REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Supetru

Posl. broj: P-4447/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sucu Jadranku Basiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku mr.sc. Deanu Rahanu, odvjetniku u Supetru, protiv tuženika B2 KAPITAL d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja mr.sc. Deana Rahana, odvjetnika u Supetru i zamjenika punomoćnika tuženika Josipa Anzulovića Miroševića, odvjetnika u Supetru, na ročištu za objavu presude održanom 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha prema pravomoćnom rješenju Općinskog suda u Supetru, poslovni broj: OVR-1051/19 od 19. srpnja 2019. temeljem ovršne javnobilježničke isprave Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 1228/071 od 19.12.2007. javnobilježnički solemniziranog po javnom bilježniku Teu Karabotiću Milovcu pod poslovnim brojem OV-10240/07 i Ugovora o prijenosu, ovjerenog u potpisima kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-8577/16 od 16.6.2016., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 304.029,72 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 19.228,75 kn, na nekretnini upisanoj u ZK ulošku: [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], č. zem. [katastarska čestica], dvor površine 282 m2, kuća površine 118 m2, ukupne površine 400 m2, zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, za ½ dijela.„

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je ovaj sud 21. studenoga 2024. donio zaključak kojim da je tužiteljicu uputio u parnicu radi proglašenja ovrhe neopuštenom određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj OVR-1051/2019 od 19. srpnja 2019.

2. Tužitelj dalje navodi da rješenje o ovrsi i Zaključak o prodaji predmetne nekretnine nisu zakoniti jer je dopuštena ovrha na nekretnini na kojoj je mogućnost ovrhe ograničena, da predmetna nekretnina nije bila isključivo vlasništvo ranijeg ovršenika, sada pok. KP, već da je bila u njegovom suvlasništvu i to za ½, dok da je sada ovršenica, ovdje tužiteljica, bila također suvlasnica predmetne nekretnine s naslova bračne stečevine, suvlasnički dio ½, da to potvrđuje i pravomoćno rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Dinka Martinovića iz [adresa], poslovni broj O-4432/16 UPP/OS-43/16-3 od 23. studenoga 2016. (pravomoćno 15.12.2016) kojim se utvrđuje da je predmetna nekretnina vlasništvo supruge ostavitelja UP, s naslova bračne stečevine, suvlasnički dio ½, te da stoga ovrha nije moguća, a samim tim ni dopuštena, na dijelu imovine ranijeg ovršenika za koji dio je, bez ikakve dvojbe, utvrđeno da ne predstavlja njegovo vlasništvo.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev su u cijelosti neosnovani.

4. Tuženik navodi se pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Supetru vodi pod posl.br. Ovr1906/2020., da su Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao banka s jedne strane i pok. NP u svojstvu vlasnika [obrt] kao dužnik i NP kao protivnik osiguranja s druge strane, sklopili su 19.12.2007. kojim je ugovoreno da će banka dužniku odobravati kredite, izdavati garancije, otvarati akreditive s odloženim polaganjem pokrića i odobravati druge plasmane iz registrirane djelatnosti banke do ukupnog iznosa od EUR 200.000,00 u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1.1), s tim da će banka i dužnik za svaki pojedinačni pravni posao sklopiti poseban ugovor (čl. 2.), da Sukladno odredbi čl. 6. Okvirnog ugovora, a radi osiguranja tražbine banke u iznosu od EUR 200.000,00 u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za ugovorene kamate, kamate korisnika garancije, zatezne kamate, provizije te ostale nuzgredice, u korist banke upisana je pod posl.br. Z-3448/07 hipoteka na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kod Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Supetar. Nadalje da je društvo Erste&Steiermärkische Bank d.d. i NP u svojstvu vlasnika [obrt] kao korisnik kredita, sklopili su 19.12.2007. Ugovor o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160/51401620- 5103767624 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je banka korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od EUR 160.000,00 u kunskoj protuvrijednosti, da se ugovor smatra sastavnim dijelom Okvirnog ugovora i njegovih eventualnih pripadajućih aneksa (čl. 12.), da je potraživanje Erste&Steiermärkische Bank d.d. iz Ugovora o kreditu, osigurano Okvirnim ugovorom dospjelo je u cijelosti, stoga da je javni bilježnik iskazao na istome potvrdu ovršnosti, da su Erste&Steiermärkische Bank d.d. i ovrhovoditelj sklopili 13.06.2016. Ugovor o prijenosu, kojim je potraživanje iz Ugovora o kreditu preneseno na ovrhovoditelja, a temeljem navedenog ugovora na ovrhovoditelja je prenesena i hipoteka pod posl.br. Z17245/2016, da s obzirom na to da je pok. NP preminuo **.**.2016. te da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju donesenim od strane javnog bilježnika Dinka Martinovića iz [adresa], kao povjerenika Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, posl. br. O-4432/16 od 23.11.2016., njegovim nasljednikom proglašen ovdje tuženik, da je ovršni postupak posl.br. Ovr-1906/2020 pokrenut je u odnosu na ovdje tužitelja uz dostavu cit. rješenja o nasljeđivanju sukladno odredbi čl. čl. 82. st. 2. Ovršnog zakona, a po prijedlogu ovdje tuženika sukladno odredbi čl. 32. st. 1. Ovršnog zakona.

