REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1580/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LA, Kula Norinska, Nike Jerkovića-Prime 26, OIB: [osobni identifikacijski broj], po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 53056966535 zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u OD Žurić & partneri d.o.o., radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Frane Bazine, odvjetnika, dana 17. srpnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

I. Odredba članka 5.3. KAMATNA STOPA / NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 96294/05 od 30.11.2005. godine zaključenog između tužitelja LA, L Norinska, Nike Jerkovića-Prime 26, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 koja u čl. 5.3. glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka od 981,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2026. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. (dalje tuženik) su dana 30.11.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 96294/05, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.100,00 CHF prema prodajnom tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Člankom 5.3. KAMATNA STOPA / NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 203,73 EUR (0,50% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 5.3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom svega navedenog, a prema zahtjevu iz tužbe tužitelj potražuje utvrđenje ništavim točke 5.3. glasi kojim je ugovoreno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a da se korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, kao i da mu tuženik naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 78582/05 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Nedostatak pravnog interesa; b. U odnosu na odlučne činjenice; c. Potraživanje tužitelja je u zastari; d. O naknadi za administraciju kredita; e. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; Tuženik će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga. a. Tuženik prije očitovanja na navode u tužbi ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenjem tužbe na utvrđenje. Naime, tužbeni zahtjev postavljen je na utvrđenje ništetnom naknade za obradu kredita, ali bez tužbenog zahtjeva za isplatu ili povrat iznosa plaćene naknade. Tuženik ističe kako tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje. Naime, člankom 187., stavak 2. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 155/2023, dalje u tekstu „ZPP“) određeno je da se tužba na utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, tužitelj za podnošenjem tužbe na utvrđenje mora učiniti vjerojatnim postojanje pravnog interesa upravo za pravnu zaštitu koje pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje. Tužitelj u tužbi ne dokazuje postojanje pravnog interesa za puko utvrđenje odredaba Ugovora o kreditu ništetnim već samo nabraja razloge zbog kojih su navedene odredbe ništetne. Međutim, parnični postupak tužitelj nije ovlašten voditi ako rezultat postupka za njega ne bi predstavljao neki opravdan interes pa je predmetnu tužbu potrebno odbaciti. Nadalje, tužitelju ne pripada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje zato što bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom. U sklopu eventualnog postupka koji bi tužitelj inicirao kondemnatornom tužbom za isplatu odnosno povrat po eventualno „ništetnoj“ odredbi, tužitelj bi mogao ishoditi odluku suda o navodnoj ništetnosti spornih Ugovornih odredbi kao odluku o prethodnom pitanju u sporu u kojem bi odluka o glavnom pitanju zavisila o utvrđenju spornih odredbi ništetnima, a sve u skladu s odredbom članka 187., stavka 3. ZPP-a. 2 Tako i Vrhovni sud u svojoj odluci broj Rev 785/1997-2 navodi: „Tužba je u ovoj pravnoj stvari odbačena zbog toga što revident nema pravni interes koji je u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP pretpostavka deklaratorne zaštite. Pravni interes za tužbu za utvrđenje naime, u pravilu ne postoji kad tužitelj može svoje pravo ostvarivati kondemnatornom tužbom, što je revident u posebnoj parnici i učinio.“ Također, Vrhovni sud u odluci broj Rev 1716/1999-2 navodi: „Nije na štetu tužiteljice primijenjena niti odredba čl. 187. st. 2. ZPP kada je povodom žalbe tužiteljice presuda suda prvog stupnja ukinuta, a tužba na utvrđenje odbačena. Ovo stoga što je u kondemnatornoj tužbi sa tužbenim zahtjevom na isplatu novčanog iznosa s naslova jubilarne nagrade sadržana pretpostavka postojanja prava na ovu isplatu, zbog čega u takvoj situaciji, a kada se neko pravo može ostvariti kondemnatornom tužbom, podnošenje deklaratorne tužbe na utvrđenje nije dopušteno, a upravo zbog nedostatka pravnog interesa, kako to propisuje odredba iz čl. 187. st. 2. ZPP. Tako pored mogućnosti ostvarenja nekog prava putem kondemnatorne tužbe, suprotno navodima revizije, deklaratorna tužba nije dopuštena.“ Dokaz: uvid u Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 785/1997-2, od 2.9.1999. uvid u Presudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 1716/1999-2, od 12.9.2000. Budući da utvrđenje ništetnosti odredbe koja je predmet ovog spora može biti samo ostvarivanje povrata plaćene naknade, a da tužitelj takav zahtjev nije postavio, postavlja se pitanje postojanja pravnog interesa da uopće zahtjeva utvrđenje ništetnosti. Osim toga, tužitelj nije dokazao niti da postoji motiv za vođenje ovog postupka jer ni u kojem trenutku tužitelj nije prije vođenja parnice tuženiku ukazao na svoje stajalište o ništetnosti navedene odredbe niti zatražio njenu eventualnu isplatu. Ako je tužitelj imao kakav dodatan interes u vezi s navedenom odredbom kredita, mogao je prije pokretanja parnice mirnim putem zatražiti bilo kakvo postupanje o tuženika. U situaciji kada je tužbeni zahtjev postavljen na način kako to čini tužitelj, tuženik nije niti u mogućnosti postupiti u skladu sa zahtjevom tužitelja i bez provođenja parnice, budući da nije razvidno što tužitelj zahtjeva osim pukog utvrđenja. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe te da je tužitelj ako pokušava ishoditi povrat plaćenog temeljem predmetne naknade istu pravnu zaštitu mogao pokušati ostvariti mirnim putem ili eventualno kondemnatornom tužbom uz prethodno ispitivanje ništetnosti, tužitelj predlaže sudu odbaciti tužbu. Iz navedenog je razvidno i izigravanje odnosno zloporaba parničnih ovlaštenja od strane tužitelja sve kako bi povećao ukupne parnične troškove podnošenjem dodatne tužbe na isplatu nakon vođenja postupka za utvrđenje ništetnosti, a što je sud dužan onemogućiti u skladu s čl. 10 Zakona o parničnom postupku. U odnosu na odlučne činjenice Opreza radi, tuženik će se u nastavku očitovati na navode iz tužbe. Naime, tuženik unatoč tome što spori osnovu tužbenog zahtjeva, ne spori činjenični supstrat koji tužitelj iznosi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovora oko plaćanja iste pa sukladno odredbi čl. 332.a ZPP-a nema potrebe zakazati ročište jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva moguće odlučiti temeljem stanja spisa. Neovisno o navedenom, prema stajalištu tuženika, ispravnom primjenom materijalnog prava na okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi, tužbeni zahtjev je potrebno odbiti iz razloga koje tuženik iznosi u nastavku ovog odgovora na tužbu. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tuženik ovdje napominje i da je Visoki trgovački sud u recentnoj presudi posl. br. Pž 2637/2023 od 9.4.2024. zauzeo novo stajalište koje definitivno dovodi u pitanje doseg zastare restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnih odredbi. U ovoj je presudi VTS istaknuo da iako ima u vidu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti presude kojom je ništetnost utvrđena, zastara restitucijskog zahtjeva ima teći od trenutka kada je došlo do stjecanja na temelju takve odredbe. Tako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2637/2023 od 9.4.2024. utvrđeno slijedeće: „Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.“ Isto tako iznosi i jedan praktičan problem „neograničenog“ sagledavanja instituta zastare pa na str. 11. iste presude stoji: Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku 4 odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Prilog: uvid u Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 2637/2023 od 9.4.2024. Stoga se postavlja pitanje, je li tužitelj zaista mogao čekati još 50 godina da ustane s tužbom i tražiti utvrđenje ništetnosti i povrat plaćenog zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i da takav zahtjev bude usvojen od strane suda? U predmetu u kojem je VTS odlučio ovom presudom tužbeni zahtjev preinačen te je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom upravljenom na isplatu stečenog bez osnove na ime uplata izvršenih temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu koja nije obuhvaćena utvrđenjima iz kolektivne parnice. Stoga je razvidno da se radi o stajalištu koje je neposredno primjenjivo i na predmetni slučaj u kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za administraciju kredita. Dakle, prema najrecentnijoj praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno je da je u zastari kondemnatorni tužbeni zahtjev koji je upravljen na povrat stečenog bez osnove ako tužba nije podnesena u općem zastarom roku ili ako zastara prethodno nije prekinuta deklaratornim tužbenim zahtjevom unutar tog istog roka. Primjenom iznesenog shvaćanja, tužbeni zahtjev tužitelja u ovom predmetu je potrebno odbiti kao neosnovan zbog nastupa zastare. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu kredita uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 0,50 % od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita moglo pregovarati, prvenstveno s obzirom na to da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati 6 informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA- ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje RA prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene – troškovi obrade su opravdani 22. Tužitelj ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita. Naime, notorno je da su prilikom obrade službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita. Samo su neke od tih radnji primjerice: Analiza prikupljene dokumentacije (potvrda o zaposlenju, potvrda o visini prihoda, jamstvo i sl.) Prikupljanje dodatne dokumentacije ako je potrebno Ocjenu prihoda i rashoda klijenta Ocjenu kreditne sposobnosti Ocjenu vjerojatnosti vraćanja kredita te napokon Proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva Prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da se radi o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora. Trenutna praksa i potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika. U presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud navodi da ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da su odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita i prijevremene otplate dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti te da su ih korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta te da nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, samu visinu naplaćene ulazne naknade tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Odluku VSRH, Rev-673/23 (list 4-8 spisa), potvrdu banke o naplati naknade od 27.12.2023. (list 10 spisa), , obračun prijevremene otplate kredita (list 12 spisa), izračun EKS-a i plan za ugovor (list 14-24 spisa), Ugovor o kreditu (list 26-33 spisa), izvadak iz zk za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 26-27 spisa), Brisovno očitovanje od 29.11.2005. (lit 38-39 spisa), izvod iz sudske prakse (list 56-83 spisa), saslušanjem tužitelja (list 85 spisa).

