Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-184/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mladenu Šegota, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika 1. IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tuženici osobno i kao zakonski nasljednici iza pok. CČ, oboje zastupani po punomoćniku Filipu Liscu, odvjetniku iz Opatije, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-241/2020 od 17. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja ŠČ i 1. tuženika IČ te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-241/2020 od 17. studenog 2023. u točkama I. - IV. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženika IČ te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-241/2020 od 17. studenog 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je 1. tuženiku IČ (dalje prvotuženik) da isplati tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 17.000,00 eura/ 128.086,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2018. do isplate te na ime imovinske štete iznos od 770,00 eura/ 5.801,57 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, sve po preciziranoj kamatnoj stopi.

1.1. U točki II. izreke naloženo je prvotuženiku isplatiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 2.902,64 eura / 21.869,94 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

1.2. Točkom III. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu štete u odnosu na prvotuženika u iznosu od 46.872,49 eura / 353.160,78 kn (preko iznosa od 17.770,00 eura do iznosa od 64.642,49 eura), zatim zahtjev za nadoknadu štete u odnosu na 2. tuženika PČ (dalje drugotuženik) u cijelosti u iznosu od 64.642,49 eura / 487.048,84 kn, kao i zahtjev za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu u odnosu na prvotuženika kao neosnovan.

1.3. U točki IV. izreke je naloženo tužitelju isplatiti drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 10.286,01 eura / 77.499,94 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok je u točki V. izreke odbijen zahtjev drugotuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

2. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe.

3. Protiv presude žalbe podnose tužitelj i prvotuženik, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje ZPP).

3.1. Tužitelj se žali protiv točki III. i IV. izreke uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači te tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te potražuje troškove sastava žalbe.

3.2. Prvotuženik žalbu podnosi protiv točki I. i II. izreke te protiv prvostupanjskog rješenja, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima podredno ukine te ovom tuženiku priznaju troškovi postupka uključujući i trošak žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete proizašle za tužitelja iz štetnoga događaja od 15. listopada 2015. kada je zadobio tešku tjelesnu ozljedu oka od strane tada mlt. prvotuženika.

7. Sud prvog stupnja nespornom utvrđuje činjenicu da je povodom navedenog događaja u odnosu na prvotuženika rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Km-7/2016 od 23. svibnja 2017. prema prvotuženiku kao mlt. počinitelju izrečena odgojna mjera posebne obveze zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda iz nehaja iz članka 121. stavak 2. u vezi s člankom 119. stavak 1. i člankom 118. stavak Kaznenog zakona/11, jer je 15. listopada 2015. oko 20:30 h u Rijeci na parkiralištu ispred trgovačkog centra Pevec nakon prethodnog verbalnog sukoba s tužiteljem prišao vozilu u kojem je tužitelj sjedio na mjestu vozača te olako držeći da potonjeg neće teže povrijediti snažno mobitelom kojeg je držao u lijevoj ruci dva puta udario u staklo vozačevih vrata, uslijed čega se staklo rasprsnulo i dio krhotina stakla ušlo u desno oko tužitelja, uslijed čega je isti zadobio razdor desnog oka s traumatskim gubitkom oka, zamućenjem leće i oguljotinama vjeđe, koja je ozljeda osobito teška tjelesna ozljeda. Sud prvog stupnja nalazi da u primjenu dolazi članak 12. stavak 3. ZPP-a o vezanosti parničnog suda u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca.

8. U odnosu na samu dinamiku dešavanja štetnog događaja, analizom i ocjenom iskaza tužitelja i prvotuženika kao sudionika događaja te svjedoka ŽČ koji je sjedio u vozilu tužitelja na istom parkiralištu te je bio jedini očevidac događaja, prvostupanjski sud otklanja tvrdnje prvotuženika da je postupao u nužnoj obrani pa da bi time bio oslobođen od odgovornosti za naknadu štetu, uz utvrđenje da nisu bile ispunjene pretpostavke iz članka 15. stavak 2. i članka 1052. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO), budući da u trenutku kada je prvotuženik mobitelom udarao po staklu vozila, tužitelj je već sjedio u vozilu namjeri da se udalji sa lica mjesta, čime prvotuženik nije od sebe otklanjao izravni neposredni napad tužitelja niti je bio u životnoj ugrozi.

9. Daljnjom analizom istih dokaza, te zbog utvrđenih činjenica da je tužitelj potaknuo susret s prvotuženikom u večernjim satima, da je pristupio na parkiralište sa još jednom odraslom muškom osobom u vozilu, da je prvotuženik bio sam, da je tužitelj prvo verbalno a potom i fizički napao prvotuženika zadavši mu dva udarca u predjelu lica („šamara“) te da je pri tome zahtijevao da prvotuženik prizna odgovornost za kazneno djelo krađe bicikla, prvostupanjski sud ocjenjuje da je i sam tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja te da je isti kao oštećenik suodgovoran za nastanak štete u omjeru od 50%, u kojem omjeru valja umanjiti dosuđenu naknadu štete prema članku 1106. i članku 1092. ZOO-a.

10. Ocjenom prvenstveno iskaza roditelja prvotuženika – oca PČ (drugotuženik) i majke pok. CČ (ranije trećetuženica koja je preminula tijekom postupka), sud prvog stupnja ne nalazi nikakav propust u postupanju roditelja niti u vršenju nadzora nad maloljetnim sinom, uslijed kojih bi bili odgovorni za štetu nastalu tužitelju, u smislu odredbe članka 1056. i članka 1057. ZOO-a.

11. Provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku oftamologu prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj zadobio ozljedu oka i to razdor desnog oka s traumatskim gubitkom oka, zamućenjem leće i oguljotinama vjeđe, uslijed čega je proveo bolničko liječenje, brojne preglede oftamologa, operiran je u nekoliko navrata u vidu kompliciranih medicinskih zahvata operacija traumatske katarakte desnog oka i implantacije umjetne silikonske leće te su učinjene dvije neuspjele transplantacije rožnice 2016. i 2017., nakon kojih je tijelo tužitelja odbacilo transplantant. Prema vještačkom nalazu, kojeg sud u cijelosti prihvaća, zdravstveno stanje tužitelja definirano je u određenom opsegu po štetnom događaju u roku od dvije godine, odnosno u rujnu 2017. Uz prihvaćanje ocjene intenziteta i trajanja fizičkih bolova, straha, stupnja naruženja u blagom stupnju, potrebe za tuđom pomoći i njegom te pojačanom ishranom, utvrđeno je da je kod tužitelja zaostalo smanjenje životne aktivnosti utvrđene u omjeru od 27% zbog smanjena vida na desnom oku budući je preostalo 3% vida uz prisutnu povremenu bol, žuljanje i peckanje.

12. Stoga sud prvog stupnja smatra da je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja i to prava na tjelesno i duševno zdravlje iz članka 1046. ZOO-a u vezi s člankom 19. stavak 1. ZOO-a koja sukladno članku 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a opravdava dosuđivanje tužitelju primjerene novčane naknade te da iz istog štetnog događaja tužitelj trpi i imovinsku štetu iz članka 1095. stavak 1. ZOO-a.

13. Prvostupanjski sud djelomično prihvaća u odnosu na prvotuženika tužbeni zahtjev te priznaje tužitelju po kriteriju fizičkih bolova iznos od 18.000,00 eura, po kriteriju straha iznos od 4.000,00 eura, po kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti 8.000,00 eura, po kriteriju naruženja 4.000,00 eura, za tuđu pomoć i njegu iznos od 240,00 eura te za troškove pojačane prehrane iznos od 1.300,00 eura, odnosno priznaje tužitelju u odnosu na prvotuženika naknadu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 35.540,00 eura, umanjeno za doprinos tužitelja nastanku štete u iznosu od 50%, pa mu dosuđuje iznos od 17.770,00 eura. Pritom na iznos pravične novčane naknade od 17.000,00 eura priznaje tužitelju zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe prema članku 1103. ZOO-a a na iznos imovinske štete od 770,00 eura zateznu kamatu s tijekom od dana presuđenja u smislu članka 1086. ZOO-a u vezi s člankom 1089. stavak 2. ZOO-a.

14. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženiaka u iznosu od 46.872,49 eura (preko iznosa od 17.770,00 eura do iznosa od 64.642,49 eura) je odbijen kao neosnovan, zatim je u cijelosti kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika dok je o troškovima postupka odlučeno primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom155. ZPP-a.

15. U donošenju pobijane odluke nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, s obzirom da pobijana odluka nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

16. Protivno žalbenim navodima prvotuženika, nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 106.a stavak 5. ZPP-a vezano za podnesak tužitelja koji je predan na raspravi 17. listopada 2023. Tim podneskom se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te je postavio konačni tužbeni zahtjev. Primjerak ovog podneska uručen je punomoćniku prvotuženika na istoj raspravi, koji se na taj način upoznao sa sadržajem podneska i na istog se očitovao, uz protivljenje preinaci tužbe te osnovanosti navoda podneska. Na taj način prvotuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, neovisno o tome što je tužitelj navedeni podnesak naknadno poslao e-komunikacijom.

17. Bez osnova prvotuženik žalbom pobija prvostupanjsko rješenje kojim je sukladno članku 190. stavak 2. i 3. ZPP-a pravilno dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Preinaku je tužitelj učinio nakon zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 17. listopada 2023., uvažavajući po Vrhovnom sudu RH izmijenjene Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., te utvrđenja provedenog medicinskog vještačenja radi čega je povećao pojedine iznose tužbenog zahtjeva ostajući u okviru iste činjenične osnove iz tužbe, radi čega je unatoč protivljenju prvotuženika, takva preinaka pravilno dopuštena (tako VSRH broj Rev-555/2024 od 12. lipnja 2024.).

18. Suprotno žalbenim navodima stranaka, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene, u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, stoga nije počinjena u žalbama sadržajno istaknuta relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a.

19. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo pravilno je primijenjeno kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, koju odluku stranke svojim žalbama nisu uspjele dovesti u dvojbu.

20. Zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na dinamiku dešavanja štetnog događaja te povezano s time i odluka o odgovornosti za isti, osporava se žalbama obje strane. Tužitelj u bitnome smatra da utvrđenje o njegovu sudoprinosu u nastanku štetnog događaja od 50%, nije pravilno te da je od žrtve i oštećenika on postao počinitelj. Prvotuženik s druge strane smatra da zbog svog ponašanja koje je prethodilo ozljeđivanju, a radi se o fizičkom i verbalnom napadu na prvotuženika, tužitelj je, ako ne isključivo, onda barem 80 % suodgovoran za štetu.

20.1. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. S obzirom na utvrđenje da je tužitelj potaknuo susret s prvotuženikom u večernjim satima pod „lažnim„ izgovorom da će od njega kupiti mobitel, da je pristupio na parkiralište vozilom sa još jednom odraslom muškom osobom u vozilu, da je prvotuženik bio sam, da je tužitelj prvo verbalno a potom i fizički napao prvotuženika zadavši mu dva šamara, da je pri tome zahtijevao da prvotuženik prizna odgovornost za krađu bicikla u pogledu čega nije utvrđeno da bi prvotuženik bio počinitelj, uvažavajući situaciju u kojoj odrasla muška osoba u dobi od 29 godina, prvo fizički pa potom verbalno napadne maloljetnika (stariji maloljetnik u dobi od 17 godina), šamarima i odgurivanjem, pravilno je ocijenio sud prvog stupnja da je opisano postupanje tužitelja izazvalo određene negativne osjećaje na strani prvotuženika u vidu poniženja i osramoćenosti, te da je na izvjestan način doprinijelo agresivnom i neprimjerenom postupku prvotuženika da udara u staklo vozila i pri tome ga razbije odnosno da je reakcija prvotuženika (iako u potpunosti neprikladna i neprimjerena) posljedica radnji samog tužitelja kao oštećenika. Stoga je pravilno ocijenio prvostupanjski sud je tužitelj kao oštećenik suodgovoran za nastanak štete u omjeru od 50%.

21. Prvotuženik u žalbi osporava pozivanje suda na članak 12. stavak 3. ZPP- a i vezanost presudom kaznenog suda uz navode da prvotuženik sudskom odlukom u kaznenom postupku nije oglašen krivim niti mu je izrečena kaznena sankcija već mu je samo izrečena odgojna mjera. Ovi su navodi točni, međutim, sud prvog stupnja svoju odluku o odgovornosti za ovaj šteni događaj nije utemeljio samo na spomenutoj odluci iz kaznenog postupka, već je u okviru ovog parničnog postupka provođenjem dokaza raspravio i utvrdio način dešavanja samog štetnog događaja na razini građanske parnice u kojoj se utvrđuje građanska odgovornost koja je šira od kaznene.

22. Tužitelj žalbom neosnovano osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da u konkretnoj situaciji ne postoji odgovornost drugotuženika kao oca maloljetnog počinitelja, ukazujući na okolnosti koje bi prema tvrdnjama tužitelja upućivale na devijantno ponašanje prvotuženika koje bi zahtijevalo pojačan nadzor roditelja.

22.1. Odredbom članka 1051. stavak 3. ZOO-a propisano je da maloljetnik s navršenih četrnaest godina života odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za štetu. Člankom 1056. stavak 4. ZOO-a propisano je da roditelji odgovaraju za štetu što je prouzroči drugom njihovo maloljetno dijete koje je navršilo sedam godina života, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje.

22.2. U tom pravcu pravilno je sud prvog stupnja zaključio da iz rezultata dokaznog postupka, prvenstveno iz iskaza roditelja prvotuženika, utvrđeno je da je isti dijete sa kojim nije bilo većih problema u ponašanju, bavio se sportom, igrao nogomet za nogometni klub Halubjan, slobodno vrijeme među ostalim provodio i igrajući nogomet na igralištu nedaleko stana u kojem obitelj živi, da su se roditelji uredno i primjereno skrbili za dijete, da su imali uvid u slobodne aktivnosti prvotuženika, da su nad svojim djetetom obavljali nadzor u skladu s dobi prvotuženika, da nije utvrđeno da bi prije štetnog događaja od 15. listopada 2015. postojala potreba da roditelji vrše pojačani nadzor i brigu nad prvotuženikom, a niti radi čega bi to bilo potrebno te da bi takav nadzor i brigu isti propustili provoditi, da roditelji nisu bili upoznati da je prvotuženik dogovorio susret s tužiteljem tog 15. listopada 2015. radi prodaje mobilnog uređaja, da je susret održan u 20,30 h, dakle u vrijeme kada mlt. osoba može biti bez nadzora roditelja izvan kućanstva, niti je ičime dokazano da bi prvotuženik prethodno ovome događaju otuđio bicikl iz dvorišta tužitelja. Stoga je pravilno zaključeno o nepostojanju krivnje roditelja za štetu koju je prvotuženik prouzročio tužitelju.

23. U odnosu na opseg nastale štete, tužitelj žalbom neosnovano prigovora ocjeni vještaka oftamologa u procjeni smanjenja opće životne aktivnosti tužitelja od 27 % jer smatra da se radi o postotku od 29,01%. Izneseni žalbeni navodi otklonjeni su tijekom postupka dodatnim očitovanjem vještaka i usmenim iznošenjem nalaza u kojem je vještak pojasnio svoju ocjenu a razlika na koju ukazuje tužitelj žalbom, ne utječe na visinu tužitelju priznate pravične novčane naknade po ovom kriteriju u visini od 8.000,00 eura. Pored utvrđenja koja proizlaze iz postupka, neosnovano je po prvotuženiku osporavanje postojanja, trajanja i intenziteta straha kod tužitelja.

24. Vezano za visinu priznate pravične novčane naknade po kriteriju fizičkih bolova u visini od 18,000,00 eura, koja je prema žalbi tužitelja dosuđena u manjem iznosu a prema žalbi prvotuženika u previsokom iznosu, treba reći da se ocjena prvostupanjskog suda u ovom dijelu temelji na nalazu i mišljenju vještaka o dužini i intenzitetu trajanja fizičkih bolova te svim posebnostima slučaja dugotrajnog liječenja tužitelja i neuspjelih pokušaja da se transplantacijom rožnice barem donekle spasi vid tužitelja, te da je svaki novi zahvat izazivao kod tužitelja kontinuirane fizičke bolove sve do trenutka kada je vještak ocijenio da je stanje konačno u rujnu 2017. Tužitelj i nakon toga trpi povremene bolove koji su,,međutim, pravilno uračunati u ocjenu SOŽE. Osim toga, vezano za izračun prvotuženika kojeg daje u žalbi s točim danima trajanja fizičkih bolova treba reći da Orijentacijski kriteriji VSRH, upravo kako im naziv govori služe kao smjernice a ne kao matematička formula koja se primjenjuje na utvrđenje iz vještačkog nalaza.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj i smislenoj primjeni članka 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) te se u dosuđujućem dijelu posebno ne dovodi u pitanje žalbom prvotuženika a sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka prema članku 365. stavak 2. ZPP-a.

25.1. Neosnovano tužitelj žalbom prigovara što mu nije dosuđen trošak za medicinsko vještačenje po vještakinji dr. Maji Merlak. Nalaz i mišljenje ove vještakinje nije korišten kao dokaz u postupku niti je sud prvog stupnja presudu utemeljio na nalazu i mišljenju ove vještakinje. Umjesto nje je određen drugi vještak oftamolog, s obzirom da dr. Merlak nije htjela pristupiti sudu radi iznošenja nalaza usmeno i odgovora na pitanja stranka. Radi toga, osnovano je zaključio sud prvog stupnja da troškovi predujma za takvo vještačenje, koje je tužitelj nesporno snosio, ne mogu pasti na teret suprotne strane jer ih prvotuženik nije izazvao niti se radi o trošku predviđenom člankom 155. stavak 1. ZPP-a. Sud je tužitelja uputio na odredbu članka 255. stavak 3. ZPP-a koji regulira konkretnu situaciju.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a i članak 380. točka 2. ZPP-a.

27. Odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke V. izreke presude, kao nepobijan ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 16. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić