Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru
Stjepana Radića 27
43500 Daruvar
Poslovni broj: P-519/2023-58
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu Damiru Palatinuš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Bulatović, odvjetniku iz Daruvara, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćn icima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon 07. srpnja 2026. godine održane i zaključene usmene glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja odv. Damira Bulatović i zamjenika punomoćnika tuženika odv. vježbenika OR, temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 16. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103612227 sklopljenog dana 10. srpnja 2007. godine između tuženika ERSTE&STEIERWRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a i tužitelja GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 dana 20 srpnja 2007. godine pod brojem OV - 20997/2007 i to:
- odredba čl. 2. "78.289,61 CHF (sedamdeset osam tisuća dvjesto osamdeset devet CHF i šezdeset jedan/100) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."
- dio odredbe čl. 3. „uz čvrstu valutnu klauzulu."
- dio odredbe čl. 7. „Iznos anuiteta = 498,98 CHF (četiristo devedeset osam CHF i devedeset osam/100).
VALUTNA KLAUZULA .Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta/obroka u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik kredita potvrđuje da gaje banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."
II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÂRKISCHE BANK d.d., OIB. 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate isplati zatezne kamate na iznos od:
- 0,02 EUR od 07.07.2007. do 30. rujna 2015. godine,
- 5,57 EUR od 21.08.2007. do 30. rujna 2015. godine,
- 1,62 EUR od 21.09.2007. do 30. rujna 2015. godine,
- 4,91 EUR od 21.11.2007. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,15 EUR od 21.12.2007. do 30. rujna 2015. godine,
- 9,69 EUR od 19.01.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 7,91 EUR od 21.02.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 16,58 EUR od 21.03.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 10,58 EUR od 19.04.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 3,25 EUR od 21. 05.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 5,49 EUR od 21.06.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 5,15 EUR od 19.07.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 3,62 EUR od 21.08.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 6,37 EUR od 20.09.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 20,97 EUR od 21.10.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 19,15 EUR od 21.11.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 20,15 EUR od 20.12.2008. do 30. rujna 2015. godine,
- 36,57 EUR od 21.01.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 38,60 EUR od 21.02.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 27,27 EUR od 21.03.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 29,27 EUR od 21.04.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 33,46 EUR od 21.05.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 30,96 EUR od 20.06.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 30,91 EUR od 21.07.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 30,96 EUR od 21.08.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 29,77 EUR od 20.09.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 27,34 EUR od 21.10.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 31,87 EUR od 21.11.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 31,99 EUR od 19.12.2009. do 30. rujna 2015. godine,
- 38,25 EUR od 21.01.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 41,10 EUR od 20.02.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 43,62 EUR od 20.03.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 46,61 EUR od 20.04.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 53,02 EUR od 21.05 2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 56,00 EUR od 19.06.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 60,06 EUR od 21.07.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 69,65 EUR od 21.08.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 71,29 EUR od 21.09.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,71 EUR od 14.10.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 75,71 EUR od 21.10.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 76,21 EUR od 19.11.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 1,29 EUR Od 16.12.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 93,99 EUR od 21.12.2010. do 30. rujna 2015. godine,
- 5,41 EUR od 16.01.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 90,27 EUR od 21.01.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 5,50 EUR od 16.02.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 95,71 EUR od 19.02.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 102,18 EUR od 19.03.2011. do 30. rujna 2015. godine,,
- 95,85 EUR od 21.04.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 104,46 EUR od 21.05.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 121,24 EUR Od 21.06.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 134,68 EUR od 21.07,2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 3,66 EUR od 03.08.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 140,65 EUR od 20.08.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 8,09 EUR od 08.09.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 125,56 EUR od 21.09.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 1,72 EUR Od 05.10.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 114, 76 EUR od 21.10.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 111,93 EUR od 19.11.2011. do 30. rujna 2015. godine,,
- 118,40 EUR od 21.12.2011. do 30. rujna 2015. godine,
- 123,01 EUR od 21.01.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 1,04 EUR od 04.02.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 123,85 EUR od 22.02.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 4,78 EUR od 06.03.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 122,17 EUR od 21.03.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 3,87 EUR od 03.04.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,75 EUR od 21.04.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 128,83 EUR od 19.05.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 1,56 EUR od 09.06.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 127,27 EUR od 29.06.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,55 EUR od 05.07.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,35 EUR Od 25.07.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,14 EUR od 22.08.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 124,91 EUR od 05.09,2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 12,57 EUR od 02.10.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 15,20 EUR od 04.10.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 94,85 EUR od 06.10.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 123, 72 EUR od 27.10..2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,83 EUR od 14 11.2012. do 30. rujna 2015. godine,
- 129,83 EUR od 01.12.2012 do 30. rujna 2015. godine,
- 125,44 EUR od 06.01.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 119,89 EUR od 08.02.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 0, 77 EUR od 12.02.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 122,55 EUR od 07.03.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,38 EUR od 14.03.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 127,10 EUR od 09.04.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 119,65 EUR od 09.05.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 114,55 EUR od 08.06.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 114,40 EUR od 05.07.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 115,97 EUR od 09.08.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 118,56 EUR od 12.09.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 124,31 EUR od 10.10.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 123,02 EUR od 07.11.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 125,11 EUR od 07.12.2013. do 30. rujna 2015. godine,
- 121,18 EUR od 09.01.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 118,13 EUR od ()8.02.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 119,21 EUR od 08.03.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 118,36 EUR od 10.04.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 116,93 EUR od 07.05.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 116,16 EUR od 10.06.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 118,50 EUR od 15.07.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 119,86 EUR od 07 08.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 122,11 EUR od 10.09.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 122,11 EUR od 07.10.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 124, 72 EUR od 08.11.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,15 EUR od 09.12.2014. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,46 EUR od 09.01,2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,66 EUR od 10.02.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,69 EUR od 11.03.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,69 EUR od 09.04.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,89 EUR od 08.05.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,48 EUR od 11.06.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,48 EUR od 08.07.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,08 EUR od 22.07.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,48 EUR od 08.08.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,18 EUR od 22.08.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 126,48 EUR od 11.09.2015. do 30. rujna 2015. godine,
- 0,18 EUR od 22.09.2015. do 30. rujna 2015. godine,
po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. l. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na slanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem. polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan l. siječnja, a za drugo polugodište referentna s topa koja je na snazi na dan l. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÂRKISCHE BANK d.d., OIB. 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate na ime na ime preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule isplati novčani iznos od ukupno 9.193,06 EUR, te zakonske zatezne kamate na iznos od 1.138,38 eur od 16. veljače 2016. godine do isplate".
III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 1.192,97 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. kolovoza 2016. godine pa do isplate, s osnove razlike u depozitu, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja, kao neosnovan.
IV. Svaka stranka nosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Kod ovog suda tužitelj GR protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, podnio je tužbu, radi isplate.
2. U tužbi se navodi da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor (dalje u tekstu: Banka) su dana 10.07.2007. godine u Zagrebu sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103612227 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297 dana 20.07.2007. godine pod brojem OV-20997/2007 za iznos kredita od 78.289,61 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita je bila stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine uz čvrstu valutnu klauzulu, stana u izgradnji u Zagrebu, Bolnička ulica. Sudužnik po kreditu je bila MR iz [adresa], supruga tužitelja, a stranka Ugovora o kreditu je bio i založni dužnik, trgovačko društvo NIVONEKRETNINE d.o.o. Zagreb, Medvedgradska 19, MB: 2061007, prodavatelj stana kojeg je tužitelj kupio iz sredstava kredita. Banka je iznos odobrenog kredita isplatila založnom dužniku, prodavatelju stana. Kredit je odobren uz rok vraćanja od 228 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren je način otplate u 228 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu, a kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu uz mjesečni anuitet od 498,98 CHF uz ugovorenu valutnu klauzulu prema kojoj će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Tužitelj je 16.02.2016. godine s tuženikom sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103612227 potvrđen kod javnog bilježnika Sande Panža u Zagrebu, dana 16.02.2016. godine pod brojem OV-775/16, koji Aneks je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) zaključen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je preostali iznos duga po kreditu konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR te je utvrđen iznos nedospjele glavnice od 33.855,65 EUR u protuvrijednosti u kunama koju je tužitelj nastavio otplaćivati sukladno novom otplatnom planu, a kredit je u cijelosti otplaćen. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz točke 7. Ugovora o kreditu je nepoštena i bez pravnog učinka jer tuženik sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune te time jednostrano određuje visinu obveze tužitelja što je između ostalog protivno i odredbi č lanka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” br. 35/05.) koja ima za cilj zaštitu vrijednosti predmeta ugovora te je smisao navedene odredbe da jedna ugovorna strana nema utjecaj na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Naime, u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli voden je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao III. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepošten• ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora treće tužena ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004.g. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o („Narodne novine” br. 79)D7, 125)07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja povreda traje i nadalje. U odnosu na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) tužitelj navodi da:
- je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-111-2521/2015, U-111-
2536/2015, U-1112547/2015, U-111-2565/2015, U-111-2603/2015, U-111-2604/2015 i U-111-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. i potvrđena je ta presuda suda prvog stupnja kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje povreda kolektivnih prava i interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu za razdoblje od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca 2008.g. i
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je daje tužena Banka u razdoblju od 1 . travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u odnosu na koju tužitelj navodi da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito ”iskliznula” iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Tužitelj nadalje navodi da, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije se nisu izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tzv. „valuta utočišta”), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na euro, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i euro između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na euro fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Tužitelj GR nije mogao u potpunosti shvatiti visoku rizičnost pobijanog Ugovora o kreditu budući mu je tužena ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. uskratila relevantne informacije koje je znala. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga Ugovora o kreditu bila samo za tužitelja, a ne i za tuženika iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati. Sto se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine” br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, medu ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka l. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni Interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava što proizlazi i iz odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula (članak 2., dio odredbe članka 3. i dio odredbe članka 7. Ugovora) te se te odredbe medu strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle , tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Tužitelj u trenutku podnošenja ove tužbe ne može specificirati novčani iznos koji potražuje od tuženika jer pored činjenice da tužitelj nema stručno znanje za izračun svoje tražbine tužitelj ne raspolaže niti s potrebnom dokumentacijom za izračun visine tražbine angažiranjem vještaka financijske struke radi izrade preliminarnog vještačkog nalaza. Naime, tužitelj pored Ugovora i Aneksa ugovora o kreditu raspolaže samo s otplatnim planom na dan 01.04.2009.g., 12.10.2010.g. i 15.01.2014.g. što je nedostatno za takav izračun. Tužitelj se dana 16.05.2023. godine obratio tuženiku s molbom da mu dostavi sve odluke banke o promjeni kamatnih stopa, odnosno obavijesti o promjeni kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita, otplatne planove za navedeni kredit sastavljene u skladu s odlukama o promjeni kamatne stope, pregled prometa po kreditu koji je cjelokupan prikaz novčanog tijeka kredita od odobrenja kreditnog iznosa, dospijeća plaćanja (glavnica i kamata), plaćanja pojedinih anuiteta od strane tužitelja, a sve iskazano u CHF i kunama, odnosno da mu dostavi isprave s kojima tužitelj ne raspolaže, a nalaze se kod tuženika. Do dana podnošenja ove tužbe tužitelj od tuženika nije zaprimio tražene isprave. Tužitelj uz ovu tužbu prilaže dokumentaciju s kojom raspolaže i predlaže Naslovljenom sudu da imenuje vještaka financijske struke sa liste stalnih sudskih vještaka po svom izboru radi provođenja financijskog vještačenja u svrhu utvrđivanja iznosa preplate na ime tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule i na okolnost izračuna efekta konverzije odnosno razlike glavnice kod konverzije jer je provedenom konverzijom tužitelju namirena preplata samo u dijelu te predlaže Sudu da obveže tuženu Banku da preda dokumentaciju koju je tužitelj tražio svojim zahtjevom od 16.05.2023. godinu kao i da preda sve isprave koje od tuženika zatraži sudski vještak te će nakon izrade vještačkog nalaza tužitelj odrediti visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega prethodno navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu, te predlaže da se usvoji tužba i tužbeni zahtjev tužitelja. Tijekom postupka tužitelj je izvršio preciziranje tužbenog zahtjeva svojim podnescima (list 284-287, 352-355, 613, 614 i 620), a sve na način kako je to navedeno u točkama I i II izreke ove presude.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Prije upuštanja u raspravu povodom ove pravne stvari, tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Zakon o parničnom postupku izričito navodi situacije kada je tužitelj dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva odnosno situacije kada je dopušteno podnijeti tzv. stupnjevitu tužbu, ali ujedno obvezuje tužitelja da dokaže da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za podnošenje takve tužbe (tako u članku 186.b ZPP-a). K tome, prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. U konkretnom slučaju tužitelj ne podnosi gore opisanu stupnjevitu tužbu iz članka 186.b ZPP-a, već navodi da se tuženiku obratio zahtjevom radi dostave dokumentacije, a da tuženik istome do dana podnošenja tužbe nije udovoljio. Tuženik ističe da je dana 18. svibnja 2023. godine zaprimio tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu i udovoljio i to dostavom dokumentacije uz dopis od 02. lipnja 2023. godine. Stoga, a obzirom da tužitelj raspolože dokumentacijom potrebom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, to tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 16. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
a) Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine; Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak) VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:
i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,
iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. • Rješenje VSRH posl.br. Rev 1014/18; Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.
b) Odluka Suda EU u predmetu C-567/20; U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:
- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);
- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te
- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-
567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja:
i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;
ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;
iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.
c) Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi.
Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje neodređeni iznos s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate.
a) Prigovor zastare; Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 01. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi.
b) O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU; Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.
c) O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora; Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III- 4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: • u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);
• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;
• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;
• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;
• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;
Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.
iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.
iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.
Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. TR (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. TR je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. d) O Ugovoru o oročenom depozitu; Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 5,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 3.914,48. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 11. srpnja 2007. godine) depozit od CHF 3.914,48 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 17.456,23 (CHF 3.914,48 x 4,3935– srednji tečaj tuženika). Iznos depozita je korišten u cijelosti za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu i to dana 22. kolovoza 2016. kada je u korist kredita prebačen iznos od 3.914,48 CHF, koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 26.186,70 kn, a da je isplaćen po tečaju na dan 11. srpnja 2007. godine vrijedio bi 17.456,23 kn – razlika u iznosu od 8.730,47 kn odnosno 1.158,73 eura. Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu 8.730,47 kn odnosno 1.158,73 eura pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita.
e) O nepostojanju «ekstra profita» Banke; Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: • promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)
• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije
Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.
f) Zaključno; Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. III. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 16. veljače 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 20.848,17, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 20.848,17 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 20.848,17 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 20.848,17 / EUR 2.767,03 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
4. U pogledu prigovora tuženika mjesne nenadležnosti, sud je donesao rješenje broj P-519/2023-6 03. listopada 2023. godine (list 270-277), kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koje rješenje je pravomoćno s danom 25. listopada 2023. godine.
5. Tijekom postupka tuženik je naveo da ističe prigovor prijeboja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.767,03 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01. listopada 2015. godine, te se predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja (list 63-64).
6. Prijebojni zahtjev je preciziran podneskom od 16. siječnja 2026. godine (list 608- 609), te se na osnovu razlike u depozitu predlaže utvrđivanje tražbine tuženika i to u iznosu od 1.192,97 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. kolovoza 2016. godine pa do isplate.
7. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja (list 339-347), te dopune istog vještačenja (list 596-603) tužitelj je izvršio preciziranje tužbenog zahtjeva, a sve na način naveden u točkama I i II izreke ove presude.
8. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103612227 od 16. veljače 2016. godine (list 6-10), ugovor o kreditu od 10. srpnja 2007. godine s prilozima (list 11-19 i 127-135), izvadak iz zemljišne knjige (list 20 i 136), očitovanje volje za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige (list 21- 23 i 137-139), ugovor br: 38/52-2007 o kupoprodaji stana i pripadajućeg vanjskog parkirnog mjesta s prilozima (list 24-30 i 140-147), potvrde javnog bilježnika Sande Pandža iz Zagreba i JR iz [adresa] (list 31-32), otplatni plan (list 33-41), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 65-66), brošuru tuženika (list 67-69, 73-77, 97-107, 109-111, 181-182), pisani iskaz djelatnice tuženika TR (list 71-72), uputu tuženika (list 79-81), pitanja i odgovori za stambene kredite (list 83-84), dopis Trgovačkom sudu u Zagrebu (list 85-87), tablice (list 88-89), sudsku praksu (list 90-93), pregled prometa po kreditu (list 94-96), priopćenje za javnost (list 113-124), tablicu (list 125), izvod prometa po računu (list 126), ugovor o oročenom deviznom depozitu od 10. srpnja 2007. godine (list 148), sudsku praksu (list 154-167, 169-180, 183-205, 229-266), izvod prometa po računu (list 168), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 206-218), obračun za prihvat izračuna konverzije kred ita (list 219-220), nacrt Aneksa (list 221-226), letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR- a (list 227-228), preliminarni vještački nalaz financijsko knjigovodstvenog vještaka Josipa Rašić (list 288-302), sudsku praksu (list 313-324), uz suglasnost stranaka pročitan je nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Marijane Matijević (list 339-347), sudsku praksu (list 377-482, 497-588), uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz tužitelja GR (list 590-591), te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marinele Vuković (list 596-603).
9. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je pretplaćeno po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u pogledu valutne klauzule sadržanih u ugovoru o kreditu od 10. srpnja 2007. godine, te osnovanost kondikcijskog zahtjeva tužitelja nakon sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu.
11. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporan je i prijebojni zahtjev istaknut od strane tuženika.
12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 10. srpnja 2007. godine (list 11-16) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 78.289,61 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita. U točki 7. određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u 228 mjesečnih obroka, dok je točkom 8. navedenog Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,200 % godišnje.
13. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.
15. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
17. U smislu odredbe članka 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.
19. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.
20. Tužitelj saslušan kao stranka, u svom iskazu (list 590-591) navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kredite nije bio posebno upozoren u pogledu detalja sklapanja ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i kamatu. Navedeni kredit je bio podignut u svrhu kupovine stana, a ne može se točno izjasniti o vremenu kada je sklapao aneks istog ugovora. Kredit je bio podignut u svezi kupnje stana u [adresa], investitor je bila Nivo Gradnja, te je njihovu investiciju pratio tuženik, pa se samim time kreditno zaduženje moglo izvršiti samo putem iste banke. Stan nije korišten n iti za obrt, niti za obavljanje nekakve djelatnosti, kao niti za iznajmljivanje, već se u njega uselila kćer tužitelja koja je u to vrijeme studirala u Zagrebu.
21. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se je radilo o stambenom kreditu građana za kupovinu nekretnina, te da isti nije iskorišten za nikakvu poslovnu djelatnost, obrt ili sl., proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
22. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja, te se radi o ništetnim odredbama, a radi navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, sve na način kako je to navedeno u točki I izreke ove presude. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena i to kao razlika između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenu kod otplate i tečaja na dan isplate kredita.
23. Međutim, nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom Ugovora o kreditu od 16. veljače 2016. godine (list 6-10), kojim je utvrđena obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice nakon provedbe konverzije.
24. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji na način kako je to propisano tim zakonom.
25. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno primijenili valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF.
26. U svezi navedenog pravnog pitanja osnovanosti kondikcijskog zahtjeva tužitelja na isplatu potraživanja za osnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora u radu nakon sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je svoj stav u odluci Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. godine.
26.1. Vrhovni sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.
26.2. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.
26.3. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
26.4. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.
26.5. Slijedom navedenog, Vrhovni sud smatra da nisu osnovani tužbeni zahtjevi tužitelja u dijelu kojim isti potražuju glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika. Međutim, u situaciji kada tužitelj tužbenim zahtjevom zatraži i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapan ja Aneksa Ugovora o kreditu, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.
26.6. Sukladno svemu prethodno izloženom Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. godine zauzima pravno shvaćanje koje glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
27. Uvažavajući prethodno navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje, proizlazi da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač u svezi podnesene tužbe u ovom predmetu nakon što je konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF-u s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljenog ugovora o kreditu, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose i to u pogledu svakog pojedinačnog iznosa od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita odnosno do 30. rujna 2015. godine.
28. Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević iz Bjelovara (list 339-347), te dopunama vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković iz Križevaca (list 596-603), utvrđeno je da ukupne tečajne razlike za preplaćene anuitete za valutnu klauzulu iznose 8.054,68 eur, a pri tome su od strane vještaka utvrđen i i pojedinačni iznosi na koje teku zatezne kamate za preplaćene anuitete kako je to navedeno u točki II izreke ove presude.
29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i njegove dopune, a sve s obzirom da su se vještaci očitovali o svim spornim okolnostima sukladno pravilima struke i znanosti, te je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s ostalim provedenim dokazima i ni na koji način nije doveden u sumnju.
30. Slijedom navedenog usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se potražuju zatezne kamate za preplaćene anuitete u pogledu pojedinačnih iznosa na način kako je to navedeno u točki II izreke ove presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje novčani iznos od 8.054,68 eur na ime iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu, a sve na način kako je to navedeno u točki I izreke ove presude.
31. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i iznos od 1.138,38 eur uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu. Sukladno provedenim vještačenjima proizlazi da na dan 30. rujna 2015. godine iznos glavnice kredita u EUR-o po konverziji tuženika je 33.855,65 eur, što daje preostali iznos glavnice od 258.388,96 kn. Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu u CHF je 52.709,70 CHF, što preračunato po početnom srednjem tečaju na dan isplate kredita daje iznos od 231.580,07 kn, te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 26.808,89 kn (3.558,15 eur). Utvrđena preplata kod konverzije je iznosila 18.467,87 kn (2.419,77 eur), te se za taj iznos umanjuje razlika glavnice, te ukupne razlike zbog promjene glavnice iznosi 1.138,38 eur, a koji iznos potražuje tužitelj uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu.
32. S obzirom da predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa ugovora, sud smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike zbog promjene glavnice u obračunu glavnice u iznosu od 1.138,38 eur sa zateznom kamatom od 16. veljače 2016. godine do isplate. Naime, Aneks ugovora o kreditu isključen je iz ispitivanja nepoštenosti obzirom da je njegov sadržaj u cijelosti uređen zakonom, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Osim toga, Aneks je ocijenjen valjanim i odlukom Vrhovnog suda u oglednom postupku iz koje slijedi da je isti valjan i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora. Kako navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan radi isplate zbog promjene glavnice jer bi se radi ocjene osnovanosti tog dijela zahtjeva, koji nije posebno činjenično obrazložen, morale preispitivati i odredbe Aneksa Ugovoru o kreditu, a obzirom da je Aneks Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja poštenosti te da se na takve tvrdnje ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude, te je odbijen zahtjev tužitelja radi isplate razlike glavnice u iznosu od 1.138,38 eura uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu kao neosnovan (tako i Županijski sud u Bjelovaru Gž-379/2024-2 od 3. listopada 2024., Gž-109/2023-2 od 23. kolovoza 2023.).
33. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
34. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana na sud 31. svibnja 2023. godine, zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.
35. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja u iznosu od 1.192,97 eur uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu s osnova razlike u depozitu, nije osnovan.
36. Tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 10. srpnja 2007. godine sklopili ugovor o kreditu, a uvidom u ugovor o oročenom deviznom depozitu od 10. srpnja 2007. godine (list 148) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik kao banka i tužitelj kao deponent na temelju pologa deponenta u korist banke kao instrument osiguranja po kreditu od 10. srpnja 2007. godine koji je sklopljen između banke i deponenta za iznos od 3.914,48 CHF. Namjena je depozita da služi kao instrument osiguranja tražbine koja proizlazi iz ugovora o kreditu, te je određeno da potpisom deponent izričito ovlašćuje banku da sva dospjela potraživanja iz ugovora o kreditu može naplatiti iz depozita oročenog po ovom ugovoru.
37. Provedenom dopunom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (list 596-603) u pogledu prethodno navedenog ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom utvrđena je razlika u depozitu zbog tečajnih razlika u iznosu od 1.192,97 eur koja je iskazana kao razlika između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen. Sukladno izloženom tužitelju je na dan isplate depozita isplaćeno 1.192,97 eur više u odnosu na iznos koji bi bio isplaćen da se isti obračunao prema tečaju važećem na dan isplate kredita.
38. Nastavno na prethodno utvrđeno činjenično stanje proizlazi da je ugovor o novčanom depozitu bio sklopljen kao poseban pravni posao kojim je tužitelj predao tuženiku određena novčana sredstva koja su u konkretnom slučaju služila i kao sredstvo osiguranja kredita odnosno ovlastio je tuženika na naplatu dugovanja iz ugovora o kreditu iz sredstava depozita.
39. Ugovorom o novčanom depozitu deponent se obvezuje položiti u banci određenu novčanu svotu koju se banka obvezuje primiti, s time što banka stječe pravo raspolaganja deponiranim novcem i dužna ga je vratiti prema uvjetima predviđenim ugovorom. Ugovorne strane mogu inače, ugovorom utvrditi različite uvjete davanja novca u depozit. U konkretnom slučaju, tužitelj je predao je tuženiku novčana sredstva koja su u posjedu i na raspoložbi tuženika ostala kroz cijelo vrijeme trajanja otplate kredita. Ugovori o depozitu kada se ugovaraju kao zasebni pravni poslovi, uobičajeno se ugovaraju kao naplatni pravni poslovi, obzirom na to da je banka ovlaštena raspolagati sredstvima na depozitu do isteka razdoblja na koji je depozit ugovoren, s time što ta kamata raste što je dulje vrijeme na koji je depozit ugovoren.
40. S obzirom da je po stavu ovog suda ugovor o depozitu zaseban pravni posao, te činjenica što je tijekom trajanja ugovora o depozitu, ujedno služio i kao sredstvo za osiguranje kredita (jednako kao što to kao zasebni pravni posao služi i ugovor o sklapanju police životnog osiguranja), ne može se tumačiti na način da bi tuženik bio obvezna isplatiti tužiteljici iznos kunske protuvrijednosti iznosa depozita u CHF, kakav je bio u vrijeme davanja iznosa depozita. Naime, tužitelj se davanjem novca u depozit tuženiku lišio prava raspolaganja značajnim novčanim iznosom i to za dugo vremensko razdoblje. Tužitelj je davanjem depozita također preuzeo rizik i moguće manje kunske protuvrijednosti iznosa CHF nakon što kredit bude isplaćen (u slučaju nižeg tečaja CHF u odnosu na kunu), nije mogao novac u depozitu ulagati, odnosno oplođivati na druge načine, pa je očito da je tužitelj bio ugovorna stranka koja je preuzela značajan rizik promjene, pa i mogućeg gubitka vrijednosti CHF depozita, dok je tuženik s druge strane dobio značajan iznos novca na raspolaganje na duže vremensko razdoblje, pri čemu je jedino riskirao mogućnost isplate po tečaju većem od onog u trenutku sklapanja ugovora o depozitu, no što je bio jedini poslovni rizik tuženika.
41. Sukladno prethodno izloženom proizlazi da tužitelj u svezi depozita u CHF nije stekao nikakvu korist, dakle nije došlo do stjecanja bez osnove, a što bi eventualno upućivalo na osnovanost predmetnog zahtjeva koji je tuženik istaknuo u ovom predmetu.
42. Osim toga, i odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (jednako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-391/2021 od 14. srpnja 2021. godine).
43. Zaključno, proizlazi da prijebojni zahtjev tuženika koji je istaknut u ovom postupku nije osnovan, te je isti kao takav odbijen, a sve na način kako je to navedeno u točki III izreke ove presude.
44. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. Zakona o parničnom postupku. Prilikom donošenja odluke uzeto je u obzir da tuženik nije uspio s prigovorom radi prijeboja, dok tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu (izuzev utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i zateznih kamata) uvažavajući pri tome činjenicu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova iz razloga što u trenutku podnošenja tužbe, pa niti kasnije, ne postoji ustaljena i jedinstvena sudska praksa o tom pravnom pitanju. Stoga, tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK-a očito nije bila neosnovana niti lišena svakog izgleda za uspjeh, pa bi u konkretnoj situaciji obvezivanjem na plaćanje troškova postupka tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje. S druge strane, ne postoji niti osnova da se tuženika obveže na snašanje troškova parničnog postupka tužitelju iz razloga što je cjelokupni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi odbijen, a usvojen je samo dio koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i zateznu kamatu. Radi prethodno navedenog odlučeno je kao u točki IV. izreke ove presude na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
45. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Daruvaru, 16. srpnja 2026. godine
Sudac
Damir Palatinuš
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetnik Damir Bulatović, Daruvar
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, vaš znak: EP 2998