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva dana 30.11.2005. kojim je banka kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kreditu iznos od 63.000,00 CHF obračunate po prodajnom tečaju pravnog prednika tuženika važećim na dan korištenja, za kupnju nekretnine.

6. Člankom 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva nominalna kamata u visini 4,20%, a koja predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita umanjena za 5% i vrijedi do 31.12.2006.. Nakon toga promjenjivat će se kamatna stopa koja na dan 01.01.2007. bila propisana sukladno važećoj odluci banke. Efektivna kamatna stopa iznosi 4,41 %. Kredit se otplaćuje u 240 mjesečnih rata i to 239 u iznosu od 391,01 CHF i jedna u iznosu od 31,74 CHF. Prva dospijeva 10.01.2006. a posljednja 10.12.2025. Sve se plaćaju nastupom roka dospijeća, u pravilu desetog u mjesecu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja važećeg za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze. U članku 15. Ugovora stranke su ugovorile primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja pravnog prednika tuženika te odgovarajućih odredbi Pravilnika o odobravanju kredita građanima. Čl. 5.3. stranke su ugovorile kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

7. Sporno je jesu li naprijed navedena odredba, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorena ulazna naknada, ništetna. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

8. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj navodi kako je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Zagrebu, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 63.000,00 CHF za preuređenje stana. Kredit još nije otplatio u cijelosti, te je isti konvertiran u EUR. U banci mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke, kao i odredbi o ulaznoj naknadi Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora, pa tako niti o odredbi o ulaznoj naknadi. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nije bio upoznat sa odlukama i tarifama banke o načinu određivanja te naknade. Naknada mu je naplaćena iz iznosa kredita ali ne zna u kojem iznosu. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke.

9. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

10. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

11. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu adaptacije stana, a iz samog ugovora je razvidno da je tužitelju isplaćen kredit za tu svrhu.

12. Nadalje iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo ni o kakvoj naknadi za troškove obrade kredita, niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila. Iz iskaza je također vidljivo da je ista naknada naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita, a navedeno proizlazi i iz priložene knjigovodstvene kartice tuženika, pa je slijedom navedenog neosnovan i prigovor tuženika nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe jer tužiteljica nije dokazala da bi naknada bila naplaćena.

13. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 5.3. kojom su stranke ugovorile kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o ulaznoj naknadi.

15. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužitelj ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

16. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba čl. 5.3. kojom su stranke ugovorile kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, a Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene međugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.

18. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

19. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

20. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

21. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužiteljica ovdje nije imala stvarne mogućnosti s obzirom da joj nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio naknadu.

22. Dakle, u situaciji kada se o utuženoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine naknade, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 5.3. ima smatrati nepoštenom, te slijedom toga i ništetnom, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

23. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 5.3. Ugovora o kreditu.

24. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to mu je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 22.04.2026. 200,00 EUR, za pristup na ročište 08.05.2026. 200,00 EUR, za ročište za objavu presude 100,00 EUR ukupno 700,00 EUR uvećano za 25% PDV-a od 175,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP).

25. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz tužbe od 1.327,23 EUR.

26. U odnosu na prigovor naznačenom VPS-u u potpunosti je neosnovan jer je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti, slijedom čega se primjenjuje odredba čl.19. Zakona o sudskim pristojbama kao lex specialis u odnosu na ZPP, a koja propisuje da VPS u slučaju utvrđenja ne može biti manji od 1.328,00 EUR.

27. Tako i recentna sudska praksa: “ Ovo stoga što je, i po stavu ovog suda, prvostupanjski sud, određujući vrijednost predmeta spora pri odlučivanju o troškovima žalitelja, pogrešno primijenio odredbe Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018, 51/2023 – dalje: ZSP), koji je lex specialis u odnosu na Zakon o parničnom postupku, i to odredbu čl. 19. ZSP-a, kojom je propisano da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. (Županijski sud u Osijeku, posl.br. Gž-1500/2025 od 12.8.2025.) 28. Osim toga, iznos naknade koji je naplaćen tužitelju u ovom slučaju ne može biti referentan jer isplata iznosa uopće nije predmet zahtjeva, a i da jest, tada se vrijednosti zahtjeva (uključujući VPS utvrđenja) međusobno zbrajaju, a ne isključuju, sukladno odredbi čl. 37. st.1. ZPP-a.

29. Tako i još jedna recentna sudska odluka i praksa: “S obzirom na istaknuta dva tužbena zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) u primjenu dolazi odredba čl. 37.st.1. ZPP-a prema kojoj se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti postavljenih zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo kada je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.463,53 eura, s obzirom da taj iznos predstavlja zbroj vrijednosti predmeta spora deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pri čemu je vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva pravilno označena u skladu sa čl. 40. st. 2. ZPP-a, a kondemnatornog zahtjeva u skladu sa čl. 35.st.1. ZPP-a.

30. Pored toga, upravo deklaratorni zahtjev predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o pravnoj osnovanosti kondemnatornog zahtjeva zbog čega su se upravo u vezi deklaratornog zahtjeva izvodili dokazi, dok je visina zahtjeva bila nesporna, slijedom čega su troškovi postupka pretežno nastali upravo u vezi deklaratornog zahtjeva, što potkrjepljuje pravno shvaćanje da je zbroj vrijednosti predmeta spora oba zahtjeva mjerodavan za odmjeravanje troškova postupka, a ne isključivo vrijednost predmeta spora kondemnatornog zahtjeva kako to smatra tuženik.” (Županijski sud u Rijeci, Gž-1514/2025 od 21.11.2025.)

31. Slijedom navedenog tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 981,18 EUR, dok je tuženik zbog svega navedenog odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V.

34. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 17. srpnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, dana 17. srpnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-53,09 EUR

2. Tuženiku po pun