REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] Ć 5
Poslovni broj: Us I-895/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja ĆC iz [adresa] ([adresa]), sa boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Samir Ilijazi, odvjetnik u Rijeci, Pomerio 9, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za državljanstvo i strance u Rijeci, Žrtava fašizma 3, OIB: 36162371878, radi dozvole za boravak i rad, 16. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za državljanstvo i strance, KLASA: UP/I-216-02/25- 09/157661, URBROJ: 511-09-38-26-6 od 24. travnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troškova ovog upravnog postupka.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.
Obrazloženje
1. Točkom 1. rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-02/25-09/157661, URBROJ: 511-09-38-26-6 od 24. travnja 2026., odbijen je zahtjev poslodavca KZ Antioksid d. o. o., sa sjedištem u [adresa], za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj ovdje tužitelju, državljaninu Bosne i Hercegovine. Točkom 2. izreke je određeno da je tužitelj dužan dragovoljno napustiti EGP u roku od 15 dana od dana izvršnosti istog rješenja kojim prestaje zakoniti boravak. Točkom 3. je određeno da je tužitelj dužan prilikom napuštanja EGP-a ovo rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a, dok je točkom 4. određeno da ako isti ne izvrši ovo rješenje u roku iz točke 2, da će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti iz EGP-a, sukladno članku 203. stavku 2. točki 1. Zakona o strancima.
2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenje tuženika, te u bitnome navodi kako pobija navedeno Rješenje u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prava te povrede temeljnih pravnih načela koja su tuženik bio dužan primijeniti pri donošenju pobijanog Rješenja, te se poziva na članak 6. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21) navodeći kako je tuženik pri donošenju pobijanog Rješenja automatski, bez valjanog obrazloženja, primijenio zapreku iz članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima (postojanje kaznene presude), bez provedbe individualne procjene svih relevantnih okolnosti na koje je tijekom upravnog postupka u više navrata ukazivao tužitelj. Takvo postupanje nije u skladu s načelom razmjernosti. Sama kaznena osuda da ne može automatski biti razlog za odbijanje boravka ili protjerivanje stranca iz Republike Hrvatske. Ova obveza proizlazi kako iz domaćeg prava tako i iz prava Europske unije i prakse Europskog suda za ljudska prava. Tuženik je prilikom donošenja odluke bio dužan provesti individualnu procjenu koja obuhvaća: težinu počinjenog kaznenog djela i okolnosti njegova počinjenja, osobno ponašanje tužitelja u cjelini i nakon počinjenja djela, vjerojatnost ponavljanja štetnog ponašanja, posljedice mjere za privatni i obiteljski život tužitelja, trajanje zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj. Propustom provedbe individualne procjene tuženik da je počinio bitnu povredu postupka koja je imala utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog Rješenja. Europski sud za ljudska prava u predmetu Boultif protiv Švicarske (zahtjev br. 54273/00, presuda od 2. kolovoza 2001.) utvrdio je kriterije – tzv. Boultif kriterije – koje su domaća tijela dužna primjenjivati pri ocjeni je li mjera udaljenja ili uskrate boravka sukladna članku 8. EKLJP-a. Nekih od navedenih kriterija koje tuženik nije primijenio da su: narav i težina kaznenog djela; duljina boravka u zemlji primitka; proteklo vrijeme od počinjenja kaznenog djela i ponašanje osobe u tom razdoblju; čvrstoća socijalnih, kulturnih i obiteljskih veza s zemljom primitka i zemljom podrijetla. Tuženik da nije primijenio niti jedan od gore navedenih Boultif kriterija pri donošenju pobijanog Rješenja, čime da je povrijeđeno pravo tužitelja zajamčeno člankom 8. EKLJPa. Tuženik da je u obrazloženju pobijanog Rješenja kao zapreku za izdavanje dozvole za boravak i rad naveo pravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci, posl. broj Kzd54/2022 od 26. travnja 2024., kojom je tužitelj osuđen na uvjetnu osudu. Međutim, tuženik pri donošenju pobijanog Rješenja nije uzeo u obzir okolnosti koje su dovele do pokretanja kaznenog postupka, a koje jasno ukazuju da je ponašanje tužitelja bilo isključivo usmjereno na zaštitu prava i interesa njegova sina mlt. ZC, rođ. **.**.2017. Također, sud da nije uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani tužitelja prilikom donošenja presude u kaznenom postupku. U prilog navedenom dostavlja Prijedlog Centra za socijalnu skrb Rijeka (u daljnjem tekstu: CZSS Rijeka) za oduzimanje prava na stanovanje roditelja SC ZC i ĆC i povjeravanjem djeteta u Dječji dom „Ivana Brlić Mažuranić“ u Rijeci od 26. srpnja 2022. Iz navedenog Prijedloga CZSS Rijeka da je razvidno da je majka SC živjela s djetetom u stanu koji je bio u izrazito nehigijenskim uvjetima, a na što da je bila upozorena od strane CZSS Rijeka. Navedeni uvjeti stanovanja negativno da su djelovali na zdravlje mlt. ZC, a na što je u više navrata ukazivao tužitelj, međutim SC nije ništa poduzimala po pitanju poboljšanja uvjeta u kojima je dijete živjelo, pa je, nažalost, dolazilo do verbalnih sukoba. Nadalje, iz istog Prijedloga CZSS Rijeka da je razvidno da je majka napustila sigurnu kuću i ostavila mlt. ZC samog bez nadzora, te da je zatim dala suglasnost da se dijete smjesti u Dječji dom, u koji ga nikada nije htjela posjetiti. Za vrijeme boravka u sigurnoj kući ista je kršila kućna pravila, zbog čega joj je uručena odluka o prekidu smještaja. Za razliku od majke koja nije niti jednom posjetila mlt. ZC za vrijeme njegova boravka u Dječjem domu „Ivana Brlić Mažuranić“ u Rijeci, tužitelj ĆC da je nazvao odgajatelje najmanje 12 (dvanaest) puta i raspitivao se za sina. Upravo zbog nedolaska majke u posjet sinu pružena je mlt. ZC psihološka podrška. Iz gore iznesenog da jasno proizlazi da je upravo ponašanje majke SC koje je i sankcionirano od Centra za socijalnu skrb u Rijeci dovelo do svađe koja je, nažalost, rezultirala pokretanjem kaznenog postupka protiv tužitelja. Uvažavajući razloge njegova postupanja – a to je isključivo zaštita interesa mlt. ZC – kao i njegovo cjelokupno ponašanje od 20.09.2017. (kada dolazi u Hrvatsku) pa do danas, da se ne može zaključiti da tužitelj predstavlja „opasnost za javni poredak“ u smislu članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima. U prilog navedenoj tvrdnji posebno ukazuje: a) tužitelj ne čini prekršaje ni kaznena djela. Naime, za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj od 20.rujna 2017., tužitelj, osim kaznenog djela za koje je pravomoćno osuđen, nije počinio niti jedno kazneno djelo niti se je protiv njega vodio kazneni niti prekršajni postupak. Tuženik prilikom individualne procjenu u smislu postojanja opasnosti ponašanja tužitelja za pravni poredak Republike Hrvatske nije uzeo u obzir odluku Županijskog suda u Puli, poslovni broj Kžzd- 65/2024 od 10.prosinca 2024 u dijelu u kojom se navodi je okrivljeniku kao olakotnu okolnost cijenio raniju neosuđivanost, da je zaposlen i dužan skrbiti o potrebama djeteta, kao i da nakon počinjenja ovih kaznenih djela nije dolazio u sukob sa zakonom; b) nakon razvoda od SC tužitelj s njom više nema nikakvog kontakta, nemaju nikakvih sporova, svatko ima nove životne partnere i život pa u tom smislu vjerojatnost od ponavljanja štetnog ponašanja ne postoji, a što tuženik kod individualne procjene navedene u točci 4. ove tužbe nije uzeo u obzir. Također, ono što je bitno naglasiti da je mlt. ZC, sin tužitelja, od studenog 2022. boravi u obitelji djeda i bake po ocu u Bosni i Hercegovini, dakle ne kod majke nego kod bake i djeda po ocu (roditelja od tužitelja), c) tužitelj uredno izvršava posebnu obvezu redovitog javljanja Probacijskom uredu Rijeka – što da je neposredan dokaz poštivanja pravnog poretka te se u tom smislu predlaže i saslušanje probacijske službenice ĆCI; d) tužitelj se zakonito nalazi u Republici Hrvatskoj od 20. rujna 2017., kada mu je izdana prva dozvola za boravak i rad od strane PU virovitičko -podravske, broj: 511-16-04-4/3-UP/I-6-56/2017. od 18.09.2017.dakle gotovo 9 godina; za vrijeme boravka u Republici Hrvatskoj stekao je brojne prijatelje te je upoznao djevojku ČC sa kojom je u vezi od početka 2023.; e) tužitelj je do donošenja osporenog Rješenja od 24.04.2026. bio zaposlen te da uredno podmiruje sve zakonske obveze. Tužitelj da se redovito brine o svojem mlt. djetetu ZC, za razliku od majke koja ga već dvije godine nije posjetila!! Tužitelju je izrečena uvjetna osuda uz posebnu obvezu redovitog javljanja Probacijskom uredu Rijeka, koja je započela 10. prosinca 2024. i traje do 10. prosinca 2026. Ona da podrazumijeva slijedeće: - tužitelj se mora fizički javljati u Probacijski ured Rijeka u rokovima koje odredi probacijski službenik (npr. jednom tjedno, jednom u dva tjedna, jednom mjesečno); - javljanje se evidentira i prati kao dio izvršenja mjere; - probacijski službenik prati ponašanje, rehabilitaciju i pridržavanje svih uvjeta; - tužitelj mora pravovremeno obavijestiti ured o eventualnim opravdanim razlozima nemogućnosti javljanja. U slučaju da tužitelj napusti Republiku Hrvatsku navedena posebna obveza da se ne bi mogla izvršavati, što bi značilo opoziv uvjetne osude i zamjenu uvjetnom kaznom zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci. Prisilni odlazak iz Republike Hrvatske doveo bi tako tužitelja, bez vlastite krivnje, u situaciju da izdržava kaznu zatvora, što je očito nerazmjerna i nepravična posljedica. Slijedom svega navedenog tužitelj u smislu dokazivanja osnovanosti tužbe naglašava sve gore navedene okolnosti, a posebice: − da tužitelj ne predstavlja stvarnu, trenutnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju temeljnom interesu društva u smislu Boultif standarda; - činjenicu da tužitelj aktivno izvršava uvjetnu osudu s posebnom obvezom javljanja Probacijskom uredu Rijeka do 10. prosinca 2026.; - da bi prisilni odlazak iz Republike Hrvatske neizravno rezultirao izricanjem kazne zatvora; - da je tužiteljev kazneni postupak bio isključivo uzrokovan ponašanjem majke kojim je bila ugrožena dobrobit mlt. ZC i predlaže da se poništi rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i navodi kako su tužbeni navodi o povredi načela razmjernosti iz članka 6. Zakona o općem upravnom, obveze individualne procjene - zabrane automatizma i načela zaštite prava na privatni i Obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima neutemeljeni. Svi da su dokazi u postupku utvrđeni na zakonit način. Tužitelj mora biti svjestan članka 5. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske koji izričito navodi da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti suglasni s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Tuženik, kao javnopravno tijelo rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa te općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti pridržavajući se načela zakonitosti sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, a koji se jednako primjenjuju prema svima. Ispoštovana su sva pravila zakonitosti donošenjem osporavanog rješenja. Izreka rješenja je jasna, dok se iz obrazloženja jasno vidljivi razlozi zbog kojih je odbijen zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj. Obrazloženje rješenja sukladno je članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku. Točni da su navodi tužitelja kako se tuženik prilikom donošenja osporavanog rješenja pozvao na odredbu članka 59. stavka 1 . točke 7. Zakona o strancima. Međutim navedena odredba primijenjena je nakon provedenog upravnog postupka u kojem su utvrđene sve relevantne okolnosti za donošenje zakonitog rješenja. Također navedena odredba nije jedina na koju se tuženik pozvao prilikom odlučivanja u ovoj upravnoj stvari, a koje su i citirane u osporavanom rješenju. U svakom se postupku povodom svakog pojedinog zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad utvrđuje jesu li ispunjeni propisani zakonski uvjeti ili ne, a da pri tom Zakon nije moguće mijenjati i prilagođavati. Nesporno da je da je presudom Općinskog suda u Rijeci broj Kzd- 54/2022 od 26.04.2024. godine, pravomoćnom dana **.**.2024. godine ĆC kažnjen uvjetnom kaznom zatvora u trajanju od 1 1 mjeseci uz rok kušnje u trajanju od 2 godine zbog počinjenja kaznenih djela: prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ 11, povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2 KZ 1 1 i nasilja u obitelji iz članka 199a KZ 11. U upravnom postupku da je utvrđeno da način izvršenja i veći broj navedenih kaznenih djela daje opravdan zaključak da tužitelj njihovim izvršenjem predstavlja opasnost za javni poredak. Institut privremenog boravka reguliran Zakonom o strancima podrazumijeva jasne i nedvojbene pretpostavke za pozitivo odlučivanje, a izostankom bilo kojeg nije moguće udovoljiti zahtjevu pa tako i neispunjavanje uvjeta iz članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima. Navod tužitelja da tuženik ne obrazlaže razloge opasnosti koju tužitelj predstavlja su paušalni. Tužitelj je upravo protiv obitelji počinio nasilje i to ne samo prema supruzi već i mlt. djetetu kaznenim djelom povrede djetetovih prava propisanih člankom 177. stavkom 2. Kaznenog zakona. Točni su tužbeni navodi da se odredbama Ustava i Konvencije za zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda jamči zaštita obiteljskog života. Nesporno je da je u tijeku upravnog postupka koji je prethodio donošenju rješenja o odbijanju zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad utvrđeno da je tužitelj svojim kaznenim djelima teško narušio prava iste te obitelji uključujući i prava mlt. djeteta iako su ta prava pod posebnom zaštitom Ustava i drugih pozitivnih propisa Republike Hrvatske. Uvidom u evidencije kojima raspolaže ova policijska uprava utvrđena je upornost u vršenju psihičkog i fizičkog nasilja pred sinom i prijetnji smrću supruzi. Za istaknuti je da se poduzimaju razne aktivnosti i donose zakonska rješenja u brojnim zemljama svijeta sve u borbi za nultu stopu tolerancije nasilja u obitelji koja je rezultirala potpisivanjem u Istanbulu dana 11.05.2011 Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istambulska Konvencija, a koja ima za cilj okončavanje nekažnjivosti počinitelja. Tužitelju je omogućeno sudjelovanje u postupku na način da je saslušan na zapisnik sukladno članku 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine” broj 47/09 i 110/21) što je svojim potpisom i potvrdio. Navedenom prilikom tužitelj je detaljno upoznat o razlozima i činjenicama relevantnim za' odbijanje zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj. Također je poslodavcu omogućeno saslušanje na zapisnik o svim relevantnim činjenicama za odlučivanje o zahtjevu. Irelevantni da su navodi tužitelja u točki 5 tužbe kako o činjeničnim razlozima tužbe kao što su okolnosti koje su dovele do pokretanja kaznenog postupka te da sud nije uzeo u obzir olakotne okolnosti na strani tužitelja jer navedeno tuženik nije nadležan preispitivati odluke drugog tijela, odnosno Suda, Centra za socijalnu skrb Rijeka ili drugih nadležnih tijela, odnosno ustanova. Navodi tužitelja da izuzev navedenog nije počinio niti jedno kazneno djelo ne mogu negirati niti popraviti učinak štete prouzročene nasiljem u obitelji potvrđenog pravomoćnom presudom. Nesporno je da je ponašanje tužitelja u svojoj obitelji uzrokovalo potrebu interveniranja nadležnih tijela da, sukladno pozitivnim zakonskim propisima, zaštite njega i njegovu obitelj, što se očitovalo provođenjem samih radnji u postupku i donošenja pravomoćne presude kojom je izrečena kazna koja potvrđuje nezakonito postupanje tužitelja prema svojoj obitelji. Kada bi se obiteljska prava paušalno tumačila takva bi se presuda označila kao zadiranje u obiteljska prava, a ne upravo suprotno, zaštita obiteljskih prava. Na zakonu je također utemeljeno rješenje kojim se odbija zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad tužitelju koji počinjenjem kaznenih djela nije poštovao zakonske propise zemlje u kojoj živi. Stoga su neutemeljeni tužbeni navodi o nepoštivanju svih načela navedenih u tužbi kao i pozitivnih propisa pri donošenju zakonite odluke. Isticanjem zaštite obiteljskih prava nije moguće zanemariti dokazanu činjenicu postojanja pravomoćne presude koja potvrđuje negiranje istih prava od strane samog tužitelja. Tuženik je prilikom donošenja osporavane odluke o zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad utvrdio sve činjenice bitne za rješavanje ove upravne stvari, a kako je već i navedeno odluka ovog tjela temelji se na neispunjavanju uvjeta propisanih člankom 59. stavkom 1. točke 7. Zakona o strancima. Tužitelj može boraviti do 90 dana u šest mjeseci bez reguliranog statusa u Republici Hrvatskoj te ostvarivati druženja i vidanja s prijateljima kroz institut kratkotrajnog boravka. Institut dozvole za boravak i rad podrazumijeva jasne i nedvojbene pretpostavke za pozitivo odlučivanje, a izostankom bilo kojeg nije moguće udovoljiti zahtjevu. Činjenica da je za tužitelja podnesen zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj nije uvjet da se isti zahtjev odobri. Tužitelj je mlada, radno sposobna osoba koja može skrbiti o sebi i osigurati materijalna sredstva za svoje uzdržavanje. Uz navedeno ističe se činjenica da su i brojne hrvatske obitelji razdvojene zbog zapošljavanja jednog od partnera u drugoj državi. Svoju obvezu skrbi o mlt. sinu imenovani može ostvarivati radom bilo gdje. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika. Što se tiče odgodnog učinka tužbe, tužitelj ističe nemogućnost napuštanja Republike Hrvatske bez posljedica po izvršavanje uvjetne osude budući je obavezan osobno se javljati nadležnoj policijskoj postaji do 10.12.2026. godine, a prisilni odlazak iz Republike Hrvatske neizravno da bi rezultirao izricanjem kazne zatvora uz napomenu da je kazneni postupak uzrokovan isključivo ponašanjem majke, a da tužitelj ne predstavlja stvarnu prijetnju društvu. U cilju dokazivanja opravdanih okolnosti za odgodu izvršenja rješenja o dragovoljnom odlasku ističe da je ĆC dužan temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Kzd- 54/2022 od 26.10.2023. godine, izvršavati posebnu obvezu redovitog javljanja nadležnom tijelu za probaciju. Tuženik smatra da zahtjev za produljenjem roka s priloženom dokumentacijom ne zadovoljava uvjete propisane čl. 188 st. 1 Zakona o strancima za produljenje roka za dragovoljni odlazak. Naime, tužitelj je zahtjevu za odgodnim učinkom tužbe priložio Sažetak pojedinačnog programa postupanja za izvršavanje uvjetne osude s posebnom obvezom po kojem se dužan javljati u prostorije Probacijskog ureda Rijeka. Međutim, tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o opravdanim okolnostima obzirom da je tužitelj pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 1 1 mjeseci uvjetno radi počinjenih kaznenih djela: prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZI 1 , povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZII te nasilja u obitelji iz članaka 199.a KZ 1 1, temeljem čega mu je naložena obveza javljanja uredu za probaciju. Osporavanim rješenjem podnositelju zahtjeva se sukladno Zakonu o strancima nalaže napuštanje Europskog gospodarskog prostora u roku od 15 dana, bez izricanja zabrane ulaska i boravka na području EGPa. Rješenjem ove Policijske uprave nije, iako je mogla po osnovi čl. 189 st. 1. t. 5. Zakona o strancima, biti donesena odluka o protjerivanju, već samo odluka o odbijanju zahtjeva za produljenje dozvole za boravak i rad uz rok za dragovoljni odlazak. Nadalje, izvršenje spomenutog rješenja te obveza napuštanje područja EGP-a niti u najmanjoj mjeri ne utječe na izrečenu obvezu javljanja Uredu za probaciju obzirom da tužitelj može ući na područje Republike Hrvatske odmah nakon izvršenja rješenja o povratku i napuštanja EGP-a u svojstvu stranca na kratkotrajnom boravku. Navodi tužitelja koji se odnose na sklopljen ugovor o najmu, organizaciju prijevoza stvari u Bosnu i Hercegovinu, sklopljen ugovor s teleoperaterima, kao i zatvaranje zdravstvenog kartona te isticanje da boluje od epilepsije, da nisu relevantni i nisu od utjecaja da bi tužitelj trebao ostati duže na području Republike Hrvatske. Isti se ne smatraju opravdanim razlozima. Za istaknuti je da je tužitelj već podnio zahtjev za produljenje roka za dragovoljni odlazak tuženiku iz svih naprijed navedenih razloga za odgodnim učinkom tužbe, a koji je odbijen rješenjem tuženika KLASA: UP/l-216-02/25-09/157661, URBROJ.• 51 1-09-3826-7 od 2205.2026. godine. Rješenje je uručeno dana 25.05.2026. godine te je tužitelj imao dovoljno vremena organizirati svoj odlazak iz Republike Hrvatske. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za produljenje roka za dragovoljni odlazak vodilo se računa o svim navodima zahtjeva za odgodu izvršenja rješenja. Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu odredbe kojima Zakon o strancima propisuje uvjete za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj tuženik predlaže da se tužba i prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe odbiju kao neosnovani iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i očitovanja o prijedlogu odgodnog učinka tužbe te dokaza koji proizlaze iz spisa.
4. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 13. srpnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, 39/26, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.
5. Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i smatra kako tuženik nije postupio sukladno načelima navedenim u tužbi, da nije izvršena procjena individualnih okolnosti samog tužitelja, njegovo osobno ponašanje prije i nakon počinjenja kaznenog djela, te navodi da se radi o izoliranom slučaju zbog čega je i kažnjen, da ima stalan kontakt sa svojim sinom s kojim se i viđa, za razliku od majke koja ga nije vidjela već tri godine, te prilaže u spis i fotografije tužitelja i sina, te dalje izlaže kao u tužbi.
6. Opunomoćenik tužitelja predlaže da se u svojstvu svjedoka saslušaju gospođa ĆCI iz probacijskog ureda na okolnosti ponašanja tužitelja.
7. Službena osoba tuženika se protivi saslušanju navedenog svjedoka.
8. Tužitelj osobno se pridružuje navodima opunomoćenika i navodi kako ima namjeru dovesti svog sina u Republiku Hrvatsku, a koji je sada u BiH, kako bi mogli skupa živjeti, te se kaje i žao mu je što je počinio navedeno kazneno djelo.
9. Službena osoba tuženika je ostala kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu.
10. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem predloženog svjedoka, ocijenivši taj dokazni prijedloge suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.
11. Odredbom članka 59. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 133/20, 114/22, 151/22, 40/25, dalje: ZOS), propisano je da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako: 1. dokaže svrhu privremenog boravka, 2. ima valjanu stranu putnu ispravu, 3. ima sredstva za uzdržavanje, 4. ima zdravstveno osiguranje, 5. uz zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka priloži dokaz da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku, osim ako je upućeni radnik odnosno student, istraživač ili osoba premještena unutar društva koja se koristi mobilnošću iz druge države članice EGP-a, 6. nema zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku i boravka u Republici Hrvatskoj ili izdano upozorenje u SIS-u u svrhu zabrane ulaska, 7. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.
12. Odredbom članka 184. stavak 1. Zakona, propisano je da će se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak, donijeti rješenje o povratku. Stavkom 2. istog članka je propisano da će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka utvrditi da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, odredit će se rok u kojem je dužan napustiti EGP (rok za dragovoljni odlazak) i da je dužan prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a te će se zaprijetiti prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP i odrediti država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti. Stavkom 3. istog članka je propisano da prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzet će se u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana.
13. Odredbom članka 187. stavak 1. Zakona, propisano je da se u slučaju iz članka 186. stavka 2. ovoga Zakona, rok za dragovoljni odlazak može pobijati pravnim lijekom protiv rješenja o protjerivanju ili protiv rješenja Ministarstva u sjedištu ili Ministarstva putem nadležne policijske uprave odnosno postaje kojim državljaninu treće zemlje prestaje zakoniti boravak.
14. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je poslodavac KZ Antioksid d. o. o., podnio 17. lipnja 2025. zahtjev za produljenje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za razdoblje od prosinca 2024. do svibnja 2025. Uvidom u službene evidencije, utvrđeno je da se tužitelj vodi kao počinitelj kaznenih djela nasilja u obitelji, prijetnje, povrede djetetovih prava, kršenja sigurnosne mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva i uporabe sredstava prisile, te da je presudom Općinskom suda u Rijeci, poslovni broj: KZD-54/2022-48 od 26. travnja 2024. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci uvjetno, uz rok kušnje 24 mjeseca. Presudom je osuđen zbog kaznenog djela prijetnje, povrede djetetovih prava i nasilja u obitelji.
15. Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim je odbijen zahtjev poslodavca za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za državljanina treće zemlje, jer i ovaj sud drži kako je u konkretnom slučaju postojala zakonska zapreka propisana naprijed citiranom odredbom članka 59. ZOS-a da bi se mogla izdati takva dozvola za dotičnog državljanina treće zemlje, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
16. Izvršenim uvidom u naprijed navedenu kaznenu presudu, evidentno je kako isti predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Zaštita javnog poretka kao sveukupnost pravnih, društvenih i moralnih normi, vrijednosti i običaja predstavlja legitimno opravdanje uskrate privremenog boravka u Republici Hrvatskoj.
17. Prevladavajuće stajalište sudske prakse upravnih sudova jest da je kaznena osuđivanost za nasilje u obitelji u Republici Hrvatskoj apsolutna zapreka za dobivanje dozvole za boravak i rad. Sudovi takva djela tretiraju kao tešku povredu javnog poretka, pri čemu javni interes zaštite društva i žrtava nasilja redovito preteže nad privatnim interesom stranca za boravak ili spajanje obitelji. Čak i u slučajevima gdje postupak nije pravomoćno okončan, sudovi podržavaju odbijanje zahtjeva ako postoji negativno mišljenje sigurnosnih službi utemeljeno na nasilnom ponašanju.
18. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
19.Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
20. U odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa imajući u vidu da tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi im izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.
U Rijeci 16. srpnja 2026.
S u t k i nj a
Danica Vučinić
UPUTA O PRAVOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- opunomoćeniku tužitelja Samiru Ilijazi, odvjetniku u Rijeci, Pomerio 9
- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj, Sektoru za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službi za državljanstvo i strance u Rijeci, Žrtava fašizma 3
