Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-162/2025-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužiteljice ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Padrenostro, odvjetnica u Zadru, Braće Bilšić 1, protiv tuženika ad.1. ZS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u OD Kotlar, Vidov & partneri d.o.o., Zadar, Zrinsko-Frankopanska 38 i tuženika ad.2. Stečajna masa iza LAVANDA KAMP d.o.o. u stečaju, OIB: 80299337157, Zagreb, Ulica Jurja Dalmatinca 7, kojeg zastupa stečajni upravitelj Marko Marić iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 29. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja ČS, prvotuženika osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog drugotuženika, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Utvrđuje se djelomično ništetnim Ugovor o darovanju nekretnina od dana 17. siječnja 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Elizabete Škunca, Pag, pod brojem ovjere OV-144/2006 zaključen između tužiteljice ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika NS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a u odnosu na suvlasnički dio nekretnine koji je tužiteljica darovala tuženiku i to suvlasnički dio od 3/16 dijela nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], PAŠNJAK GAŠPAROV LAZ, ukupne površine 60044, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina sada nosi oznaku:

[katastarska općina]

[katastarska općina]

[katastarska općina]

[katastarska općina]

[katastarska općina]

[katastarska općina]

- zk.č.br. 2224/7 u naravi GAŠPAROVI LAZI PAŠNJAK površine 140 m2, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

te isti Ugovor o darovanju nekretnina u opisanom dijelu ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Pag, Općinskog suda u Zadru da u odnosu na nekretnine oznake:

[katastarska općina]

[katastarska općina]

[katastarska općina]

[katastarska općina]

[katastarska općina]

[katastarska općina]

- zk.č.br. 2224/7 u naravi GAŠPAROVI LAZI PAŠNJAK površine 140 m2, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe Ugovora o darovanju nekretnina iz točke I. izreke ove presude na način da se izvrši brisanje upisa uknjižbe prava suvlasništva od 3/16 dijela na nekretninama iz točke I. izreke s imena 2. tužene Stečajne mase iza LAVANDA KAMP d.o.o. u stečaju, OIB: 80299337157, Zagreb (Grad Zagreb), Ulica Jurja Dalmatinca 7, uz istovremeni upis uknjižbe prava suvlasništva od 3/16 dijela na navedenim nekretninama u suvlasništvo tužiteljice kao ranije suvlasnice.

III. Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljici troškove predmetnog parničnog postupka

zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem

prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je dana 17. siječnja 2006. godine s prvotuženikom zaključila Ugovor o darovanju nekretnina (dalje: Ugovor) pobliže označen u izreci ove presude, a kojim Ugovorom je ista prvotuženiku darovala suvlasnički dio od 3/16 dijela nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], pašnjak Gašparov Laz, ukupne površine 60044, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji u naravi da predstavlja krševiti pašnjak. 14. rujna 2006. pod poslovnim brojem Z- 2290/06 na temelju naprijed navedenog Ugovora i preslike sudske nagodbe broj P- 135/96 od 15. listopada 2004., da je proveden upis uknjižbe prava suvlasništva u korist prvotuženika na 3/16 suvlasničkog dijela nekretnine VS, a koji da je u trenutku zaprimanja predmetnog prijedloga u zemljišne knjige bio uknjižen kao vlasnik istog, ovdje spornog, suvlasničkog dijela nekretnine. Prilikom darovanja, tužiteljica i prvotuženik da su se dogovorili kako za njezina života prvotuženik neće ni na koji način raspolagati predmetnim darovanim dijelom nekretnine, sve obzirom se radilo o obiteljskom nasljeđu uz koji da je tužiteljica vezivala posebne emocije i životne trenutke. Međutim, prvotuženik da je daljnjim raspolaganjem darovanim dijelom nekretnine, a bez znanja tužiteljice, iznevjerio njeno povjerene prekršivši obećanje koje je tužiteljici dao prije sklapanja ugovora o darovanju, a što da je kod tužiteljice izazvalo spektar negativnih emocija koje su uključivale razočaranje i osjećaj prevarenosti, a kada je za isti razvoj događanja slučajno saznala. Zbog navedenog, tužiteljica da je odlučila potražiti pravnu pomoć kako bi se raspitala o mogućnostima opozivanja darovanja koje je učinila, saznavši kako je predmetni Ugovor djelomično ništetan i ne proizvodi pravne učinke u odnosu na darovani suvlasnički dio, a iz razloga jer tužiteljica nikada prvotuženiku nije u suposjed predala darovani suvlasnički dio nekretnine. Naime, sama tužiteljica da nikada nije ušla u suposjed nekretnine iz Ugovora po naprijed navedenoj sudskoj nagodbi iz 2004., sve s obzirom da je s prethodnim vlasnikom VS dogovorila kako će isti i dalje ostati u posjedu čitavog prostora nekretnine u ukupnoj površini od nešto više od 60.000 m2 radi ispaše stoke sitnog zuba (ovce i koze). Naime, VS da je i godinama prije i nakon sklapanja sudske nagodbe na čitavom opisanom prostoru nekretnina čuvao i pasao svoju stoku. Nastavno, tužiteljica navodi da kako nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što i sam ima, da tužiteljica nije ni prvotuženiku 2006. godine mogla predati u suposjed darovani suvlasnički dio nekretnine, kojeg ni ona sama nije bila u suposjedu. Međutim, ovdje tužiteljica da je kao pravni laik, koji da nije bio upoznat s odredbama Zakona o obveznim odnosima koji je tada bio u primjeni, već 2006. godine ovjerila navedeni Ugovor ne znajući da je isti djelomično ništetan u odnosu na suvlasnički dio nekretnine koja je predmet ovog spora, sve budući ista nikada nije predana u suposjed prvotuženiku te navedeni Ugovor da nije zaključen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene privatne isprave, već da je na istome javni bilježnik samo ovjerio potpis tužiteljice. S obzirom na navedeno, a kako da je riječ o Ugovoru o darovanju bez prave predaje, da je isti djelomično ništetan, pa tužiteljica predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Drugotuženik u odgovoru na tužbu (stranice spisa 17 i 18) navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Ističe da su svi navodi tužiteljice očigledno usmjereni na izbjegavanje prodaje predmetne nekretnine u stečajnom postupku koji se vodi nad ovdje drugotuženikom. U odnosu na navode tužiteljice vezane uz predmetni Ugovor, drugotuženik ističe kako je u točki IV. istog navedeno da kako daroprimatelj stupa u posjed darovanih nekretnina danom njegova zaključenja, pa obzirom na navedeno nisu razvidni navodi tužiteljice kako prvotuženik nikada nije stupio u posjed nekretnine. Nadalje, navedeni Ugovor da je sklopljen u pisanom obliku i da je ovjeren potpis tužiteljice kao darovateljice, isti da je proveden u zemljišnim knjigama, pa da su, dakle, ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva nad predmetnom nekretninom. Drugotuženik napominje kako je od sklapanja predmetnog Ugovora prošlo 17 godina, te da se vlasništvo nada nekretninom više puta mijenjalo. Predmetna nekretnina trenutno da je u vlasništvu ovdje drugotuženika, a koje vlasništvo da je i uknjiženo u zemljišnim knjigama. Isto tako, da nije jasno ni vidljivo iz tužbe na koji način su se tužiteljica i prvotuženik dogovorili da za života tužiteljice prvotuženik neće ni na koji način raspolagati darovanim dijelom nekretnine, obzirom da o navedenom nije priložen ovjereni sporazum, a niti je isto zabilježeno u zemljišnim knjigama. Drugotuženik ističe da, sukladno načelu povjerenja u zemljišnim knjigama, drugotuženik je stekao predmetnu nekretninu bez navedenih tereta, te da je navodni dogovor tužiteljice i prvotuženika bespredmetan i paušalan. Nadalje, nad drugotuženikom da je u tijeku stečajni postupak pred ovim sudom, koji se vodi pod poslovnim brojem St-398/2022, a predmetna nekretnina da predstavlja stečajnu masu iz koje da će se prodajom namiriti vjerovnici. Stečajni sud da je zaključkom od 13. listopada 2023. odredio prodaju predmetne nekretnine elektroničkom javnom dražbom te da se ista prodaje na FINA-i. Drugotuženik da je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige stekao vlasništvo predmetne nekretnine te je otvaranjem stečajnog postupka, a sukladno Stečajnom zakonu, određena i prodaja iste. Ističe da pravno i faktički nije moguća uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog Ugovora. Predlaže u cijelosti odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev, podredno odbiti kao neosnovan.

3. Na pripremnom ročištu održanom 11. travnja 2024. (zapisnik na stranicama spisa 26 i 27), prvotuženik priznaje tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

4. Tijekom postupka sud je 13. studenoga 2024. pod poslovnim brojem P- 138/2023 donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Povodom žalbe tužiteljice ta je presuda ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-285/2025 od 1. srpnja 2025.

Prema navodima drugostupanjske odluke (točka 10. obrazloženja) nije sporno da je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela nakon što je nad drugotuženikom "u čijem vlasništvu se nalazi suposjed predmetne nekretnine" otvoren stečajni postupak i da ovom tužbom tužiteljica traži izuzimanje iz stečajne mase drugotuženika ovdje sporne nekretnine i to uspostavom ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Isto tako drugostupanjski sud nespornim smatra da je prvotuženik u temeljni kapital društva drugotuženika unio suposjed predmetne nekretnine pa da se onda treba primijeniti pravila koja vrijede za pravo društava, a posebno da treba voditi računa o valjanosti odluke Skupštine društva o unosu nekretnine u društvo, odnosno na odredbe čl. 355., 366., odnosno čl. 277. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. - službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24. – dalje: ZTD).

Također drugostupanjski sud ukazuje kako uz to, odlučna okolnost je li sporni ugovor o darovanju ništetan prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje ZOO) jer da je sporna stvarna predaja u posjed darovane nekretnine pri čemu ukazuje da je prava predaja izvršena kada se stjecatelj voljom prenositelja nađe u položaju da može izvršavati vlast glede stvari.

5. U ponovljenom postupku sud je saslušao svjedoke VS (stranica spisa 122 do 123), ĐS (stranica spisa 123), TS (stranica spisa 124). Također saslušan je i prvotuženik NS (stranica spisa 330 do 331).

Također, sud je ponovno pregledao isprave u spisu i to: Ugovor o darovanju nekretnina od 16. siječnja 2006. (stranice spisa 7 i 8), rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, zemljišnoknjižnog odjela, broj Z-25272/2023 od 31. listopada 2023. (stranice spisa 13 i 14), prijepis posjedovnog lista (stranica spisa 28), povijest upisa i zbirka isprava broj Z-2974/2016 (stranice spisa 31 do 51) te dopis Državne geodetske uprave, odjela za katastar nekretnina Pag od 3. svibnja 2024.

(stranice spisa 52 do 56).

Postupajući po uputi drugostupanjskog suda u spis su preslikani i priloženi registarski spisi ovog suda broj Tt-22/564 (stranice spisa 202 do 245) i Tt-16/41 (stranice spisa 246 do 325).

Konačno, u spis je preslikana i uložena dokumentacija iz ovosudnog predmeta poslovni broj 2St-398/22 odnosno spisa u stečajnom postupku nad drugotuženikom (stranice spisa 128-200).

Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužiteljice jer ona nije pristupila na ročišta radi njenog saslušanja na koja je bila pozvana, a uz to je njezin punomoćnik na ročištu od 29. svibnja 2026. iskazao da ona zbog zdravstvenog stanja uopće ne može sudjelovati u ovom postupku.

Nije proveden niti dokaz saslušanjem stečajnog upravitelja drugotuženika, jer ovaj, iako uredno pozvan, nije pristupio na ročište na kojem je trebao biti saslušan. Sud nije provodio daljnje dokaze smatrajući da iz provedenog dokaznog postupka može donijeti meritornu odluku s obzirom na činjenice koje je utvrdio u ovom postupku.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

7. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

8. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovora o darovanju od 17. siječnja 2006. kojim je ugovorom svom sinu, ovdje prvotuženiku darovala suvlasnički udio (3/16 dijela) nekretnine oznake kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čijom su kasnijom parcelacijom (cijepanjem) nastale nekretnine pobliže označene u tužbi, te uspostava zemljišnoknjižnog stanja prije sklapanja ugovora, odnosno brisanja prava vlasništva drugotuženika i upis toga prava na ime tužiteljice.

10.

U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporna činjenica zaključenja ugovora o darovanju iz 2006. godine. Ono što je sporno jest istaknutu razlog ništetnosti, odnosno tvrdnje da, nakon zaključenog ugovora o darovanju, nije bilo prave predaje. Osim toga, a s obzirom na drugostupanjsku odluku sporna je i valjanost unosa nekretnine u društvo, premda tu činjenicu tužiteljica uopće ne spominje tijekom postupka.

U tom dijelu prvotuženik, za sud očekivano, priznaje tužbeni zahtjev. Drugotuženik, u bitnome, ističe, da je čitav postupak, zapravo, usmjeren na onemogućavanje već određene prodaje označenih nekretnina u stečajnom postupku, pri čemu posebno ukazuje na odredbu ugovora o darovanju prema kojoj ovdje prvotuženik stupa u posjed darovanog zemljišta po potpisu ugovora.

S obzirom da je iz navoda odgovora na tužbu drugotuženika proizašla vjerojatnost da se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, sud nije donio presudu zbog ogluhe, već je u dokaznom postupku, po službenoj dužnosti, primjenom odredbe čl. 221. st. 1. ZPP-a utvrđivao okolnosti vezane uz postojanje pretpostavki iz čl. 3. st. 3. ZPP-a.

U tom dijelu dokaznog postupka sud je pribavio podatke zk odjela Općinskog suda u Zadru, Stalne službe Pag (isprave na stranici 31 do 51 spisa) te Područnog ureda za katastar Zadar, odjel za katastar nekretnina Pag (stranice spisa 52 do 55), a o kojim ispravama će se očitovati kasnije u obrazloženju ove presude.

11. Svjedok VS, brat tužiteljice pojašnjava da je predmet spora nekretnina zvana Gašparov laz površine nekih 60.000 m2 čiji su suvlasnici on i tužiteljica. Tužiteljica da je suvlasnica za 3/16 dijela koji udio da je stekla sudskom nagodbom koju je s njim (svjedokom) zaključila pred Općinskim sudom u Pagu. U odnosu na ugovor o unosu nekretnine u temeljni kapital drugotuženika navodi da je BS njegov zet, te da je on (svjedok), potpisao specijalnu punomoć na stranici spisa 44. Tvrdi da nikad ranije nije čuo da je član nekog trgovačkog društva, te da je on samo potpisivao dokumentaciju, a da mu je poznato da se spominjala neka Lavanda, kao firma koja će osnovati kamp.

Inače na spornoj nekretnini koja predstavlja obiteljsko zemljište da je do prije 10-ak godina čuvao ovce, radi čega je tamo imao dvije manje štale za koje je čuo da su srušene. Ponavlja da nije imao saznanja da je član trgovačkog društva, te da je u cijelom postupku pitao da li će on dobiti za tu nekretninu neki novac, a da mu je nekih 10.000,00 eura, u konačnici donio njegov zet BS.

Nadalje, u odnosu na spornu nekretninu odgovara da, usprkos što je upisana kao suvlasništvo, i on i tužiteljica znaju točno koji je njihov realni dio parcele, s tim da je tužiteljica svoj dio čak i ogradila. Isto tako odgovara da prvotuženik na tužiteljičinom dijelu nije ništa radio već je samo stavio žicu.

Nisu mu poznate ni okolnosti izdavanja građevinske dozvole za tu nekretninu, s tim da potvrđuje da je čuo da će se tamo graditi kamp, da se radi o velikoj investiciji za koju da prvotuženik i njegov zet nisu imali vlastitih sredstava.

Isto tako, na posebno pitanje suda navodi da su mu BS i prvotuženik rekli da će pronaći investitora radi izgradnje kampa, te da se, zajedno s njima, susreo s nekim ljudima u Rijeci, da se sjeća nekog Š ili Z. Konačno potvrđuje da je na ugovoru o prijenosu poslovnog udjela na listu 5-8, spisa Tt-22/564 (stranica spisa 215 do 218 ovog spisa) njegov potpis, te da je samo potpisivao samo ono što bi mu rekli njegov zet i unuk.

11.1. Svjedok ĐS, bratić tužiteljice navodi da mu je poznato kako su tužiteljica i njezin brat VS, suvlasnici zemljišta Gašparov laz, površine nekih 60.000 m2, da se radi o kršu, kamenjaru, a da su negdje od studenog 2025. na terenu bili strojevi koji su usitnili kamen i poravnali zemljište, ali da ne zna tko je radove izveo.

Navodi da je po njegovom saznanju vlasnik bio VS, da tužiteljicu tamo nikada nije vidio, ali da mu je poznato da je južni i srednji dio terena ograđen žicom, iako mu nije poznato tko je žicu podigao.

Tvrdi i da je na tom zemljištu VS napasao ovce, a kada je to prestao raditi da je nastavio on (svjedok) i da je uz to koristio i Markove dvije štale. Zemljište da ne koristi od 2025., negdje od travnja.

Na posebno pitanje navodi da mu nisu poznati međusobni odnosi tužiteljice i njenog brata, pa niti oni vezani uz zemljište.

11.2. Svjedok TS, čija je obitelj vlasnik susjednog zemljišta, u svom iskazu navodi da bi vlasnikom pašnjaka Gašparov laz bio VS, a da mu nije poznato da bi to bila tužiteljica. U naravi da se zemljište koristilo za ispašu, i to dugi niz godina od strane obitelji VS. VS da je na zemljištu imao i manju štalu, ali da ne zna da li su je srušili radni strojevi koje je nedavno zatekao da usitnjavaju kamen na spornoj nekretnini.

Na posebna pitanja odgovara da je svojevremeno čuo da će se na spornom zemljištu graditi kamp, ali da više od toga ne zna, i da prije nedavnih radova koje je spomenuo na zemljištu nitko nije radio.

Tvrdi i da nema saznanja da bi zet VS, BS na tom zemljištu investirao u kamp. Nema saznanja o društvu LAVANDA KAMP, niti da bi VS bio član nekog trgovačkog društva. Nije mu poznato ni je li VS raspolagao zemljištem u korist svojih nasljednika.

11.3. Prvotuženik NS u svom iskazu pojašnjava da je predmet spora zemljište na predjelu zvanom Gašparov laz čiji suvlasnik je njegova majka, ovdje tužiteljica. Tužiteljica da je vlasništvo stekla sudskom nagodbom sa svojim bratom VS, a da je nekretninu potom darovala njemu ugovorom iz 2006. kojega je identificirao u spisu.

Ističe i da njegova majka i on nisu radili ništa s tim zemljištem. Na predočeni ugovor o unosu nekretnine u temeljni kapital društva (drugotuženika) od 7. siječnja 2016. pojašnjava da se radilo o ideji CS i BS, unuka i zeta VS, a ideja je bila urediti i formirati autokamp radi čega je osnovano društvo LAVANDA KAMP gdje je on bio manjinski vlasnik.

Odgovara da je taj projekt pratio potpisujući potrebne isprave kao suvlasnik zemljišta na kojem je trebao biti kamp. Potvrđuje da je u društvo uloženo zemljište u suvlasničkim udjelima kako su ih nagodbom utvrdili VS i ovdje tužiteljica, odnosno on je unio u društvo suvlasnički udio kojeg mu je darovala majka. Nadalje, pojašnjava da se zemljište koristilo za ispašu, koristio ga je VS, a kasnije i ĐS. Zemljište je bilo pregrađivano žicom kako bi se odvojili dijelovi koje će ovce koristiti za ispašu, kako ne bi odjednom pasle na cijeloj nekretnini.

Tvrdi da zemljište nije bilo fizički podijeljeno, a da je njegova majka, kasnije on dobio suvlasnički dio. U pogledu projekta vezanog uz kamp, odgovara da mu je poznato da je BS ishodio nekakve dozvole, pa i građevinsku dozvolu, ali da njih dvojica na terenu nisu radila ništa.

U odnosu na financiranje kampa, tvrdi da mu je BS rekao da je našao poslovne partnere koji bi financirali projekt te da su s njima zaključili ugovor o zajedničkom ulaganju. Ugovaratelj da je bio drugotuženik, ali da ugovor nije realiziran. Spomenuti partner da je bilo društvo ADRIA PARADIESE d.o.o. koji je vjerovnik društva drugotuženika u stečaju. Njihova tražbina iz stečajnog postupka da proizlazi iz predujma projekta kamp, te da su oni taj novac uplatili na ime troškova ishođenja dokumentacije potrebne za kamp.

Ulaganje da je dogovorio BS, te da je ulog prvotuženika i BS bilo zemljište, a ovih ulagača izgradnja i uređenje kampa. Novac za ishođenje dokumentacije da su investitori platili na njegov privatni račun, te da je on zaista utrošen za pribavu dokumentacije. Kasnije da je došlo do problema i to zbog pogrešnog zahtjeva Hrvatskih voda za plaćanje iznosa od 150.000,00 eura. Tvrdi da su BS i on pogriješili što su priznali status vjerovnika onima koji to nisu.

Nadalje, pojašnjava da se na spornom zemljištu negdje od ožujka ili travnja 2026. vrše radovi usitnjavanja kamena, da je zemljište i dalje na prodaju, s tim da je u stečaju prodano društvo ADRIATIC KAMPOVI d.o.o. Potvrđuje i da su zemljište radi ispaše koristili njegov ujak VS i rođak ĐS, te da je VS na zemljištu imao sklonište za ovce.

U odnosu na tvrdnju svjedoka VS da je od BS dobio 10.000,00 eura navodi da je taj novac dobio za sporno zemljište, te da mu je i on dao nekih 30.000,00 eura, a novac da je poticao od predujma troškova uplaćenog od društva ADRIA PARADIESE d.o.o. koji predujam je spominjao u svom iskazu. Konačno, odgovara i da njegova majka, ovdje tužiteljica nema nikakvih saznanja o svemu što se dogodilo sa zemljištem, da na tom zemljištu vjerojatno nikada nije ni bila, a da je ovdje sporni ugovor o darovanju samo potpisala i da mu je tim ugovorom darovala svu svoju imovinu.

12. Iz priloženog ugovora o darovanju nekretnina proizlazi da je ovdje tužiteljica, ovdje prvotuženiku, darovala više nekretnina, između ostalog i onu kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zvanu Gašparov laz. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Elizabete Škunca iz Paga pod brojem OV-144/2006 17. siječnja 2006., a u točki IV. navedenog ugovora stoji da daroprimatelj stupa u posjed darovanih nekretnina danom zaključenja ugovora.

Iz priložene dokumentacije zk odjela Općinskog suda u Zadru, Stalne službe Pag, te posebno katastra nekretnina Pag, proizlazi da je nakon ovog ugovora o darovanju, ovdje prvotuženik raspolagao spornom nekretninom i to temeljem ugovora o ulaganju nekretnine u temeljni kapital ovdje drugotuženika, društva Lavanda kamp d.o.o., koji je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića, OV-228/2016 7. siječnja 2016., pa je zemljišnoknjižni sud upisao, temeljem upravo tog ugovora, ovdje drugotuženika upisao vlasnikom te nekretnine. Prethodno je, prema katastarskim i zk podacima, osnovna nekretnina očito cijepana parcelacijom, jer je od osnovne kčbr. [katastarska čestica] nastalo više nekretnina, odnosno one su dobile oznaku kčbr. [katastarska čestica]. Ono što treba primijetiti jest da je ugovor o ulaganju nekretnine u temeljni kapital drugotuženika kao suvlasnika potpisao i VS, suvlasnik za 13/16 dijela zemljišta, a to je, izvjesno, svjedok saslušan u ovom postupku koji je to, zapravo, i potvrdioi.

Istovremeno, promjene upisa u zemljišnim knjigama, prate i promjene u katastarskom operatu, pa je tako temeljem istog ugovora o ulaganju nekretnina u temeljni kapital društva, a nakon provedbe ovdje spornog ugovora o darovanju, upisan upravo drugotuženik.

Nadalje, pregledom ovosudnog spisa posl. br. St-398/2022, u stečajnom postupku nad ovdje drugotuženikom, a iz kojeg predmeta je sud preslikao i uložio u parnični spis, podnesak ovdje prvotuženika ZS od 12. prosinca 2023., zapisnik sa skupštine vjerovnika od 21. kolovoza 2023., zapisnik s izvještajnog ročišta od 20. travnja 2023., te procjembeni elaborat sačinjen za potrebe prodaje nekretnine iz ovdje spornog ugovora o darovanju, a čija je prodaja određena u stečajnom postupku. Iz navedenih isprava zapravo proizlazi zaključak da je ovaj parnični postupak iniciran i pokrenut isključivo da bi se onemogućila prodaja nekretnine u stečajnom postupku.

Isto tako, uvažavajući ukidnu odluku drugostupanjskog suda, ovaj je sud, u ponovljenom postupku, proveo i dokaz saslušanjem ranije navedenih svjedoka i prvotuženika. Također je pribavio i pregledao dva ovosudna registarska predmeta, poslovni broj Tt-22/564 i Tt-16/41 u postupcima osnivanja društva Lavanda kamp d.o.o., te promjene člana društva.

Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je VS suvlasnik 13/16 dijela ovdje sporne nekretnine, zapravo jedan od osnivača društva, konkretno ovdje drugotuženika. Iz njegovog iskaza proizlazi i da je sudionik postupka osnivanja toga društva, te unosa sporne nekretnine u njegov temeljni kapital. Također, prema njegovom svjedočkom iskazu proizlazi da je na ime spornog zemljišta dobio nekih 10.000,00 eura, a iz iskaza prvotuženika slijedi da je taj iznos zapravo predujam kojega je društvo, drugotuženik, dobilo za troškove uređenja i formiranja kampa na tom zemljištu. Pritom, prvotuženik navodi da bi svjedok VS zapravo dobio i 30.000,00 eura, a uz to potvrđuje i da je drugotuženik pokrenuo postupak pribavljanja dokumentacije i provođenja prethodnih radnji radi otvaranja kampa, te da su suinvestitori predujmili troškove tih radnji, ali da su vlasnici zemljišta, očito, taj novac iskoristili u druge svrhe.

Što se tiče fizičkog posjeda samih nekretnina, odnosno prave predaje koju u tom obliku odlučnom smatra drugostupanjski sud, za iskazati je da su proturječni iskazi svjedoka i prvotuženika. Tako VS u svom iskazu tvrdi da je tužiteljica točno znala koji je dio nekretnine pripada, te da je ona čak svoj dio ogradila i napravila poseban ulaz. S druge pak strane, svjedok ĐS, navodi da tužiteljicu ni prvotuženika nikad nije vidio na samom zemljištu.

Svjedok TS, čak tvrdi, da po njegovom saznanju, tužiteljica nije suvlasnica zemljišta. Sam prvotuženik u svom stranačkom iskazu navodi da on i njegova majka nisu ništa radili na tom zemljištu, te da tužiteljica nema ''realnih saznanja'' o spornom događanju vezano uz zemljište, te da ona na tom zemljištu, osim možda kao dijete, nikada nije ni bila.

Nadalje, iz ranije spomenutih registarskih predmeta proizlazi da je drugotuženik osnovan 2016., da su članovi društva odnosno njegovi osnivači VS i NS, te da je u postupku osnivanja društva zaključen društveni ugovor između osnivača, te da je čl. 4. tog Društvenog ugovora utvrđeno da temeljni kapital društva iznosi 47.670.000,00 kuna i da je u cijelosti unesen u stvarima, konkretno, nekretninama označenim u izreci ove presude.

Osnovano društvo ima dva člana koji predstavljaju njegovu skupštinu, a i jedan i drugi potpisali su društveni ugovor. U postupku osnivanja priložena je i procjena vrijednosti unesene nekretnine, a upravo na temelju te procjene utvrđen je temeljni kapital te vrijednost uloga svakog od osnivača, a visina kojeg uloga je izravno povezana sa veličinom suvlasničkog udjela na nekretninama iz tužbe. Spisu ovog registarskog predmeta prileži i izvješće o provedenom osnivanju (str. spisa 307) i izvješće o provjeri provedenog osnivanja (str. spisa 308). Iz navedenih isprava proizlaze utvrđenja da su VS i NS odlučili osnovati društvo LAVANDA KAMP d.o.o. unosom stvari - nekretnina i to upravo nekretnine zvane pašnjak Gašparov Laz, a čijim su kasnijim cijepanjem nastale nekretnine koje su predmet ovog postupka. Vrijednost nekretnina koja se unosi u temeljni kapital, utvrđena je temeljem procjene ovlaštenog sudskog vještaka, a unos nekretnine proveden je na temelju Ugovora o ulaganju stvari u temeljni kapital društva koji je sklopljen 7. siječnja 2016. između osnivača (dakle VS i NS) i preddruštva, te predstavlja ispravu podesnu za prijenos prava vlasništva na nekretninu.

Konačno, navedena izvješća završavaju utvrđenjem da su osnivači društva mišljenja da je osnivanje društva izvršeno na zakonom osnovanom postupku i da u tom postupku nije učinjena niti jedna povreda Zakona o trgovačkim društvima ili drugog propisa.

Nadalje, spisu prileži i registarski predmet broj 22/564, a koji se odnosi na promjenu člana društva, te opoziv i imenovanja novog člana uprave. Iz sadržaja tog predmeta proizlazi da je umjesto VS član društva postao CS, (očito njegov unuk, kako to proizlazi iz svjedočkog iskaza VS), a promjena člana izvršena je temeljem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 2. veljače 2022.

Isto tako, tom registarskom spisu prileži potpisana suglasnost drugog člana društva, ovdje prvotuženika, a koja se odnosi na prijenos poslovnog udjela (str. spisa 232).

Iz naprijed navedenog, ovaj sud i nadalje smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

Iz provedenih je dokaza jasno da je upravo prvotuženik svojim radnjama ostvario pretpostavke iz čl. 13. i čl. 14. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst – dalje ZV).

Ovo stoga, jer je odredbom čl. 13. ZV-a propisano da je posjed stečen kad stjecatelj uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno stjecanje posjeda), ili da mu je prenesena (izvedeno stjecanje posjeda).

Odredbom čl. 14. st,. 1. ZV-a propisano je da se posjed prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim stjecatelj ima vlast na stvari, a predaja je izvršena čim se stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju izvršavati vlast glede stvari. Posjed, dakle, predstavlja faktičnu vlast na stvari. Prema shvaćanju ovog suda sve prethodne okolnosti vezane uz sporne nekretnine, kao i postupanja njihovih vlasnika teško je ne definirati kao faktičnu vlast na stvari. Naime, jasno je da je ovdje tužiteljica raspolagala ovim nekretninama darovanjem u korist svog sina, ovdje prvotuženika. Iz kasnijih okolnosti vezanih uz sporne nekretnine, jasno je da je on, bez ikakvih ograničenja, isključivo svojim odlukama, tim istim nekretninama dalje raspolagao u postupku osnivanja društva, ovdje drugotuženika.

Iz priloženih registarskih predmeta nedvojbeno je i jasno utvrđena njegova volja da darovani suvlasnički udio unese u temeljni kapital društva čiji je postao član i osnivač. U postupku osnivanja i promjena u društvu LAVANDA KAMP d.o.o., ovdje prvotuženik je aktivno sudjelovao i izvršio sve radnje nužne za osnivanje društva, te kasniju promjenu člana društva i opoziv člana uprave. Prvotuženik je potpisao sve akte potrebne za osnivanje društva i statusne promjene, pri čemu su predmetom tih akata, odnosno pravnih poslova bile nekretnine iz tužbe (ranije kao jedna jedinstvena parcela), a postupak osnivanja i promjena u društvu proveden je na temelju odluka obojice članova društva (jedinih članova društva) koji predstavljaju skupštinu društva, pa onda ovaj sud smatra da je time udovoljeno i uputi iz ukidnog rješenja koja ukazuje na odluke vezane uz upise i osnivanje društva drugotuženika, pri čemu će se istaknuti da niti jedna od stranaka u ovom postupku nije problematizirala, niti tvrdila da bi bili ništetni poslovi vezani uz osnivanje i promjenu društva.

Dakle, kraj činjenice da je tužiteljica prvotuženiku darovala sporne nekretnine (ali i svu svoju imovinu u kojem dijelu darovanje ne smatra ništetnim) da je prvotuženik nesmetano izvršavao faktičnu vlast na tim nekretninama, da ih je unio u temeljni kapital drugotuženika, sud drži da i u ponovljenom postupku nije utvrđeno da bi Ugovor o darovanju bio ništetan, pa da onda, sporne nekretnine ne bi predstavljale stečajnu masu.

Nadalje, ovaj je sud i dalje na stajalištu kako je tvrdnja tužiteljice da nikada nije izvršena prava predaja temeljem ugovora o darovanju neživotna i nelogična već iz činjeničnih navoda tužbe. Naime, teško je i nemoguće povjerovati da tužiteljica koja je nekretninu darovala svom sinu nakon 17 godina tvrdi da je povrijeđena njegovim raspolaganjem označenom nekretninom, a koje je raspolaganje uslijedilo 11 godina nakon zaključenja ugovora o darovanju, odnosno 6 godina prije pokretanja ovog postupka, a taj njezin osjećaj nezadovoljstva i razočarenja koincidira s određivanjem prodaje nekretnine iz darovnog ugovora u stečaju nad drugotuženikom. Pritom, sam obdarenik, ovdje prvotuženik tvrdi da mu je tim ugovorom darovala cijelu svoju imovinu, a koji dio darovanja ne smatra ništetnim.

Osim toga, iz iskaza svjedoka VS proizlazi i da je tužiteljica točno znala koji je dio parcele njezin.

Isto tako, njezin činjenični navod iz tužbe proturječan je samom ugovoru o darovanju. Ovo stoga jer u točki IV. ugovora izričito stoji da ovdje prvotuženik kao daroprimac u posjed darovane nekretnine stupa potpisom ugovora, tijekom razdoblja od darovanja do pokretanja ovog postupka višekratno raspolaže nekretninom, na način da primjerice vrši parcelaciju, unosi nekretninu kao svoj temeljni ulog u trgovačko društvo – ovdje drugotuženika, a putem kojeg društva onda, prema ispravama iz stečajnog spisa (posebno procjembenog elaborata) planira i obavlja konkretne radnje radi privođenja zemljišta svrsi – izgradnji u turističke svrhe. Kroz cijelo razdoblje nema podataka da bi živio odvojeno od ovdje tužiteljice ili da bi postojale razumne okolnosti koje bi isključivale mogućnost da tužiteljica za sve to zna. Kada se govori o pravoj predaji nekretnine u posjed u smislu odredbi o darovanju, treba ukazati na činjenicu da je drugotuženik, čiji je prvotuženik osnivač i član, za navedeno zemljište ishodio valjanu pravomoćnu građevinsku dozvolu, te se u cijelosti ponašao kao vlasnik i posjednik spomenute nekretnine.

U ovom dijelu, sud će samo ukazati na proturječnost navoda iz tužbe prema kojemu su se ovdje tužiteljica i prvotuženik dogovorili da ovaj neće darovanu nekretninu prodavati za njezina života, jer da nekretnina predstavlja obiteljsko nasljeđe za koje je tužiteljica emotivno vezana sa provedenim dokazima iz kojih proizlazi da ograničenje prodaje ne postoji u Ugovoru o darovanju, a da iz svjedočkih iskaza, pa i iskaza samog prvotuženika ne proizlazi da bi tužiteljica bila naročito emocionalno vezana za zemljište.

Dodatno tome, prvotuženik je sve naprijed navedene radnje izvršio zajedno s drugim suvlasnikom, VS, a koji je prethodno (do sudske nagodbe) bio jedini vlasnik i posjednik. Nakon te sudske nagodbe, oni su kao suvlasnici raspolagali nekretninom (kasnije cijepanom) u postupku osnivanja društva drugotuženika, odnosno realizacije projekta uređenja i otvaranja kampa. Da ovdje prvotuženik nije imao faktičnu vlast na stvari, odnosno da nije došlo do prave predaje, sve radnje i postupci vezani uz društvo LAVANDA KAMP d.o.o. ne bi bile moguće. Konačno, iz svjedočkih iskaza, ali i iskaza samog prvotuženika proizlazi da je u postupku otvaranja kampa dobio predujam na pokriće troškova uređenja kampa od strane suinvestitora, kao što je novac dobio i drugi suvlasnik VS.

Iz svjedočkih iskaza proizlazi da je taj investitor društvo ADRIA PARADIESE d.o.o, da je to društvo predujmilo sredstva za pokriće troškova osnivanja kampa. Da je tome tako može pokazati i činjenica da je imenovano društvo na spornom zemljištu upisalo založno pravo radi osiguranja novčane tražbine iz ugovora o poslovnoj suradnji od 24. travnja 2018. (zk izvadaka na str. spisa 36).

Nadalje, valja ukazati i na očitovanja ovdje prvotuženika kao stečajnog vjerovnika u stečaju nad ovdje drugotuženikom. Naime, u priloženim zapisnicima sa skupštine vjerovnika, odnosno izvještajnog ročišta, sud ne nalazi niti jedan navod ovog tuženika, a kojeg ističe u ovom postupku. Čak štoviše, ovdje prvotuženik prigovara procjeni vrijednosti nekretnine iz darovnog ugovora, a koja je izvršena u stečajnom postupku. Izričito naglašava da je vještak propustio cijeniti činjenicu da je za građenje upravo na nekretnini iz stečajnog postupka ishođena pravomoćna građevinska dozvola, pa da ta činjenica povećava vrijednost nekretnine u odnosu na onu koju je iznio vještak u tom postupku. Niti u jednom svom navodu u stečajnom postupku prvotuženik zapravo ne spominje da prodaja ne bi bila dopuštena jer je navodno ništetno njegovo vlasništvo nad tom nekretninom, odnosno stjecanje suvlasničkog dijela kojeg je prenio na stečajnog dužnika, jer da nikada nije zapravo stvarno preuzeo posjed nekretnine.

Sve naprijed navedene okolnosti ukazuju kako je nemoguće povjerovati da sve te radnje poduzima osoba koja nema posjed spornih nekretnina.

13. U odnosu na ranije priznanje tužbenog zahtjeva od strane prvotuženika, sud je odbio donijeti presudu na temelju priznanja, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o procesnoj situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, odnosno zlouporabi procesnog prava. Ovo stoga jer je iz ranije utvrđenih činjenica, a temeljem provedenih dokaza jasno da se zapravo prvotuženik samo formalno nalazi u istoj procesnoj ulozi kao i društvo LAVANDA KAMP d.o.o., te da je njegov interes identičan interesu tužiteljici, a to je da se iz stečajne mase drugotuženika izdvoje nekretnine koje su predmet ovog postupka, a sve kako bi se spriječilo njihovo unovčenje, odnosno prijenos prava vlasništva na treće osobe koje ni na koji način nisu povezane s tužiteljicom i prvotuženikom.

Pritom, parnični sud u ovom postupku nije ulazio, niti je na to ovlašten, u osnovanost odluka u stečajnom postupku, jer je njihova pravilnost i zakonitost predmet kontrole u drugom spisu ovog suda i u drugoj vrsti postupka.

Dakle, iz svega naprijed navedenog, sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 3. st. 3. ZPP-a te da je sama tužba i postupanje tužiteljice i prvotuženika protivno moralu, da je usmjereno isključivo i jedino prema onemogućavanju prodaje nekretnine u stečajnom postupku, a koja je prodaja već određena i započeta. Za sud sama tužba i očitovanje prvotuženika predstavljaju samo konstrukciju usmjerenu na postizanje spomenutog cilja.

Zbog navedenog, smatrajući da sudovi u praksi svojim postupanjem i odlukama ne smiju dopustiti ovakve modele ponašanja, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, sve kao u točki 1. izreke presude.

14. Sud nije odlučivao o troškovima postupka budući da tuženici, koji su u cijelosti uspjeli u sporu, nisu zatražili njegovu naknadu.

U Zadru, 17. srpnja 2026.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka.

Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- Tužiteljici po punomoćnici

- Prvotuženiku po punomoćnicima

- Drugotuženiku po stečajnom upravitelju

- u spis