Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1193/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČHB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, Gjure Deželića 70/II, protiv tuženice, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić&partneri d.o.o., Ilica 1/A, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-483/2022-19 od 17. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-483/2022-19 od 17. listopada 2025.u točki I. i II. izreke.

r i j e š i o  je

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-483/2022-19 od 17. listopada 2025. u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđen je ništetan dio odredbe 7. /sedmo/ NAČIN OTPLATE Ugovora o kreditu broj 029-50-2620208 od 11. siječnja 2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća." . Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 929,47 eura (devetsto dvadeset devet eura i četrdeset sedam centi) sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate a kako je to pobliže specificirani u točki II. izreke. Točkom III. izreke odbijen je se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. /prvo/ IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 029-50-2620208 od 11. 1. 2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 22.455,42 (dvadeset dvije tisuće četristo pedeset pet švicarskih franaka i četrdeset dva centa) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." Rješenjem suda istog nadnevka i poslovnog broja utvrđeno je da je povučen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se tuženiku, nalaže isplatiti tužitelju, iznos 10,63 eura (deset eura i šezdeset tri centa) sa zateznim kamatama u roku od 15 dana (točka I. izreke), nalaženo je tuženici da tužiteljici u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.222,86 eura (tisuću dvjesto dvadest dva eura i osamdeset šest centi) sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 17. listopada 2025. do isplate ( točka II. izreke); odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv dijela presude kojim je usvojen tužbeni zahtjev (točke I., II., izreke) i rješenja kojim je naložena isplata troškova postupka ( točka II. izreke) pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91.,91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja te tužitelja obveže da tuženiku plati parnični trošak, podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka citirajući sadržaj bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te osim toga navodi da se je sud obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva isključivo pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a nije samostalno utvrđivao relevantne činjenice u ovom postupku.

5. Ispitujući pobijanu presudu u smislu iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane iz razloga što je sud u obrazloženju presude naveo jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, a pravilno se je sud na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a pozvao na pravne učinke utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zbog čega je po ocjeni ovoga suda presuda valjano obrazložena te ju je bilo moguće ispitati, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a, a sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud, nakon što je konstatirao da među strankama nije sporno:

-da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, 11. siječnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit na iznos od 22. 455,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika uz rok otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,85% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen ;

- sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

dok je radi utvrđivanja spornih i odlučnih činjenica – jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita i visina anuiteta vezan uz tečaj švicarskog franka nepoštene i ništetne posljedično ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platio zbog primjene valutne klauzule i promjena tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita; učinak i značaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača za ovaj spor; jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare; tijek zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, dokaz financijskim vještačenjem, te izvršio uvid u dokumentaciju priloženu u spis, čijom analizom utvrđuje slijedeće činjenice:

-da je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) s tuženikom, kao trgovcem, zaključio navedeni Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila, da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan isplate,

- da je prema provedenom vještačenja tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao;

- da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan;

- da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne;

- da je tuženik bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio;

-da iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR;

-da iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike;

- da provedenim financijskim vještačenjem proizlazi da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 929,47 eura;

- da na pojedinačne iznose kamate teku od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan;

- da prigovor zastare nije osnovan iznoseći pravno shvaćanje da zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, koja je postala pravomoćna u odnosu na ovdje tuženika 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 27. siječnja 2022 . nije istekao zastarni rok od pet godina iz članka 371 . Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO).

7. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu odredbi ZZP-a, te da tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 210. stavak 1. ZOO-a .

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja i ovaj sud prihvaća kao pravilne.

9. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, već naprotiv -za namjenu kako je i ugovoreno (za kupnju novog vozila), čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza. Tužiteljica unatoč svojoj struci-sutkinja u trenutku podizanja privatnog kredita nastupa kao običan građanin koji ne mora posjedovati specifična ekonomska i bankarska znanja, pa nisu osnovani žalbeni navodi žalitelja da ista nije tzv.“ prosječni potrošač.“

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi članka 96. i čl. 97. ZZP/07.

11. Imajući u vidu iskaz tužiteljice (točka 9. obrazloženja prvostupanjske presude), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije informirao tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuo mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarao i na taj način mu omogućio da pristane na takve odredbe, radi čega ugovaranje takvih odredbi je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

12. Obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužiteljicu prije sklapanja ugovora o kreditu obavijestila u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da članka 138. a ZZP -a i članka 502.c. ZPP-a ograničavaju vezanost suda za odluke u kolektivnom sporu samo na individualne postupke u kojim se odlučuje o naknadi štete, a ne i na tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a kojim navodima ističe prigovor zabrane retroaktivne primjene propisa. Naime, odredba članka 502.c. ZPP-a dodana je u tekst ZPP-a odredbom članka 49. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 57/2011), a stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 27. siječnja 2022. Člankom 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) u članka 502.c iza riječi "naknadu štete" dodane su riječi "ili isplatu". Obzirom da tu nije riječ o nikakvom nedopuštenom povratnom djelovanju (retroaktivnoj primjeni), kako to pogrešno tumači tuženica, već se radi o smislenom tumačenju poboljšanog prethodnog teksta navedene zakonske odredbe, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenje iz kolektivnih presuda pozivom i na odredbu članka 502.c. ZPP- a bez obzira što se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, jer se sadržajno radi o ostvarivanju prava u vezi sa povredama propisa o zaštiti potrošača, a koje odredbe valja tumačiti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem.

1 4. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Nije sporno da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu. Ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15. Upravo kod navedenog prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

17. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

18. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova. dok je valutna klauzula ništetna iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, valja reći da su isti neosnovani budući da činjenica da je tužitelj pristao na valutnu klauzulu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

20. Tužena neosnovano u žalbi sudi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio pravo EU, odnosno članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ jer u konkretnom slučaju sud prvog stupnja nije primjenjivao tu Direktivu, nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

21. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi metode izračuna nastale razlike financijskim vještačenjem. Naime, u konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku preplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

22. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija), niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije .

23. O prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 27. siječnja 2022. nije protekao zastarni rok propisan odredbom članka 371. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

24. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 214. ZOO-a. Na plaćene iznose po osnovi valutne klauzule pravilno je određen početak tijeka zateznih kamata počev od plaćanja pojedinih anuiteta. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

25. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od ukupno 929,47 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak. 214 ZOO).

26. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

27. I odluka o parničnom trošku sukladna je odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s članka 155. ZPP-a, te neosnovano tuženik osporava dosuđeni trošak tužitelju za podnesak od 09. ožujka 2023.( zaprimljen kod suda 16. ožujka 2023.), jer se radi o podnesku po Tbr. 8. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.,dalje: Tarifa) koji je bio potreban u predmetnoj parnici, obzirom da se u istom tužitelj očituje na nalaz i mišljenje vještaka i specificira tužbeni zahtjev. Isto tako, neosnovano žalitelj navodi da je tužitelj u ovom postupku oslobođen plaćanja pristojbe na tužbu, jer se to odnosi na pristojbu tužbe podnesene 27. siječnja 2022. kada nije bio na snazi Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23, dalje u tekstu: ZSP/23, stupio na snagu 20. svibnja 2023.) kojim je u članku 11. stavku 1. točki 20. propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

28. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Splitu, 16. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras-Ivanišević