Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1746/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, dr. sc. Mirelle Rodin, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nedi Brčić, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po OD Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: 6 P-186/2021-38 od 25. travnja 2023. na sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: 6 P-186/2021-38 od 25. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: 6 P-186/2021-38 od 25. travnja 2023. kojom je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.547,37 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedine novčane iznose kako je to točno navedeno u točki I. izreke te da joj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.247,12 eura s pripadajućim kamatama.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, posebice iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa plaćenih tuženiku na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj na švicarski franak iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka.

6. Tuženik u žalbi u bitnom ističe kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi ništetnost ugovorne odredbe, pa osnova u konkretnom slučaju nije niti otpala da bi se primijenila odredba članka 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, da sud prvog stupnja nije niti utvrdio jesu li sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive. Dodaje kako se u postupku kolektivne zaštite na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivano mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže na štetu potrošača. Međutim, nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju to utvrditi, a što ovdje nije. Dalje, da sud nije obrazložio, niti je tužiteljica dokazala da je imala status potrošača. Konačno ističe i kako je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare jer zakonom nije propisano da postupak kolektivne zaštite potrošača prekida zastarni rok pojedinačnih restitucijskih zahtjeva. Također osporava odluku o dosuđenim zateznim kamatama navodeći kako se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, jer nije mogao znati da se predmetna osnova uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka prestati, a što također sud ne obrazlaže.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja jasna je i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik.

8. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u odnosu na sporna pitanja u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena banka kao kreditor 12. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 198-50-3723084 kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.169,73 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca radi kupnje osobnog automobila, koji je tužiteljica u cijelosti isplatila.

- da je u postupku kolektivne zaštite potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- kreditnim iznosom tužiteljica da je kupila automobil koji je koristila za svoj prijevoz i prijevoz svoje obitelji, te u to vrijeme da nije imala obrt niti trgovačko društvo niti je kredit koristila kao poreznu olakšicu,

- da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica bila na odgovarajući način informirana o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, a ta ugovorna odredba da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice,

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužiteljici pripada iznos od 1.547,37 eura (11.658,68 kn) s osnove razlike anuiteta nastale zbog primjene ništetne valutne klauzule.

9. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, te je tuženik na temelju njene primjene stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila po osnovi povećanih anuiteta. Nadalje, da prigovor zastare nije osnovan jer je zastara individualnog restitucijskog zahtjeva bila prekinuta vođenjem postupka kolektivne zaštite potrošača .

10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza sukladno odredbi iz članka 8. ZPP-a.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP/03), odnosno od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, sud je u pojedinačnoj parnici vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Jednako tako odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19), propisano je da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa obvezuje ostale sudove u postupcima koje pojedini potrošač pokrene radi zaštite svojih prava. Slijedom navedenoga, pravomoćna odluka donesena u postupku poslovni broj: P-1401/12 koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu proizvodi učinke i prema svim potrošačima koji su sklopili ugovor s istim trgovcem pod istim općim uvjetima. Sud je vezan tom pravomoćnom odlukom, pa nije bilo potrebno ponovno ispitivati okolnosti koje su već pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu. Time, se izbjegava ponavljanje postupaka i donošenje međusobno proturječnih odluka te se osigurava djelotvorna zaštita potrošača. Nadalje, sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti te je ovlašten pitanje ništetnosti ispitati kao prethodno pitanje, zbog čega nije osnovan žalbeni navod da bi izostanak posebnog utvrđenja ništetnosti u izreci presude utjecao na osnovanost kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Tim više što je ništetnost spornih ugovornih odredaba već pravomoćno utvrđena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, čija utvrđenja, sukladno naprijed citiranim zakonskim odredbama, obvezuju sudove u pojedinačnim postupcima radi zaštite prava potrošača.

13. Neosnovan je žalbeni navod tuženika kako sud nije u odnosu na predmetni ugovor utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je sud prvog stupnja u točci 13. obrazloženja presude iznio valjane razloge zbog čega se utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primjenjuju i na konkretan ugovorni odnos, i to stoga što je tužena banka bila stranka u tom kolektivnom sporu, a u predmetnom ugovoru sadržane su identične odredbe koje su u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima. Osim toga, sud je u točkama 18. i 19. obrazloženja proveo posebno ispitivanje nepoštenosti sporne ugovorne odredbe u okolnostima konkretnog slučaja.

14. Pri tom, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u ovom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu. Naime, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. ZZP-a/03). Dakle, pojam "potrošač" ima dva glavna obilježja, i to prvo, da se radi o fizičkoj osobi te drugo, da svrha ugovora nije poslovna. Potrošač, je dakle osoba koja je krajnji korisnik proizvoda ili usluge, odnosno ona koja ugovor sklapa radi zadovoljenja osobnih, obiteljskih ili kućanskih potreba. U konkretnom slučaju, prema neosporenoj izjavi tužiteljice kreditnim je iznosom kupljen automobil za osobne potrebe, pa kako su ispunjeni kumulativni uvjeti da se radi o fizičkoj osobi i da je svrha predmetnog ugovora zadovoljenje osobnih potreba, radi se o potrošačkom ugovoru o kreditu.

15. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena 27. travnja 2021. ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i s pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., a koje prihvaća i ovaj sud. Naime, navedeno pravno shvaćanje u skladu je s praksom Suda Europske unije o zahtjevu djelotvorne zaštite potrošača iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem zastarni rok ne može isteči prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u konkretnom ugovoru, jer bi to pretjerano otežalo korištenje prava koja tom potrošaču priznaje Direktiva 93/13 te bi bilo suprotno načelu djelotvornosti (vidi presudu Suda Europske unije od 10. lipnja 2021., spojeni predmeti C-776/19 do C-782/19, BNP Paribas Personal Finance, ECLI:EU:C:2021:470., toč. 47. i tamo citirane predmete).

16. Nadalje, neosnovano tuženik osporava i odluku o dosudi zateznih kamata od primitka svake pojedine uplate do isplate, tvrdeći kako se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Naime, spornu nepoštenu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je unaprijed sastavio tuženik kao trgovac, pa se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem. Ništetnost djeluje ex tunc, odnosno od trenutka sklapanja ugovora, te sukladno odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je, na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, dosudio tužiteljici povrat iznosa stečenog bez osnove sa zateznim kamatama od dana svake pojedine uplate do isplate, pravilno primijenivši odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

17. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u skladu s odredbama članaka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a.

18. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 16. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović