REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

P-835/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Tihani Kozini Barišić, odvjetnici u Zagrebu, preuzimatelju ureda odvjetnika Josipa Giljanovića, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, zastupana po pun. Krunu Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, a na ročištu od 16. srpnja 2026. zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e:

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja, te se sudi:

Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212178425, kreditna partija: 7103996110, od 18. siječnja 2008. kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenljiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 606,18€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. srpnja 2026. pa do konačne isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 27. veljače 2025. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženika u kojoj tužitelj navodi:

- kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.01.2008. Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212178425, kreditna partija: 7103996110 na iznos kredita od 439.400,00 kuna.

- kako je čl. 2. predmetnog kreditnog ugovora, inter alia, ugovorena promjenljiva kamatna stopa, na način da odredba o promjenljivosti kamatne stope glasi: „Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…“

- kako je tuženik tužitelju dostavio dopis-potvrdu od 12.02.2025., u kojoj je navedeno, inter alia, da je tijekom trajanja kredita kamatna stopa mijenjana na način kako je primjenjivana kamatna stopa u rasponu od 6,80% do 4,60%, iako je početna ugovorna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 6,05% godišnje, te kako je kamatna stopa iznosila tako:

- od 01.02.2008. 6,80%

- od 01.07.2009. 7,70%

- od 01.07.2011. 7,45%

- od 01.07.2013. 7,49%

- od 01.01.2014. 7,26%

- od 01.07.2014. 7,00%

- od 01.01.2015. 6,84%

- od 01.07.2015. 6,69%

- od 01.01.2016. 6,49%

- od 01.07.2016. 6,39%

- od 01.01.2017. 6,17%

- od 01.07.2017. 5,92%

- od 01.01.2018. 5,73%

- od 01.07.2018. 5,64%

- od 01.01.2019. 5,54%

- od 01.07.2019. 5,33%

- od 01.01.2020. 5,07%

- od 01.07.2020. 4,80%

- od 01.01.2021. 4,60%

- kako je rast kamatne stope imao utjecaj na povećanje anuiteta, tako da je, iako je čl. 7. kreditnog ugovora određeno da prvi anuitet iznosi 3.246,89 kuna, tužitelj za gotovo svo vrijeme otplate kredita plaćao više anuitete od iznosa prvog anuiteta.

- kako je predmetni kreditni ugovor potrošački,

- kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unesena u ugovor po principu uzmi ili ostavi.

- kako sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja.

- kako sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 78/2012, 56/2013) koji je u primjeni s obzirom na trenutak sklapanja kreditnog ugovora:

„Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

- kako stoga tužitelj iznosi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je unaprijed formulirana od strane trgovca-tužene banke, te je ista nepoštena i ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je jednoj ugovornoj strani-banci, odnosno tuženiku, omogućeno da jednostrano određuje i primjenjuje kamatnu stopu i time da jednostrano određuje cijenu kredita, odnosno činidbu druge ugovorne strane.

- kako s obzirom na vremensko važenje Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) tužitelj iznosi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prije nego što je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, međutim na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju, ne primjenjuje se neposredno pravo Europske unije, ali postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

- kako dakle, u odnosu na kamatnu stopu, ugovorena je promjenljivost iste jednostranim odlukama kreditora, bez poznate metode i određenih parametara, koji način obračuna niti je određen niti je bio poznat tužitelju. Takav neodređen način promjene kamatne stope – jednostranom odlukom kreditora korisniku kredita nije objašnjen, a kako jednostran, bez parametara, niti je mogao takav biti objašnjen.

- kako je predmetna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi formirana unaprijed od kreditora, a korisnik kredita nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takve tipske klauzule. S tim u svezi, općim propisom, Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) određeno je da je ugovor odnosno pojedina ugovorna odredba ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako sadrži dovoljno podataka pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

- kako je, dakle, zabranjeno da jedna ugovorna strana određuje svoju činidbu ili pak obvezu druge strane, a kao posljedica propusta poštivanja te odredbe jest ništetnost takve odredbe.

- kako je ništetna - nepoštena, ugovorna odredba prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne i razumne parametre.

- kako je nedopušteno jednostrano povećanje kamatne stope bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara, takvo postupanje predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, čime si trgovac prikuplja nepripadnu dobit a s druge strane korisniku kredita nastaje šteta umanjenjem njegove imovine.

- kako pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. g. jest da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa s obzirom na to da je odredbom čl. 328. ZOO-a određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi to tužitelj ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe.

- slijedom iznesenog predlaže se da sud nakon provedenog postupka donese presudu sljedećeg sadržaja:

»I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212178425, kreditna partija: 7103996110, od 18. siječnja 2008. kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenljiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od dana donošenja odluke o troškovima postupka do isplate. «

2. Dana 07. travnja 2025. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojoj se navodi:

- kako su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212178425 od 18.01.2008. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 439.400,00 HRK

(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu),

- kako tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na način podešavanja kamatne stope.

- kako tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti,

- kako tuženik nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

- kako tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

- kako slijedom navedenog tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

- kako tuženik nadalje ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima,

- kako je tuženik, naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a tuženik je to u ovoj u ovoj stvari uredno činio.

- kako se tuženik međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Kako navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive).

- kako, također, nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

- kako treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora,

- kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

- kako je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa,

- kako dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, kako ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije

- ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

- kako odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 6,30% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

- ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

- kako nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

- kako su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac,

- kako je u pravnoj teoriji uvriježen stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (IR, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).

- kako deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

- kako tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo.

- kako tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje, a ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

- kako u ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora, kako bi takvo držanje sud ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni, te stoga sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

- kako Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete,

- kako je takva pravna osnova jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

- kako slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212178425, kreditna partija: 7103996110 zaključenog između parničnih stranaka dana 18.01.2008., pregledom potvrde tuženika o promjeni kamatne stope od 12.02.2025., pregledom prometa po kreditu.

4. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

7. Predmet spora jest zahtjev tužitelja da se utvrdi kako je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između parničnih stranaka, broj ugovora: 3212178425, kreditna partija: 7103996110, od 18. siječnja 2008. kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenljiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

8. Među strankama nije sporno kako su stranke dana 18.01.2008 zaključile sporni ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212178425, kreditna partija: 7103996110.

9. Među strankama je sporno:

- je li odredba čl. 2 ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212178425, kreditna partija: 7103996110 ništetna.

- je li tužitelj potrošač.

10. Prije svega, u pogledu spornog pitanja, je li tužitelj potrošač ili ne, za navesti je kako je prema odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 46/07. i 79/07.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i sudskom praksom Suda Europske unije obvezujućom za sve nacionalne sudove država članica, a da je, prema tumačenju Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij).

11. U konkretnoj pravnoj stvari, iz zaključenog ugovora o kreditu proizlazi kako je namjena kredita dovršenje kuće. Pri tome nije navedeno u koju će svrhu kuća biti korištena nakon dovršetka, da li za stanovanje tužitelja i njegove obitelji ili pak za najam, zakup i sl.

12. Stranke nisu predložile bilo kakav dokaz na okolnost utvrđivanja u koju se svrhu kuća koristi, pa tako nije predložen ni dokaz saslušanjem tužitelja, kao ni dokaz očevidom na licu mjesta ili pak saslušanjem susjeda tužitelja iz kojih bi se dokaza moglo utvrditi u koju se namjenu kuća koristi. S obzirom kako sud nije ovlašten izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, to dokazi na okolnost je li ugovor potrošački te je li tužitelj potrošač u ovom postupku nisu provođeni.

13. S obzirom na navedeno u ovoj pravnoj stvari sud je ispitao je li sporna odredba čl. 2 ugovora o ništetna i temeljem odredaba članaka 269. i 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje: ZOO), a s čime u vezi valja reći kako je Direktiva vijeća Europske zajednice 93/13 implementirana ne samo u ZZP, već djelomično u odredbe članka 295. i 296. ZOO-a, razlog čemu je zaštita šireg kruga sudionika u obveznopravnim odnosima u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora, te temeljem odredbi ZZP-a

14. Odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje ZOO) propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

14.1. Odredbom čl. 269 st. 2 ZOO-a propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

14.2. Odredbom čl. 271 ZOO-a propisano je da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva.

14.3. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO proizlazi kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

14.4. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14.5. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.6. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

15. Pregledom toč. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj 3212178425, zaključenog dana 18.01.2008. kreditna partija: 7103996110 sud je utvrdio:

- kako su stranke ugovorile kako je korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 439.400,00 kuna redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope (promjenljiva kamatna stopa).

- kako je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 6.05 % godišnje.(fiksna kamatna stopa)

- kako je redovna kamatna stopa, od dana stavljanja kredita u otplatu do 30.06.2008. godine fiksna (u to je razdoblje uključeno i rozdoblje počeka otplate kredita ukoliko se kredit odobrava s počekom), a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi xxx godišnje (slovima xxx posto).

- kako su se ugovorne strane suglasile da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka, od 01.07.2008. godine pa do konačne otplate kredita obračunava promjenljiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

- kako je visina redovne kamatne stope utvrđena Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i statusom klijenta kojeg Korisnik kredita (ili sudužnik koc pristupa u paru) ostvaruje u trenutku odobrenja kredita u skladu s Odlukom o statusu klijenta. Ukoliko Korisnik kredita (i sudužnik kod pristupa u paru) tijekom otplate kredita iz ovog Ugovora prestane zadovoljavati uvjete kojima ostvaruje status klijenta. Kreditor može promijeniti redovnu kamatnu stopu na način da ju uskladi s redovnom kamatnom stopom za korisnike kredita koji ne ostvaruju status klijenta (ostali korisnici kredita), u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

- kako se interkalarna kamata obračunava na iskorišten iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 (petnaest) dana od dana do kojeg je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate Kreditor ce pisanim putem obavijestiti korisnika kredita.

- kako se na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu. osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje kamatna stopa po dospjeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate, te će Kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i to za cijelo razdoblja do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću primjenjuje se redovna kamatna stopa

16. Pregledom pregleda promjene kamatnih stopa po kreditu broj 7103996110 sačinjenog od strane tuženika, sud je utvrdio:

- kako je ugovor o kreditu zaključen dana 18.01.2008.

- kako je kamatna stopa na dan odobrenja kredita iznosila 6.05000

- kako je kretanje promjene kamatne stope po stambenom kreditu broj 7103996110 iznosila na datum:

- 01.02.2008. 6.80000, a rata kredita 3.437,84 HRK

- 01.07.2009. 7.70000, a rata kredita 3.660,64 HRK

- 01.07.2011.7.45000, a rata kredita 3.603,44 HRK

- 01.07.2013. 7.49000, a rata kredita 3.702,40 HRK

- 01.01.2014. 7.26000 a rata kredita 3.652,89 HRK,

- 01.07.2014. 7.00000, a rata kredita 3.598,94 HRK,

- 01.01.2015. 6.84000, a rata kredita 3.566,95 HRK,

- 01.07.2015. 6.69000, a rata kredita 3.538,05 HRK,

- 01.01.2016. 6.49000, a rata kredita 3.501,00 HRK,

- 01.07.2016. 6.39000, a rata kredita 3.483,21 HRK,

- 01.01.2017. 6.17000 a rata kredita 3.445,70 HRK,

- 01.07.2017. 5.92000, a rata kredita 3.405,02 HRK

- 01.01.2018. 5.73000 a rata kredita 3.375,57 HRK,

- 01.07.2018. 5.64000, a rata kredita 3.362,29 HRK,

- 01.01.2019. 5.54000, a rata kredita 3.348,26 HRK,

- 01.07.2019. 5.33000, a rata kredita 3.320,36 HRK,

- 01.01.2020. 5.07000, a rata kredita 3.287,84 HRK,

- 01.07.2020. 4.80000, a rata kredita 3.255,23 HRK,

- 01.01.2021. 4.60000, a rata kredita 3.231.20 HRK.

17. Pregledom čl. 6 Ugovora, sud je utvrdio kako je namjena kredita dovršenje kuće.

18. Analizirajući predmetni ugovor o kreditu, te podatke o promjeni kamatne stope, sud je utvrdio:

- kako se radi o ugovoru o kreditu sklopljenom između rujna 2003. i 31. prosinca 2008.,

- kako je kredit odobren radi dovršenja kuće,

- kako je ugovoreno da se kredit odobrava uz kamatnu stopu od 6.05 % godišnje, (fiksna kamatna stopa), zatim kako redovna kamatna stopa, od dana stavljanja kredita u otplatu do 30.06.2008. godine je fiksna (u to je razdoblje uključeno i razdoblje počeka otplate kredita ukoliko se kredit odobrava s počekom), a po isteku razdoblja iz prethodnog stavka, od 01.07.2008. godine pa do konačne otplate kredita obračunava promjenljiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

- kako se kamatna stopa mijenjala tijekom razdoblja otplate kredita i to u rasponu od ugovorenih 6,05 preko 6.8000 do 7.7000, zatim do 4.6000,

- kako je promjena kamatne stope dovela do promjene visine otplatnih rata koje je plaćao tužitelj, na način da su se rate kredita kretale od 3.437,84 kn do 3.702,40 kn - kako je ugovorena početna rata kredita iznosila 6,05 %

- kako tuženik nije dokazao da se o odredbi čl. 2 koja se odnosi na promjenljivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo,

19. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja ocjena je ovog suda kako je odredba čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između parničnih stranaka, broj ugovora: 3212178425, kreditna partija: 7103996110, od 18. siječnja 2008. ništetna, te kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

20. Naime, sagledavajući navode tužitelja, trebalo je sagledati je li predmetna ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao korisniku kredita, posljedično, je li poštena.

21. U tom pravcu po stavu ovog suda za prosječnog korisnika kredita odredba čl. 2 ugovora, prema kojoj se kamatna stopa može mijenjati sukladno Odukama banke, dakle tuženika, nije razumljiva jer nije jasno određeno temeljem kojih parametara i koje su to metode izračuna tih parametara temeljem kojih bi banka mijenjala ugovorenu kamatnu stopu.

22. Način mijenjanja kamatne stope vezan je za akte tuženika, a radi se o dokumentima koji su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima.

23. U tom smislu, prosječnom korisniku kredita takve odredbe nisu mogle biti razumljive, a pored toga tuženik nije dokazao da je u obavijestima o promjeni kamatne stope naveo objektivne kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao provjeriti je li postoje opravdani razlozi za promjenu kamatne stope. Ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, u smislu članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO- a.

24. Iz prethodno navedenog proizlazi kako je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu unio neodređenu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope.

25. Iz rezultata provedenog postupka sud je utvrdio kako tuženik u konkretnom slučaju nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, zatim kako tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja.

26. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom kako je tužitelj pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu. Pored toga, tuženik je bio taj koji je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio sporne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, a na koje tužitelj nije mogao utjecati, slijedom čega je tužitelj bio stavljen pred gotov čin »uzmi ili ostavi«

27. Za razliku od tužitelja, tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene sporne odredbe čl. 2 Ugovora, a na koje tužitelj, kao što je već navedeno, nije mogao utjecati.

28. Iz rezultata provedenog postupka, sud je utvrdio kako je u konkretnom slučaju ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, kako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako je odredba nejasna, i teško razumljiva, kao i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Utoliko se, po stavu ovog suda, može zaključiti kako je tuženik postupio suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

30. Nesporno je da se ne radi o odredbama koje su nejasno napisane, teško razumljive ili uočljive u tiskarskom ili jezičnom smislu, međutim, sporne odredbe sadržajno nisu ni jasne niti razumljive jer ih izostavljanje kriterija po kojima će se promjene vršiti čini nejasnim i nerazumljivim.

31. Takav je stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., u kojoj se navodi kako je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu korisnika kredita.

32. Činjenica, kako tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze, jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope (pri čemu na sadržaj ugovora, kojim se traži njegov bezuvjetni pristanak na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukama o kamatama Banke, nije mogao utjecati) uzrokovala je upravo takvu, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

33. Neravnoteža u pravima i obvezama u konkretnom slučaju jest nedvojbeno na štetu tužitelja jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg je tužitelj kao dužnik dužan vratiti banci i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje vjerovnik tj. banka.

34. Okolnost presudna za ocjenu uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu na štetu korisnika kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica, kako je navedena odredba dio ugovora kao sadržaj standardnog ugovora banke na koji korisnici kredita nisu mogli utjecati, pri čemu nije sporno kako banke niti u ugovoru niti u općim uvjetima nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara. Činjenica je, kako u ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, jer u razdoblju od 2004-2008 godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio. Tuženik je, kao savjesni gospodarstvenik, trebao prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača, ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, u vremenskom razdoblju kada je sporni ugovor zaključen, ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija.

35. Ovdje valja reći kako je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

36. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužitelj kao korisnik kredita nije mogao razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za njega. Stoga su po ocjeni ovog suda sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene.

37. Neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi iz činjenice da kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a da to druga ugovorna strana bez prigovora prihvaća. Takva ugovorna odredba protivna je odredbi čl. 3 ZOO-a i ništetna je sukladno odredbama čl. 322 i čl. 324 ZOO-a.

38. Cijeneći sve prethodno navedeno i obrazloženo, zaključak je ovog kako je pobijana odredba čl. 2 ugovora o kreditu ništetna

39. Dakle, sve i kada se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru, odredba članka 2 predmetnog ugovora o kreditu je ništetna temeljem citiranih odredbi ZOO-.

40. Međutim, i u slučaju kada bi se radilo o potrošačkom ugovoru, sporna odredba čl. 2 Ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi bila bi ništetna iz slijedećih razloga.

41. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a glede ugovorene jednostrano promjenjive kamatne stope (Ugovor je zaključen 18. siječnja 2008.g.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača koji je bio važeći u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, i u vrijeme otplate u utuženom periodu, a koji je objavljen u Narodnim novinama; br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07).

42. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

43. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

44. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

45. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

46. U konkretnom slučaju to znači da su predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

47. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

48. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da cijena mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristila tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

49. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do iste dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP.

50. Iako se odluke iz tzv. predmeta „Švicarski franak“ ne odnose na kredite u kunama, prema mišljenju ovog suda jednostrana promjena kamatne stope od strane banke dovodi do ništetnosti neovisno o valuti u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen.

51. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 u svezi odredbi iz čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a.

52. Naime, kako je naprijed objašnjeno odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke su nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 6,05% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

53. Iz rezultata provedenog postupka sud je utvrdio kako je sporna odredba čl. 2 predmetnog ugovora bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca, te je utvrđeno kako je sporna odredba čl. 2 predmetnog ugovora odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužitelja, zbog čega tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj,

54. Sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

55. Sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

56. S obzirom kako tuženik nije dokazao da se o odredbi čl. 2 Ugovora pregovaralo, to je zaključak ovog suda, kako se o spornoj odredbi čl. 2 nije pregovaralo.

57. Dakle, cijeneći sve naprijed navedeno zaključak je ovog suda kako je sporna odredba čl. 2 predmetnog ugovora o kreditu ništetna i u slučaju ako bi se radilo o potrošačkom ugovoru, odnosno u slučaju da je tužitelj potrošač.

58. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučeno kao u toč. I izreke ove presude.

59. Odluka suda o zahtjevu stranaka za naknadom parničnog troška temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 156. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama (»Narodne Novine«, br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11 i 157/13) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne Novine« br. 91/04, 148/2009, 142/12, 103/14 i 118/14, 37/22) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i činjenici je tužitelj u ovom postupku uspio u cijelosti.

60. Slijedom iznijetog, tužitelju zastupanom po pun. priznat je trošak sastava tužbe 100 bodova, te za pristup na roč. od 15.05.26. 100 bodova, što sveukupno iznosi 200,00 bodova, koji iznos je pomnožen sa 2,00 €, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 400,00 €.

61. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 100,00 € na ime 25% PDV-a, zatim 53,09 € na ime troškova sud. pristojbe na tužbu, te 53,09 € na ime troškova sud. pristojbe na ovu presudu, pa sveukupan trošak tužitelja iznosi 606,18 €.

62. U konkretnom slučaju radi se o kreditu u kunama, pa se dakle ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj nije oslobođen sudskih pristojba temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023.

63. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada kamata počev od dana presuđenja, dakle od 16. srpnja 2026. pa do konačne isplate.

64. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u toč. II izreke presude.

U Splitu, 16. srpnja 2026.

S U D A C

Miro Maslać

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe. Žalba se podnosi Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja,

- pun. tuženika.