5. Tuženik dalje navodi da u odnosu na tvrdnje na kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako sama tužba, i to u pogledu navoda nedopuštenosti ovrhe zbog postojanja bračne stečevine, kao i u pogledu navoda o nastupu zastare tražbine ne sadrži niti jednu činjeničnu tvrdnju ili dokazni prijedlog, osim što se tužitelj poziva na to da je u rješenju o nasljeđivanju posl.br. O-4432/16, UPP/OS-43/16-3 od 23.11.2016. navedeno da bi 1/2 predmetne nekretnine predstavljala bračnu stečevinu tužitelja, da je tužitelj sukladno odredbi čl. 299. st. 1. Zakona o parničnom postupku dužan u tužbi iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, što u konkretnom slučaju izvan svake sumnje nedostaje te je nejasno temeljem koje činjenične osnove tužitelj zahtjeva udovoljenje traženom tužbenom zahtjevu.

6. Tuženik dalje ističe da su sukladno čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: ZZK) izvaci, ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige su javne isprave, dakle, dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje (čl. 230. Zakona o parničnom postupku) te se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, da je odredbom čl. 8. st. 3. ZZK propisano je da je stjecatelj, koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, da nedostatak dobre vjere ne može prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje, da je tuženikov prednik radi osiguranja svoje tražbine, u zemljišne knjige upisao hipoteku na predmetnoj nekretnini protiv, tada u zemljišnim knjigama upisanim, jedinog vlasnika iste, da je pok. NP potpisom Ugovora, jamčio pod kaznenom i materijalnom odgovornošću da na spornoj nekretnini ne postoje nikakva prava trećih osoba koja bi na bilo koji način umanjivala ili ograničavala pravo vlasništva (čl. 6.3. Ugovora).

7. Tuženik dalje navodi da je tužitelj imao mogućnost ranije zaštiti svoje navodno izvanknjižno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (npr. podnošenjem prijedloga za upis prava vlasništva), što isti nije učinio, već je ono u zemljišne knjige uknjiženo tek na temelju spomenutog rješenja o nasljeđivanju 27.01.2017. pod posl.br. Z- 2946/2017, da je tužitelj bio dužan zaštititi svoje izvanknjižno pravo vlasništva, a sukladno čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o zemljišnim knjigama (NN 114/2001), kojom je propisano da su izvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni do 01. siječnja 2007. pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu, da navedeno potvrđuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo u odluci posl.br. Rev-1867/2012, od 29.10.2013.: „Prvotužena banka, kao treća osoba, bila je savjesna stranka u postupku, dakle, bila je sudionik pravnog posla u dobroj vjeri pa je time, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, stekla založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice, koja u tom trenutku nisu bila upisana, da ako tužiteljici doista nisu bila poznata raspolaganja njezinog supruga niti ta okolnost ništa ne mijenja jer je ona propustila zaštititi svoja suvlasnička prava na nekretnini koja je predmet ovrhe.“

8. Tuženik dodatno ukazuje na odredbu čl. 83. Ovršnog zakona, a temeljem koje proizlazi njegovo pravo na vođenje ovršnog postupka na cijeloj predmetnoj nekretnini, da je propisano ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo, da ovrhovoditelj ima pravo zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine, da prema tome, a i neovisno o tome predstavlja li 1/2 predmetne nekretnine zaista i vlasništvo tužitelja po osnovi bračne stečevine, nesporna je činjenica da je založno pravo radi osiguranja tuženikove tražbine upisano još 2007. godine s obzirom na izričite izjave pok. KP, koji je ujedno kroz čitavo navedeno vrijeme bio te sve do svoje smrti ostao i jedini upisani vlasnik u zemljišnim knjigama, koje upravo i postoje kako bi se treće osobe mogle pouzdati u istinitost i potpunost prava u njima upisanim.

9. Tuženik dalje u odnosu na tužiteljev navod o zastari predmetne tražbine navodi kako se radi o tražbini utvrđenoj Ugovorom o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 1228/071 javnobilježnički solemniziranim po javnom bilježniku Teu Karabotiću Milovcu iz Splita pod posl.br. OV-10240/07, sve kako je detaljnije ranije obrazloženo, da se radi o tražbini utvrđenoj javnobilježničkim aktom na koju se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, da je tražbina iz Ugovora o dugoročnom kreditu br. 2402006- 1031262160/51401620-5103767624, kao sastavnom dijelu predmetnog Okvirnog ugovora dospjela 09.05.2012., s kojim datumom je na predmetni Okvirni ugovor iskazana klauzula ovršnosti, da je jasno da od prvog dana nakon dana dospijeća tražbine (10.05.2012.) do pokretanja ovršnog postupka posl.br. Ovr-1906/2020 (07.06.2019.) nije protekao desetogodišnji zastarni rok te da je i ovaj navod tužitelja u cijelosti neosnovan.

10. Tužiteljica u svom podnesku od 11. veljače 2026. navodi su ona i njen suprug u tijeku trajanja braka i bračne zajednice sagradili predmetnu kuću, te da ona nedvojbeno predstavlja bračnu stečevinu. Tužiteljica dalje navodi da je u postupku potrebno procijeniti valjanost pravnog posla ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj volji svih sudionika određenog pravnog posla, uključujući i tužiteljicu koja nije bila sudionik tog posla.

11. Tužiteljica navodi da je bila savjesna i u dobroj vjeri jer nije imala saznanja da je njezin pokojni suprug založnim pravom opteretio njihovu obiteljsku kuću, jer da na navedeno nikad ne bi pristala, da je obitelj imala u vlasništvu dva poslovna prostora na predjelu poslovne zone u Supetru Žedno-Drage te disko klub u centru mjesta koji da su bili više nego dovoljne vrijednosti za osiguranje potraživanja.

12. Tužiteljica navodi da je poslovna banka iskoristila položaj poduzetnika kojem da su kreditna sredstva bila hitna i osigurala svoje potraživanje na obiteljskoj kući i to za iznos koji je višestruko manji od vrijednosti obiteljske kuće i to u vrijeme 2008., da je banka itekako bila svjesna da obiteljska kuća predstavlja bračnu stečevinu.

13. Tuženik u svom podnesku od 10. ožujka 2026. navodi da je stupio u posjed nekretnine koja je predmet ovrhe, da je tuženik stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi, da isti uživa zaštitu zajamčenu odredbom članak 110. Ovršnog zakona kojom odredbom je propisano da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječu na pravo vlasništva kupca stečeno sukladno odredbama članak 108. Ovršnog zakona, da posljedično eventualno proglašenje ovrhe neopuštenom u parnici koju ovršenik kao tužitelj vodi protiv ovrhovoditelja kao tuženika nije od utjecaja na dosudu nekretnine ovrhovoditelju kao kupcu pa tako ni na predaju nekretnine u posjed tuženiku kao kupcu u za to zakonom predviđenom postupku.

14. Tuženik dalje navodi da je životno nelogično da tužitelj nije imao saznanja da je predmetna nekretnina opterećena založnim pravom u korist ranijeg vjerovnika, a osobito uzimajući u obzir da su tužiteljica i pok. NP živjeli u bračnoj zajednici sve do njegove smrti.

15. Tuženik dalje navodi da je zakonom propisano da strana koja je postupala u dobroj vjeri pouzdajući se u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga ne može trpjeti štetne posljedice, pri čemu da je navedeno jedna od temeljnih funkcija zemljišnih knjiga kao javnog registra. Tuženik dalje navodi da je raniji vjerovnik u konkretnom slučaju postupao na uobičajen način te sukladno zakonu zaštitio svoja prava i interese zasnivanjem dobrovoljnog založnog prava na nekretninama koje su u tom trenutku bile u isključivom vlasništvu pok. NP.

16. U dokazne svrhe sud je pregledao i pročitao: rješenje ovog suda poslovni broj OVR-1906/2020 od 21. studenoga 2024. (list 3-6 spisa), pregledan je spis ovog suda poslovni broj OVR-1906/2020, iskaz svjedoka AP i ŽP, iskaz tužiteljice, rješenje o nasljeđivanju iza pok. NP pok. G, doneseno po javnom bilježniku Dinku Martinoviću iz [adresa] 23. studenoga 2016. pod poslovnim brojem O-4432/16.

17. Iz iskaza svjedoka ŽP proizlazi da su suprug od tužiteljice i ona od njegovog oca kupili zemlju 1980-tih godina te da su na istoj napravili kuću koja će kasnije biti založena, da mu je poznato da je suprug od tužiteljice digao kredit i založio kuću, da su tužiteljica i suprug imali trgovinu mješovite robe, da mu je suprug od tužiteljice koji se zvao K rekao da njegova žena ne zna za predmetni kredit, po njegovu mišljenju da je supruga za njega saznala kad ih je banka počela stiskati, da je K davao robu U koji je imao buffet "Smile" te da mu je isti ostao dužan za tu robu nekih 100.000 njemačkih maraka te da ga je jednom prilikom K zamolio da ode s njim razgovarati s U za taj dug, da su to i učinili, ali nedugo nakon toga da je U umro pa da ta roba nije plaćena, da mu je K u tom momentu rekao "nemoj vezano za ovo ništa govoriti UP" – njegovoj supruzi, da može navesti još primjera da je pok. K davao tako robu na velesilu te da su mu i ostali dužni te pretpostavlja da se morao zadužiti da bi mogao nadoknaditi novac za robu koja mu nikad nije plaćena, da mu nikad nije K ispred supruge govorio da bi se isti zadužio na način da bi založio kuću, navodi da nikad nije razgovarao nasamo sa tužiteljicom.

18. Iz iskaza svjedoka AP proizlazi da je bio podstanar kod tužiteljice i N od 1983. – 1984. godine, da jedino što zna je da se pričalo po [adresa] da se K zadužio na način da je založio kuću, da nije čuo pričo da je to krio od žene, da može navesti primjer iz 2000-tih kad je posudio kombi od N, da mu je K rekao da ne govori tužiteljici, da samo iz priče zna da je K davao robu na veresiju i da mu novac za istu ne bi bio u više navrata plaćen, da iz priče zna da je novac iz kredita bio upotrijebljen za novu prodavaonicu, naglašava da sve što zna, zna iz priče vezano za kredit i ostalo, a da nikakvih saznanja nema izravno od tužiteljice i njenog pok. supruga, da su tužiteljica i suprug živjeli kod majke od N i prije nego što su se oženili, da je radio potkrovlje na predmetnom objektu do 1989. godine te da kuća nije bila završena do 1990. godine, da to zna iz osobnih zapažanja, a sve je dogovore oko tih građevinskih radova imao sa suprugom tužiteljice.

19. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije znala da bi njezin suprug uzeo predmetni kredit, da je to bilo 2000-te i neke godine, da je bio iznos od 140.000,00 EUR-a, da je za taj kredit saznala tek kad je banka pokrenula ovrhu 2017. ili 2018. godine, da nema saznanja na što bi otišao taj novac, da su živjeli skromno, da je točno da su mu pojedini ljudi bili dužni određene svote novca budući je istima davao robu bez da je odmah primio novac za istu pa da su mu mnogi na taj način ostali dužni, da ne zna da bi njen suprug dao izjavu u banci da bi ova kuća bila isključivo njegovo vlasništvo, da joj je poznato da joj je suprug rekao za kredit kada je založio njihov diskont, da nikad ne bi pristala da se založi njihova obiteljska kuća, da je sve točno što su govorili svjedoci vezano za kupnju placa i gradnju kuće, da su zajednički kupili predmetni plac, ali u tom momentu da nisu bili vjenčani, da je muž bolovao od demencije od 2012. godine i da je umro 2016. godine od demencije.

20. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.

21. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenosti ovrhe prema pravomoćnom rješenju Općinskog suda u Supetru, poslovni broj : OVR-1051/19 od 19. srpnja 2019.

22. U ovom predmetu među strankama nije sporno:

- da su Erste&Steiermärkische Bank d.d. i ovrhovoditelj, sada tužitelj sklopili su 13.06.2016. Ugovor o prijenosu, kojim je potraživanje iz Ugovora o kreditu preneseno na ovrhovoditelja, a temeljem navedenog ugovora na ovrhovoditelja je prenesena i hipoteka pod posl.br. Z17245/2016.

- rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru pod poslovnim brojem OVR-1051/2019 od 19. srpnja 2019. određena je ovrha na prijedlog ovrhovoditelja, ovdje tuženika na nekretnini ovršenice, sada tužiteljice označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] i to zabilježbom ovrhe, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom nekretnina, na temelju ovršne javnobilježničke isprave, Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 1228/071 od 19. 12. 2007., 2 OVR- 1906/2020-79 javnobilježnički solemniziranog po javnom bilježniku Teu Karabotiću- Milovcu pod poslovnim brojem OV-10240/07 i Ugovora o prijenosu, ovjerenog u potpisima kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-8577/16 od 16. 6. 2016., radi naplate novčanog potraživanja ovrhovoditelja pod 2) u iznosu od 304.029,72 eura, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Erste&Steiermärkische Bank d.d. na dan plaćanja i 7.716,02 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 153.085,35 eura od 27. 5. 2019. do isplate, kao i radi naplate troška ovršnog postupka uvećanog za zatezne kamate od donošenja do isplate.

- da je zaključkom ovog suda poslovni broj OVR-1906/2020 od 21. studenoga 2024. ovršenica, sada tužiteljica upućena pokrenuti parnicu u roku od 15 dana od dostave tog rješenja, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to zbog razloga navedenih u žalbi, da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenice na dijelu nekretnine od ½ k. č. br. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], temeljem ovršnih isprava naznačenih u rješenju, te da je tražbina ovrhovoditelja zastarjela.

- da je pravomoćnim rješenjem ovog suda poslovni broj OVR-1906/2020 od 25. studenoga 2024. utvrđen dovršetak ovrhe.

23. U konkretnom slučaju tužiteljica je upućena na ovu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom jer tvrdi da ima pravo koje sprječava ovrhu odnosno navodi da je temeljem bračne stečevine suvlasnica predmetne nekretnine u ½ dijela.

24. Na temelju odredbe članka 120. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje ZVDSP) vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu a prema odredbama članka 122. stavka 1., članka 123. stavka 1. i članka 124. stavka 1. ZVDSP-a se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

25. Po ocjeni ovog suda u konkretnoj situaciji kada je tužiteljica tek u ovršnom postupku kojeg je tuženik pokrenuo radi namirenja tražbine istakla prigovor da je suvlasnica nekretnine temeljem bračne stečevine takvo postupanje je usmjereno na sprječavanje provođenja ovrhe te da u takvoj situaciji u odnosu na tuženika B2 Kapital d.o.o. Zagreb, čije postupanje je bilo savjesno nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišne knjige.

26. U okolnostima kada su dva sudionika pravno odnosa savjesna od kojih je jedan ovrhovoditelj u dobroj vjeri, a drugi bračni drug koji nije bio sudionik zaključenog pravnog posla, odnosno koji nije upisan kao vlasnik nekretnine u odnosu na koju se provodi ovrha, polazeći od načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost u zaštiti prava ima savjesni ovrhovoditelj koji se na isto načelo poziva.

27. To vrijedi čak i onda kada je bračni drug savjestan i nije znao za raspolaganje drugoga bračnog druga odnosno kada su ovrhovoditelj i takav bračni drug istodobno u dobroj vjeri.

28. Naime, narušavanje povjerenja u zemljišne knjige kao temeljnog načela zemljišnoknjižnog prava dovodi do narušavanja načela pravne sigurnosti, a među osobe koje se pouzdaju u potpunost onoga što je upisano u zemljišnoj knjizi unosi pravnu nesigurnost što je suprotno načelu vladavine prava kao jedne od vrednota ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.

29. Tijekom postupka tužiteljica ničim nije pokušala dokazati nesavjesnost postupanja ovrhovoditelja.

30. Pok. NP je potpisom Ugovora, jamčio pod kaznenom i materijalnom odgovornošću da na spornoj nekretnini ne postoje nikakva prava trećih osoba koja bi na bilo koji način umanjivala ili ograničavala pravo vlasništva. (članka 6.3. Ugovora).

31. U odnosu na prigovor zastare navodi se da se radi tražbini utvrđenoj javnobilježničkim aktom na koju se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO).

32. Imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o dugoročnom kreditu br. 2402006- 1031262160/51401620-5103767624, kao sastavnom dijelu predmetnog Okvirnog ugovora dospjela 09.05.2012., s kojim datumom je na predmetni Okvirni ugovor iskazana klauzula ovršnosti, to je jasno da od prvog dana nakon dana dospijeća tražbine (10.05.2012.) do pokretanja ovršnog postupka posl.br. Ovr-1906/2020 (07.06.2019.) nije protekao desetogodišnji zastarni rok te je stoga prigovor zastare neosnovan.

33. Nevezano za sve ovog gore, sud navodi da je iz ovršnog predmeta OVR- 1906/2020 ovog suda koji je priklopljen ovom spisu, nedvojbeno proizlazi da je isti pravomoćno dovršen u studenome 2024., pa je i to razlog zbog kojeg je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti, jer više ne postoji ovršni postupak u kojem bi se ovrha mogla proglasiti nedopuštenom. Dakle, tužbeni zahtjev se mogao odbiti samo zbog ovog razloga, budući je unatoč dovršetku ovrhe, tužbeni zahtjev ostao nepromijenjen.

34. Postupak za proglašenje ovrhe nedopuštenom može se voditi samo do pravomoćnog okončanja ovršnog postupka, pa kako je ovršni postupak pravomoćno okončan, odnosno ovrha je dovršena, to više nema ovršnog postupka koji bi se mogao proglasiti nedopuštenim.

35. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev x 987/2013 i Rev x 982/2016, prema kojem u situaciji kada je ovrha provedena i utvrđen dovršetak ovrhe, kao u konkretnom slučaju, to više ne postoji osnova za provođenje postupka u kojem bi se utvrdila nedopuštenost ovrhe u smislu odredbe članka 55. stavak 1. i 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20. - dalje OZ). Riječ je, naime, o deklaratornoj tužbi tj. tužbi kojom se traži utvrđenje sadržaja postojećeg pravnog odnosa ili prava (članka 187. ZPP-a), ovdje nedopustivosti ovrhe na temelju određene ovršne isprave. Stoga, u situaciji kada je ovrha provedena i utvrđen dovršetak ovrhe, kao u konkretnom slučaju, ishod pokrenute parnice ne može imati utjecaja na ovršni postupak, pa parnica postaje suvišna.

36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i to prema popisanom troškovniku tuženika, a troškovi tuženika sastoje se troškova zastupanja po OT ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje: Tarife) i to sastav odgovora na tužbu, sastav obrazloženog podneska od 10.03.2026., pristup na ročišta 12.02.2026., 09.04.2026. i 10.06.2026., svaka radnja po 200,00 EUR, uvećano za 25% ili 250,00 EUR.

U Supetru, 16. srpnja 2026.

SUDAC:

Jadranko Basić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis