Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-876/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-95/2025-7 od 24. travnja 2026., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-95/2025-7 od 24. travnja 2026. u točkama I., II., III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 234,38 EUR (dvjesto trideset četiri eura i trideset osam centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.7. st.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, sklopljenog dana 5.4.2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „… a premda Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% (jedanzarezdvadesetposto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 444,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 19. travnja 2007. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.9. st.2., Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, sklopljenog 5.4.2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 570,84 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 16. studenog 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 621,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj sa dijelom zatraženih troškova postupka u iznosu od 6,61 eura.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 7. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, sklopljenog 5. travnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d. kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno unaprijed kao i članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Predmet postupka je također i restitucijski zahtjev za povrat iznosa od 444,18 eura kojeg je tužitelj platio po osnovi naknade te iznosa od 570,84 eura kojeg je tužitelj platio kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade pa tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom ta odredba sadržana u članku 7. stavak 1. Ugovora o kreditu te da se naloži tuženiku da mu isplati iznos koji je naplatio na ime naknade i koji je stekao bez osnove, sa zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

6.2. Člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

6.3. Člankom 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a člankom 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6.4. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu i da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o visini naknade. Po ocjeni prvostupanjskog suda sporna ugovorna odredba nije jasna jer nije jasno i određeno navedeno na što se troškovi odobravanja i obrade kredita odnose, a tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na samo ugovaranje naknade i na njezinu visinu, što je dovelo do neravnoteže u odnosima između ugovornih stranaka. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

6.5. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

6.6. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužitelja.

6.7. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 7. stavak 1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,20 % od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.1. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005.; dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.3. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.4. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

7.5. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točka 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točka 3. ZZP-a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,20 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.6. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u postupku ocijenio da tužitelj nije bio upoznat s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, neosnovani su u žalbi istaknuti opetovani navodi tuženika da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama zbog neznatnosti u odnosu na ukupnu isplatu.

7.7. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju članaka 210. stavka 1. ZOO/91 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu u iznosu koji je iznos utvrđen u postupku i u žalbi nije osporavan.

7.8. Što se tiče sporne ugovorne odredbe iz članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke, prvostupanjski sud je utvrdio da je i ta ugovorna odredba ništetna zbog toga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. iznio pravno mišljenje da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispun jenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

7.9. Takvu primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Kako tuženik nije činjenično obrazložio pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženik nije dokazao koje je objektivno nastale i potrebne troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su - IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 24. veljače 2025., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

8.1. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na dosuđene iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja spornih naknada. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

8.2. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava izradio i predao troškovnik u spis, a prvostupanjski sud je propustio odbiti tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška. Člankom 338. stavak 3. ZPP-a je propisano da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333). Stoga je prvostupanjski sud pobijanom presudom trebao donijeti odluku o tuženikovom zahtjevu za naknadu parničnog troška kao sporednom traženju, a što nije učinjeno. Člankom 339. stavak 1. ZPP-a je propisano da ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni, a stavkom 2. je propisano da ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. ovoga članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena. Kako tuženik nije podnio prijedlog za donošenje dopunske presude, slijedom članka 339. stavak 2. se smatra da je povukao svoj zahtjev za naknadu parničnog troška.

8.3. Tuženik se žali navodeći u žalbi da smatra da je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno dosudio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer taj trošak sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice. Međutim, tužitelj na temelju Tbr. 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu tog troška i prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je taj trošak tužitelju dosuđen.

8.4. Zbog obrazloženih razloga tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP -a mu ne pripada parnični trošak drugostupanjskog postupka kojeg je on zatražio u iznosu od 234,38 eura pa je njegov zahtjev za naknadu tog troška odbijen.

Koprivnica, 16. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić