Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2345/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Splitu po sutkinji dr. sc. Mirelli Rodin, u pravnoj stvari tužiteljice ŽHD, OIB: [osobni identifikacijski broj], Biskupija, Orlić, Orlićka cesta 70, zastupana po punomoćnicama Nadi Mikulandra i Suzani Malenica, odvjetnicama iz ZOU Mikulandra & Malenica, Šibenik, Stjepana Radića 14A, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj 37 P-1009/2023 od 14. rujna 2023., 16. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tužiteljice i ukida se rješenje Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, poslovni broj 37 P-1009/2023 od 14. rujna 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem proglašen je prvostupanjski sud mjesno nenadležnim (točka I. izreke), te je određeno da će se po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Rijeci (točka II. izreke).
2. Protiv tog rješenja žali se tužiteljica pobijajući ga sadržajno zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje i isplatu na ime vraćanja stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u ugovoru o kreditu.
6. Tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na prorogacijsku klauzulu iz ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Smatra da je riječ o unaprijed formuliranoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj nije pojedinačno pregovarano te da je zbog toga ništetna prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Direktivi 93/13/EEZ i praksi Suda Europske unije. Nadalje navodi da je prema članku 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao posebnom propisu, za spor nadležan i sud njezina prebivališta, zbog čega je Općinski sud u Šibeniku mjesno nadležan. Ističe i da bi vođenje postupka pred sudom u Rijeci za nju predstavljalo nerazmjerno financijsko opterećenje te odvraćanje od ostvarivanja sudske zaštite.
7. Iz stanja u spisu i pobijanog rješenja u bitnom proizlazi da je tuženik prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, pozivajući se pritom na članak 16. Ugovora o kreditu broj 5103260175 od 18. studenog 2006., kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (ovdje tuženika), odnosno mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci.
8. Prvostupanjski je sud prihvatio kao osnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda uz obrazloženje da su stranke ugovorile mjesnu nenadležnost ugovorom o kreditu.
9. Odredbom članka 70. stavka 1. ZPP-a propisano je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok odredba stavka 3. tog članka propisuje da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.
10. Međutim, odredbama članaka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 87. stavku 1. ZZP-a na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
11. Na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova broj Su IV – 308/2020 od 5. studenoga 2020. na pitanje smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19.), zaključeno je kako prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
12. Osnovano tužiteljica u žalbi ističe da prvostupanjski sud, prije odlučivanja o prigovoru mjesne nenadležnosti, nije po službenoj dužnosti ispitao predstavlja li odredba članka 16. Ugovora o kreditu broj 5103260175 od 18. studenoga 2006., kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika, nepoštenu, a time i ništetnu ugovornu odredbu.
13. Naime, ako se utvrdi da je prorogacijska klauzula nepoštena i da ne proizvodi pravne učinke, ne može se primijeniti odredba članka 70. stavka 1. ZPP-a. Tada, u obzir dolaze pravila o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP- a te, prema okolnostima konkretnog slučaja, i pravila o posebnoj mjesnoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a. Pri tome, odredba članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.), na koju se poziva tužiteljica, odnosi se na sporove s međunarodnim elementom te nije primjenjiva u ovom predmetu.
14. U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi radi li se o potrošačkom sporu, jesu li ispunjene pretpostavke za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti prema naprijed navedenim kriterijima i druge okolnosti odlučne za određivanje mjesne nadležnosti, nakon čega će ponovno odlučiti o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti.
15. Slijedom navedenoga, valjalo je, na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a, uvažiti žalbu tužiteljice, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
U Splitu 16. srpnja 2026.
Sutkinja:
dr. sc. Mirella Rodin
