Republika Hrvatska
Općinski sud u Velikoj Gorici
Stalna služba u Ivanić-Gradu
10310 Ivanić-Grad, Športska 2
Poslovni broj: P-416/2025-11
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu Damiru Gazdiku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Stjepanu Gomerčiću, odvjetniku iz Čazme, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, radi proglašenja ovrhe nedopuštanom , dana 16. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba tužiteljice ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koja glasi:
„I Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, poslovni broj Ovrv-46303/2010 od 11. studenog 2010. godine, na imovini ovršenika ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koja može biti predmet ovrhe.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe koju je pokrenuo prednik tuženika kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika radi namirenja svoje tražbine. Tužiteljica je zaključkom Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, posl. br. Ovr-845/2025- 2 od dana 25. 8. 2025. godine upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-46303/2010 od dana 11. 11. 2010. Ovrhovoditelj temelji prijedlog za ovrhu na vjerodostojnoj ispravi – ugovoru o kreditu koji je 2009. godine formalno sklopljen na ime ovršenice ĆT, no koji u stvarnosti nije nastao njezinom voljom, već prijevarnim postupanjem treće osobe – RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], tadašnje direktorice trgovačkog društva Euklaros d.o.o. sa sjedištem u [adresa]. RT je tužiteljici obećala zaposlenje u tom društvu i pritom joj ponudila „pomoć“ u ishođenju kredita za kupnju osobnog automobila koji bi navodno služio za dolazak na posao i obavljanje službenih zadataka u korist poslodavca. Kako bi stvorila privid ozbiljnosti i vjerodostojnosti, RT je ĆT lažno prikazala da će automobil i kredit biti dijeljeni troškovno, na način da će RT plaćati tužiteljici dodatak na plaću radi podmirivanja rata kredita banci, dok će se automobil voditi na ĆT.
1.2. Iz spisa kaznenog predmeta Općinskog suda u Ivanić-Gradu, posl. br. K- 152/11, proizlazi da je okrivljena RT u rujnu i prosincu 2009. godine, s unaprijed stvorenom namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi, lažno prikazala činjenice i dovela ovdje tužiteljicu, ĆT u zabludu, te ju nagovorila da potpiše ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila marke Fiat Bravo, registracijskih oznaka [registarska oznaka], broj šasije [broj šasije]. Nakon toga, RT je prisvojila vozilo i prestala otplaćivati kredit, čime je ovršenica ostala formalni dužnik banke, iako nikada nije imala korist ni posjed nad predmetnim automobilom, niti je ugovor sklopila u svrhu vlastitog zaduženja. Presudom Općinskog suda u Ivanić-Gradu, posl. br. K-152/11-51 od 19. prosinca 2012., koja je postala pravomoćna 9. rujna 2013., okrivljena RT proglašena je krivom za kazneno djelo prijevare, upravo u odnosu na navedeni ugovor o kreditu i štetu nanesenu tužiteljici. Pravomoćna kaznena presuda ima učinak pravomoćno utvrđene činjenice da je ugovor o kreditu nastao prijevarom i da ovršenica nije stvarni dužnik po tom ugovoru.
1.3. Pravni poredak Republike Hrvatske počiva na načelu zakonitosti prema kojem se ovrha može provoditi samo na temelju vjerodostojne i valjane isprave koja odražava stvaran i zakonit odnos između stranaka. Kada je kaznenim postupkom pravomoćno utvrđeno da je određeni pravni odnos proizašao iz prijevarnog postupanja i da je jedna strana, lažnim prikazivanjem činjenica, dovela drugu u zabludu s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, tada se time dovodi u pitanje zakonitost same pravne osnove na kojoj se ovrha temelji. Sud je u građanskom i ovršnom postupku vezan pravomoćnom presudom kaznenog suda u pogledu postojanja kaznenog djela i odgovornosti počinitelja, te ne može postupati protivno činjenicama koje su tim putem konačno utvrđene. Provedba ovrhe u takvim okolnostima bila bi protivna načelima savjesnosti, poštenja i zabrane zlouporabe prava, jer bi se njome prisilno naplatila obveza koja ne proizlazi iz stvarne volje dužnika, nego iz kaznenog postupanja treće osobe. Nadalje, prema članku 50. Ovršnog zakona, sud je dužan obustaviti ovrhu ako utvrdi da se ovršna isprava više ne može izvršiti, odnosno da su nastupile okolnosti koje sprečavaju njezinu provedbu. Takva situacija postoji i u ovom slučaju, budući da je pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da je odnos između ovrhovoditelja i ovršenika nastao uslijed kaznenog djela prijevare, što onemogućuje da se ovrha provodi kao da se radi o zakonito nastaloj obvezi. Održavanje ovrhe na snazi u okolnostima u kojima je utvrđeno kazneno postupanje značilo bi pravno priznavanje učinaka protupravnog ponašanja, što bi bilo suprotno temeljnim načelima pravnog poretka i zaštite građana od prisilne naplate obveza koje nisu stvarno i zakonito nastale. S obzirom da je ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv ĆT na temelju vjerodostojne isprave – ugovora o kreditu, za koji je pravomoćnom kaznenom presudom Općinskog suda u Ivanić-Gradu, posl. br. K-152/11-51 od 19. prosinca 2012. godine (pravomoćnom dana 9. rujna 2013.), utvrđeno da je nastao prijevarnim postupanjem treće osobe RT, proizlazi da je time dovedena u pitanje sama zakonitost i dopuštenost provedbe predmetne ovrhe. Kako se u konkretnom slučaju ovrha pokušava provesti na temelju pravnog odnosa koji je kaznenim postupkom utvrđen kao posljedica prijevarnog postupanja, ovršenica ĆT ima pravo koje sprječava provedbu ovrhe u smislu članka 55. Ovršnog zakona te predlaže da sud utvrdi ovrhu nedopuštenom i traži naknadu parničnih troškova.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 10-11) ističe da mu nije dostavljen zaključak Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu posl. br. Ovr-845/2025- 2 od 25.08.2025. godine, te stoga tuženik može samo nagađati radi kojih žalbenih razloga je tužiteljica upućena u parnicu, ali ako je u prijedlogu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom isticala samo prigovor zastare, onda tuženik pretpostavlja da je upućena u parnicu iz žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona. Međutim, u tužbi tužiteljica iznosi potpuno različite navode od onih koji su izneseni u prijedlogu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te više uopće ne spominje nastup zastare. U tom smislu tuženik ističe da je čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona propisano da „tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu.“ Dakle, pošto tužiteljica navode o prijevarnom postupanju nije istaknula u žalbi u povodu koje je upućena u parnicu, to takav žalbeni navod sud ne bi trebao niti razmatrati. Tužiteljica u tužbi navodi da „kada je kaznenim postupkom pravomoćno utvrđeno da je određeni pravni odnos proizašao iz prijevarnog postupanja i da je jedna strana, lažnim prikazivanjem činjenica, dovela drugu u zabludu s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, tada se time dovodi u pitanje zakonitost same pravne osnove na kojoj se ovrha temelji.“ Međutim, u ovom slučaju prijevarno postupanje prema tužiteljici nije počinila druga ugovorna strana, već je isto počinila treća osoba. Štoviše, B2 kapital d.o.o. uopće nije ugovorna strana navedenog ugovora. Dakle, eventualnu restituciju bi tužiteljica trebala tražiti od treće osobe koja se obvezala da će um jesto nje podmirivati obveze iz predmetnog ugovornog odnosa. Stoga tuženik ističe da tužitelj ne samo da nije podnio tužbu temeljem onih žalbenih razloga radi kojih je upućen u parnicu već tužbu temelji na navodima koji se ne mogu podvesti ni pod jedan žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. Ovršnog zakona. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbu odbaciti, a podredno odbiti je kao neosnovanu.
3. U tijeku postupka izvršen je uvid u ovosudni spis posl. br. Ovr-845/2025. Postupak je pokrenula tužiteljica kao ovršenica prijedlogom za odgodu ovrhe i prijedlogom za proglašenje ovrhe nedopuštenom navodeći da je nastupila zastara potraživanja. Iz navedenog spisa vidljivo je da je prijedlog za ovrhu podnijet 22.10.2010., da je rješenje o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba posl. broja Ovrv-46303/2010 donijeto dana 11. 11. 2010. te da je postalo pravomoćno i ovršno dana 25.11.2010. Sud je zaključkom br. Ovr-845/2025-2 od 25.8.2025. (list 10- 11 spisa br. Ovr-845/2025) tužiteljicu kao ovršenicu uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl.50. st.1. t.11.
4. Dakle, tužiteljica je kao ovršenica podnošenje prijedloga za proglašenje nedopuštenom ovrhe po pravomoćnom rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba posl. broja Ovrv-46303/2010 od 11. 11. 2010., dakle žalbom nakon proteka roka, temeljila na razlogu nastupanja zastare potraživanja i na podnošenje predmetne tužbe upućena je zbog razloga iz čl.50.st.1.t.11. Ovršnog zakona, odnosno nastupanja zastare potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja.
5. Člankom 55. st.3. Ovršnog zakona propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. Tužiteljica kao razlog podnošenja svoje predmetne tužbe ne navodi razlog nastupanja zastare potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja već prijevaru treće osobe, što je utvrđeno u kaznenom postupku. Međutim, budući da tužiteljica tužbu ne temelji na razlogu zbog kojeg je zaključkom ovog suda br. Ovr-845/2025-2 od 25.8.2025. upućena na pokretanje parnice, tužbu je valjalo odbaciti.
6. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Ivanić-Gradu, 16. srpnja 2026.
Sudac:
Damir Gazdik
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana pismenog primitka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 istovjetna primjerka Županijskom sudu.
DNA:
1. Rješenje nepravomoćno
2. Vidi upisnik P
3. DNA:
tužitelju po pun.
tuženiku
4. Kal. 15 dana
