REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5547/2025-10.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 016-2345/2005 od 4. studenog 2005. sklopljenog između tužiteljice CD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb) u dijelu koji glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.''

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici CD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.318,42 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 27. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici CD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 600,93 EUR, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu zateznih kamata na već obračunate zatezne kamate za razdoblje od 27. kolovoza 2025. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici CD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 670,59 EUR sa zateznim kamatama od dana objave prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 4. studenog 2005. s tuženikom (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6) sklopila Ugovor o kreditu broj 016- 2345/2005, kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.700,00 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Dalje navodi da je odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora, kreditor propisao da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku kreditor tereti korisnika, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica smatra da se radi o nepoštenoj odredbi u smislu Zakona o zaštiti potrošača budući da je riječ o tipskom ugovoru kojeg je sastavio kreditor, a o spornoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, odnosno tužiteljica nije niti mogla pregovarati o naknadi i utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe, zbog čega je nastala neravnoteža u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu tužiteljice. Navodi da joj je tuženik dana 29. studenog 2017. prilikom prijevremene otplate kredita naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 9.933,66 HRK (1.318,48 EUR). Slijedom svega navedenog, tužiteljica traži da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba iz čl. 8. Ugovora ništetna i da naloži tuženiku da joj isplati iznos od 1.318,42 EUR (glavnica) i iznos od 693,00 EUR (obračunate kamate), zajedno sa zateznim kamatama od 27. kolovoza 2025. do isplate te da joj nadoknadi parnični trošak s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže da se ista odredi prema visini naplaćene naknade (1.318,42 EUR), osporava tužiteljici svojstvo potrošača, ističe da je tužiteljica po struci diplomirani ekonomist i da je zbog toga bila svjesna značenja sporne ugovorne odredbe, ne spori da je sklopljen navedeni ugovor o kreditu i da je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, smatra kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena jer se radi o jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, navodi da je predmetna naknada ugovorena sukladno tada važećim propisima i da je to bila uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, ističe da prijevremenom otplatom kredita tuženiku nastaje šteta, ističe da se tuženik kao kreditor također zadužuje na financijskom tržištu i da nema mogućnost prijevremenog povratka sredstava, već je dužan do kraja ugovorenog perioda plaćati kamatu, navodi da nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima, navodi kako u konkretnom slučaju nije nastala znatna neravnoteža, što je pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti određene ugovorne odredbe, ističe da predmetna naknada ne predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu, smatra da u konkretnom slučaju uopće nije dopušteno procjenjivati poštenost sporne ugovorne odredbe, osporava zahtjev tužiteljice zateznih kamata na iznos uglavničenih zateznih kamata, ističe da tužiteljica ima pravo samo na daljnju (procesnu) kamatu od dana podnošenja zahtjeva sudu, ističe prigovor zastare budući da je od naplate sporne naknade protekao zastarni rok od pet godina, a slijedom svega iznesenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži da mu tužiteljica nadoknadi prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

4. Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom ugovorila stambeni kredit, da je isti otplaćen prije ugovorenog roka te da je tužiteljici pritom naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Visina potraživanja nije sporna, kako u pogledu iznosa same naknade i dana kada je ista naplaćena, tako i u odnosu na obračun zateznih kamata za razdoblje do 27. kolovoza 2025.

5. Među strankama je prije svega sporno je li ugovorna odredba temeljem koje je tužiteljici naplaćena predmetna naknada protivna prisilnim propisima i je li ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Također, sporno je radi li se o potrošačkom ugovoru, je li nastupila zastara i ima li tužiteljica pravo na zatezne kamate na iznos obračunatih zateznih kamata.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor budući da je kredit ugovoren radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno radi kupnje stana koji je korišten isključivo za osobne potrebe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit sklopljen na unaprijed pripremljenom obrascu, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da o ponuđenim uvjetima kredita nije mogla pregovarati niti mijenjati pojedine ugovorne odredbe, da je pristala sklopiti ugovor jer joj je kredit bio potreban, da je prethodno pročitala ugovor ali u tom trenutku nije razmišljala o prijevremenoj otplati, da od banke nije dobila nikakva dodatna pojašnjenja vezano za predmetnu naknadu, odnosno zbog čega je ista određena baš u tom iznosu, zbog čega mora platiti naknadu i koji troškovi se time podmiruju te da od banke nije dobila nikakve opće akte i odluke o naknadama ni prilikom sklapanja ugovora ni prilikom prijevremene otplate. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 8. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužiteljica morala prihvatiti ponuđene uvjete kako bi dobila kredit, a kasnije je bila prisiljena platiti naknadu kako bi kredit mogla otplatiti prije ugovorenog roka.

8. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj odredbi ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

9. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da se činidba, kao objekt ugovorne obveze, može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u formi standardiziranog obrasca, odnosno radi se o tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO. Iz čl. 8. Ugovora o kreditu proizlazi da je banka u slučaju prijevremene otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci o naknadama za usluge. U samom ugovoru nije navedeno o čemu ovisi hoće li kreditor koristiti navedeno ovlaštenje, temeljem kojih parametara se ista određuje visina naknade, zbog čega se ta naknada uopće naplaćuje itd. Navedeni nedostaci ne mogu se otkloniti upućivanjem na opće akte tuženika jer se o istima po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Osim toga, tuženik nije dokazao da je Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili bilo koji drugi opći akt doista bio uručen tužiteljici ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora.

11. Dakle, tužiteljica prilikom ugovaranja kredita nije uopće bila na odgovarajući način upoznata s obvezom plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, a osobito s iznosom naknade, kriterijima i parametrima prema kojima se određuje njezina visina, kao ni samom svrhom naknade. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužiteljica kao potrošač, bez obzira na svoje zvanje i unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogla predvidjeti opseg svojih obveza koje proizlaze iz predmetnog ugovora.

12. Obveza korisnika kredita da plati naknadu koju jednostrano određuje kreditor, bez definiranja iznosa naknade ili barem načina na koji se utvrđuje njezina visina i bez informiranosti o svrsi takve naknade, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

13. S obzirom na to da ništetnost sporne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporna visina potraživanja, odnosno iznos naknade i dan kada je ista naplaćena, isto kao ni izračun zateznih kamata za razdoblje od 27. kolovoza 2025.

14. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da je sporna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Tužiteljica, međutim, nema pravo na isplatu zateznih kamata na već obračunate zatezne kamate. Naime, odredbom čl. 31. st. 1. ZOO propisano je da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Imajući u vidu da je navedenom odredbom ZOO zabranjen anatocizam, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti u dijelu u kojem se traži zatezna kamata na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate.

16. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

17. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Budući da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, tuženik joj je dužan nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka. Naznačena vrijednost predmeta spora odgovara zbroju kondemnatornih zahtjeva (bez zahtjeva za utvrđenje) pa je stoga prigovor tuženika ocijenjen kao neosnovan.

18. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 11. prosinca 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 12. ožujka 2026. i 10. lipnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) i to u iznosu od 100,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak ročišta za objavu presude (Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 50,00 EUR što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 562,50 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 55,00 EUR.

U Zagrebu 17. srpnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima