Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2697/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, dr. sc. Mirelle Rodin, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 64 P-2547/2021-29 od 25. svibnja 2023. na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 64 P-2547/2021-29 od 25. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: 64 P-2547/2021-29 od 25. svibnja 2023. kojom je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.398,23 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine novčane iznose kako je to točno navedeno u točki I. izreke te da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.052,15 eura s pripadajućim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa plaćenih tuženiku na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj na švicarski franak iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka.

6. Tuženik u žalbi u bitnom ističe kako je prvostupanjski sud zanemario konkretni ugovorni odnos te da nije utvrdio pripada li tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Nadalje, da su nalaz i mišljenje vještaka izrađeni kao da su stranke ugovorile kunski kredit, što nisu te da je potrebno uzeti i više i manje plaćeno. Dodaje kako sud prvog stupnja nije utvrdio jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te nije proveo test poštenosti, kao i da nije utvrdio je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i uzrokuje li ona znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tuženik nadalje ističe kako je kredit zatvoren 2014., da je nastupila zastara pojedinačnih tražbina, da tužba za zaštitu kolektivnih interesa nije mogla prekinuti zastaru.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012226289 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.634,76 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca,

- da je kredit tužitelju odobren radi kupnje vozila,

- da je ugovorom ugovorena obveza otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti anuiteta vezanih uz valutnu klauzulu u CHF,

- da se o odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj bio na odgovarajući način informiran o rizicima takvog ugovaranja, pa su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene i ništetne, uz obvezatnost pravnih utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu,

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelju pripada tražbina prema tuženiku u iznosu od 4.398,23 eura (33.138,46 kn) s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da prigovor zastare nije osnovan jer je zastara bila prekinuta vođenjem kolektivnog spora te je tužba podnesena unutar zakonskog zastarnog roka.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP/03), odnosno od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je prvostupanjski sud zanemario konkretni ugovorni odnos te da nije utvrdio pripada li tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u ovom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu. Naime, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. ZZP-a/03). Dakle, pojam "potrošač" ima dva glavna obilježja, i to prvo, da se radi o fizičkoj osobi te drugo, da svrha ugovora nije poslovna. Potrošač, je dakle osoba koja je krajnji korisnik proizvoda ili usluge, odnosno ona koja ugovor sklapa radi zadovoljenja osobnih, obiteljskih ili kućanskih potreba. U konkretnom slučaju, prema izjavi tužitelja kreditnim je iznosom kupljeno osobno vozilo za njegove privatne potrebe, pa kako su ispunjeni kumulativni uvjeti da se radi o fizičkoj osobi i da je svrha predmetnog ugovora zadovoljenje osobnih potreba, radi se o potrošačkom ugovoru o kreditu. Pri tome valja dodati da pojam „prosječnog potrošača“ označava razumno obaviještenog, pažljivog i opreznog potrošača. Riječ je o objektivnom standardu, zbog čega ocjena ne ovisi o konkretnim saznanjima pojedinog potrošača niti o informacijama kojima je on stvarno raspolagao.

11. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, sud je u pojedinačnoj parnici vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Jednako tako odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19), propisano je da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa obvezuje ostale sudove u postupcima koje pojedini potrošač pokrene radi zaštite svojih prava. Slijedom navedenoga, pravomoćna odluka donesena u postupku poslovni broj: P-1401/12 koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu proizvodi učinke i prema svim potrošačima koji su sklopili ugovor s istim trgovcem pod istim općim uvjetima. Sud je vezan tom pravomoćnom odlukom, pa nije bilo potrebno ponovno ispitivati okolnosti koje su već pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu. Time se izbjegava ponavljanje postupaka i donošenje međusobno proturječnih odluka te se osigurava djelotvorna zaštita potrošača. U odnosu na okolnosti konkretnog slučaja, sud prvog stupnja je u točkama 12. i 13. obrazloženja presude ocijenio nepoštenom te time i ništetnom spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka , a koji zaključak prvostupanjskog suda kao pravilan prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza sukladno odredbi iz članka 8. ZPP-a.

12. Neosnovano tuženik osporava i nalaz te mišljenje financijskog vještaka navodeći da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Naime, nakon što je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, smatra se da nikada nije proizvodila pravne učinke, pa je posljedice ništetnosti potrebno otkloniti primjenom članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 , dalje: ZOO). Kako je u vrijeme sklapanja ugovora zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj bila hrvatska kuna, uklanjanjem ništetne valutne klauzule ugovor opstaje kao kunski kredit. Slijedom toga, pravilno je financijsko vještačenje izrađeno polazeći od pretpostavke da se tijekom trajanja ugovora nije primjenjivala ništetna valutna klauzula.

13. U odnosu na žalbeni navod da je trebalo uračunati i razdoblja u kojima je tužitelj zbog kretanja tečaja plaćao manje, valja reći kako je predmet ovoga postupka isključivo restitucijski zahtjev tužitelja za povrat onoga što je tuženik stekao primjenom ništetne ugovorne odredbe, dok tuženik tijekom postupka nije istaknuo protutužbu niti prigovor radi prijeboja, odnosno nije postavio nikakav zahtjev za povrat eventualno manje plaćenih iznosa. Stoga prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a, nije mogao odlučivati o zahtjevu koji nije bio predmet postupka, kako je to pravilno obrazložio sud prvog stupnja u točki 17. obrazloženja pobijane presude.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik ističe da činjenica što je kredit u cijelosti otplaćen isključuje mogućnost utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Naime, ništetnost djeluje ex tunc, odnosno od trenutka sklapanja pravnog posla, te sukladno odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga činjenica da je ugovor u međuvremenu izvršen ili prestao ne utječe na pravo ugovorne strane zahtijevati restituciju onoga što je druga strana neosnovano stekla primjenom ništetne ugovorne odredbe.

15. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena 1. travnja 2021. ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužitelja nije zastarjela, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i s pravnim shvaćanjem broj Su IV - 33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., a koje prihvaća i ovaj sud. Naime, navedeno pravno shvaćanje u skladu je s praksom Suda Europske unije o zahtjevu djelotvorne zaštite potrošača iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem zastarni rok ne može isteči prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u konkretnom ugovoru, jer bi to pretjerano otežalo korištenje prava koja tom potrošaču priznaje Direktiva 93/13 te bi bilo suprotno načelu djelotvornosti (vidi presudu Suda Europske unije od 10. lipnja 2021., spojeni predmeti C-776/19 do C-782/19, BNP Paribas Personal Finance, ECLI:EU:C:2021:470., toč. 47. i tamo citirane predmete).

16. Slijedom svega navedenoga, prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio odlučne činjenice te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavka 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO, zbog čega nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava niti bitne povrede odredaba parničnog postupka koje u žalbi ističe tuženik.

17. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u skladu s odredbama članaka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 16. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović