Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-1473/2023-27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja UEĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473,Zagreb, Trg bana Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9 prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, 16. srpnja 2026.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 8. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu, broj 3207945978 zaključenog dana 24. studenog 2006. godine između tužiteljice UEĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473,Zagreb, Trg bana Jelačića 10, kao kreditora s druge strane, a solemniziranog dana 28. studenog 2006. god. kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, br. OU-2604/06, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 2.025,66 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku:

- na iznos od 6,93 EUR od 1. rujna 2009. god. pa do isplate,

- na iznos od 6,77 EUR od 30. rujna 2009. god. pa do isplate,

- na iznos od 5,32 EUR od 29. listopada 2009. god. pa do isplate,

- na iznos od 8,08 EUR od 1. prosinca 2009. god. pa do isplate,

- na iznos od 11,37 EUR od 30. siječnja 2010. god. pa do isplate,

- na iznos od 11,82 EUR od 27. veljače 2010. god. pa do isplate,

- na iznos od 14,41 EUR od 30. travnja 2010. god. pa do isplate,

- na iznos od 17,93 EUR od 19. svibnja 2010. god. pa do isplate,

- na iznos od 22,46 EUR od 14. kolovoza 2010. god. pa do isplate,

- na iznos od 29,50 EUR od 18. rujna 2010. god. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 EUR od 30. listopada 2010. god. pa do isplate,

- na iznos od 30,49 EUR od 30. studenog 2010. god. pa do isplate,

- na iznos od 32,37 EUR od 9. prosinca 2010. god pa do isplate,

- na iznos od 34,96 EUR od 29. siječnja 2011. god. pa do isplate,

- na iznos od 38,86 EUR od 19. ožujka 2011. god. pa do isplate,

- na iznos od 39,29 EUR od 19. svibnja 2011. god. pa do isplate,

- na iznos od 47,09 EUR od 1. lipnja 2011. god. pa do isplate,

- na iznos od 48,90 EUR od 30. lipnja 2011. god. pa do isplate,

- na iznos od 47,25 EUR od 27. rujna 2011. god. pa do isplate,

- na iznos od 43,94 EUR od 19. studenog 2011. god. pa do isplate,

- na iznos od 51,90 EUR od 31. siječnja 2012. god. pa do isplate,

- na iznos od 52,13 EUR od 1. ožujka 2012. god. pa do isplate,

- na iznos od 52,50 EUR od 29. svibnja 2012. god. pa do isplate,

- na iznos od 49,17 EUR od 8. rujna 2012. god. pa do isplate,

- na iznos od 50,54 EUR od 31. listopada 2012. god. pa do isplate,

- na iznos od 49,84 EUR od 13. prosinca 2012. god. pa do isplate,

- na iznos od 46,73 EUR od 24. siječnja 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 47,84 EUR od 21. veljače 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 47,75 EUR od 16. ožujka 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 51,11 EUR od 16. travnja 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 46,17 EUR od 16. svibnja 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 45,36 EUR od 18. lipnja 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 45,84 EUR od 16. srpnja 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 46,71 EUR od 22. kolovoza 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 47,14 EUR od 15. rujna 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 48,00 EUR od 17. listopada 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 48,95 EUR od 15. studenoga 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 51,08 EUR od 14. prosinca 2013. god. pa do isplate,

- na iznos od 48,86 EUR od 16. siječnja 2014. god. pa do isplate,

- na iznos od 51,29 EUR od 15. veljače 2014. god. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu 71, 73 EUR (sedamdesetjedan euro i sedamdesettri centa) s pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, nadoknaditi tužiteljici UEĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu 1.462,50 EUR (tisućučetiristošezdesetdva eura i pedeset centi), uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR (stoosamdesetsedam eura i pedeset centi) s pripadajućim zateznim kamatama.

VI. Odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su ona i tuženik sklopili dana 24. studenog 2006. god. Ugovor o kreditu, broj 3207945978, koji je solemniziran dana 28. studenog 2006. god. od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac br. OU-2604/2006, a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.555,01 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet, sukladno čl. 6. predmetnog ugovora, ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti 231,89 CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica je predmetni kredit u cijelosti otplatila dana 01. prosinca 2013. god. Člankom 2. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 2,99 % godišnje. Međutim, u istom čl. predmetnog ugovora navedeno da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Drugim riječima, čl. 2. Ugovora određeno je, zapravo, da je kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika, a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se ista mijenjala. Dakle, visina kamatne stope ovisila je isključivo o odluci banke - tuženika, bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, a što takvu veoma važnu ugovornu odredbu čini nerazumljivom. Predmetnim Ugovorom određeno je da tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.555,01 CHF prema srednjem tečaju HNB-a. Otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet, sukladno čl. 6. predmetnog ugovora, ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti 231,89 CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora određeno je da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno svojoj jednostranoj odluci a samim tim i visinu anuiteta. Tužiteljica nije bila informirana, odnosno upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na sljedeće činjenice: - da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF- a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB- a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom; - da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; - da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; 2 - da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; - da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; - te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici- budući da tužiteljica, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ju o tome ni na koji način nije informirao. Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Prethodno izneseno u točki 3. historijata tužbe a vezano uz pregovaranje o pojedinoj ugovornoj odredbi, sklapanje tipiziranog ugovora, neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe te nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika odnosi se te primjenjuje i na odredbe Ugovora kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vezala za valutu CHF - valutna klauzula. Sukladno presudi Visokog trgovačkog sud RH pod posl. br. Pž-6632/17 utvrđeno je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Za istaknuti je i stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. 3 Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/4150/2019 od 03. veljače 2021. godine odbijaju se ustavne tužbe od strane banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 te se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Tom odlukom Ustavni sud Republike Hrvatske konačno je potvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u CHF kreditima. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatila uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Naposljetku, ističe se da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da naknadi troškove parničnog postupka tužitelju.

2. Tužitelj je podneskom od 8. svibnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, aktivnu legitimaciju tužitelja te je osporio tužitelju status potrošača, odnosno da su utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva na ovaj ugovorni odnos. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare te je osporio zakonitost i pravilnost presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl. br. Rev-2221/18 i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a navodi i da je tužitelj prilikom sklapanja spornog ugovora bio dovoljno informiran o valutnoj klauzuli te osporava tijek zakonskih zateznih kamata i protivi se provođenju financijskog vještačenja. Konačno, tuženik ističe i prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 9-16 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 17 spisa), promet po kreditu (list 18-30 spisa), sudsku praksu (list 50-62, 85-94, 99-104, 145-151 spisa), presudu Suda EU (list 64-72 spisa), izvod iz zapisnika VSRH (list 73 spisa), izvod iz edukacijskog materijala (list 74 spisa), promet po kreditu (list 75-84 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića (list 117-130 spisa), presliku obavijesti o primitku elektroničkog podneska (list 166-168 spisa) te je saslušao tužitelja (list 157 spisa).

5. Među strankama su sporne sljedeće činjenice:

- je li tužitelj zaključio ugovor s tuženikom,

- svrha i namjena kredita,

- je li tužitelj pregovarao s tuženikom oko sadržaja ugovora,

- je li tužitelj valjano obaviješten o svim rizicima rasta tečaja valute,

- tko je otplaćivao kredit,

- za što je utrošen novac dobiven kreditom.

6. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja:

- jesu li pojedine ugovorne odredbe ništetne,

- ima li tužitelj status potrošača,

- je li kredit plasiran za osobnu potrošnju ili poslovnu djelatnost i za što je bio podignut kredit,

- je li nastupila zastara tražbine,

- je li tužitelj pregovarao o sadržaju ugovora,

- je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj,

- ima li tužitelj aktivnu legitimaciju s obzirom na to da je druga osoba djelomično vraćala kredit.

7.1. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Pojašnjava se da se radi o tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 8. svibnja 2025. U odnosu na preinaku tužbe podneskom od 8. svibnja 2025. valja reći da sud dopušta navedenu preinaku tužbe. Ukazuje se da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stoga je sud odlučio kao u izreci rješenja.

7.2. Također, neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj navedenim podneskom od 8. svibnja 2025. nije mogao smanjiti tužbeni zahtjev, a na temelju provedenog financijskog vještačenja jer da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva kojem se tuženik sukladno članku 193. stavak 2. ZPP-a usprotivio u roku od 15 dana. Pri tom tuženik upućuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. travnja 2021. br. Su-IV-16/2021-8, a kojim je određeno da je „smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika“, no prema ocjeni ovog suda isto shvaćanje nije primjenjivo u okolnostima konkretnog predmeta.

7.3. Naime, ovdje se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva iz članka 191. stavak 3. ZPP-a koje ne predstavlja preinaku i kojem se tuženik ne može protiviti, a s obzirom na to da tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te isto čini radi usklađenja tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Tretiranje usklađivanja postavljenog tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka kao djelomičnog povlačenja tužbe iz članka 193. stavak 2. ZPP-a za koje je potreban pristanak tuženika predstavljao bi, u navedenim okolnostima, pretjerani formalizam te bi isto postupanje bilo u potpunosti nelogično i suprotno svrhovitom tumačenju zakona (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju posl. br. Gž-1129/2024-2 od 3. rujna 2025. te Županijski sud u Slavonskom Brodu u presudi posl. br. Gž-939/2025-3 od 3. veljače 2026.). Ovo osobito kad se uzme u obzir da je u navedenim okolnostima, odnosno prilikom usklađivanja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelju dopušteno preinačiti tužbeni zahtjev (prethodno citirano shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021), a što posljedično uključuje i mogućnost povećanja i smanjenja istog ovisno o rezultatima provedenog vještačenja.

8. Prije odlučivanja o meritumu spora valjalo je odlučiti o tuženikovom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

9.1. Naime, tuženik navodi kako su uplate na ime podmirenja predmetnog kredita, između ostalo, vršene od strane MEĐ i stomatološke ordinacije Čunko Marija pa bi tužitelj mogao potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio.

9.2. Uvidom u promet prometa po kreditu (list 83-84 spisa) razvidno je da je OEĐ izvršio uplatu rate kredita 23. siječnja 2023., a da je stomatološka ordinacija Čunko Mirja izvršila ukupno trinaest uplata od 18. ožujka 2013. pa do 14. veljače 2014.

9.3. Tužiteljica je u svojem iskazu danom na ročištu 12. svibnja 2025. navela da je stomatološka ordinacija Čunko Mirjana bila njezin bivši poslodavac, kod kojeg je radila 15 godina, a kako je sama bila blokirana, onda joj je poslodavka po njezinom naputku uplaćivala režije i ratu kredita, a ona bi joj kasnije uplaćivala novac na tekući račun. Nadalje, navodi da je OEĐ njihov obiteljski prijatelj i on im je nekoliko puta uplatio ratu kredita kada oni nisu bili u financijskoj mogućnosti, a oni su mu to kasnije vratili. Sud je u cijelosti ocijenio iskaz tužitelja istinitim i uvjerljivim, a iz razloga kako je dolje navedeno (toč. 24. obrazloženja).

9.4. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207945978 od 24. studenog 2006. (list 9-16 spisa) proizlazi da su isti sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, da su ga potpisali punomoćnik tuženika i tužiteljica te da je isti ugovor solemniziran od javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba.

10.1. Člankom 161. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11; dalje: ZOO/11), koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih uplata, propisano je da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a stavkom 3. da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno.

10.2. Člankom 1021. ZOO/11 propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11. Slijedom navedenog, razvidno je da je među strankama sklopljen ugovor o kreditu koji niti s obzirom na svoju pravnu narav koja proizlazi iz gore navedene zakonske odredbe, niti s obzirom na ugovorne odredbe konkretnog ugovora ne zahtjeva da pojedine uplate kreditoru ne bi mogla izvršiti treća osoba u korist korisnika kredita. Naime, predmetnim ugovorom stvorena je obveza između tuženika i tužitelja na način da se tuženik ako korisnik kredita obvezao tužitelju vratiti novčani iznos koji mu je tuženik stavio na raspolaganje u rokovima i pod uvjetima određenima ugovorom. Pri tom činjenica da su pojedine uplate rata kredita vršile treće osobe u korist tuženika ne utječe niti na opseg obveze tuženika prema tužitelju niti na bilo koji način mijenja pravni položaj tuženika kao vjerovnika. Naime, sve su navedene uplate jasno izvršene na ime ispunjenja obveze koje upravo tuženik ima prema tužitelju po osnovi predmetnog ugovora o kreditu (a kako proizlazi iz priloženog pregleda prometa po kreditu) dok je odnos između treće osobe i tuženika pitanje posebnog obveznog odnosa kojem tužitelj nije strana i koji za njega ne stvara nikakve obveze niti umanjuje obvezu koju tuženik ima prema njemu kao kreditoru. Konačno, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da su treće osobe koje su vršile uplate bile njegov osobni prijatelj, odnosno bivši poslodavac, koji su iste uplate vršile uz njegovu suglasnost i na njegov zahtjev, to je tuženik bio dužan primiti takvo ispunjenje, a sukladno gore citiranim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stoga je tužitelj kao korisnik kredita aktivno legitimiran potraživati povrat svih neosnovano plaćenih iznosa po osnovi predmetnog ugovora o kreditu, bilo da je iste isplate vršio osobno sam tužitelj, bilo da ih je izvršila treća osoba uz njegovu suglasnost. Ukazuje se da navedeno potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-153/2024-2 od 29. svibnja 2024. kada navodi da je „Korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kreditnog odnosa, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita.“

12. Slijedom navedenoga, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije odbija se kao neosnovan.

13. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

14. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje odredaba ništetnosti čl. 1. 2., i 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila ovaj sud može raspraviti kao prethodno pitanje.

15. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine, broj 35/05; dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti odredaba čl. 1. 2. i 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 238. ZOO.

16. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

17. U konkretnom slučaju, da je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207945978 od 24. studenog 2006. između ovdje tuženika i tužitelja proizlazi iz priložene preslike ugovora (list 9-16 spisa) pri čemu su na istom vidljivi potpisi tužitelja i punomoćnika tužitelja te je isti ugovor potvrđen od javnog bilježnika (list 12 spisa). S obzirom na to da je predmetni ugovor zaključen 24. studenog 2006. na njega se mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. te koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Predmetnim ugovorom je u čl. 1. određen iznos novčanih sredstava koja kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita i to kunska protuvrijednost iznosa od 17.555,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita te da će korisnik kredita vratiti navedeni iznos uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Nadalje, čl. 2. ugovora ugovoreno je da će korisnik kredita iznos kredita platiti u anuitetima zajedno s redovnom kamatom, a sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a u čl. 6. ugovora ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 231,89 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

18. U odnosu na prigovor tuženika koji osporava pravilnost i zakonitost presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. ukazuje se da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost presuda i rješenja Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa se navedeni prigovor tuženika odbija kao neosnovan.

19. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužitelju status potrošača jer da nije isti dokazao te osporava da bi sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

20. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

21. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu te da je u čl. 1. ugovora određeno da se kredit stavlja na raspolaganje korisniku za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault, a da je u čl. 5. kredita ugovoreno da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault model Clio Exception 1.4.

22. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužiteljicu. Iz iskaza tužiteljice danog na ročištu dana 12. svibnja 2025. proizlazi da je tužiteljica s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu za kupovinu automobila. Došli su u autokuću Štarkelj i odabrali auto Renault Clio kojeg još uvijek ima. Nisu imali novca za kupovinu automobila pa su to željeli riješiti kreditom, ali se ne može sjetiti jesu li uopće išli u banku ili su sve riješili preko autokuće. Ne može se sjetiti u koju je poslovnicu banke išla. Nitko joj iz banke nije objasnio što je valutna klauzula niti što je promjenjiva kamatna stopa niti joj je itko davao letke ili brošure ili plakate gdje bi se to objašnjavalo. Novac od kredita je išao izravno na račun od autokuće. Niti joj javni bilježnik nije ništa objasnio. Koristi automobil za putovanje na posao i isključivo za obiteljske potrebe. Ne koristi ga za taksiranje, niti za gospodarske svrhe niti ga daje u najam ili zakup niti to čini tko od njene obitelji. Nitko joj u banci nije nudio drugi kredit, osim onog u CHF, niti za automobil niti za stan, a jer je godinu dana ranije zaključila stambeni kredit u CHF u Volksbank. Prezentirano joj je bilo da je CHF najsigurnija valuta i da sigurno neće biti povišena zbog kretanja tečaja te da su joj rekli da je dostupan samo kredit u CHF. Pojašnjava da je suprug zaključio kredit, a da je ona bila sudužnik te da su im kredit prezentirali kao jeftin, stabilan i siguran, ali da su gotovo financijski propali te su ona i suprug 10 godina bili blokirani.

23. Sažimajući u bitnom iskaz tužiteljice proizlazi da je kreditom kupila osobni automobil za obiteljske potrebe i da isti ne koristi za bilo kakvu gospodarsku djelatnost, da nije pregovarala o uvjetima ugovora i nitko ju nije informirao niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

24. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju. U odnosu na činjenicu da se tužiteljica ne može sjetiti odlaska u poslovnicu ili da pogrešno navodi da je ona bila sudužnik, a ne korisnik predmetnog ugovora o kreditu, prema ocjeni suda radi se o omaškama do kojih je došlo zbog proteka duljeg vremenskog razdoblja. Nadalje, sud je uzeo u obzir i činjenicu da tužiteljica nema stručno pravno obrazovanje, ali iskazuje životno o onim okolnostima koje su ju motivirale na sklapanje ugovora, odnosno kupovina osobnog automobila.

25. Tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužiteljici osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima, dok je u odnosu na informiranost tužitelja i pregovore o predmetnom ugovoru o kreditu tuženik predložio saslušanje tužitelja (koji je iskazivao da nije bio informiran niti pregovarao s tuženikom prije sklapanja predmetnog ugovora) te izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine, ali sud isti dokaz ne cijeni odlučnim u ovoj stvari. Naime, isti predstavlja generalnu uputu zaposlenicima tuženika izdanu dvije godine prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te tuženik nije ničim dokazao da je njegov zaposlenik zaista i postupio sukladno danoj uputi u konkretnom slučaju, niti da je ista bila obvezna za zaposlenike tuženika s obzirom da prema nazivu i sadržaju predstavlja opći edukativni materijal, a ne obvezni nalog o načinu obavljanja povjerenih poslova. Također, iz iskaza tužitelja (kojeg je sud cijenio u cijelosti istinitim i uvjerljivim) proizlazi da mu nije dano nikakvo tumačenje bilo kakvih odredbi ugovora, već samo preporuka zaposlenika tuženika bez upozorenja na bilo kakve rizike povezane s valutnom klauzulom. Nadalje, iz navedenog edukativnog materijala proizlaze samo općenite upute, odnosno savjeti, o postupanju u odnosu na odabir valute kredita i valutni rizik, dok se u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i načinu određivanja iste ne navodi ništa te se samo spominje da kamatna stopa „nije jedini element za odluku pri podizanju kredita“ i da „razlika u tečaju može kroz godine otplate kredita „pojesti“ razliku u kamati“. Slijedom navedenog, čak i da je tuženik dokazao da je njegov zaposlenik postupio sukladno navedenom edukativnom materijalu (što nije učinio, a osobito uzevši u obzir iskaz tužitelja) istim ne bi dokazao niti da tužitelj nema status potrošača niti da je tuženik s tužiteljem pregovarao prije sklapanja predmetnog ugovora te ga o odredbama istog informirao na odgovarajući način. Zaključno, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje nikakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

26. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

27. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

28. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005) jer je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključen 24. studenog 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

29. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredba čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila).

30. Naime, tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

31. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

32. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice iznosa pobliže naznačenog u točki I. izreke presude nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

33. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

34. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

35. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

36. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

37. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

38. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.

39. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

40. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 5. ožujka 2025. proizlazi da:

- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom otplatnom početnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, iznosi 15.802,58 kuna, odnosno po fiksnom tečaju eura 2.097,39 EUR,

- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom otplatnom početnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos, iznosi -504,52 kune, odnosno po fiksnom tečaju eura -71,73 EUR,

- ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom otplatnom početnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko se manje plaćene razlike prebije s više plaćenim razlikama, iznosi 15.262,06 kuna, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.025,66 EUR.

41. Sud je strankama dostavio nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj je podneskom od 8. svibnja 2025. uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem, iz čega sud zaključuje da isti nema nikakvih prigovora ili primjedbi na isti. Tuženik je podneskom od 31. ožujka 2025. naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i povećanje tužbenog zahtjeva te specificirao istaknuti prigovor radi prijeboja.

42. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 5. ožujka 2025. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na očitovanje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge. Naime, tuženik je samo naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te podneskom od 31. ožujka 2025. sadržajno osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva, a ne pravilnost nalaza i mišljenja vještaka.

43. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 2.025,66 EUR.

44. Na te iznose tuženiku pripadaju i zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u izreci ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, broj 153/2004, 35/2005), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.)

45. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

46. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

47. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

48. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

49. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

50. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

51. Slijedom navedenog, a kako je Visoki trgovački sud RH donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 24. studenog 2006., a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

52. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

53. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

54. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

55. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

56. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

57. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

58. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

59. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 potvrđeno je i kasnijim revizijskim odlukama Vrhovnog suda (vidi rješenje VSRH posl. br. Revd-2302/2025-2 od 24. rujna 2025. i rješenje VSRH posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025.).

60. S obzirom na navedeno, a i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

61. Tužitelj je zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom na to da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem informacijskog sustava 12. lipnja 2023. pa proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina (kao što je ranije navedeno u ovom dijelu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. jer je tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10).

62. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO. Tu valja istaknuti i da su neosnovani prigovori tuženika da bi se trebao primjenjivati trogodišnji zastarni rok iz članka 226. ZOO-a jer se u ovom predmetu radi o tražbini tužitelja za povrat stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbi predmetnog ugovora, a koja tražbina koja zastarijeva po općem zastarnom roku od pet godina te je navedeno potvrđeno dugogodišnjom praksom viših sudova (tako i VSRH u presudi posl. br. Rev-867/1999-2 od 10. listopada 2002., presudi posl. br. Rev 2623/13-2 od 8. ožujka 2017., rješenju posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025. i dr.).

63. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se istim traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i potražuje isplata s osnove ništetnosti navedenih odredaba, a kako je to naprijed izneseno, i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. i II.

64. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

65. Ukazuje se da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.

66. Slijedom navedenog, odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, 107/25; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora (2.222,54 EUR) i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 8. svibnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) umjesto zatraženih 200,00 EUR jer se istim tužitelj samo očituje da nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, zastupanja na ročištu 16. siječnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari i zaključen je prethodni postupak, zastupanja na ročištu 12. svibnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom saslušavalo tužitelja te zastupanja na ročištu 9. prosinca 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvar ii zaključila glavna rasprava, odnosno ukupno 850,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (212,50 EUR) iznosi 1.062,50 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.462,50 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki III. izreke.

67. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki IV. izreke.

68. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 187,50 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. V. izreke presude.

69. S obzirom na to da je tuženik izgubio u parnici, valjalo je u cijelosti odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu 1.450,00 EUR specificiranog troškovnikom tuženika (list 170 spisa) te je odlučeno kao pod toč. VI. izreke presude.

70. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. srpnja 2026.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte