REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] U 5

Poslovni broj: Us I-1154/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja UŽ iz [adresa], smještenom u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Dugom Dolu, kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23A, protiv Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Sarajevska 41, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja , 16. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I- 216-03/26-06/4153, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 19. lipnja 2026.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.

III. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetnici Jeleni Cekić iz Zagreba, naknadi trošak pružanja pravne pomoći od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima i računa za pruženu pravnu pomoć, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4153, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 19. lipnja 2026. tužitelju, državljaninu Ruske Federacije i tražitelju međunarodne zaštite, je izrečena mjera ograničenja slobode kretanja na način da boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite Dugi Dol (dalje: Prihvatilište) u trajanju od 12 tjedana. Istim rješenjem određeno je da je tužitelj dužan biti dostupan nadležnim tijelima radi provođenja svih radnji u postupku međunarodne zaštite. Tuženik je osporavano rješenje donio na temelju na odredbi članka 54. stavka 1., stavka 2. točke 1. i stavka 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine br. 70/15., 127/17., 33/23., 17/25., 59/26.; dalje: ZMPZ) radi osiguravanja prisutnosti tužitelja pri provođenju graničnog postupka.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Ne osporava da je 18. lipnja 2026. izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu pomoć, no smatra , u bitnome, kako tuženik u postupku nije proveo individualnu procjenu njegovih okolnosti, nije utvrdio konkretan rizik od bijega, nije razmotrio blaže mjere te da rješenje nije dovoljno obrazloženo. Smatra da se ograničenje slobode kretanja ne može temeljiti na njegovom državljanstvu, statističkim podacima Eurostata, nepostojanju prijavljenog boravišta i nedostatku financijskih sredstava. Određivanje mjere u najduže dopuštenom trajanju da je protivno načelu razmjernosti. Ističe i povredu prava na saslušanje, kao i načela materijalne istine koje je rezultiralo arbitrarnim odlučivanjem, a navedeno stoga jer rješenje ne sadrži individualno utvrđene činjenice o ponašanju tužitelja, ne analizira osobne okolnosti relevantne za procjenu rizika bijega, ne navodi konkretne dokaze koji bi opravdali zaključke o nužnosti detencije, ne obrazlaže zašto su upravo ti zaključci izvedeni iz dostupnih podataka. Zaključno ističe i povredu prava na slobodu zajamčenog člankom 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Poveljom Europske unije o temeljnim pravima. Slijedom, predlaže da se poništi rješenje tuženika. Također, kako bi izvršenjem nezakonitog rješenja tužitelju nastala teško popravljiva šteta u vidu lišenja osobne slobode, ograničenja slobode kretanja, psihičkog i egzistencijalnog opterećenja koje proizlazi iz prirode detencije, predlaže sudu da upravna tužba ima odgodni učinak, sve obzirom da odgoda ne bi bila protivna javnom interesu jer je moguće primijeniti blaže mjere osiguranja i ne postoji opasnost od bijega.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Obrazlaže da je tužitelj državljanin države za koju prema posljednjim dostupnim godišnjim podacima Eurostata za Europsku uniju stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20 % ili manje, slijedom čega se njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatrao se u graničnom postupku sukladno članku 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom j) Uredbe (EU) 2024/1348. Navodi da je odluka donesena nakon provedenog postupka i procjene svih raspoloživih okolnosti. Ističe da je cilj mjere osiguravanje dostupnosti tužitelja tijekom provođenja graničnog postupka, a ne sankcioniranje tužitelja , kao i da je ista donesena sukladno izričitim zakonskim odredbama . Nadalje navodi da su razmotrene blaže mjere iz članka 54. stavka 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, ali da iste u konkretnom slučaju ne bi omogućile učinkovitu provedbu postupka jer se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji i zahtijevaju neposrednu dostupnost tražitelja. Mjera da je određena u trajanju od 12 tjedana uzimajući u obzir očekivano trajanje graničnog postupka propisano mjerodavnim pravom Europske unije i nacionalnim zakonodavstvom, a kako bi se provele sve faze postupka. Tužitelj da je pri podnošenju zahtjeva za međunarodnu zaštitu imao mogućnost, uz pomoć ovlaštenog prevoditelja, očitovati se o svim okolnostima zbog kojih je napustio matičnu državu, a u daljnjem tijeku postupka će mu se omogućiti izjašnjavanje o dodatnim okolnostima vezanim uz sam zahtjev za međunarodnu zaštitu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (članak 49. stavak 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge dokazne prijedloge stranaka sud nije izvodio jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje odluke, a izvođenje takvih dokaza ne bi ni dovelo do drugačije odluke suda iz razloga iznesenih u nastavku obrazloženja presude.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka u spisu (Službena bilješka KLASA: UP/I-216-03/26-02/1346, URBROJ: 511-10-18-26-1 od 18. lipnja 2026.) proizlazi da je tužitelj Policijskoj upravi sisačko-moslavačke 18. lipnja 2026. izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

8. Odredba članka 54. Uredbe (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o utvrđivanju zajedničkog postupka za međunarodnu zaštitu u Uniji i stavljanju izvan snage Direktive 2013/32/EU (dalje: Uredba), kojom su propisane lokacije za provedbu postupka azila na granici, propisuje da tijekom razmatranja zahtjeva na koje se primjenjuje postupak na granici država članica zahtijeva, na temelju članka 9. Direktive (EU) 2024/1346 i ne dovodeći u pitanje njezin članak 10., tražitelji u pravilu borave na vanjskoj granici ili tranzitnim područjima ili u njihovoj blizini ili na drugim određenim lokacijama na njihovom državnom području, u potpunosti uzimajući u obzir posebne zemljopisne okolnosti te države članice . Ne dovodeći u pitanje članak 47. države članice osiguravaju da obitelji s maloljetnicima borave u prihvatnim objektima primjerenima njihovim potrebama nakon procjene najboljeg interesa djeteta i osiguravaju životni standard primjeren tjelesnom, psihičkom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju maloljetnika, uz potpuno poštovanje zahtjeva iz poglavlja IV. Direktive (EU) 2024/1346. Svaka država članica obavješćuje Komisiju 11. travnja 2026., o lokacijama na kojima će se provoditi postupak na granici, među ostalim i ako se primjenjuje članak 45. Države članice osiguravaju da je kapacitet tih lokacija dovoljan za razmatranje zahtjeva obuhvaćenih člankom 45. Komisiju se obavješćuje o svakoj promjeni lokacija na kojima se provodi postupak na granici u roku od dva mjeseca nakon što je došlo do tih promjena. Zahtjev za boravak na određenom mjestu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ne smatra se dozvolom ulaska na državno područje države članice i boravka na njemu. Ako tražitelja na kojeg se primjenjuje postupak na granici za potrebe takvog postupka treba transferirati do tijela odlučivanja ili nadležnog prvostupanjskog suda ili ga treba transferirati u svrhu liječenja, takvo putovanje samo po sebi ne predstavlja ulazak na državno područje države članice.

9. Odredbom članka 42. ZMPZ-a, kojim je uređen postupak na granici, propisano je da se postupak odobrenja međunarodne zaštite povodom izražene namjere ili naknadnog zahtjeva provodi se nakon izvršene dubinske provjere u graničnim postupcima kada je ispunjen bilo koji od uvjeta iz članaka 43., 44. i 45. Uredbe (EU) 2024/1348 (stavak 1.). Tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni su boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici te se ne smatraju osobama koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske u smislu članka 43. stavka 2. Uredbe (EU) 2024/1348. (stavak 2.). Organizacijama koje se bave zaštitom prava izbjeglica te koje na temelju ugovora s Ministarstvom pružaju pravno savjetovanje iz članka 59. stavka 5. ovoga Zakona, osigurat će se učinkovit pristup tražiteljima tijekom postupka azila na granici (stavak 3.). Opunomoćeniku i predstavniku organizacije iz stavka 3. toga članka može se privremeno ograničiti pristup tražitelju kada je to prijeko potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (stavak 4.). Protiv rješenja Ministarstva kojima se odlučuje u postupku odobrenja međunarodne zaštite na granici nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor sukladno članku 51. toga Zakona u roku od pet radnih dana od dana dostave rješenja (stavak 5.). Ministarstvo će dostaviti spis predmeta najkasnije u roku od pet radnih dana od dana zaprimanja rješenja kojim upravni sud traži spis predmeta (stavak 6.). Presudu o tužbi upravni sud donosi u roku od osam dana od dana dostave spisa predmeta, odnosno u roku od 15 dana od dostave spisa predmeta ako je potrebno provesti raspravu (stavak 7.). Ako rješenje o zahtjevu nije izvršno u roku od 12 tjedana od registracije namjere, odnosno u roku od 16 tjedana ako je taj rok produljen u skladu s člankom 51. stavkom 2. Uredbe (EU) 2024/1348, tražitelju će se dopustiti ulazak u Republiku Hrvatsku radi provođenja postupka odobrenja međunarodne zaštite (stavak 8.).

10. Iz navedenih odredaba članka 54. Uredbe i članka 42. ZMPZ-a proizlazi da tražitelji azila tijekom postupka na granici borave u lokacijama predviđenim za provedbu postupka na granici, što je ovdje Prihvatilište. Nije riječ o automatizmu, ali je riječ polazišnom pravilu, dok je iznimke u primjeni pravnih normi općenito potrebno tumačiti restriktivno. Prije svega je na tražitelju azila dokazati da u konkretnom slučaju postoje razlozi za odstupanje od tog pravila.

11. Odredbama članka 54. stavcima 1. i 2. ZMPZ-a propisano je da Ministarstvo može tražitelju i strancu u transferu ograničiti slobodu kretanja zbog razloga: zaštite javnog reda ili sprječavanja bijega ili u svrhu provedbe transfera u drugu državu članicu ili radi osiguravanja nazočnosti tražitelja koji je vraćen u Republiku Hrvatsku (stavak 1.). Sloboda kretanja tražitelja ili stranca u transferu može se ograničiti sljedećim mjerama: zabranom kretanja izvan prihvatilišta ili mjesta određenog za boravak izvan određenog vremena; osobnim javljanjem nadležnim tijelima u određeno vrijeme; polaganjem financijskih ili drugih jamstava za osiguranje nazočnosti te putnih isprava.

12. Odredbom članka 54. stavka 4. ZMPZ-a je propisano da Ministarstvo donosi rješenje o ograničenju slobode kretanja u kojem navodi razloge zbog kojih ograničava slobodu kretanja te obavještava tražitelja i stranca u transferu na jeziku koji tražitelj razumije ili za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumije.

13. Sud pritom ističe da provođenje graničnog postupka i određivanje mjere ograničenja slobode kretanja predstavljaju dva različita pravna instituta. Pretpostavke za provođenje postupka međunarodne zaštite u graničnom postupku uređene su odredbama Uredbe (EU) 2024/1348 i članka 42. ZMPZ-a, dok se mjera ograničenja slobode kretanja uređuje člankom 54. ZMPZ-a. Međutim, okolnost da se postupak međunarodne zaštite provodi na granici ima za posljedicu posebni režim boravka tražitelja budući da su tražitelji na koje se primjenjuje postupak na granici obvezni boraviti na lokacijama predviđenim za provedbu tog postupka. Stoga je u konkretnom slučaju bilo potrebno ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za vođenje graničnog postupka te jesu li razlozi zbog kojih je tuženik odredio mjeru ograničenja slobode kretanja opravdani s obzirom na svrhu osiguranja provedbe tog postupka.

14. Sud prije svega ocjenjuje da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za vođenje postupka međunarodne zaštite u graničnom postupku budući da je tužitelj državljanin države za koju, prema posljednjim dostupnim podacima Eurostata, stopa odobravanja međunarodne zaštite iznosi 20 % ili manje (konkretnije, za Rusku Federaciju stopa iznosi 18,1%), zbog čega se primjenjuje članak 45. u vezi s člankom 42. stavkom 1. točkom (j) Uredbe (EU) 2024/1348. Stoga tužbeni navodi kojima se osporava pozivanje tuženika na navedenu odredbu nisu od odlučnog značaja za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja.

15. Slijedom navedenog, sud je dalje ispitao zakonitost određene mjere ograničenja slobode kretanja u odnosu na razloge navedene u osporenom rješenju, osobito imajući u vidu svrhu provođenja graničnog postupka i obvezu prisutnosti tužitelja na lokaciji određenoj za njegovo provođenje.

16. Sud ne prihvaća prigovor tužitelja da je zakonitost osporenog rješenja ovisila o prethodnom utvrđenju konkretnog rizika od bijega ili ugroze javnog poretka. Naime, u konkretnom slučaju tuženik razlog mjere ograničenja slobode kretanja je određen u kontekstu postupka međunarodne zaštite koji se provodi u graničnom postupku. Kod toga je potrebno razlikovati opće razloge ograničenja slobode kretanja iz članka 54. stavka 1. ZMPZ-a od posebnog režima boravka tražitelja tijekom postupka na granici, koji proizlazi iz članka 42. ZMPZ-a i članka 54. Uredbe (EU) 2024/1348. Obveza boravka na određenoj lokaciji tijekom postupka na granici predstavlja pretpostavku učinkovite provedbe tog postupka, a određena mjera ograničenja slobode kretanja predstavlja sredstvo kojim se osigurava provedba navedene obveze. Stoga okolnost da tuženik nije utvrdio poseban rizik od bijega ili ugrozu javnog poretka ne dovodi sama po sebi do nezakonitosti osporenog rješenja, već je bilo odlučno ispitati je li u konkretnom slučaju provedena ind ividualna procjena, jesu li razmotrene blaže mjere te je li određena mjera razmjerna svrsi postupka.

17. Okolnost da je tužitelj prvi put izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, sama po sebi ne isključuje mogućnost određivanja mjere ograničenja slobode kretanja kada je potrebno osigurati učinkovitu provedbu postupka na granici. Pri tome državljanstvo tužitelja i podaci o stopi odobravanja međunarodne zaštite nisu predstavljali samostalan razlog za određivanje mjere, već okolnosti relevantne za utvrđivanje primjene graničnog postupka.

18. Sud prigovore da tuženik nije proveo individualnu procjenu njegovih okolnosti te da se odluka temelji isključivo na njegovu državljanstvu i statističkim podacima Eurostata ne nalazi osnovanima. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženik utvrdio kako se zahtjev tužitelja razmatra u graničnom postupku, da je za provedbu tog postupka nužna njegova dostupnost nadležnim tijelima, da tužitelj nema prijavljeno boravište u [adresa] te da nisu utvrđene okolnosti koje bi omogućile učinkovitu provedbu postupka primjenom blažih mjera. Takva ocjena tuženika pravilna je i po ocjeni ovoga suda. Naime, blaže mjere mogu predstavljati odgovarajuću alternativu samo ako u konkretnim okolnostima mogu osigurati dostupnost tražitelja nadležnim tijelima. U ovom slučaju, imajući u vidu da se postupovne radnje provode na određenoj lokaciji i zahtijevaju neposrednu prisutnost tražitelja, pravilno je ocijenjeno da obveza osobnog javljanja ili polaganje jamstva ne bi u dovoljnoj mjeri osigurali učinkovitu provedbu postupka jer je ocijenjeno da se navedenim mjerama u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha osiguravanja stalne dostupnosti tužitelja tijekom provedbe graničnog postupka, a takva ocjena proizlazi iz prirode graničnog postupka.

19. Sud također ne prihvaća tužbeni navod da osporeno rješenje ne sadrži dokaznu osnovu za donesene zaključke. Naime, osporeno rješenje temelji se na činjenicama utvrđenim iz službene dokumentacije nadležnih tijela, uključujući podatke o izraženoj namjeri za međunarodnu zaštitu, rezultatima dubinske provjere te podacima relevantnim za provođenje graničnog postupka. Budući da se osporena mjera temelji na zakonskoj osnovi osiguravanja prisutnosti tražitelja tijekom postupka, a ne na procjeni osnovanosti njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nije bilo potrebno prethodno utvrđivati razloge zbog kojih traži međunarodnu zaštitu.

20. Vezano uz navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da je rješenje o ograničenju slobode kretanja doneseno prije tužiteljeva saslušanja, zbog čega nisu utvrđene tužiteljeve individualne okolnosti, ukazuje se tužitelju da se saslušanje tražitelja međunarodne zaštite provodi radi utvrđivanja činjenice i okolnosti odlučnih za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno razloga zbog kojih osoba traži međunarodnu zaštitu, a ne radi utvrđivanja pretpostavki za određivanje mjere ograničenja slobode kretanja. Naime, odlučne činjenice za primjenu članka 54. ZMPZ-a nisu razlozi zbog kojih tražitelj traži međunarodnu zaštitu, nego okolnosti relevantne za osiguravanje njegove prisutnosti tijekom provedbe graničnog postupka koje su u postupku utvrđene iz službene dokumentacije, potvrde o registraciji i dubinske provjere. Stoga okolnost da u trenutku donošenja osporenog rješenja još nije bio proveden razgovor o osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu sama po sebi ne čini osporeno rješenje nezakonitim. Tužitelju je u daljnjem tijeku postupka međunarodne zaštite omogućeno iznijeti sve činjenice relevantne za odlučivanje o njegovu zahtjevu (zapisnik od 23. lipnja 2026.).

21. Sud je suglasan i s argumentacijom tuženika, sadržanom u osporavanom rješenju i u odgovoru na tužbu, koja se odnosi na određivanje trajanja ograničenja slobode kretanja u Prihvatilištu, uključujući mogućnost da to ograničenje u konačnici traje kraće. Naime, trajanje mjere ne znači da će ona trajati svih 12 tjedana, već predstavlja najduže razdoblje tijekom kojeg se može provoditi granični postupak te će se ista ukinuti čim prestanu okolnosti koje opravdavaju njezinu daljnju primjenu.

22. Sud nije utvrdio niti povredu članka 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda niti članaka Povelje Europske unije o temeljnim pravima na koje se tužitelj poziva. Sud također smatra da se sudska praksa Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužitelj ne može primijeniti na način kako to tužitelj tumači, budući da je u konkretnom slučaju ograničenje slobode kretanja određeno na temelju izričite zakonske osnove, radi provođenja graničnog postupka međunarodne zaštite te je ista nužna i razmjerna bez mogućnosti primjene blažih mjera.

23. Slijedom navedenog, u upravnom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava pa je stoga po ocjeni ovog suda upravno tijelo pravilno postupilo odlučivši kao u pobijanoj odluci, dok prigovori koje je iznio tužitelj nisu doveli u sumnju zakonitost osporavane odluke. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

24. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći (t. II. - III. izreke presude) donesena je na temelju čl. 60. ZMPZ-a, čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine br. 140/15., 155/22.; dalje: Pravilnik) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Sud utvrđuje da je uz zahtjev postavljen u tužbi priložen i ispunjen obrazac Zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći (čl. 8. Pravilnika) iz kojeg proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava ili stvari veće vrijednosti, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Slijedom, priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 16. srpnja 2026., svaka radnja 250 bodova, odnosno u iznosu od po 500,00 eura svaka, ukupno 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 1.250,00 eura. U preostalom zatraženom dijelu je zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan. Naime, Tarifom nije propisano pravo na posebnu nagradu za sastav prijedloga za određivanje odgodnog učinka (Tbr. 27.), slijedom čega trošak poduzimanja navedene radnje ne može biti stavljen na teret protivne strane. Nadalje, iz sadržaja podneska od 7. srpnja 2026. proizlazi da tužitelj u bitnome ponavlja navode iz tužbe, za čiji mu je sastav već priznata naknada troška, dok je iste navode imao mogućnost iznijeti i na održanoj raspravi, za koju mu je također priznat trošak zastupanja. Slijedom navedenog, zahtjev za naknadu troška sastava navedenog prijedloga i podneska valjalo odbiti kao neosnovan.

25. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, sud ocjenjuje da isti nije osnovan.

26. Odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Prema citiranoj odredbi odgodni učinak tužbe može se odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

27. Prvenstveno, valja istaknuti da je tužitelj predložio određivanje odgodnog učinka tužbe do okončanja ovog upravnog spora. Budući da je ovaj upravni spor okončan donošenjem ove presude, prestala je svrha radi koje je određivanje odgodnog učinka zatraženo, odnosno više ne postoje pretpostavke za odgodu izvršenja osporenog akta do okončanja postupka.

28. Nadalje, odredbom članka 51. stavka 1. točke 6. ZMPZ-a propisano je da tužba podnesena upravnom sudu odgađa izvršenje rješenja, osim u slučaju odlučivanja o ograničenju slobode kretanja tražitelja sukladno članku 54. stavku 4. toga Zakona. Imajući u vidu navedeno zakonsko uređenje, sud ocjenjuje da u ovoj vrsti upravne stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe.

29. Osim toga, sud je stava kako u predmetima koji se odnose na ograničenje slobode kretanja tražitelja međunarodne zaštite postoji osobito izražen javni interes za osiguranje učinkovite provedbe graničnog postupka međunarodne zaštite te za osiguranje stalne dostupnosti tužitelja nadležnim tijelima tijekom trajanja postupka. Slijedom navedenoga, određivanje odgodnog učinka u konkretnom slučaju bilo bi i protivno javnom interesu.

30. Ujedno,određivanjem odgodnog učinka bila bi dovedena u pitanje sama svrha mjere graničenja slobode kretanja propisane člankom 54. ZMPZ-a.

31. Slijedom svega navedenoga, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz članka 42. stavka 2. ZUS-a za određivanje odgodnog učinka tužbe, sud je prijedlog tužitelja odbio kao neosnovan te je na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a odlučio kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 16. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a).

Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 51. st. 3. ZMPZ-a).