Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1832/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JEF, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., čiji OIB glasi 02535697732, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1865/2024-12 od 20. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1865/2024-12 od 20. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 10. stavak 1. i 2. Ugovora o kreditu koji je 07. veljače 2007. godine, pod brojem 9012269941, sklopljen između tužiteljice JEF i tuženice Privredne banke Zagreb d.d., potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, pod brojem OU-141/2007, u dijelu u kojem je ugovoreno da je, u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke, važećim na dan prijevremene otplate (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 456,29 euro zajedno sa zateznom kamatom od 12. travnja 2011. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke), te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 401,54 euro sa zateznom kamatom od 20. ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, istaknut u odgovoru na tužbu, u zatraženom iznosu od 250,00 euro(točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25- dalje u tekstu: ZPP-a) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Isto tako nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe članka 10. stavak 1. i 2. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 456,29 eura.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su stranke 07. veljače 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu;

- da je 12. travnja 2011. tužiteljica djelomično prijevremeno otplatila kredit, a tuženica joj naplatila naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita u visini od 456,29 eura;

- da nije sporna visina tužbenog zahtjeva;

- da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi ;

- da je uvrštavanjem predmetne odredbe u ugovor o kreditu tuženica iskoristila svoju poziciju „jače“ stranke ugovornice.

8. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u smislu odredbi članka 81. stavak 1.,2., i 4. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP) i odredbama iz članka 3., 4. i 322. ZOO-a, („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021,dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. izlazne naknade, nepoštena i ništetna, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe, te u smislu članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

9. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

10. U ovoj fazi žalbenog postupka sporno je pitanje ništetnosti ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. izlaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi članka 81. stavak 1., ZZP/03, kod donošenja zaključka suda da je predmetna odredba ugovora ništetna, jer da je odlučno utvrditi je li predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ne izvesti zaključak da znatna neravnoteža proizlazi iz činjenice da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ili je odredba nejasna, a prvostupanjski sud da nije utvrđivao postojanje neravnoteže, odnosno postojanje znatne neravnoteže, koje da nema, radi čega da nema ni ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

12. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

14. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

15. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužiteljice ( zapisnik s ročišta od 9. ožujka 2026.), proizlazi da se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

16. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz članka 81. stavak 2. ZZP/03 jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika, što potvrđuje stranački iskaz tužiteljice, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

17. Za navesti je da načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade zaključak je da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri zatvaranju kredita.

18. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s članka 81. stavak 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu članka 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 10. stavak 1. i 2. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama članka 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom zatvaranja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 146/26). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom zatvaranja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za zatvaranje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

22. U skladu s člankom 59. točka 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu za banku koja kao svoju osnovnu uslugu radi na poslovima kredita nisu uopće ni nastali.

23. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 10. stavak 1. i 2. Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe (članka 323. ZOO).

24. Riječ je o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici, a prema njenom stranačkom iskazu, nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade).

25. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 323. st. 1. i članka 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi u iznosu od 456,29 eura, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama u skladu s članka 1115. ZOO od dana plaćanja tzv. izlazne naknade, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

26. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbi članka 154. stavak 1 i članka 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" br. 138/23 ).

27. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, te je odlučeno kao u izreci ove presude sukladno članku 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 16. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras- Ivanišević