Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

32270 Županja

Poslovni broj: P-210/2026-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Tomislavu Juzbašiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave, održane 17. lipnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Šutalo, odvjetnika iz Vinkovaca, i zamjenika punomoćnika tuženika, Krunoslava Glokovića, odvjetnika iz Županje, te potom donesene i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 16. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu (NAKNADE I IZDACI) broj 313129 od 16. ožujka 2017. u dijelu koji glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 02,50% (slovima: dvacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Naknada za upravljanje kreditom iznosi 00,10% (slovima: nulacijeladeset posto) od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje da će obveze po osnovi naknade za upravljanje kreditom, ispunjavati istovremeno s plaćanjem anuiteta, na način naveden u čl. 11. b) i c) Ugovora.".

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. [adresa], OIB: 52508873833, (pravni slijednik SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, pripojeno društvo, pripojilo se tuženiku društvu OTP banka Hrvatske d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833) da tužitelju ČG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu broj 313129 od 16. ožujka 2017. izvrši isplatu novčanog iznosa od 247,53 EUR (dvjesto četrdeset sedam eura i pedeset tri centa), uvećanog za pripadajuću zateznu kamatu na navedeni iznos koja teče počevši od dana naplate navedenog iznosa, 17. ožujka 2017., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućoj do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. [adresa], OIB: 52508873833, (pravni slijednik SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, pripojeno društvo, pripojilo se tuženiku društvu OTP banka Hrvatske d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833), da tužitelju ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 271,64 EUR (dvjesto sedamdeset jedan euro i šezdeset četiri centa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. srpnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana, a odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg potraživanog troška u iznosu od 129,90 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 281,25 EUR, uvećano za pristojbe po odmjeri suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, kao kreditorom, 16. ožujka 2017. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju vozila sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj: 313129 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), po osnovi kojeg je prednik tuženika stavio na raspolaganje (plasirao) tužitelju kredit u iznosu od 76.465,00 kn (10.148,65 EUR), sa rokom vraćanja kredita od osamdeset četiri mjeseca, uz uvjete i na način kako je to određeno Ugovorom o kreditu.

1.1. Tužitelj je naveo da se nakon zaključivanja Ugovora o kreditu SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, pripojilo tuženiku, te da je stoga tuženik pravni slijednik tog društva.

1.2. Tužitelj je nadalje naveo da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno sljedeće: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 02,50% (slovima: dvacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Naknada za upravljanje kreditom iznosi 00,10% (slovima: nulacijeladeset posto) od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje da će obveze po osnovi naknade za upravljanje kreditom, ispunjavati istovremeno s plaćanjem anuiteta, na način naveden u čl. 11. b) i c) Ugovora.".

1.3. Tužitelj je naveo da mu je tuženik po osnovi naprijed navedene odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, naplatio naknadu za obradu kredita (tzv. "ulaznu naknadu"), jednokratno, u iznosu od 1.865,00 kn (247,53 EUR).

1.4. Tužitelj je naveo da je naprijed navedena ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita (tzv. "ulazna naknada") ništetna, s obzirom da uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača, te da je kao takva suprotna pravu i recentnoj obvezujućoj praksi Viših sudova u Republici Hrvatskoj, kao i Direktivama Europske unije i praksi Suda Europske unije.

1.5. Tužitelj je naveo da je odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Naveo je i da nacionalni sud ima obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Europske unije, odnosno da interpretativna obveza sudova država članica ima svoju osnovu u čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj unije (UEU): tj. načelu lojalne suradnje. Naime, da sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo sukladno cilju Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. ("Službeni list EZ" 1993. L95/29, dalje u tekstu: Direktiva 93/13), a koja direktiva je implementirana u domaćem pravu kroz Zakon o zaštiti potrošača. Tužitelj je naveo da u protivnom sud krši obvezu iz čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), kojom je propisano da je direktiva obvezujuća za svaku državu članicu u pogledu rezultata (cilja) koji je njime potrebno postići.

1.6. Tužitelj je naveo da je ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu suprotna i odredbi čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, kao i da je suprotna: odredbi čl. 6. ZOO-a, kojom je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato; odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba; i odredbi čl. 8. ZOO-a, kojom je propisano da je svatko dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

1.7. Tužitelj je nadalje naveo da je Sud Europske unije u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C-252/19) odlučio da su "općenite" ulazne naknade, koje ne odražavaju konkretnu uslugu - ništetne.

1.8. Tužitelj je naveo da budući da naknada za obradu kredita u potrošačkom ugovoru kakav je i Ugovor o kreditu, ne sadrži ikakvo objašnjenje, osim šturog pojma "naknade za obradu kredita", da je takva naknada nepošteno ugovorena i zbog toga ništetna.

1.9. Tužitelj je po osnovi naprijed navedenog, u tužbenom zahtjevu, koji je u pogledu tijeka zatezne kamate na glavnicu tražbinu uređen u podnesku tužitelja od 20. svibnja 2026. (na način da je tim podneskom tužitelj ispravio očitu omašku iz tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka potraživane zatezne kamate na glavnicu tražbine), predložio da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: " Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 02,50% (slovima: dvacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Naknada za upravljanje kreditom iznosi 00,10% (slovima: nulacijeladeset posto) od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje da će obveze po osnovi naknade za upravljanje kreditom, ispunjavati istovremeno s plaćanjem anuiteta, na način naveden u čl. 11. b) i c) Ugovora"; i kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 247,53 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. ožujka 2017. pa do isplate; te da se tuženiku naloži da tužitelju naknadi trošak predmetnog parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos parničnog troška teče od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbu i tužbeni zahtjev, odnosno da su isti u cijelosti neosnovani.

2.1. Tuženik je naveo da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, sklopio Ugovor o kreditu, te da ne spori činjenični supstrat koji je tužitelj iznio u odnosu na plaćanje predmetne naknade, kao i u vezi pregovora oko plaćanja iste.

2.2. Tuženik je naveo da je međutim sporno je li predmetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Naveo je da Ugovor o kreditu nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i odredbama ZOO-a.

2.3. Tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Naveo je da ako bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 376. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, dalje u tekstu: ZOO 53/91), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kad je šteta nastala, te da stoga s obzirom da su u Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koje su tužitelju navodno prouzročile štetu, da je očito da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Nadalje je naveo da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a 53/91, koji propisuje da tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, te da stoga uzimajući u obzir da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, tražbine tih povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa da iz navedenog slijedi da bi bilo nedopustivo da takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Nadalje je naveo da ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, da je zastarni rok pet godina od sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 16. ožujka 2017. kad je sklopljen Ugovor o kreditu), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-183/2021, te da bi sukladno tome potraživanje tužitelja iz tužbe bilo pod zastarom, jer da je petogodišnji zastarni rok počeo teći od sklapanja Ugovora o kreditu, 17. ožujka 2017., a da je tužba podnesena 27. ožujka 2026.

2.4. Tuženik je nadalje u pogledu tužiteljevih navoda o ništetnosti predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, naveo da je ulazna naknada točno određena čl. 7. Ugovora o kreditu, i da su uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja predmetne naknade sasvim jasni, razumljivi, nedvosmisleni, te za korisnika očekivani prema samoj formulaciji teksta ugovora, pa da su stoga navodi tužitelja koji se odnose na spornu odredbu Ugovora o kreditu potpuno paušalni i pogrešni. Naveo je da je u Ugovoru o kreditu potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva, i to u postotku od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka, te da tuženik ima pravo na tu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita.

2.5. Tuženik je nadalje naveo da je odredbom čl. 1112. st.1. ZOO-a, propisano da tko izvrši isplatu znajući da je nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Tuženik je naveo da stoga sve kada bi se i uzelo da je ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetna, da je razvidno da tužitelj ne bi imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.

2.6. Tuženik je naveo da smatra da ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita iz bilo kojeg razloga ništetne, da onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora; te da to znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat. Tuženik je naveo da je stoga razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan, s tim da tuženik opreza radi ističe i prigovor zastare tog potraživanja tužitelja.

2.7. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaključno naveo da iz naprijed navedenih razloga predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tuženik se u podnesku od 11. svibnja 2026. dodatno očitovao na tužbene navode, te je uz djelomično ponavljanje navoda iz odgovora na tužbu, dodatno istaknuo da je za utvrđenje da je određena ugovorna odredba ništetna, potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik je naveo da smatra da u predmetnom slučaju niti jedna od te tri pretpostavke nije ispunjena, pa da stoga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala, i da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 210. st. 3. ZOO-a 53/91 (kojom je propisano da obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

3.1. Tuženik je nadalje naveo da predmetna odredba o naknadi za obradu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima, niti da je protivna moralu društva, te da ne postoje niti drugi razlozi njezine ništetnosti. Naveo je da je u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu ta odredba bila poznata tužitelju, te da je tužitelju bilo poznato da će mu se po osnovi te odredbe naplatiti naknada za obradu kreditnog zahtjeva, i to u iznosu od 2,50 %. Naveo je da se ta odredba ni u kojem slučaju nije mijenjala, te da je bila izvršena, odnosno da je naknada po osnovi te odredbe tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita, a koju okolnost je tužitelj dobro znao jer mu taj iznos u visini te naknade nije isplaćen prilikom isplate cijelog kredita.

3.2. Tuženik je naveo da tužitelj iz navedenih razloga nije bio u neravnopravnom položaju što se tiče predmetne ugovorne odredbe u odnosu na tuženika kao kreditora, u smislu čl. 3. ZOO-a, pa da ta odredba onda nije niti ništetna, jer da je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., kada je taj zakon bio na snazi, i odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi od 2007. pa nadalje, propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o prometu ugovora i cijeni poštene, ako su one jasne, lako razumljive i uočljive; a da su odredbe o naknadi za obradu kredita u cijelosti jasne, razumljive i uočljive, te da su tužitelju bile poznate u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik je naveo da niti jedan faktor nije niti kasnije utjecao na njihovu promjenu na štetu tužitelja.

4. Tužitelj se u dva podneska podnesena sudu 14. svibnja 2026., očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu i podneska od 11. svibnja 2026.

4.1. Tužitelj je u navedenim podnescima u bitnome ponovio navode iz tužbenog zahtjeva. Dodatno je istaknuo da u pogledu konkretnog pravnog odnosa, u kojem je riječ o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, kao i Direktivu 93/13, koja je implementirana kako u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 – dalje: ZZP/07), tako i djelomično u odredbe čl. 295. i čl. 296. ZOO-a. Naveo je da je razlog tome zaštita šireg kruga sudionika u obveznopravnim odnosima (čl. 16. ZOO-a), u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora.

4.2. Tužitelj je naveo da odredbe ZOO-a u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, koja sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti i koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka; te da je odredba čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 nužno povezana s odredbom čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 i načelom učinkovitosti koje državama članicama nameće pozitivnu obvezu pružanja i osiguravanja djelotvornih pravnih sredstava, unutar kojih korisnici usluga mogu ostvariti zaštitu od nepoštenih odredbi u ugovorima.

4.3. Tužitelj je u odnosu na tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine naveo da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naveo je da je to pravno shvaćanje dobilo i potvrdu u presudi Suda Europske unije u predmetu C-485/19. (Profi Credit Slovakia) od 22. travnja 2021.

4.4. Tužitelj je nadalje naveo da se o spornoj odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, nije pregovaralo, nego da mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naveo je da na tu odredbu, iako jasnu i uočljivu, budući da je bila unaprijed formulirana od strane banke, tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, te da je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naveo je da mu nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da mu nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade za obradu i odobravanje kredita. Naveo je da ta naknada nije ugovorena u dobroj vjeri, i da je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

4.5. Naveo je da se prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se prema odredbi čl. 96. st. 2. ZZP/07, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

4.6. Tužitelj je naveo da okolnosti da mu banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da se radilo o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; ukazuju da je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama strana na štetu njega kao potrošača, pa da je stoga sporna ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 i čl. 102. st. 1. ZZP/07.

4.7. Tužitelj je naveo da je spornom odredbom povrijeđeno i načelo savjesnosti i poštenja, koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naveo je da time što tuženik treba dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisniku kredita kojem je odobren veći iznos kredita naplaćuju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

4.8. Tužitelj je naveo da sve da je i bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Nadalje, sve da je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), da nije informiran o njenoj krajnjoj svrsi.

4.9. Tužitelj je naveo da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naveo je da se iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

4.10. Nadalje je naveo da se o tome uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, u ovom slučaju tužitelja, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

4.11. Tužitelj je naveo da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., iznio pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu 2008/48, te točku I. Priloga I., treba tumačiti na način da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Tužitelj je naveo da to znači da se ulazna naknada (naknada za obradu kredita) ne smije smatrati dijelom iznosa kredita. Naveo je da je pravni stav, da su naknade za obradu kredita, na način na koji su ih ugovarale hrvatske poslovne banke, pa tako i tuženik (prednik tuženika) ništetne, Vrhovni sud Republike Hrvatske iskazao i u svojim presudama poslovni broj: Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.

4.12. Tužitelj je zaključno naveo da recentna sudska praksa smatra da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna, u smislu odredbi čl. 96. ZZP/07, te čl. 99. ZZP/07 i čl. 102. ZZP/07, s pozivom na odredbu čl. 4. i čl. 1115. ZOO-a.

5. U predmetnom postupku provedeni su slijedeći dokazi: uvidom u Ugovor o kreditu, te saslušanjem tužitelja.

6. Na temelju provedenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), ocjena je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Među strankama u predmetnom postupku nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 76.465,00 kn (10.148,65 EUR) sa rokom otplate na osamdeset četiri mjeseca. Nije sporno je da je tužitelj kao korisnik kredita na temelju odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu bio obvezan platiti predniku tuženika naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to 2,50% od iznosa odobrenog kredita, kao i naknadu za upravljanje kreditom u iznosu od 00,10% od iznosa kredita, te nije sporno da je po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tužitelju od strane prednika tuženika naplaćen iznos od 247,53 EUR, prilikom isplate kreditnih sredstava, 17. ožujka 2017.

8. Među strankama je u predmetnom postupku sporno je li ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno sljedeće: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% (slovima: dvacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Naknada za upravljanje kreditom iznosi 00,10% (slovima: nulacijeladeset posto) od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje da će obveze po osnovi naknade za upravljanje kreditom, ispunjavati istovremeno s plaćanjem anuiteta, na način naveden u čl. 11. b) i c) Ugovora.". S tim u svezi sporno je da li je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno naprijed navedene ugovorne odredbe, postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, i ima li tužitelj pravo na povrat odnosno isplatu iznosa koji je od njega naplaćen po osnovi naprijed navedene odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, u iznosu od 247,53 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. ožujka 2017. pa do isplate. Sporno je i da li je nastupila zastara tužiteljeve predmetne tražbine.

9. Tužitelj je prilikom provođenja dokaza njegovim saslušanjem na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. lipnja 2026., iskazao da je 2017. želio kupiti osobni automobil u autokući Vidaković u Vinkovcima, te da su ga iz te autokuće uputili da radi ostvarivanja kredita za kupnju tog vozila ode u poslovnicu Splitske banke u Vinkovcima, što je potom i učinio. Iskazao je da su mu u autokući Vidaković napravili kalkulaciju koliki kredit mu je potrebit, što je pokazao djelatniku banke, te da mu je potom od strane djelatnika banke izvršen izračun rata kredita za otplatu kreditnog iznosa koji mu je bio potreban za kupnju vozila, sa rokom otplate kredita. Iskazao je da mu je potom rečeno da će mu se iz banke javiti kada se taj kredit odobri, te su ga nakon par dana nazvali iz banke i rekli mu da je kredit odobren i da dođe u banku isti potpisati. Iskazao je da je došao kada mu je rečeno da dođe, te da mu je predočen pripremljeni Ugovor o kreditu, koji je potom odnio na ovjeru kod javnog bilježnika, te ga nakon potpisivanja i ovjere vratio banci. Iskazao je da su ga nakon par dana pozvali iz autokuće Vidaković i rekli mu da su im sredstva po osnovi predmetnog kredita uplaćena i da može doći preuzeti vozilo.

9.1. Tužitelj je iskazao da prilikom dogovaranja za realizaciju predmetnog kredita nije od strane djelatnika banke upoznat sa obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknade za upravljanje kreditom, te da na to nije upozoren, odnosno da mu nije objašnjena ta obveza od strane djelatnika banke, niti kada je došao po pripremljeni Ugovor o kreditu. Iskazao je da mu niti javni bilježnik prilikom solemnizacije tog Ugovora o kreditu nije objasnio obvezu plaćanja spomenutih naknada, kao niti što one znače. Iskazao je da mu je prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti predočen te da ga je letimično pročitao, no da je pri tome prvenstveno obratio pažnju na ono što mu je bilo najvažnije, a to su iznos kredita, rok otplate i rate kredita, te kamatna stopa. Iskazao je da je mislio da su u odredbi o kamatnoj stopi obuhvaćeni i eventualni troškovi kredita, te da mu nije bilo poznato da će mu se zasebno naplatiti naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za upravljanje kreditom. Iskazao je da nije niti znao da su mu te naknade naplaćene, jer fizički nije niti primio novac od tog kredita, već da je isti odmah proslijeđen autokući Vidaković.

9.2. Iskazao je da je prije par mjeseci, čitajući društvene mreže, saznao da su se naplaćivale od strane banaka takve naknade, i da se potom znajući da je i on imao predmetni kredit, obratio odvjetniku te da su utvrdili da su i njemu naplaćene te naknade, i da je zbog toga podigao predmetnu tužbu. Iskazao je da u vrijeme podizanja predmetnog kredita nije bio obrtnik, niti je imao neku firmu ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, te da vozilo koje je kupio od kreditnih sredstava, nije koristio za bilo kakvu poslovnu namjenu, već isključivo za osobne potrebe.

9.3. Tužitelj je na upit svog punomoćnika iskazao da mu je rata za otplatu kredita iznosila koliko se sjeća 1.080,00 kuna (143,34 EUR) ili 1.180,00 kuna (156,61 EUR).

9.4. Tužitelj je na upit punomoćnika tuženika da li je prilikom čitanja Ugovora o kreditu uočio odredbu o naknadama te da li ju je razumio, iskazao da ju nije posebno uočio i razumio, te da je smatrao da su u kamatnoj stopi uračunate sve njegove obveze prema banci, pored vraćanja glavnice kredita. Na daljnji upit da li ga je netko požurivao u vezi čitanja ugovora, prije potpisivanja istoga, iskazao je da ga nije itko požurivao, ali da bi mu za čitanje svih stavki Ugovora o kreditu bilo potrebno puno vremena, te da smatra da bi mu trebalo dva sata da ga je detaljno čitao.

10. Iskaz tužitelja je po ocjeni ovog suda bio uvjerljiv, iskren, jasan i nedvosmislen, bez uočenih elemenata neodlučnosti ili kontradiktornosti, te mu sud stoga u cijelosti poklanja vjeru.

10.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi utvrđenje suda da tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije imao priliku i mogućnost pojedinačno pregovarati o spornim odredbama čl. 7. Ugovora o kreditu, koje odredbe su bile unaprijed formulirane, te da stoga tužitelj nije imao mogućnost niti utjecati na njihov sadržaj.

11. Odredbom čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 49. st. 2. ZZP-a/14, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 49. st. 3. ZZP-a/14, propisano je da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Odredbom čl. 49. st. 4. ZZP-a/14, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.1. Odredbom čl. 51. ZZP-a/14, propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

11.2. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a/14, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a odredbom čl. 55. st. 2. ZZP-a/14, propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Vijeća Europskih zajednica donijelo je Direktivu 93/13, čija je svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača (čl. 1. Direktive 93/13).

12.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Odredbom čl. 3. st. 2. Direktive 93/13, propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Odredbom čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, propisano je da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. U pogledu navedenog, svoje stajalište izrazio je i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

13. Odredbom čl. 295. st. 1. ZOO-a, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Odredbom čl. 295. st. 2. ZOO-a, propisano je da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

14. Na temelju iskaza tužitelja, te uvida u Ugovor o kreditu, a napose njegovu odredbu čl. 7., ocjena je suda da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženikovog prednika kao sastavni dio standardnog ugovora bez određene namjene, odnosno da je činila dio općih uvjeta ugovora sadržanih u formalnom (tipskom) Ugovoru o kreditu; te da zbog toga tužitelj nije imao utjecaj sadržaj te odredbe.

15. Pri tome valja navesti da tuženik, na kojemu je na temelju odredbe čl. 49. st. 4. ZZP-a/14, teret dokaza o istome, nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu.

16. S obzirom da se po utvrđenju suda o spornoj odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj nije imao ikakvu mogućnost utjecaja na njezin sadržaj, jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženikovog prednika (u svojstvu trgovca kreditnim sredstvima), kao i da je od tužitelja po osnovi iste nesporno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 2,50% od iznosa odobrenog kredita, odnosno u iznosu od 247,53 EUR; ocjena je suda da je sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj pri tome nedvojbeno ima status potrošača, jer se radilo o kreditu za kupovinu osobnog vozila, a on u vrijeme realizacije Ugovora o kreditu nije bio obrtnik, niti je imao firmu, te mu kupljeno vozilo nije služilo za poslovne, već za osobne potrebe.

17. Sporna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu se stoga na temelju odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a/14, smatra nepoštenom, te je kao takva na temelju odredbe čl. 55. st. 1. ZZP-a/14, ništetna.

18. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.1. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl. 1111. st. 2. ZOO-a, propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a, propisano je da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

19. S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je sporne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna, tuženik je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 247,53 EUR, koji je primio odnosno naplatio od tužitelja na temelju odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu.

20. Tuženik je u skladu s odredbama čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a, dužan tužitelju naknaditi i potraživanu zateznu kamatu, koja po osnovi odredbe čl. 1115. ZOO-a, teče od 17. ožujka 2017., kao dana kada je od tužitelja naplaćene sporna naknada i kada je tuženik kao nepošteni stjecatelj stekao naplaćeni iznos naknade, pa do isplate.

21.Tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine nije osnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a prema pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da se odluka suda u pogledu predmetne tužbe odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, te kondemnatorni tužbeni zahtjev koji kao posljedica proizlazi iz utvrđenja ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe; glede predmetne tužbe nije niti počeo teći zastarni rok, odnosno nije po osnovi zastare prestalo pravo tužitelja iz predmetnih tužbenih zahtjeva.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je sukladna vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju je tako priznat potraživani trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 271,64 EUR, a koji se odnosi na slijedeće radnje: za sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7.1. i Tbr. 54. OT-a), uvećano za porez na dodanu vrijednost (dalje u tekstu: PDV) u iznosu od 12,50 EUR (Tbr. 46. OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 14. svibnja 2026., kojim se očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu, u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8.1. i Tbr. 54. OT-a), uvećano za porez na dodanu vrijednost (dalje u tekstu: PDV) u iznosu od 12,50 EUR (Tbr. 46. OT- a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na pripremnom ročištu održanom 19. svibnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), uvećano za PDV u iznosu od 12,50 EUR (Tbr. 46. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. lipnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), uvećano za PDV u iznosu od 12,50 EUR (Tbr. 46. OT-a), te za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,54 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 15,00 EUR.

23. Tužitelju je na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, na dosuđeni parnični trošak dosuđena i potraživana zatezna kamata, koja teče od dana donošenja odluke o trošku pa do isplate.

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav drugog obrazloženog podneska od 14. svibnja 2026., kojim se očitovao na navode iz podneska tuženika od 11. svibnja 2026., u iznosu od 62,50 EUR (s uračunatim PDV-om), odbijen je kao neosnovan u skladu s odredbama čl. 155. st. 1. i st. 2. ZPP-a, iz razloga što po ocjeni suda podnošenje tog podneska nije bilo potrebito za vođenje predmetnog postupka, jer je tužitelj sadržaj navedenog podneska mogao iznijeti u podnesku kojeg je istog dana uputio sudu, a u kojem se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, i u svezi kojeg mu je priznat trošak sastava istog. Odbijen je kao neosnovan u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. i st. 2. ZPP-a, i zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podneska od 20. svibnja 2026., u iznosu od 62,50 EUR (s obračunatim PDV-om), iz razloga što je tužitelj u tom podnesku ispravio omašku (očitu) iz tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka potraživane zatezne kamate na glavnicu tražbine, te stoga trošak za taj propust tužitelja nije opravdano određivati na teret suprotne strane, odnosno tuženika u ovom postupku.

24.1. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu, preko tužitelj po toj osnovi određenog iznosa od 21,64 EUR, odnosno u daljnjem potraživanom iznosu od 4,90 EUR, odbijen je kao neosnovan u skladu s odredbama Tar. br. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23) i Tar. br. 2. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 50/26), te u skladu s odredbama čl. 7. st. 1. i st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23).

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u potraživanom iznosu od 281,25 EUR, uvećano za pristojbe po odmjeri suda, odbijen je kao neosnovan u cijelosti, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, iz razloga što je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

26. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Županji 16. srpnja 2026.

Sudac

Tomislav Juzbašić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana. Žalba se podnosi ovome sudu u pisanom obliku, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca.

2. Tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka.