REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-554/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja OG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Petri Sokač odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima Odvjetničkog društva Hanžeković i Partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 14. listopada 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160, broj partije 51401652-5103220500, sklopljenog dana 25.10.2006. između tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i založnog dužnika KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB : 23057039320, a koji je dana 27.10.2006. god. potvrđen kod javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca pod brojem OU- 462/06, u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena isplata i povrat kredita po valutnoj klauzuli CHF valute.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime pretplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli iznos od 5.188,92 eura/39.095,95 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. godine, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik s prigovorom radi prijeboja u iznosu od 1.869,34 kune zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od

- 2 - Poslovni broj: REF 29 P-488/2019-47

- 7,64 kune od 2.12.2006. godine pa do isplate

- 34,24 kune od 2.1.2007. godine pa do isplate

- 52,12 kune od 2.2.2007. godine pa do isplate

- 43,82 kune od 2.3.2007. godine pa do isplate

- 48,66 kune od 2.4.2007. godine pa do isplate

- 93,93 kune od 2.5.2007. godine pa do isplate

- 105,05 kune od 2.6.2007. godine pa do isplate

- 119,72 kune od 2.7.2007. godine pa do isplate

- 119,61 kune od 2.8.2007. godine pa do isplate

- 99,51 kune od 2.9.2007. godine pa do isplate

- 129,42 kune od 2.10.2007. godine pa do isplate

- 130,15 kune od 2.11.2007. godine pa do isplate

- 109,17 kune od 2.12.2007. godine pa do isplate

- 111,47 kune od 2.1.2008. godine pa do isplate

- 66,52 kune od 2.2.2008. godine pa do isplate

- 36,72 kune od 2.3.2008. godine pa do isplate

- 7,28 kune od 2.4.2008. godine pa do isplate

- 76,34 kune od 2.5.2008. godine pa do isplate

- 95,51 kune od 2.6.2008. godine pa do isplate

- 74,56 kune od 2.7.2008. godine pa do isplate

- 116,32 kune od 2.8.2008. godine pa do isplate

- 106,93 kune od 2.9.2008. godine pa do isplate

- 65,69 kune od 2.10.2008. godine pa do isplate

- 18,96 kune od 2.12.2008. godine pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. godine do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31.7.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.813,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. od 14. srpnja 2026. godine pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio dana 27. svibnja 2019. godine tužbu u kojoj navodi da je dana 25.10.2006. godine kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu sa tuženom pod brojem 2402006-1031262160 /51401652-5103220500 dok je KG RG ugovor potpisala kao sudužnik, a KG kao založni dužnik koji je založio nekretnine iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Ugovor je sklopljen na iznos od 58.640,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a što je regulirano člankom 2. Kredit je prema ugovoru trebalo vratiti u 216 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. Člankom 7. ugovoren je način vraćanja u 216 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti iznose 521,98 CHF. Ugovorena je valutna klauzula na način da povrat obveza iz ugovora i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknada i drugi eventualni troškovi obračunavaju se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa Banke. Člankom 8. ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,250% koja se obračunava proporcionalnom metodom. Ugovorena je također i naknada u čl. 10. Ugovora kako na obradu kredita, tako i u slučaju prijevremenog povrata kredita u kojem slučaju Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata. Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić dana 27. listopada 2006. godine pod brojem OU-462/06. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je sa početnih 8,25% godišnje više puta mijenjana tako da je anuitet od 521,98 CHF mijenjan 1.5.2009. godine na 553,03 CHF jer je kamatna stopa povećana na 9,20% a od 1.11.2011. godine kamatna stopa je pala na 8,85% te je mjesečni anuitet iznosio 542,89 CHF. Od 1.8.2014. godine banka je snizila kamatnu stopu na 8,843% pa je i anuitet snižen na 542,72 CHF, a od 1.2.2015. godine kamata je snižena na 8,831% te je anuitet iznosio 542,45 CHF. Takovom jednostranom promjenom kamatne stope došlo je do povećanja otplatne rate na štetu tužitelja, a kako je ugovorena valutna klauzula to se mjesečna rata u kunama povećavala i radi rasta CHF na štetu tužitelja, no tužitelj od tuženika nije zaprimio zatraženo izlistanje uplata iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa jer je tužitelju na raspolaganje stavljena dokumentacija izlistanje uplata bez kamatne stope i tečaja, pa iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka. Predlaže da sud od tuženika zatraži potrebnu dokumentaciju radi provođenja knjigovodstvenog vještačenja. 3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, I-tuženik Zagrebačka banka d.d., kao i III. tužena Erste banka, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I- do VII. tuženik Zagrebačka banka d.d. , u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a III. tužena Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Ugovor o kreditu je izmijenjen Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103220500 dana 19.01.2016. godine te je dobio novi broj partije kredita koji glasi 5114180210, no i dalje se radi o istom pravnom poslu nastalom radi stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN/102/2015 te je tužena pozvala tužitelje na zaključenje aneksa radi utvrđenja promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora o kreditu. Prema izračunu konverzije tužitelj je bio u pretplati za iznos od 42.526,09 kn. Obračun za konverziju nije točno izračunat jer tužitelju nije u obzir uzeo pretplatu po valutnoj klauzuli i preplaćene kamate, već je usporedbom kredita u eurima i švicarskim francima. Međutim, iznos pretplate treba obračunati zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, što nije učinjeno i zato je iznos pretplate netočan. Člankom 7. sporazuma pretplata mu nije isplaćena već je od ukupnog zbira budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine od dan konverzije koristi za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti. Međutim, tužitelj smatra kako nije u potpunosti obeštećen tako obračunatom konverzijom niti je ista vraćena na račun ili radi iste smanjena visina dugovanja, već je utvrđenu pretplatu banka dozvolila da tužitelj koristi za 50% budućih anuiteta dok ne obračuna sva pretplata koja je korištena samo u ½ visine mjesečnih rata tako da je tužitelj kreditirao buduće rate koje su u sebi sadržavale kamate, umjesto umanjenja glavnice i otpis kamata. Konverzijom tužitelj nije u potpunosti obeštećen već samo djelomično jer prema izračunu tužitelj je s osnove više plaćenih anuiteta radi povećanja kamatne stope platio više 10.818,36 kn, koje treba uvećati za zakonsku zateznu kamatu od uplate svakog neosnovanog povećanja anuiteta pa do isplate. Po osnovi valutne klauzule koja je kolektivnom presudom proglašena ništetnom pretplatio je 50.856,25 kn koje također treba uvećati za zakonsku zateznu kamatu od svakog iznosa pretplate pa do isplate. Iz tog proizlazi da je ukupno tužitelj do dana 30.09.2015. godine platio tuženiku bez valjane pravne osnove iznos od 61.674,61 kn, na što treba dodati i obračun zakonske zatezne kamate od uplate svakog neosnovano naplaćenog iznosa pa do isplate, dok mu je konverzijom utvrđena pretplata u iznosu 42.526,09 kn, koja mu nije vraćena po obračunu, već je ista korištena tijekom slijedećih mjeseci za otplatu polovice anuiteta. Tu se jasno vidi razlika od 19.148,52 kn koja nije istome priznata, a na koju se svakako treba dodati i zakonska zatezna kamata. Iz tih razloga tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te tražiti povrat svega što je platio po osnovi istih ništetnih odredbi jer konverzijom nije u potpunosti obeštećen. Na te okolnosti tužitelj predlaže da se provede knjigovodstveno vještačenje na način da se od početnog iznosa kredita koji je tužena stavila na raspolaganje tužitelju u kunama uz ugovorenu početnu kamatnu stopu izvrši obračun svakog posebno anuiteta kako radi povećanja kamatne stope, tako i radi povećanja valute u kojoj je kredit ugovoren, a radi se o ništetnoj odredbi ugovora. Tužitelj smatra da samim time što je sklopljen Aneks ugovora br. 1. na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 25.10.2006. izmijenila u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćena glavnice kredita te je postignut sporazum ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, te na bazi toga traži povrat preplaćenog iznosa. Tužitelj drži da nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO). Tužitelj stoga drži da sukladno revizijskoj odluci Rev.2868/2018 i presudi Suda EU C -118/17 od 14. ožujka 2019. godine ima pravni temelj za traženje pretplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule kao i ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi u periodu kada je bila veća od početno ugovorene visine kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO -a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP -a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet (521,98 CHF) plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta + ostatak glavnice plaćen po istom tečaju upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

12. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu kojom će utvrditi kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 25. listopada 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stupu i valutnu klauzulu, te naložiti tuženiku da tužitelju na ime preplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 10.818,36 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini plaćeni iznos anuiteta do isplate, te na ime preplate po ništetnoj valutnoj klauzuli iznos od 38.617,57 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini plaćeni iznos anuiteta do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava u cijelosti osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Kako sam tužitelj navodi, tužitelj i tuženik su dana 19. siječnja 2016. godine sklopili Aneks ugovora o kreditu broj 51033553102 kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužitelj kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tuženika je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na 30. rujna 2015. godine i s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu što je tužitelj prihvatio. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je odlučio da li će to prihvatiti ili ne te se slobodnom voljom odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom. Zaključno tuženik navodi da je sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu riješeno pitanje iznosa koji su možebitno preplaćeni radi eventualnog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita. Tuženik ističe prigovor zastare jer je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari jer se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu da je tužitelj plaćanja vršio po uvećanim anuitetima U odnosu na navode tužitelja vezane za valutnu klauzulu tuženik ukazuje da je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, te su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tuženik naglašava da je i visoki trgovački sud istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke. Upravo radi toga potrebno je utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja kreditnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute i upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute – švicarskog franka. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, da mu je pojašnjen pojam valutne klauzule. Kako prilikom sklapanja ugovora tako i u brošurama Erste banke – stambeni krediti koje su potencijalni korisnici kredita dobivali u banci. Također u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz švicarski franak. Tužena nije ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te trpi isti tečajni rizik. Zaključno tuženik ističe da je tužitelj kao i svi potrošači bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa se ne može smatrati da bi te odredbe kredita bile nepoštene jer ne predstavljaju nerazumljivu odredbu, naprotiv jasne su lako uočljive i razumljive, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Što se tiče ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da se ne radi o nepoštenoj odredbi, te da je tužitelju kroz ZPK pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna. Deklaratorno zaštita koju tužitelj traži usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. S toga se deklaratorni tužbeni zahtjev ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno zakonu o potrošačkom kreditiranju i zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i ukoliko bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbe o valutnoj klauzuli bio tuženiku dužan vratiti svaki otplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.869,34 kune zajedno sa zateznim kamatama. Također sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine s tražbinom tužitelja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Potražuje trošak.

3. Podneskom od 3. ožujka 2022. godine, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, te zatražio ukupnu isplatu na ime preplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli u iznosu od 39.095,95 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. godine pa do isplate.

4. Drugostupanjskom odlukom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-12/2023- 3 od 28. svibnja 2025. ukinuta je ovosudna prvostupanjska presuda posl br. P- 488/2019-47 od 18. kolovoza 2022. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu s uputom da u ponovnom postupku prvostupanjski sud sasluša predloženog svjedoka po tuženiku na sve bitne okolnosti radi utvrđenja je li se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora za koji se traži utvrđenje ništetnosti, na koji način se pregovaralo, koje obavijesti u pogledu parametara promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF su dane tužitelju i na koji način je li bio upoznat sa povećanim rizikom zaključenja ugovora u kojem se glavnica veže uz CHF, odnosno jesu li mu pružene sve bitne i odlučne informacije da bi mogao sagledati sve rizike posla kojeg zaključuje te ako jesu, na koji način te da nakon toga i ocijene iskaza saslušanog svjedoka te tužitelja u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a donese novu na zakonu utemeljenu odluku.

5. Na ročištu od 14. listopada 2025. tuženik po punomoćniku je izjavio da odustaje od dokaznog prijedloga-saslušanje svjedoka zaposlenika tuženika AG, zbog čega isti nije saslušan u nastavku postupka.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 19. svibnja 2005. godine /11-25/, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. godine /26-30/, pregled prometa /31-35/, otplatni plan /36-40/, dopisi tuženika /41-43/, otplatni plan /45-46/, izračun preplaćene kamate i obračunate tečajne razlike /47-53/, obrazac za prihvat izračuna /65/, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marineli Vuković /203-211/, saslušao je tužitelja ĐG /283/, saslušan je vještak Marinela Vuković /287/, pročitana je dopuna nalaza i mišljenja /289-295/.proveden je dokaz saslušanjem tužitelja /238/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za ekonomiju, računovodstvo i financije Marinele Vuković iz Križevaca: /65/, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marineli Vuković nalaz /203-211/, iskaz /287/ i dopuna nalaza i mišljenja /289-295/

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP) sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Tijekom ovog postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 25.10.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006 - 10313262160/51401652-5103220500 temeljem kojega je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 58.640,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom u roku od 216 mjeseci. Nadalje nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ovim ugovorom ugovorili redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,250%, a mijenjat će se u skladu s važećim odlukama banke. Također je nesporno da je ovim ugovorom ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima od 521,98 CHF obračunato po srednjem tečaju banke za CHF na dan, te da je moguća promjena iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja. Nadalje, među strankama je nesporno da su dana 19.1.2016. godine sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15) konverzija - kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Nadalje nesporno da je kredit pretvoren u kredit prema kunskoj protuvrijednosti eura odnosno umjesto izračuna u francima banka je svoju tražbinu po kreditu pretvorila u tražbinu u eurima, dok je kamatna stopa ostala promjenjiva.

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu dana 27.07.2006. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača /"Narodne novine" br. 93/03 – dalje ZZP/03 čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu.

9. Tužitelj OG saslušan kao stranka /283/ iskazao je da je dobivao plaću na tekući račun tuženika i kada mu je trebao kredit za renoviranje kuće obratio se tuženiku u Poslovnici u Križevcima i zatražio kredit. Objašnjeno mu je i predočeno da je najpovoljniji kredit u švicarskim francima, nije mu bilo poznato da li je švicarski franak stabilna valuta ili nije povjerovao je da je to za njega najpovoljniji kredit. U prvo vrijeme je sve bilo uredu, a onda je rata počela rasti. Ne sjeća se da li ga je banka o tome obavještavala, nitko mu nije objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa. Sjeća se da ga je banka pozvala radi konverzije kredita u eure. Ne zna da li bi se odlučio na sklapanje ugovora da je znao da će tečaj biti nestabilan i da će mu ra te rasti. Nije mu poznato što točno znači valutna klauzula, isto tako pojam promjenjive kamatne stope mu nije bio jasan, nije mu objašnjeno na koji način i temeljem čega će se stopa mijenjati.

10. Dakle, očito je da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ovog ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin /po zanimanju vozač i strojobravar/ pristupio sklapanju pravnog posla bez posebnog znanja o financijsko- bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem s obzirom da je isti bankarska institucija koja se bavi između ostalog i plasiranjem kredita potrošačima. Odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi kojima se definira da će se kamata mijenjati sukladno odluci banke nije određena a niti odrediva te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer prosječan potrošač ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kada i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, međutim jasno je da ista ovisi isključivo o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja ovdje tuženika bez istovremeno preciziranih i određenih uvjeta promjenjivosti iste.

11. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od službenice tuženika a to je da se kamatna stopa neće znatno mijenjati. Tužitelju nije na valjan i razumljiv način bio objašnjen postupak formiranja kamatne stope odnosno isti nije raspolagao osnovnim parametrima po kojima bi mogao zaključiti kakvo će biti kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, odrediva pa i razumljiva, a isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak CHF odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj kao prosječni građanin nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF te da će doći tijekom otplatnog razdoblja do znatnog porasta tog tečaja, a s time posljedično i do znatnog povećanja mjesečnog anuiteta i u tom dijelu oslonio se na sugestije službenice tuženika koja mu je rekla da su švicarski franci stabilna valuta i da neće rasti.

12. Dakle, sud prihvaća iskaz tužitelja da mu je u banci prikazano da je to vrlo povoljan kredit odnosno najpovoljniji kredit za njega, te da istovremeno nije bio upozoren na rizike vezane za promjenjivu kamatnu stopu i eventualni porast tečaja franaka.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nada lje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima poslovni broj: 26 Gž-324/2020-3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a. Obzirom na sve naprijed izneseno sud smatra da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika a vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene, pa prema tome i ništetne, a kao je to već utvrđeno i u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine. Nadalje, ovaj sud smatra da je prigovor zastare neosnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe zastara prekinuta i počela je ponovno teći pravomoćnošću presude po kolektivnoj tužbi dakle 14. lipnja 2014. godine. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev- 2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio je shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO-a/ i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Također treba istači da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

14. Nesporno je da su stranke dana 19.1.2016. godine sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju /"Narodne novine" 102/15/ - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

15. Tuženik je ponudom konverzije postupao sukladno naprijed navedenom zakonu koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a kojim je propisana konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je korisnik kredita u EUR. Tužitelj postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev u kojem traži da mu tuženik vrati ukupan iznos od 51.644,23 kune zajedno s pripadajućom kamatom od dana 1. listopada 2015. godine smatrajući da sklapanjem dodatak ugovoru od 29.02.2016. godine s tuženikom nije u potpunosti obeštećen. Radi se o sporazumu koji je tuženiku nametnut temeljem zakona što i sam tuženik navodi u tekstu sporazuma. Tuženik je u izračunu konverzije i dalje koristilo ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da je umjesto promjenjive kamatne stope na protuvrijednost CHF valute obračunavao kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite u valutnoj klauzuli EUR. Iz tog razloga izvršenom konverzijom tužitelj nije u cijelosti obeštećen, međutim ovakav sporazum je sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u oglednom postupku Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine valjan bez obzira što su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. No bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu prema stajalištu Vrhovnog suda izraženom u naprijed navedenoj odluci tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, a prema tome tužitelj ima i pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom. Navedeno shvaćanje u skladu je i s presudom suda Evropske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine /presuda O i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima kojim daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluga stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. Sud smatra da se tužitelj konverzijom nije odrekao zahtjeva koje ima temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu jer konverzija ne može proizvesti učinak smanjene zajamčene zaštite potrošača i pravo na potpunu restituciju odnosno obeštećenje. Sklapanje Sporazuma o konverziji moglo bi prouzročiti odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat njegovog slobodnog i informiranog pristanka. Prilikom konverzije tuženik primjenjuje kamatnu stopu na kredit u eurima koja je također promjenjiva i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti. Također činjenica je da u trenutku potpisivanja sporazuma o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena pa je jasno da tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome nije dao informiran i slobodan pristanak pa se time nije ni odrekao učinka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom.

16. Sud je u ovom postupku odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marineli Vuković dipl. oec. iz Križevaca, a kako bi utvrdio preplatu kredita s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

17. Vještak Marinela Vuković je na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu izradila pisani nalaz i mišljenje /list 203-211/ te istim utvrdila sve uplate tužitelja po predmetnom kreditu tijekom godina otplate istoga, nadalje utvrdila je preplaćene kamate u iznosu od 10.818,36 kuna i preplaćene tečajne razlike u iznosu od 50.856,25 kuna. Radi se o iznosima koje tužitelj ne bi platio tuženiku da nije bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF.

18. Kako prilikom izrade nalaza i mišljenja vještakinja nije uzela u obzir Aneks ugovora odnosno konverziju izradila je dopunski nalaz i mišljenje /list 289-295/.

19. Dopunskim vještačenjem vještakinja je utvrdila kako nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1.10.2015. godine do isplate tužitelju iznosi 39.095,95 kuna.

20. U svom očitovanju na nalaz i mišljenje vještakinje /list 298-300/ tuženik je naveo da je vještak u dopuni nalaza i mišljenja svojim očitovanjem i analizom provedbe konverzije potvrdila kako je konverzija na temelju koje su tužitelj i tuženik sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 19.1.2016. godine provedena u potpunosti u skladu s kongentnim odredbama Glave IV Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju /"Narodne novine" 102/15/. Tuženik navodi da vještak potvrđuje njegovo stajalište da je sklapanjem Aneksa ugovora došlo do uređenja ugovornog odnosa među strankama i da je time riješena problematika predmetnog postupka, te da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

21. Sud je ovakav nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio jer smatra da je izrađen nepristrano i objektivno od stručne osobe po pravilima struke na temelju vjerodostojne dokumentacije.

22. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer su njihovi odnosi regulirani sklapanjem Aneksa ugovora sud smatra da je ovakav prigovor neosnovan, a isto proizlazi i iz mišljenja Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita i to iz razloga što sklapanjem Aneksa ugovora nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim uvjetima koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. U konkretnom slučaju konventiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom ugovora nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti, a koju je sud utvrdio u toč. I/ izreke ove presude u odnosu na ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji preplatio tuženiku iznos od 39.095,95 kune to mu je tuženik dužan isplatiti navedeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. godine /slijedećeg dana od dana izračuna konverzije/ pa do plateži sve u roku od 15 dana.

24. Nadalje sud je odbio tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan.

Tuženik navodi da ukoliko sud nađe ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli tada izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.869,34 kune zajedno sa zateznim kamatama. Radi se o prebijanju u parnici odlukom suda budući da je prigovorom radi prebijanja tuženik istaknuo prema tužitelju postojanje svoje tražbine pa se takvo prebijanje vrši tek odlukom suda koja ima konstitutivno značenje ako sud utvrdi postojanje tražbine obiju stranaka. Sud smatra da ne postoji potraživanje tuženika s obzirom da tužitelj plaćanjem manjih anuiteta od početnog radi s osnova razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja nije ništa stekao bez pravne osnove odnosno nije stekao nikakvu korist na teret i štetu tuženika.

25. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužitelj koji u ovoj parnici uspio u cijelosti, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištima 17.9.2019. godine, 10.9.2020. godine, 8.9.2021. godine, 8.12.2021., 10.5.2022. 14. 10. 2025. godine od po 100 bodova /Tbr. 9. toč. 1. OT i 54 OT /, trošak očitovanja na nalaz vještaka 100 bodova /Tbr. 8. toč. 1. OT i 54 OT /, trošak očitovanja na dopunu nalaza 100 bodova /Tbr. 8. toč. 1. OT i 54 OT /, zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude od 18. kolovoza 2022. 50 bodova /Tbr. 9. toč. 3. OT i 54 OT /, što iznosi 950 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 1.900,00 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 475,00 eura, trošak knjigovodstvo-financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 71,00 eura, na presudu u iznosu od 35,90 eura, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 2.813,71 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 14. srpnja 2026. godine pa do plateža.

26. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 14. srpnja 2026.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).