tužbe sukladno podnesku tužitelja od 27. srpnja 2025., a kojoj preinaci se umješač podneskom od 28. kolovoza 2025. protivio jer da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka. Navedenim podneskom tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka prometne struke GĆ od 4. lipnja 2025. na način da je povisio tužbeni zahtjev, te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 5.591,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na ime štete nastale na vozilu uslijed predmetne prometne nezgode. Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a stavkom 3. da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, unatoč činjenici da je u trenutku preinake tužbe prethodni postupak bio zaključen, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, budući da je odredbom 1089. stavkom 2. Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) propisano da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo. Stoga, a budući da je vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 4. lipnja 2025. dao izračun visine štete prema cijenama u vrijeme izrade nalaza i mišljenja, na način da je iste, a s obzirom na protek vremena uvećao za 30%, a imajući u vidu opće poznati ubrzani i nagli rast cijena materijala i rada, stav je ovoga suda da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, te da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

8. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. doneseno je pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, tužitelj je podneskom od 27. srpnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev upravo povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka prometne struke GĆ od 4. lipnja 2025. u odnosu na visinu štete nastale na vozilu povodom predmetne prometne nezgode. Stoga, sukladno iznesenom stavu, nije nastupila zastara tražbine u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.591,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na ime štete nastale na vozilu marke Mercedes, registarske oznake [registarska oznaka] u prometnoj nezgodu koja se dogodila 21. studenoga 2021. u 3:50 sati na autocesti A6, kod km oznake 77+400 m uslijed naleta na divljač – srnu.

10. Sud je u tijeku postupka izveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležeću spisu, iskaz svjedoka LĆ i zastupnika po zakonu tužitelja EĆ, te nalaz i mišljenje vještaka prometne struke GĆ, mag. ing. prom. i očitovanje vještaka.

11. Sud nije uzeo u obzir dokazni prijedlog tužitelja da se tuženiku naloži dostava snimke sigurnosne kamare od dana prometne nezgode, budući da je taj dokazni prijedlog predložen tek na pripremnom ročištu održanom 21. studenoga 2023. Naime, predmetni spor je spor male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 EUR. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP-a propisano je da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, dok je stavkom 9. propisano da stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavaka 6. i 7. ovoga članka, a stavkom 10. da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 9. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. U konkretnom slučaju, tužitelj uopće nije iznio razloge zbog kojih navedeni dokaz nije mogao predložiti u tužbi.

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Među strankama nije sporno da se 21. studenoga 2021. u 3:50 sati na A6, kod km oznake 77+400 m dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo tužitelja marke Mercedes, registarske oznake [registarska oznaka] uslijed naleta na divljač – srnu. Nije sporno ni da se predmetna prometna nezgoda dogodila na javnoj cesti razvrstanoj kao autocesta kojom upravlja ovdje tuženik.

14. Međutim, među strankama je sporna pasivna legitimacija tuženika, način nastanka štetnog događaja, opseg i visina štete, te isključiva odgovornost, odnosno suodgovornost vozača vozila za nastanak prometne nezgode.

15. S obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja (21. studenoga 2021.) mjerodavni materijalno pravni propisi za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari su odredbe Zakona o cestama ("Narodne Novine" broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19; dalje ZC) i odredbe ZOO-a.

16. Odredbom članka 50. stavka 1. ZC-a propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, dok je stavkom 2. propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

17. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, a u vezi s odredbom članka 1045. stavka 1. i. 2. ZOO-a, pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, pri čemu se pretpostavlja najniži stupanj krivnje u smislu odredbe članka 1045. stavka 2. ZOO-a. U konkretnom slučaju to znači da je teret dokaza da je do nezgode došlo bez njegove krivnje, odnosno da je poduzeo sve što treba da do nezgode, a time i štete, ne dođe na tuženiku.

18. Odredbom članka 81. stavka 1. ZC-a propisano je da Hrvatske autoceste, društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u [adresa], upravlja autocestama, gradi ih, rekonstruira i održava, osim onih autocesta kojima upravlja koncesionar sukladno odredbama toga Zakona, dok je stavkom 3., između ostalog, propisano da je predmet poslovanja Hrvatskih autocesta d.o.o. obavljanje poslova održavanja iz članka 26. tog Zakona autocesta i cestovnih objekata s naplatom cestarine na državnim cestama. Člankom 26. ZC-a propisano je da su poslovi održavanja javnih cesta u smislu tog Zakona: - planiranje održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima, - redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, - ustupanje radova redovitog i izvanrednog održavanja javnih cesta, - stručni nadzor i kontrola kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, - ustupanje usluga stručnog nadzora i kontrole kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, - osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste,

- ophodnja.

19. Nadalje, odredbom članka 93. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 i 25/15) propisano je da zaštitne žičane ograde jesu: 1) ograde namijenjene zaštiti prometa na cesti od divljači i drugih životinja, 2) ograde na nadvožnjacima za zaštitu prometa ispod nadvožnjaka, dok je člankom 94. Pravilnika propisano da se zaštitne žičane ograde postavljaju uz: a) autoceste, b) brze ceste, c) ostale ceste prema potrebi.

20. Iz citiranih zakonskih odredbi jasno proizlazi da je dužnost Hrvatskih autocesta d.o.o. postavljanje i održavanje zaštitne ograde na predmetnoj autocesti upravo radi zaštite prometa na cesti od divljači.

21. Također, prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste samim time dokazan je propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom. Na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

22. Sukladno navedenom, prema stavu ovoga suda tuženik je odgovaran za štetu i to zato jer nije poduzeo sve potrebne mjere kojima bi se spriječio nastanak štete. Upravo činjenica što se divljač, i to dvije srne, našla na kolniku autoceste ukazuje na to da zaštitna žičana ograda ili nije bila pravilno postavljenja ili je u njoj postojala rupa ili procjep kroz koji se životinja provukla ili nije bila dostatne visine da spriječi prelazak srne koja se tako našla na kolniku autoceste kojom se kretalo vozilo tužitelja. Pojava divljači na autocesti ne može se smatrati slučajem koji je mogao nastati uz ispravnu zaštitnu ogradu i ispravno održavanje, već je isto posljedica stanja ceste - neadekvatne zaštitne ograde postavljene uz autocestu. Slijedom navedenog, neovisno od toga što je tuženik dostavio ophodarski dnevnik i izvještaj (list 47-56) u prilog obavljene ophodnje od dana prometne nezgode sukladno propisima, te iskaza svjedoka LĆ (list 154-155 spisa) zaposlenog kod tuženika na radnom mjestu ophodara zaduženog za ophodnju predmetnog dijela autoceste koji je naveo da je osobno provjerio žičanu ogradu nakon predmetne prometne nezgode, te da se na istoj nisu nalazila oštećenja, kao i da se žičana ograda redovito provjerava kao dio redovitog održavanja na način da se ista pješke pregledava, tuženik je odgovoran za nastalu štetu jer je svojim propustom održavanja ograde doprinio da se divljač zatekne na autocesti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x 230/12-2 od 8. studenoga 2012. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž- 2145/2018-2 od 2. ožujka 2020.)

23. Isto tako, tuženika ne oslobađa odgovornosti ni okolnost da je autocesta izgrađena u skladu s tehničkom dokumentacijom i da je za nju u upravnom postupku ishođena uporabna dozvola, budući da sve i da su poštovani minimalni tehnički standardi važeći u vrijeme gradnje, to ne podrazumijeva da je postojeća zaštitna ograda (prema nalazu i mišljenju vještaka visina zaštitne ograde je 140 cm), dostatna da bi njome osiguralo sigurno odvijanje prometa i spriječio izlazak divljači. Legalnost izgradnje autoceste ne utječe na tuženikovu obvezu osigurati sigurno odvijanje prometa na autocesti postavljanjem adekvatne opreme.

24. Također, potrebno je istaknuti da prema sudskoj praksi za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti solidarno odgovaraju lovačko društvo i nadležna organizacija za ceste (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1547/2011-2 od 9. studenoga 2016.). Prema odredbi članka 43. ZOO-a, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, a to znači da oštećenik može tužiti ili lovačko društvo ili pravnu osobu koja upravlja javnom cestom ili oboje zajedno. U konkretnom slučaju, tužitelj je izabrao tužiti pravnu osobu koja upravlja javnom cestom.

25. Isto tako, za odluku u ovoj pravnoj stvari, irelevantan je navod tuženika kako protiv njega kao pravne osobe, a niti njegove odgovorne osobe nije pokrenut prekršajni postupak jer nepostojanje te vrste odgovornosti ne isključuje tuženikovu građanskopravnu odgovornost, sukladno ranije citiranim odredbama ZC-a i ZOO-a.

26. Sukladno svemu navedenom, neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i prigovor da tuženik nije odgovoran za nastalu štetu.

27. U odnosu na tuženikove navode o isključivoj odgovornosti vozača automobila tužitelja, odnosno njegovoj suodgovornosti za nastanak štetnog događaja i osporavanje visine nastale štete, sud je izveo dokaz saslušanjem vozača vozila EĆ, te dokaz očevidom na licu mjesta i vještačenjem po vještaku prometne struke.

28. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja EĆ (list 156-158 spisa) proizlazi da je predmetne zgode upravljao vozilom marke Mercedes iz smjera Rijeke u smjeru Zagreba po desnoj prometnoj traci autoceste. Naveo je da je bila noć, skoro 4 ujutro, ali da se zbog proteka vremena ne sjeća točnih uvjeta na cesti. Točne brzine kretanja da se ne sjeća, ali da je siguran da nije vozio preko 80 km/h. Do prometne nezgode da je došlo na ravnom dijelu nakon izlaska iz zavoja na način da su na kolniku stajale dvije srne, jedna na sredini jedne prometne trake, a druga na sredini druge prometne trake, pa da je probao proći između njih, ali da nije uspio, te da je u pokušaju izbjegavanja udario u srnu s desne strane. Naveo je i da se ne sjeća koliko prije samog udara je uočio srne na kolniku, a da je njegova reakcija bila trenutna. Nakon udara da su obje srne ostale žive, desna da je odmah pobjegla, a lijeva da je ostala, te kasnije prešla na desnu stranu. Nakon nezgode, koja se dogodila prije čvorišta, da se zaustavio pored ceste, ali da nije mogao vidjeti nastalu štetu, pa je nastavio vožnju, te se zaustavio nekih 150 metara dalje na mjestu gdje je bila veća rasvjeta. Tada da je vidio oštećenja na prednjoj desnoj strani vozila (plastika, branik i dr.), nakon čega je pozvao policiju. Nakon prvog zaustavljanja da je vidio srne koje su išle desno uz ogradu, što je i snimio mobitelom. Svjedok LĆ, koji je bio prisutan očevidu da je pregledao ogradu u dužini od nekih 100 metara, odnosno do šumice, nakon čega da je rekao da nema potrebe ići dalje.

29. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 227-236 spisa) proizlazi da je prema opisanim i prikazanim oštećenjima vozilo prednjom desnom stranom naletjelo na srnu koja je stajala u desnoj traci gledano iz smjera kretanja vozila. Prometna nezgoda da se dogodila u noćnim uvjetima po vedrom vremenu na neosvijetljenom dijelu prometnice, a da u produžetku postoji javna rasvjeta. Preglednost kolnika da je omogućavala vozaču pravovremeno uočavanje srna na prometnici, a uz pretpostavku da je vozilo imalo upaljena kratka svjetla da bi vidljivost u zadanim uvjetima bila oko 50 metara. Nadalje, proizlazi da je prema iskazu vozača na očevidu na licu mjesta isti od mjesta naleta do mjesta zaustavljanja prošao od 19,6 m, slijedom čega da je u tom slučaju naletna brzina bila 59,65 km/h, ali da prema podacima u spisu brzinu u času naleta ne može izračunati, a da bi prometna nesreća, da su i postojali uvjeti za kočenje, bila izbježiva da se isti kretao brzinom manjom od 73,33 km/h. Proizlazi i da je zaključak vještaka da je vozač prilagodio vožnju uvjetima na cesti (noć, vedro, srne na cesti) do prometne nezgode ne bi došlo.

30. Podneskom od 4. lipnja 2025. (list 257-258 spisa) vještak se očitovao na iznesene primjedbe stranka. Naveo je da na temelju dostupne dokumentacije u spisu nije moguće pouzdano utvrditi točnu brzinu kretanja vozila u trenutku prometne nezgode, budući da u zapisniku policije nisu navedeni tragovi kočenja, ni drugi elementi koji bi omogućili analizu brzine metodama prometnog vještačenja, slijedom čega da nije moguće potvrditi, a ni opovrgnuti da se vozilo kretalo unutar propisanog ograničenja brzine.

31. S obzirom da su stranke i nakon očitovanja vještaka imale primjedbe na nalaz i mišljenje, na ročištu 9. lipnja 2026. pozvan je vještak usmeno iznijeti nalaz i mišljenje. Tako je isti naveo da je naletna brzina od 59,65 km/h izračunata temeljem pokazivanja vozača mjesta prometne nezgode i mjesta zaustavljanja vozila. Naveo je i da kad je u nalazu i mišljenju istaknuo da je vozač prilagodio vožnju uvjetima na cesti da do prometne nezgode ne bi došlo, da je pod uvjetima na cesti mislio da je bila noć, te da ukoliko je vozač imao upaljena kratka svjetla, da bi kasnije uočio prepreku na cesti, odnosno srne. U konkretnom slučaju, da bi to značilo da do nesreće ne bi došlo da je vozač u tim uvjetima vozilo brzinom manjom od 73,3 km/h. Istaknuo je i da je ograničenje brzine na prometnici odlučno kada se radi o idealnim dnevnim uvjetima na cesti. Brzinu kretanja vozila da nije moguće izračunati niti iz oštećenja na vozilu. U konačnici, naveo je i da je vozač imao upaljena duga svjetla prometna nesreća bila izbježiva da se vozilo kretalo brzinom manjom od 111,83 km/h, kao i da ne zna da li konkretan tip vozila Mercedes CLS ima funkciju automatskog paljenja dugih svjetala u slučaju rijetkog prometa jer da to može biti i dodatna oprema, a da niti u slučaju da je imalo navedenu funkciju nije poznato je li u trenutku prometne nezgode promet bio rijedak ili je li s druge strane naišlo drugo vozilo pa su se svjetla automatski spustila.

32. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je isti sačinjen jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke. Vještak je odgovorio na primjedbe stranaka, a nakon usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, stranke nisu istaknule daljnje primjedbe, niti predložile provođenje novog prometnog vještačenja.

33. Naime, iz provedenog vještačenja ovaj sud je utvrdio da ne postoji isključiva odgovornost, niti suodgovornost vozača vozila tužitelja za predmetni štetni događaj. Naime, uzimajući u obzir utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka, odnosno da do nesreće ne bi došlo da je vozač u tim uvjetima vozio brzinom manjom od 73,3 km/h, a da je ograničenje brzine kretanja na predmetnoj prometnici 80 km/h, kao i iskaz vozača EĆ, na koji stranke, u tom dijelu nisu imale primjedbe, da je vozilo brzinom manjom od 80 km/h, ovaj sud ne nalazi dokazanim da je brzina kretanja vozila bila od utjecaja na nastanak predmetne prometne nezgode. Stoga, ukoliko je vozač vozio brzinom od 73,3 km/h do 80 km/h udar bi bio neizbježiv, neovisno od činjenice da je, sukladno nalazu i mišljenju vidljivost prepreke (srna) bila na oko 50 metara prije udara. Također, činjenica da je bila noć, prema stavu ovoga suda, ne znači automatski da vozač nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, kraj činjenice da nije utvrđeno da je isti vozio brzinom većom od ograničenja brzine kretanja na toj prometnici, posebno uzimajući u obzir da se radi o autocesti, odnosno brzoj cesti, na kojoj zaista nije za očekivati da će se nalaziti prepreka u obliku divlje životinje. Isto tako, iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je vozač imao upaljena duga svjetla, a koja bi mu omogućavala ranije uočavanje srna na cesti, a time i veću mogućnost izbjegavanja predmetne prometne nesreće, pri čemu je za istaknuti da je općepoznato, pa tako i životno, da se u prometu na vozilima prvenstveno koriste kratka svjetla. U vezi s navedenim, vještak je istaknuo da nije moguće znati je li u trenutku nezgode promet bio rijedak, odnosno je li sa suprotne strane naišlo neko vozilo, a u kojem slučaju bi svakako, sve i da su duga svjetla na vozilu bila upaljena, ista bilo potrebno ugasiti, odnosno prebaciti na kratka svjetla.

34. Sukladno navedenom, a budući da niti iz dostavljene dokumentacije PU Primorsko-goranske, PP Rijeka nema dokaza da bi protiv vozača bile izricane prekršajno-pravne sankcije, iz provedenih dokaza, prema stavu ovoga suda ne bi proizlazila isključiva odgovornost, kao ni suodgovornost vozača vozila za nastanak prometne nezgode.

35. Nadalje, u odnosu na visinu štete ovaj sud je istu utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka, te očitovanja vještaka od 4. lipnja 2025. koji je utvrdio da visina štete iznosi 4.761,56 EUR bez PDV-a, odnosno 5.951,95 EUR sa uključenim PDV-om.

36. Vještak je u nalazu i mišljenju oštećenja na vozilu i visinu nastale štete utvrdio sukladno fotografijama učinjenim prilikom izvida nakon prometne nesreće od strane policije, te ponudi popravka auto kuće Šop d.o.o. broj 202104987, koja je sačinjena temeljem izvida štete HOK osiguranja, te utvrdio da je visina štete realna u trenutku izrade ponude (1. prosinca 2021.), ali da s obzirom da vozilo nije popravljeno, te uzimajući u obzir trenutnu situaciju na tržištu, da su cijene dijelova na 10. siječnja 2025. u prosjeku više od 20% do 40%, a da radni sat iznosi 55,00 EUR + PDV. S obzirom na takvo utvrđenje vezano za cijenu materijala i rada, vještak je u očitovanju od 4. lipnja 2025. naveo da visina štete nastala na vozilu tužitelju prema cijenama u vrijeme izrade nalaza i mišljenja iznosi 4.761,56 EUR bez PDV-a, odnosno 5.951,95 EUR sa uključenim PDV-om.

37. S obzirom da je na izračun visine štete od strane vještaka tuženik stavio primjedbe, vještak je u usmenom iznošenju nalaza i mišljenja na ročištu 9. lipnja 2026. naveo da je za izračun visine štete prema cijenama na dan 16. svibnja 2025. (treći stupac na tablici na listu 258 spisa) koristio program Audatex, koji daje automatski izračun. Naveo je i da je, a u odnosu na materijal, u tablici na list 258 spisa prvo naveden potrošni materijal lakiranja, odnosno materijal potreban za lakiranje vozila, dok da se sljedeća stavka potrošni materijal odnosi na određene dijelove npr. kopče za plastiku koje ne dođu uvijek sa određenim dijelom.

38. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i u odnosu na izračun visine štete nastale na vozilu povodom predmetne prometne nezgode. Naime, vještak je jasno naveo da je štetu na vozilu utvrdio sukladno fotografijama učinjenim prilikom izvida nakon prometne nesreće od strane policije, te ponudi popravka auto kuće Šop d.o.o. broj 202104987, koja je sačinjena temeljem izvida štete HOK osiguranja, nakon čega je napravio objektivan i nepristran izračun koristeći sustav "Audatex", odnosno specijalizirani program koji prezentira podatke dobivene izravno od proizvođača.

39. Stoga, a budući da se naknada štete određuje u onom iznosu koji je prema redovnom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, zaključak je ovog suda da je tužitelju za otklanjanje oštećenja na vozilo potrebno učiniti izdatak u iznosu od 5.951,95 EUR sa uključenim PDV-om.

40. Također, u odnosu na prigovor umješača da je tužitelj, kao vlasnik vozila, pravna osoba, pa da bi ukupan trošak trebalo umanjiti za iznos PDV-a, valja navesti da je umješač navedeni prigovor istaknuo tek u podnesku od 31. ožujka 2025. Stoga, a sukladno ranije citiranim odredbama članka 461.a stavka 2., 9. i 10. ZPP-a, sud navode umješača o tome da tužitelj nema pravo na iznos PDV-a nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke.

41. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije sukladno odredbi članka 219. ZPP-a, dokazao da nije bilo propusta u održavanju autoceste, te da ne postoji isključiva odgovornost osiguranika tužitelja, a niti njegova suodgovornost, ovaj sud je ocijenio da su ispunjenje sve pretpostavke odgovornosti za štetu, slijedom čega tužitelj, primjenom odredbi člankom 50. ZC-a i članka 1045. ZOO-a, osnovano potražuje isplatu utuženog iznosa od tuženika, pa je stoga odlučeno kao u točki I. izreke.

42. O zakonskim zateznim kamatama odlučeno je primjenom odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, te su iste dosuđene dana donošenja prvostupanjske presude, a kako je to tužitelj i zatražio u tužbenom zahtjevu od 27. srpnja 2026.

43. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

44. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka, i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje Tarifa), sastav podnesaka od 29. srpnja 2022., 21. ožujka 2025. i 27. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, za svaki podnesak, sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, zastupanja na ročištima 21. studenoga 2023., 15. veljače 2024., 15. ožujka 2024. i 9. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 28. siječnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. točki 2. Tarife, zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 425,00 EUR. Također, tužitelj ima pravo i na naknadu troškova prometnog vještačenja u iznosu od 594,79 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 45,32 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 45,32 EUR, a kako je to tužitelj zatražio. Stoga tužitelju pripada naknada troška parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 2.810,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2026., kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a.

45. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka nije osnovan. Naime, tužitelju ne pripada nagrada za sastav podneska od 23. svibnja 2023. jer je u navedenom podnesku tužitelj ponovio već ranije u postupku istaknute navode, slijedom čega navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Također, tužitelju ne pripada nagrada za pristup na ročište 25. ožujka 2026., budući da ročište toga dana nije održano, već je ranije odgođeno rješenjem od 24. ožujka 2026. U konačnici, tužitelju na ime predujma troškova vještačenja pripada iznos od 594,79 EUR, koji iznos obuhvaća troškove uviđaja i nagrade za obavljeno vještačenje dosuđene vještaku, a ne iznos od 600,00 EUR kako je to zatražio, budući da će preostali iznos uplaćenog predujma u iznosu od 5,27 EUR biti vraćen na račun tužitelja.

46. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude

U Rijeci, 17. srpnja 2026.

Sudac

Marija Sušanj Tepša

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od petnaest dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Odluka o sporu male vrijednosti može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).