REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-1318/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik u Popovači, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 16. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 29. travnja 2025.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 3209169198, broj kreditne partije 7103654251 koji su dana 16. svibnja 2007.g. sklopili JD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.781,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,81 EUR počam od 1. kolovoza 2007.g.,

- na iznos od 3,01 EUR počam od 1. rujna 2007.g.,

- na iznos od 0,80 EUR počam od 1. prosinca 2007.g.,

- na iznos od 1,29 EUR počam od 1. siječnja 2008.g.,

- na iznos od 9,43 EUR počam od 1. veljače 2008.g.,

- na iznos od 17,36 EUR počam od 1. ožujka 2008.g.,

- na iznos od 24,29 EUR počam od 1. travnja 2008.g.,

- na iznos od 9,21 EUR počam od 1. svibnja 2008.g.,

- na iznos od 4,17 EUR počam od 1. lipnja 2008.g.,

- na iznos od 10,98 EUR počam od 1. srpnja 2008.g.,

- na iznos od 0,11 EUR počam od 1. kolovoza 2008.g.,

- na iznos od 1,72 EUR počam od 1. rujna 2008.g.,

- na iznos od 9,05 EUR počam od 1. listopada 2008.g.,

- na iznos od 52,36 EUR počam od 1. studenog 2008.g.,

- na iznos od 20,57 EUR počam od 1. prosinca 2008.g.,

- na iznos od 55,86 EUR počam od 1. siječnja 2009.g.,

- na iznos od 60,65 EUR počam od 1. veljače 2009.g,

- na iznos od 63,06 EUR počam od 1. ožujka 2009.g.,

- na iznos od 57,33 EUR počam od 1. travnja 2009.g.

- na iznos od 56,50 EUR počam od 1. svibnja 2009.g,

- na iznos od 47,51 EUR počam od 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 39,61 EUR počam od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 43,10 EUR počam od 1. kolovoza 2009.g.,

- na iznos od 49,06 EUR počam od 1. rujna 2009.g.,

- na iznos od 45,66 EUR počam od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 42,35 EUR počam od 1. studenog 2009.g.,

- na iznos od 49,96 EUR počam od 1. prosinca 2009.g.,

- na iznos od 57,17 EUR počam od 1. siječnja 2010.g.,

- na iznos od 64,75 EUR počam od 1. veljače 2010.g.,

- na iznos od 62,76 EUR počam od 1. ožujka 2010.g.,

- na iznos od 75,54 EUR počam od 1. travnja 2010.g.

- na iznos od 72,25 EUR počam od 1. svibnja 2010.g.,

- na iznos od 78,19 EUR počam od 1. lipnja 2010.g.,

- na iznos od 114,15 EUR počam od 1. srpnja 2010.g.,

- na iznos od 105,97 EUR počam od 1. kolovoza 2010.g.,

- na iznos od 136,68 EUR počam od 1. rujna 2010.g.,

- na iznos od 120,48 EUR počam od 1. listopada 2010.g.,

- na iznos od 108,30 EUR počam od 1. studenog 2010.g.,

- na iznos od 143,55 EUR počam od 1. prosinca 2010.g.,

- na iznos od 166,17 EUR počam od 1. siječnja 2011.g.,

- na iznos od 149,77 EUR počam od 1. veljače 2011.g,

- na iznos od 144,65 EUR počam od 1. ožujka 2011.g,

- na iznos od 140,39 EUR počam od 1.travnja 2011.g.

- na iznos od 144,03 EUR počam od 1. svibnja 2011.g,

- na iznos od 184,08 EUR počam od 1. lipnja 2011.g,

- na iznos od 189,71 EUR počam od 1. srpnja 2011.g.,

- na iznos od 232,89 EUR počam od 1. kolovoza 2011.g.,

- na iznos od 216,88 EUR počam od 1. rujna 2011.g. ,

- na iznos od 191,92 EUR počam od 1. listopada 2011.g.,

- na iznos od 191,27 EUR počam od 1. studenog 2011.g.,

- na iznos od 188,55 EUR počam od 1. prosinca 2011.g.,

- na iznos od 197,60 EUR počam od 1. siječnja 2012.g.,

- na iznos od 207,58 EUR počam od 1. veljače 2012.g.,

- na iznos od 207,88 EUR počam od 1. ožujka 2012.g.,

- na iznos od 201,61 EUR počam od 1. travnja 2012.g.

- na iznos od 204,15 EUR počam od 1. svibnja 2012.g.,

- na iznos od 207,89 EUR počam od 1. lipnja 2012.g.,

- na iznos od 203,86 EUR počam od 1. srpnja 2012.g.,

- na iznos od 204,21 EUR počam od 1. kolovoza 2012.g.,

- na iznos od 200,49 EUR počam od 1. rujna 2012.g.,

- na iznos od 193,61 EUR počam od 1. listopada 2012.g.,

- na iznos od 202,00 EUR počam od 1. studenog 2012.g.,

- na iznos od 205,04 EUR počam od 1. prosinca 2012.g.,

- na iznos od 203,31 EUR počam od 1. siječnja 2013.g.,

- na iznos od 191,58 EUR počam od 1. veljače 2013.g.,

- na iznos od 197,39 EUR počam od 1. ožujka 2013.g.,

- na iznos od 202,01 EUR počam od 1. travnja 2013.g.

- na iznos od 198,20 EUR počam od 1. svibnja 2013.g.,

- na iznos od 186,91 EUR počam od 1. lipnja 2013.g.,

- na iznos od 179,89 EUR počam od 1. srpnja 2013.g.,

- na iznos od 186,11 EUR počam od 1. kolovoza 2013.g.,

- na iznos od 190,39 EUR počam od 1. rujna 2013.g.,

- na iznos od 201,33 EUR počam od 1. listopada 2013.g.,

- na iznos od 195,31 EUR počam od 1. studenog 2013.g.,

- na iznos od 198,00 EUR počam od 1. prosinca 2013.g.,

- na iznos od 200,20 EUR počam od 1. siječnja 2014.g.,

- na iznos od 201,21 EUR počam od 1. veljače 2014.g.,

- na iznos od 205,55 EUR počam od 1. ožujka 2014.g.,

- na iznos od 203,32 EUR počam od 1. travnja 2014.g.

- na iznos od 198,99 EUR počam od 1. svibnja 2014.g.,

- na iznos od 197,03 EUR počam od 1. lipnja 2014.g.,

- na iznos od 197,89 EUR počam od 1. srpnja 2014.g.,

- na iznos od 203,34 EUR počam od 1. kolovoza 2014.g.,

- na iznos od 208,90 EUR počam od 1. rujna 2014.g.,

- na iznos od 208,41 EUR počam od 1. listopada 2014.g.,

- na iznos od 211,20 EUR počam od 1. studenog 2014.g.,

- na iznos od 214,50 EUR počam od 1. prosinca 2014.g.,

- na iznos od 213,58 EUR počam od 1. siječnja 2015.g.,

- na iznos od 215,86 EUR počam od 1. veljače 2015.g.,

- na iznos od 215,86 EUR počam od 1. ožujka 2015.g.,

- na iznos od 215,86 EUR počam od 1. travnja 2015.g.

- na iznos od 215,86 EUR počam od 1. svibnja 2015.g.

- na iznos od 215,86 EUR počam od 1. lipnja 2015.g.

- na iznos od 215,82 EUR počam od 1. srpnja 2015.g.

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, nadoknaditi tužiteljici JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.962,50 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, obračunatoj prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

V. Odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 16. svibnja 2007.g. Ugovor o kreditu broj: 3209169198, broj kreditne partije 7103654251 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 65.000,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 96 mjeseci. Odredbom čl. 7. propisano je da se kredit u iznosu od 65.000,00 CHF i kamata otplaćuju u 96 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan plaćanja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač

– Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih I-tuženika Zagrebačka banka d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom I. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle u konkretnom slučaju odredbe čl. 1. i 7. Ugovora. U međuvremenu Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g. reviziju tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., odbio je kao neosnovanu. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 7. Ugovora bio dužan otplaćivati glavnicu u iznosu od 65.000,00 CHF i kamatu iz čl. 2. Ugovora u 96 jednaka anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan plaćanja. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj je u poslovnici tuženika zatražio podatke i to otplatni plan, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata po partiji kredita i obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, a kako bi mogao postaviti tužbeni zahtjev. Međutim kako je tuženik odbio izdati tužitelju zatražene podatke, odnosno nije ih dostavio do podnošenja tužbe, to tužitelj nije mogao sačiniti izračun preplaćenih iznosa po mjesecima, te stoga sukladno odredbi čl. 186 b Zakona o parničnom postupku tužitelj zadržava pravo nakon dostave podataka od strane tuženika i provođenja financijskog vještačenja uskladiti zahtjev s nalazom istoga. Predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da naknadi troškove parničnog postupka tužitelju.

2. Tužitelj je podneskom od 29. travnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te je osporio tužitelju status potrošača, odnosno da su utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva na ovaj ugovorni odnos. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare te je osporio zakonitost i pravilnost presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl. br. Rev-2221/18 i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a navodi i da je tužitelj prilikom sklapanja spornog ugovora bio dovoljno informiran o valutnoj klauzuli te osporava tijek zakonskih zateznih kamata i protivi se provođenju financijskog vještačenja. Konačno, tuženik ističe i prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, ali od istog prigovora odustaje u daljnjem tijeku postupka (list 181 spisa). Predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 4-11 spisa), presliku izvatka iz zk (list 12 spisa), uvjerenje o prebivalištu (list 13 spisa), uvjerenje (list 14-15 spisa), zahtjev za dostavu podataka (list 16-18 spisa), sudsku praksu i izvod iz edukacijskog materijala (list 78-132 spisa), otplatni plan (list 141-148 spisa), promet po kreditu (list 149-156 spisa), pregled promjena kamatne stope (list 157 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića (list 185-204 spisa) te je saslušao tužitelja (list 242-243 spisa).

5. Među strankama su sporne sljedeće činjenice:

- je li tužitelj zaključio ugovor s tuženikom,

- svrha i namjena kredita te sadržaj ugovora,

- je li tužitelj pregovarao s tuženikom oko sadržaja ugovora,

- je li tužitelj valjano obaviješten o svim elementima ugovora,

- postojanje i visina tražbine tužitelja.

6. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja:

- jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne,

- ima li tužitelj status potrošača,

- je li tužitelj pregovarao o sadržaju ugovora,

- je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj,

- je li nastupila zastara tražbine,

- je li tužbeni zahtjev osnovan.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 29. travnja 2025. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 29. travnja 2025. valja reći da sud dopušta navedenu preinaku tužbe. Ukazuje se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stoga je sud odlučio kao u izreci rješenja.

8. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

9. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje odredaba ništetnosti čl. 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu ovaj sud može raspraviti kao prethodno pitanje.

10. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine, broj 35/05; dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti odredaba čl. 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.

11. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

12. U konkretnom slučaju, da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209169198 zaključen 16. svibnja 2007. između ovdje tuženika i tužitelja proizlazi iz priložene preslike ugovora (list 4-11 spisa) pri čemu su na istom vidljivi potpisi tužitelja i punomoćnika tužitelja te je isti ugovor potvrđen od javnog bilježnika (list 10 spisa). S obzirom na to da je predmetni ugovor zaključen 16. svibnja 2007. na njega se mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. te koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Uvidom u navedeni ugovor razvidno je da je čl. 1. ugovora određeno da se korisniku stavljana raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 65.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita te da ga se korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. U čl. 7. ugovora ugovorena je otplata kredita na način da se isti otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF.

13. U odnosu na prigovor tuženika koji osporava pravilnost i zakonitost presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. ukazuje se da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost presuda i rješenja Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa se navedeni prigovor tuženika odbija kao neosnovan.

14. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužitelju status potrošača jer da nije isti dokazao te osporava da bi sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

15. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

16. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom Ugovora o namjenskom kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 6. ugovora ugovoreno da je namjena kredita adaptacija kuće.

17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 8. prosinca 2025. proizlazi da je tužitelj s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu i da se radilo o kreditu za dogradnju i adaptaciju kuće. Navodi da joj je tuženik bio matična banka kod koje je primala plaću te je ugovor sklopljen u poslovnici u kojoj je i inače poslovala. Došla je u banku i raspitala se o kreditu kojeg bi mogla dobiti jer se pokazala potreba za proširenjem prostora, odnosno podizanjem kata na kući njezinih roditelja. Rekli su joj da može dobiti 65.000,00 CHF, a ona je tražila da to može otplatiti do odlaska u mirovinu pa su joj odredili ratu kredita. U banci je bila cca 2 puta, a drugi put je došla po ugovor kojeg su pripremile gospođe iz banke dok je prvi put samo tražila obavijesti i donijela dokumentaciju. Nije pregovarala s bankom, nije vješta u tim stvarima te je imala puno povjerenje u svoju bankaricu. Bankarica joj je predložila da joj je najbolja opcija u tom trenutku uzeti kredit u CHF. Ne može se sjetiti je li joj tko objasnio što znači valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa, a u tom trenutku bilo joj je najbitnije dobiti novac i započeti s gradnjom. Nitko joj nije dao nikakve letke, brošure a nije bilo niti ikakvih plakata koji bi se odnosili na objašnjavanje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nitko ju nije upozorio na rizik rasta CHF-a. Znala je da joj kamata može ići gore- dolje, ali nitko joj nije ništa objasnio. U trenutku dizanja kredita bila je suvlasnik kuće u 1/16 dijela, a majka u preostalom dijelu, no kad je majka preminula stekla je 1/1 vlasništvo kuće te je potom darovala kuću djeci, a zadržala pravo plodouživanja. Htjela je dograditi još jedan kat na kuću i urediti potkrovlje jer ima troje djece. Zbog urbanističkih uvjeta, a i jer se njezina kuća drži uz drugu to nije mogla učiniti pa je samo podigla potkrovlje koliko je bilo dopušteno, dio stropa su spustili te su napravili dogradnju u dvorištu na način d asu tamo izgradili manju kuću. Sav su novac potrošili na tu dogradnju i još im je nedostajalo. Banka je plaćala njoj, a ona izvođačima. I u trenutku dizanja kredita i sada u kući su živjeli ona i članovi njezine obitelji. Na adresi kuće nema registriranu trgovačko društvo niti obrt, niti obavlja tamo gospodarsku djelatnost niti to čini tko od njene obitelji. Ne daje kuću u najam niti zakup te ju koristi isključivo za stanovanje sebe i svoje obitelji. Osobno je otplaćivala rate kredita koje su bile velike i rasle, a morala je još dodatno raditi.

18. Sažimajući u bitnom iskaz tužiteljice proizlazi da je kreditom dogradila svoju obiteljsku kuću, da u istoj stanuje sa svojom obitelji i ne koristi ju za bilo kakvu gospodarsku djelatnost, da nije pregovarala o uvjetima ugovora i nitko ju nije informirao niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

19. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju.

21. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužiteljici osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima, dok je u odnosu na informiranost tužitelja i pregovore o predmetnom ugovoru o kreditu tuženik predložio saslušanje tužitelja (koji je iskazivao da nije bio informiran niti pregovarao s tuženikom prije sklapanja predmetnog ugovora) te izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine, ali sud isti dokaz ne cijeni odlučnim u ovoj stvari. Naime, isti predstavlja generalnu uputu zaposlenicima tuženika izdanu dvije godine prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te tuženik nije ničim dokazao da je njegov zaposlenik zaista i postupio sukladno danoj uputi u konkretnom slučaju, niti da je ista bila obvezna za zaposlenike tuženika s obzirom da prema nazivu i sadržaju predstavlja opći edukativni materijal, a ne obvezni nalog o načinu obavljanja povjerenih poslova. Također, iz iskaza tužitelja (kojeg je sud cijenio u cijelosti istinitim i uvjerljivim) proizlazi da mu nije dano nikakvo tumačenje bilo kakvih odredbi ugovora, već samo preporuka zaposlenika tuženika bez upozorenja na bilo kakve rizike povezane s valutnom klauzulom. Nadalje, iz navedenog edukativnog materijala proizlaze samo općenite upute, odnosno savjeti, o postupanju u odnosu na odabir valute kredita i valutni rizik, dok se u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i načinu određivanja iste ne navodi ništa te se samo spominje da kamatna stopa „nije jedini element za odluku pri podizanju kredita“ i da „razlika u tečaju može kroz godine otplate kredita „pojesti“ razliku u kamati“. Slijedom navedenog, čak i da je tuženik dokazao da je njegov zaposlenik postupio sukladno navedenom edukativnom materijalu (što nije učinio, a osobito uzevši u obzir iskaz tužitelja) istim ne bi dokazao niti da tužitelj nema status potrošača niti da je tuženik s tužiteljem pregovarao prije sklapanja predmetnog ugovora te ga o odredbama istog informirao na odgovarajući način. Zaključno, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje nikakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

22. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

23. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005) jer je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključen 16. svibnja 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

25. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredba čl. 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu).

26. Naime, tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

27. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

28. U ovoj pravnoj stvari tuženik je podneskom od 28. siječnja 2025 (list 181 spisa) odustao od istaknutog prigovora radi prijeboja, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

29. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

30.1. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

30.2. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

31. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

32. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

33. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

34. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 24. ožujka 2025. proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita iznosi 96.302,15 kuna, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 12.781,50 EUR.

35. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj se podneskom od 29. travnja 2025. očitovao da na isti nema nikakvih prigovora ili primjedbi, dok je tuženik podneskom od 6. svibnja 2025. naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i povećanje tužbenog zahtjeva.

36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 24. ožujka 2025. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na očitovanje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge. Naime, tuženik je samo naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te podneskom od 6. svibnja 2025. sadržajno osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva, a ne pravilnost nalaza i mišljenja vještaka.

37. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 12.781,50 EUR.

38. Na te iznose tuženiku pripadaju i zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj 153/2004, 35/2005), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.'')

39. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

41. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

42. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

43. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

44. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

45. Slijedom navedenog, a kako je Visoki trgovački sud RH donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 16. svibnja 2007., a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

46. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

47. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

48. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

49. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

50. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

51. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

52. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

53. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 potvrđeno je i kasnijim revizijskim odlukama Vrhovnog suda (vidi rješenje VSRH posl. br. Revd-2302/2025-2 od 24. rujna 2025. i rješenje VSRH posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025.).

54. S obzirom na navedeno, a i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

55. Tužitelj je zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom na to da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem informacijskog sustava 13. lipnja 2023. pa proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina (kao što je ranije navedeno u ovom dijelu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. jer je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10).

56. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO. Tu valja istaknuti i da su neosnovani prigovori tuženika da bi se trebao primjenjivati trogodišnji zastarni rok iz članka 226. ZOO-a jer se u ovom predmetu radi o tražbini tužitelja za povrat stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi predmetnog ugovora, a koja tražbina koja zastarijeva po općem zastarnom roku od pet godina te je navedeno potvrđeno dugogodišnjom praksom viših sudova (tako i VSRH u presudi posl. br. Rev-867/1999-2 od 10. listopada 2002., presudi posl. br. Rev 2623/13-2 od 8. ožujka 2017., rješenju posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025. i dr.).

57. Nadalje, neosnovani su prigovori tužitelja da je zastara nastupila u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev jer sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (a što ista jest kako je već obrazloženo u točki 7. obrazloženja), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

58. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se istim traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i potražuje isplata s osnove ništetnosti navedenih odredaba, a kako je to naprijed izneseno, i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. i II.

59. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

60. Ukazuje se da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

61. Slijedom navedenog, odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, 107/25; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora (1.459,95 EUR) i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 20. rujna 2024. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se radi o obrazloženom podnesku, sastava podneska od 29. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se radi o obrazloženom podnesku, sastava podneska od 29. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) umjesto zatraženih 200,00 EUR jer se istim tužitelj samo očituje da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, sastava podneska od 28. svibnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) jer se radi o obrazloženom podnesku, zastupanja na ročištu 16. siječnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari i zaključen je prethodni postupak te zastupanja na ročištu 8. prosinca 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom saslušavalo tužitelja i zaključila glavna rasprava, odnosno ukupno 1.250,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (312,50 EUR) iznosi 1.562,50 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.962,50 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki III. izreke.

61. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. izreke.

62. Tužitelju nije priznat sastava podneska od 22. siječnja 2025. u iznosu 50,00 EUR jer se njime samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje, a isti nije potreban za vođenje parnice jer je navedena uplata sudu vidljiva iz obračunskog lista (list 178 spisa) i bez tužiteljevog podneska. Nadalje, tužitelju nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude te se ukazuje da trošak pristupa na ročište za objavu, bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9. toč. 3. Tarife, ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može preuzeti s internetske stranice e-oglasna ploča suda ako takva postoji (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Ako takva e-oglasna ploča ne postoji, odluka će stranci biti dostavljena poštom (čl. 98. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, Narodne novine, broj 25/13). Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti poštom (čl. 335. st. 11. ZPP-a). U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP- a.

63. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 375,00 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

64. S obzirom na to da je tuženik izgubio u parnici, valjalo je u cijelosti odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu 1.500,00 EUR specificiranog troškovnikom tuženika (list 241 spisa) te je odlučeno kao pod toč. V. izreke presude.

65. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. srpnja 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.