Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Biograd na Moru, Trg kralja Tomislava 2 A

Poslovni broj: P-2422/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sutkinji Seniji Bušljeti, u pravnoj stvari tužitelja ad.1. UR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice ad.2. NR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Pauli Eškinji, odvjetnici u Biogradu na Moru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa zastupnik po zakonu Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko- upravni odjel, radi brisanja založnog prava, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. srpnja 2026. u prisutnosti osobno tužitelja, punomoćnice tužitelja Paule Eškinje, odvjetnice u Biogradu na Moru i zz tuženice GR, zamjenika u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, na ročištu za objavu presude 17. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Pogrešna je i bez pravne valjanosti uknjižba založnog prava upisana u korist Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, tada Ministarstva pravosuđa, danas Ministarstvo pravosuđa i uprave na teret nekretnine upisane kod Općinskog suda u Zadru, Zemljišnoknjižnog odjela Biograd na Moru, oznake kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ukupne površine 1134 m[2] , na predmetnoj nekretnini upisano pod rbr.16 i rbr.17. na oba redna broja zaprimljeno 07.11.2022. pod brojem Z-33342/2022, na oba redna broja označenog prvenstvenog reda upisa: Z-22511/2017, Z-6875/2020, Z-811/2021 i Z-3488/2021, upisano kao uknjižba, založno pravo, na temelju Rješenja Općinskog suda u Zadru posl.br. 31 Ovr- 1281/2017-2 od 18. rujna 2017. godine, ispravljenog rješenjima istog suda i poslovnog broja od 18. rujna 2018. godine i 11. studenog 2019. godine, a određenog radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja u iznosu od 40.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče kako je to naznačeno u vlasničkom listu predmetne nekretnine i ovršnom rješenju te radi osigiranja troškova ovog postupka osiguranja u iznosu od 1.000,00 kuna, što je tuženik Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti da se provede upis brisanja navedenog založnog prava.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da tužitelju ad.1. UR, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljici ad.2. NR, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.050,77 EUR (tisućupedeset eura i sedamdesetsedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2026., kao dana donošenja ove presude, pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 4. studenog 2024. navodi da su suvlasnici nekretnina oznake kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. U C listu zemljišnoknjižnog uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] da je upisano predmetno založno pravo u korist tuženice, ističući da je predmetni teret pravno nevaljan. Nadalje navode da iz povijesnog zk. izvatka proizlazi da je naslovno tijelo osiguralo svoju tražbinu uknjižnom založnog prava na nekretnini, a koju je tražbinu imalo prema, u tom trenutku, upisanim zemljišnoknjižnim vlasnicima te nekretnine. Međutim, upisani zemljišnoknjižni vlasnici nekretnine nisu bili i stvarni vlasnici o čemu da je naslovno tijelo moralo i trebalo imati saznanja pa osiguranje svoje tražbine nije moglo nikako zahtijevati uknjižbom založnog prava na predmetnoj nekretnini. Tužitelji da su stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine ugovorom od 6. prosinca 2006. sklopljenim s ocem FR, potvrđenim od strane javnog bilježnika Pavla Ratinčevića iz [adresa], broj: OV- 8434/2006 od 12. prosinca 2006. Otac tužitelja da je predmetnu nekretninu stekao kupoprodajnim ugovorom od 11. kolovoza 1971. sklopljenim s HR, TR i MR, a osnovu za upis njegovog prava vlasništva da je ishodio presudom Općinskog suda u Biogradu na Moru, poslovni broj: P-260/90 od 2. svibnja 2000. Tužitelji da su podnijeli prijedlog za pokretanje pojedinačnog ispravnog upisa navedene nekretnine, a kojem prijedlogu je udovoljeno rješenjem Z-33342/2022 od 7. studenog 2022. Prije nego su tužitelji ishodili svoj upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, da je Republika Hrvatska, po Ministarstvu Financija i Zadarskoj županiji, Grada Biograda na Moru, Jedinstvenom upravnom odjelu donijela dva rješenja i to porezno rješenje KLASA: UP/I-410-15/2007-01/01449 od 14. lipnja 2007. i rješenje KLASA: UP/I-410-15/17-01/911 od 19. svibnja 2017. kojim je rješenjima tužitelju UR utvrđen porez na kuće za odmor upravo radi držanja predmetne nekretnine u njegovom vlasništvu. Ističe da je tada Ministarstvo pravosuđa koje je nastupalo u ime i za račun Republike Hrvatske znalo i moralo znati da upisani zemljišnoknjižni vlasnici ZR i ostali nisu bili stvarni vlasnici predmetne nekretnine odnosno da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju pa da onda nije moglo podnositi prijedlog za osiguranje i osiguravati svoju tražbinu predmetnoj nekretnini. Zaključno, predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženica se u odgovoru na tužbu od 15. studenog 2024. usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je tuženica postupala u dobroj vjeri, pri tome poštujući načelo upisa u zemljišne knjige na temelju kojeg je i stekla založno pravo na predmetnim nekretninama. Smatra da se vlasništvo tužitelja stečeno temeljem isprave (kupoprodajnog ugovora) ne može suprostaviti pravu tuženice koja je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisala svoje pravo dok još pravo koje je navodno stečeno temeljem kupoprodajnog ugovora nije upisano u zemljišnoj knjizi. Nadalje, ističe da u trenutku kad je tuženica zatražila upis založnog prava ( 5. rujna 2017.) nije postojao nikakav vidljiv upis ( zabilježba, predbilježba) u korist tužitelja, a niti njihovog pravnog prednika VR, pa sama činjenica da su tužitelji zatražili provedbu kupoprodajnog ugovora pokretanjem pojedinačnog ispravnog postupka tek nakon 13 godina, tada da ne može biti govora o nevaljanom opterećenju založnim pravom predmetnih nekretnina u korist tuženice. U odnosu na navode tužitelja da je mu je utvrđen porez na kuću za odmor upravo radi držanja predmetne nekretnine u njegovom vlasništvu, tuženica ističe kako porezno rješenje ne može biti dokaz o pravu vlasništva, obzirom da tuženica (sve i da su drugačije okolnosti odnosno da riječ o Ministarstvu financija, a ne Ministarstvu pravosuđa i uprave u konkretnom slučaju) nije ni dužna istraživati izvanknjižno stanje, uzimajući u obzir pritom činjenicu kako je za stjecanje prava vlasništva nekretnine, osim javno ovjerovljene privatne isprave, odnosno ugovora o kupoprodaji, kao temelja stjecanja, nužan i način (modus) stjecanja, a to je uknjižba u zemljišnu knjigu, sukladno čl. 120. st. 1. ZVDSP, s time da tužiteljici pod 2) NR nije ni utvrđen porez na kuću za odmor. Imajući u vidu sve navedeno, pa i činjenicu da je u trenutku uknjižbe založnog prava na predmetnim nekretninama (na temelju Rješenja Općinskog suda u Zadru posl. br. Ovr-1281/2017 od 18. rujna 2017.) nije bilo drugih vidljivih zabilježbi, predbilježbi u odnosu na predmetne nekretnine, to tuženica ističe kako tužitelji ne mogu dovoditi pitanje savjesnost i poštenje tuženice da je znala odnosno morala znati da predmetne nekretnine ne predstavljaju vlasništvo upisanih zk vlasnika – njihovih pravnih prednika. Zaključno, predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. U dokazne svrhe sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem: povijesni prikaz zk. izvatka zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list spisa 6-27), kupoprodajni ugovor zaključen između OR, TR i ČR kao prodavatelja te FR, kao kupca dana 11. kolovoza 1971. (list spisa 28-29), ugovor o darovanju zaključen između VR, kao darovatelja te UR i NR, kao daroprimatelja dana 6. prosinca 2006., ovjerenog od strane javnog bilježnika Pavla Ratinčevića, broj ovjere OV-8434/2006 ( list spisa 30-31), rješenje Općinskog suda u Zadru, posl.br. Z- 33342/2022 od 7. studenog 2022. ( list spisa 33-36), Porezno rješenje Ministarstva Financija, Porezne Uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostava Biograd na Moru, Klasa: UP/I-410-15/2007-01/01449, Ur.broj: 513-07-13-01/2007-2 od 14. lipnja 2007. ( list spisa 37), Rješenje o porezu kuće za odmor [adresa], Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-15/17-01/911, UR.BROJ:2198/16-03-01/01-17-1 od 19. svibnja 2017. ( list spisa 38), rješenje Ureda za katastarsko-geodetske poslove, Ispostava Biograd na Moru, Klasa: UP/I-936-02/95- 01/24, UR.BROJ: 2198-06/1-94-4 od 16. veljače 1995. ( list spisa 39-40), Rješenje Uprave za katastar i geodetske poslove Biograd na Moru, Iskaz promjena 43/1992 ( list spisa 41-42), presuda Općinskog suda u Biogradu na Moru, poslovni broj: P- 260/1990 od 2. svibnja 2000. ( list spisa 46-51), preslika zahtjeva za mirno rješenje spora ( list spisa 55-58), izveden je dokaz stranačkim saslušanjem tužitelja (list spisa 95). Izvršen je uvid u predmete ovog suda, poslovni broj: Ovr-1281/2017, Z- 33342/2022.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da je pogrešna i bez pravne valjanosti uknjižba založnog prava upisanog na teret kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisanog na temelju rješenja ovog suda poslovni broj Ovr- 1281/2017-2 od 18. rujna 2017. ispravljenog rješenjima istog poslovnog broja od 18. rujna 2018. i 11. studenog 2018., što je tuženica dužna priznati i trpjeti brisanje navedenog založnog prava.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su u zemljišnoj knjizi k.o. 7011 k. o. [katastarska općina] kao vlasnici utuženih nekretnina upisani tužitelji, svaki za ½ dijela

- da je založno pravo na predmetnim nekretninama u korist tuženice upisano na temelju rješenja Općinskog suda u Zadru, posl.br. Ovr-1281/2017-2 od 18. rujna 2017. a provedeno rješenjem istog suda Z-22511/2017 od 16. listopada 2017., ispravljenog rješenjima od 11. studenog 2019. i 2. prosinca 2019. ( provedeni pod brojem Z- 6875/2020) te ispravci odnosno dopune rješenja pod brojem Z-811/2021 i Z-3488/2021

- da u vrijeme uknjižbe prisilnog založnog prava u korist tuženice knjižni vlasnici predmetnih nekretnina nisu bili tužitelji, a da su tužitelji postali knjižni vlasnici predmetnih nekretnina, nakon što je na predmetnim nekretninama izvršena uknjižba založnog prava u korist tuženice

- da su se tužitelji u skladu s odredbom članka 186.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), 28. ožujka 2024. obratili nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru (dalje u tekstu: ODO) zahtjevom za mirno rješenje spora, u odnosu na koji zahtjev tuženica nije odgovorila.

7. Između stranaka je sporno je li tuženica bila savjesna u trenutku predmetnog upisa u zemljišne knjige odnosno je li ista znala ili je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi ne odgovora stvarnom stanju tj. da je različito od izvanknjižnog stanja.

8. Uvidom u kupoprodajni ugovor zaključenog između OR, TR i ČR kao prodavatelja te FR, kao kupca dana 11. kolovoza 1971. (list spisa 28-29) razvidno je da prodavatelji prodaju i predaju u posjed kupcu nekretninu kat. čest. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

9. Uvidom u ugovor o darovanju zaključenog između VR, kao darovatelja te UR i NR, kao daroprimatelja dana 6. prosinca 2006., ovjerenog od strane javnog bilježnika Pavla Ratinčevića, broj ovjere OV-8434/2006 (list spisa 30-31) razvidno je da su predmet ugovora nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] i dio kat. čest. [katastarska čestica] stare izmjere koje odgovaraju kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] s izgrađenom stambenom zgradom i to svakom za ½ dijela.

10. Uvidom u rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe Biograd na Moru, poslovni broj Z-33342/2022 od 7. studenog 2022.( list spisa 33-36) razvidno je da se ispravlja zk. stanje u pogledu predmetnih nekretnina na način da se briše pravo vlasništva s imena svih upisanih zk. vlasnika i to s imena: ZR pok. ČR, RR. ČR, KR. ČR, ČR, OR pok. U, OR pok. U ČR, ČR, BR i PR, uz uknjižbu prava vlasništva u korist UR i NR za ½ dijela.

11. Uvidom u porezno rješenje Ministarstva Financija, Porezne Uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostava Biograd na Moru, Klasa: UP/I-410-15/2007-01/01449, Ur.broj:

513-07-13-01/2007-2 od 14. lipnja 2007. ( list spisa 37) razvidno je da je prvotužitelju kao poreznom obvezniku utvrđen za 2007. godinu porez na kuću za odmor u [adresa], kao i Rješenjem o porezu na kuće za odmor [adresa], Jedinstvenog upravnog odjela, Klasa: UP/I-410-15/17- 01/911, Ur.broj: 2198/16-03-01/01-17-1 od 19. svibnja 2017. ( list spisa 38).

12. Uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Biogradu na Moru, poslovni broj: P-260/1990 od 2. svibnja 2000. ( list spisa 46-51) razvidno je da je točkom I. izreke presude utvrđeno da je tužitelj VR stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odnosno stare izmjere kat. čest. [katastarska čestica] i dio kat. čest. [katastarska čestica]. Ujedno je točkom II. odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev OR TR i MR usmjeren na utvrđenje ništavim kupoprodajnog ugovora zaključenog 7. listopada 1971. ovjerenog kod Općinskog suda u Zadru između tužitelja TR, MR i HR, kao prodavatelja i VR kao kupca ½ kat. čest. [katastarska čestica] u površini od 105 m[2] k. o. [katastarska općina].

13. Tužitelj ad.1. UR je u stranačkom iskazu (list spisa 42) naveo da je njegov pok. otac VR predmetnu kuću na adresi u [adresa] kupio 1971. godine od HR i ostalih od kada se nalaze u posjedu. U to vrijeme formalno upisani vlasnik u zemljišnim knjigama je bila Republika Hrvatska kao i na ostalim nekretninama na području [adresa]. Pokojni otac je vodio sudske postupke u kojima je uvijek uspijevao. 2018. godine prilikom izmjere u Satnici da je saznao da je kao upisani vlasnik IR i svi ostali s kojima je otac ranije sklopio kupoprodajni ugovor. Po tom saznanju 2018. godine su pokrenuli pojedinačni ispravni postupak nakon čega su se sestra i on upisali kao vlasnici kuće, misli da je to bilo 2022. godine. Nikada da nisu dobili poziv za obnovu zemljišne knjige niti su imali saznanja da je u tijeku obnova zemljišnih knjiga. Od kupoprodajnoga ugovora 1971. godine redovno podmiruju sve troškove i obaveze za ovu kuću, a od 1990. godine kad je uveden porez na nekretnine podmiruju i porez na nekretnine.

14. Tužiteljica ad.2. NR se u stranačkom iskazu u cijelosti pridružila navodima prvotužitelja.

15. Odredbom članka 119. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17., dalje u tekstu: ZVDSP), propisano je se vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije, dok je odredbom članka 120. stavka 1. ZVDSP propisano se vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

16. Odredbom članka 122. stavka 1. ZVDSP-a propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, dok je stavkom 2. propisano da je stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

17. Nadalje, odredbom članka 8. stavka 2. Zakona o zemljišnim knjigama ( „ Narodne novine 91/1996. i dr.“) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu članka 8. stavka 3. ZZK stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje

18. Prije svega za navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje da predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

19. U konkretnom slučaju nije sporno da su u trenutku upisa prisilnog založnog prava (28. rujna 2017.) u korist tuženice na predmetnim nekretninama u zemljišnoj knjizi bili upisani kao vlasnici: ZR. ČR, RR, KR pok. ČR, OR pok. U ČR, ČR, OR, PR i PR N, a ne tužitelji. Međutim, u tom trenutku tužitelji su bili izvanknjižni vlasnici predmetnih nekretnina koje su stekli darovanjem od oca pok. VR temeljem prednje citiranog darovnog ugovora zaključenog 6. prosinca 2006., a njihov pravni prednik kupoprodajnim ugovorom od 11. kolovoza 1971. zaključenim sa zk. suvlasicima HR, TR i MR koja mu je predana u posjed. U konačnici pravni prednik tužitelja je ishodio pravomoćnu presudu, posl.br. P-260/1990 od 2. svibnja 2000. kojom je stekao osnov za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

20. U postupku nije bilo sporno da su tužitelji tek 2019. podnijeli prijedlog za pokretanje pojedinačnog ispravnog upisa na predmetnim nekretninama, iako su raspolagali prednje citiranim ugovorom o darovanju zaključenog 2006., ugovorom o kupoprodaji zaključenog 1971. te konačno pravomoćnom presudom, P-260/90 od 2. svibnja 2000. jer se u smislu odredbe čl. 120. st. 1. ZVDSP vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. Tim postupanjem odnosno nepostupanjem preuzeli su rizik da određena prava na predmetnim nekretninama stekne treća osoba. Međutim, na tužiteljima je teret dokaza da je tuženica znala odnosno da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga da je izvanknjižno stanje za predmetne nekretnine drugačije od knjižnog stanja te da je tuženica postupala nesavjesno prilikom podnošenja prijedloga za zasnivanje prisilnog založnog prava.

21. U skladu s prednje citiranim odredbama članka 122. st.1. ZVDSP i čl. 8. st. 3. ZZK zaštitu svojeg povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prigodom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Dobra vjera je neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog. Pri tome valja reći da je stjecatelj postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kada je stavio prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

21.1. Međutim, stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je isti makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvanknjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog, ili ako je isti, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnosti morao posumnjati da postoji ta razlika.

21.2. U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je Ministarstvo financija- Porezna uprava, Područni ured Zadar, dakle državno tijelo tuženice koje ima javne ovlasti nesporno za istu predmetnu nekretninu utvrdilo prvotužitelju poreznu obvezu s osnove poreza na kuće za odmor ( list spisa 37), dok je s druge strane tuženica putem Općinskog državnog odvjetništva zatražila upis založnog prava radi osiguranja tražbine prema bivšem zemljišnoknjižnom suvlasniku predmetne nekretnine. Nadalje, iz izvedenih dokaza proizlazi da je prvotužitelju tijekom 2017. od strane nadležnog tijela Zadarske županije ponovno utvrđena obveza plaćanja poreza na kuće za odmor upravo za predmetnu nekretninu. Stoga se ne radi o izoliranom podatku sadržanom u jednoj poreznoj evidenciji, nego o višegodišnjem postupanju tijela javne vlasti kojim je tužitelj evidentiran kao osoba koja ima određeni pravni odnos prema predmetnoj nekretnini.

21.3. Cijeneći navedene okolnosti, po ocjeni ovog suda tuženica se prilikom stjecanja založnog prava nije mogla s uspjehom pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer je mogla imati dovoljno razloga za posumnjati da je ono što je upisano u zemljišne knjige glede predmetnih nekretnina nepotpuno ili različito od izvanknjižnog stanja. Naime, prema vlastitim službenim evidencijama kojima je raspolagala putem svojih tijela državne uprave, tuženica je još od 2006. godine putem svog nadležnog tijela raspolagala službenim podacima koji su upućivali da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju odnosno da je glede predmetne nekretnine došlo do promjene izvanknjižnog vlasništva, o čemu je najkasnije saznala prilikom utvrđivanja porezne obveze tužitelju nakon sklapanja ugovora o darovanju. Pritom nisu osnovani navodi tuženice da porezno rješenje nije dokaz prava vlasništva jer sud ne temelji zaključak o vlasništvu tužitelja na poreznom rješenju, već navedeno rješenje cijeni kao dokaz da je Republika Hrvatska putem svojih nadležnih tijela raspolagala službenim podacima o pravnom poslu kojim je prvotužitelj stekao predmetnu nekretninu te o njegovom višegodišnjem pravnom odnosu prema istoj. Nadalje, nisu osnovani ni navodi tuženice da je riječ o Ministarstvu pravosuđa, a ne o Ministarstvu financija, jer prema Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o sustavu državne uprave, tijela državne uprave predstavljaju jedinstven sustav državne vlasti te su dužna međusobno surađivati radi jedinstvene primjene zakona i djelotvornog obavljanja poslova.

21.4. Prednje iznijeto prozlazi iz članka 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske kojim se jamči pravo vlasništva, kao i članka 1. Protokola br.1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se svakom jamči pravo na mirno uživanje vlasništva. Dakle, država ne može posljedice vlastite neusklađenosti između službenih evidencija i postupanja svojih tijela prebacivati na građanina koji je uredno prijavio stjecanje nekretnine te izvršavao porezne obveze koja su mu upravo državna tijela utvrđivala u odnosu na istu nekretninu. U protivnom, značilo bi da se Republika Hrvatska istodobno kroz jedno svoje tijelo poziva na podatke iz službenih evidencija, a kroz drugo tvrdi da za iste podatke nije znala, što je protivno Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava pojedinca na mirno uživanje njegove imovine.

22. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud drži osnovanim tužbeni zahtjev u cijelosti, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Na temelju članka 154. stavka 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.; dalje - Tarifa), tuženica je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer su tužitelji u cijelosti uspjeli u sporu.

23.1. Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe - 100 bodova (Tbr. 7.t.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od: 11. veljače 2025. i 9. srpnja 2026. (Tbr. 9.t.1. u vezi Tbr. 7.t.1. Tarife), za sastav podneska od 11. veljače 2025. -100 bodova (Tbr. 8.t.4. Tarife u vezi sa Tbr. 7.t.1. Tarife). Dakle tužiteljima je ukupno priznato 400 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) iznosi 800,00 EUR, uvećano za iznos PDV od 25 % iznosi 1.000,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 50,77 EUR. Dakle, tužitelju je ukupno priznati trošak u iznosu od 1.050,77 EUR.

23.2. Dakle, tužiteljima je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 1.050,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od donošenja ove presude (17. srpnja 2026.) pa do isplate, u skladu s odredbom članka 151. stavka 3. ZPP-a, po stopi određenoj u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.). Slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

Biograd na Moru, 17. srpnja 2026.

Sutkinja

Senia Bušljeta

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od prvog idućeg dana od dana njezine objave (čl. 335. st. 7. do 10. ZPP-a). Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud ( čl. 348. ZPP- a).

Dostavna naredba:

- tužitelju po punomoćniku Pauli Eškinja, odvjetnici u Biogradu na Moru

- tuženici po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko – upravni odjel (na broj: P-DO-273/2024).