Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-954/2026 -3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Nikoli Juriću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju pod posl. br. P-3565/2019 od 17. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju pod posl. br. P-3565/2019 od 17. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju pod posl. br. P-3565/2019 od 17. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđene su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-4231379, koji je zaključen između pravnog prednika tužiteljice, pok. AĐ i tuženika **.**.2007., u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to u dijelu čl. 1. ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 22.464,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te u dijelu čl. 7. ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Nadalje toč. II) izreke utvrđena je ništetnim i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 03.07.2007. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i to u dijelu čl. 2. ugovora kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. Isto tako toč. III) izreke pobijane presude naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 5.085,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos.

2. Također je pobijanim rješenjem u toč. I) izreke odbijen prigovor mjesne nenadležnosti, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.797,29 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

3. Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te da rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti nema razloga o odlučnim činjenicama čime da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud došao do utvrđenja da bi odredba čl. 12. ugovora bila ništetna. Navodi da se odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. ne primjenjuju na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa tako niti na ugovor koji je predmet ovog postupak. Navodi da se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati pravna utvrđenja iz presude doni jete radi zaštite kolektivnih interesa u smislu čl. 502 c ZPP-a jer da ta odredba regulira parnice radi naknade štete, a ne isplatu stečenog bez osnove. Stoga da se ne može ispitati niti dio pobijane presude koji se odnosi na zastaru potraživanja jer da su zastarni rokovi za navedena dva pravna instituta različiti. Navodi da su predmetne odredbe valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, razumljive i uočljive, pa da nije dopušteno ocjenjivati da li su iste poštene. Navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio da tužiteljica ima status potrošača, niti je prihvatio njegov dokazni prijedlog da se od Porezne uprave pribavi podatak. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, te da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem jer da sve što je primio je primio na temelju valjano sklopljenog ugovora .

5. Odgovor na žalbu nije podnijet.

6. Žalba je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 1., čl. 2 i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 418-50-4231379 od 03.07.2007. zaključenog između prednika tužiteljice AĐ i tuženika, a koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom tih odredbi.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan jer da je ugovorna odredba čl. 12. kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) obzirom da se radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, već je unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca, te ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, a što bi, obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja u Zagreb i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme,

- da su prednik tužiteljice i tuženik 03.07.2007. sklopili predmetni ugovor o kreditu na iznos od 22.464,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa u visini od 5,49%, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 21.07.2014.

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta ,

- da je provedenim vještačenjem, a kojeg sud prihvaća stručnim, detaljnim i izrađenim po pravilima struke, utvrđeno da je tuženik predniku tužiteljice isplatio iznos od 22.464,92 CHF, te da razlika pretplate iznosi 5.085,23 eura, od čega zbog promjene kamatne stope 1.059,17 eura, a 4.026,06 eura na ime tečajne razlike,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revt-249/14 od 09.04.2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom, čime da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što da je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019. pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je prigovor tuženika da prednik tužiteljice nije imao svojstvo potrošača paušalan, neargumentiran i usmjereni ka odugovlačenje postupka jer da iz ugovora i zahtjeva za kredit proizlazi da je prednik tužiteljice ugovor sklopio kao fizička osoba ( po zanimanju knjigovezac ), kao i iz iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća vjerodostojnim, a koja je izjavila da je njen pok. suprug predmetnim kreditom kupio automobil u vrijeme kada je bio u mirovini i istog da je koristio za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji,

- da tuženik nije dokazao da bi prednik tužiteljice predmetni ugovor o kreditu sklopio u nekom drugom svojstvu, a ne u svojstvu potrošača,

- da su sporne odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora, nepoštene ugovorne odredbe iz razloga što su sastavljene na tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg prednik tužiteljice nije imao mogućnost pregovaranja, posebno oko sadržaja spornih odredbi, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što da je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi, te je u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je takvim ponašanjem tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. ZZZP/03, pa da su sporne odredbe nepoštene, a time i ništetne,

- da su prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru paušalni i neargumentirani,

- da je neosnovano pozivanje tuženika na termin „naknade štete“ iz čl. 502.c ZPP-a jer da taj termin treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe, a pored toga da presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne zastarjeva, dok da zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi zastarjeva u općem zastarnom roku od pet godina, te da kako je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to da do utuženja nije protekao navedeni rok.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u svezi s odredbom čl. 1111. st 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev, dok odluku o trošku donsoi na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Nadalje nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti.

12. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da se prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati.

13. Slijedom navedenog, a budući da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

14. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna zbog čega odredba ugovora o kreditu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača-tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, a kako je to sud prvog stupnja zaključio i dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

15. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna, pa među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

16. Nadalje, odredbom čl. 48. st. 1. ZPP, propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, odredbom čl. 59. ZPP, propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, što znači da je to pravilo ujedno i pravilo o općoj mjesnoj nadležnosti za sporove koji proizlaze iz pravnih odnosa poslovne jedinice.

17. Kako u konkretnom slučaju iz navoda tužbe proizlazi da je predmetni ugovor zaključen u poslovnici tuženika u Splitu, a koju tvrdnju tuženik tijekom postupka nije osporio, te na koju ukazuje i iskaz tužiteljice koja je izjavila da je njen pok. suprug ugovor zaključio u Splitu, a što dodatno potkrijepljuje i činjenica da je ugovor ovjeren pred javnim bilježnikom iz Kaštel Starog, to je u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Splitu.

18. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

19. Prvenstveno valja istaknuti da su neutemeljeni žalbeni navodi vezani za status potrošača prednika tužiteljice.

20. U konkretnom slučaju tužiteljica je već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarira la status svog prednika kao potrošača. Navedeno proizlazi i iz njenog iskaza, kao i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je njen pok. suprug kao fizička osoba koristio dobiveni kredit za kupnju automobila marke Opel, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi navedeni istog zaključio kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih prednik tužiteljice u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Stoga je sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika da se od Porezne uprave pribavi podatak da li je automobil kupljen sredstvima kredita unijet u imovinu obrta jer tijekom postupka nije niti utvrđeno da bi prednik tužiteljice bio vlasnik obrta, već štoviše da je bio umirovljenik.

21. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

22. Stoga pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

23. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 03.07.2007. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

24. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

25. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

26. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

27. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva predniku tužiteljice kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

28. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

29. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja predniku tužiteljice kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

30. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

31. Predmetnom odredbom čl. 2. ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,49% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci predniku tužiteljice u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,49% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je prednik tužiteljice kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

32. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju predniku tužiteljice prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi navedeni kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

33. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe čl. 1. i čl. 7. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se glavnica i otplata anuiteta veže za srednji tečaj CHF važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da su bile jasne.

34. Međutim tuženik niti u odnosu na te odredbe nije dokazao da se o njima pojedinačno pregovaralo, niti da je prednik tužiteljice kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

35. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

36. Stoga su, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke , prijeporne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i o svim rizicima valutne klauzule koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

37. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama prednika tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

38. Pri tom valja istaknuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

39. Tijekom postupka u odnosu na sporne odredbe tuženik nije dokazao da se o istima pojedinačno pregovaralo, niti da je prednika tužitelja kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informirao o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja ili promjena kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Stoga su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

40. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudskih odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022. ), a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

41. U odnosu na žalbeni navode o retroaktivnoj primjeni Direktive 93/13 valja istaknuti da je nesporno Republika Hrvatska pristupila Europskoj Uniji tek s učinkom od 01.07.2013., kao i da je nesporno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 od 05.04.1993. propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih, zakonskih ili regulatornih odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice i sl. ne podliježu odredbama ove Direktive. Međutim, imajući u vidu vrijeme pokretanja spora u kojem je tražena zaštita interesa potrošača, kao i razdoblje na koje se odnosi i traži zaštita interesa potrošača u ovom konkretnom sporu (ugovor o kreditu sklopljen je 2007.), primjenjuje se dakle, nacionalno, hrvatsko pravo, odnosno ZZP/03, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Direktive vijeća 93/13 i prakse suda Europske unije).

42. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u svezi primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a. Naime, točno je da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a ( NN 70/19 ) u čl. 502. c ZPP-a iza riječi: „naknadu štete“ dodane riječi: „ili isplatu“, međutim teleološkim tumačenjem prethodne odredbe čl. 502. c ZPP-a, po stavu ovog suda, pojam naknade štete ne može se podvesti isključivo pod pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, s obzirom da pravni učinci nepoštene i ništetne ugovorne odredbe podrazumijevaju uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa po toj osnovi pa se navedena zakonska odredba odnosi i na restitucijske zahtjeve potrošača po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kao što je predmetni.

43. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

44. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

45. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci, 16. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec