Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1348/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Tina Čemerika, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1180/2020-60 od 18. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1180/2020-60 od 18. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 016-87/2007 od 25. siječnja 2007. zaključenog između tužiteljice ĆI i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada: Addiko Bank d.d.), solemniziranog 26. siječnja 2007. po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba, pod brojem OU-94/2007, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.554,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to pobliže specificirano u točki II. izreke, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.992,75 EUR-a sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23,146/25- dalje u tekstu: ZPP-a) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. istoga Zakona. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

7. U provedenom postupku utvrđeno je kako je tužiteljica, kao korisnica kredita i fiducijarni dužnik s tuženikom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe -Adria-Bank d.d., kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu, te da je temeljem istog tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.836,00 CHF i to po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s ugovorenom kamatnom stopom od 5,25% godišnje (čl. 3. Ugovora), koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika ili drugim aktom banke, odnosno nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule, kojom je obveza vezana uz valutu CHF, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao i da je ugovoren rok otplate od sedam godina, te otplata u mjesečnim anuitetima (84) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 425,21 CHF, po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 4.).

8. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

9. Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pozivom na odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 dalje ZOO) dosuđujući tužiteljici s tih osnova iznos od 5.554,13 eura.

10. Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i nespornog prednika tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koje su banke, pa tako i tuženik sklapale sa potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje kako su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici gore navedeni iznos s naslova ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve s pripadajućim kamatama.

16. Sve naprijed izloženo nikako ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

17. Dakle, u pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (članak 81. i 85. ZZP/03). Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.

18. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja ne mogu se prihvatiti, jer su u postupku provedeni svi po strankama predloženi dokazi, time da je sam tuženik odustao od saslušanja predloženih svjedoka PI i ČI, dok sud nije kao dokaz cijenio pisanu izjavu zaposlenice tuženika ŽI, obzirom da se svjedoci saslušavaju pred sudom sukladno odredbama ZPP-a. Iz iskaza tužiteljice da proizlazi kako se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru te nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, već je bilo po principu "uzmi ili ostavi", a prilikom dogovaranja kredita djelatnik autokuće da nije upozorio tužiteljicu da bi moglo doći do značajnijeg porasta anuiteta zbog porasta tečaja, te joj nije objasnio razliku u odnosu na valutnu klauzulu u EUR, tj. da HNB štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF (iskaz sadržan u točki 13. obrazloženja presude).

19. Tako tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Glede navoda žalitelja da sud prvog stupnja u razlozima presude nije naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i intersima ugovornih strana propisana odredbom člankom 81. stavak 1. ZZP/03 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom, za navesti je da su u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

21. Iako za primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova( članak 22. ZOO -a) o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.

22. Tuženica i u žalbenom postupku osporava primijenjenu metodologiju pri izradi nalaza i mišljenja vještaka, a koji žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, u konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku preplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početno anuiteta ( po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat ) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

23. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnimshvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023- 4 od 18. prosinca 2023., koje glasi: ''U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa poosnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

24. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika glede zastare, o kojem prigovoru se valjano očitovao prvostupanjski sud u točki 20. presude na koje se žalitelj upućuje, što je sve sukladno i Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a glede valutne klauzule 14.06.2018. to od pravomoćnosti tih presuda počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28. veljače 2020. proizlazi da zastara nije nastupila.

25. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

26. Žalbeni prigovor tuženika glede odluke o troškovima postupka odnosi se na primjenu vrijednosti boda po OT-u.

27. Prema Tbr. 52. st. 3. OT/23 (Narodne novine 138/23 koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. OT/23 propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

28. Budući je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 3. lipnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

29. Slijedom iznijetog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 16. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras-Ivanišević