REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-225/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja TTE INŽENJERING – TPA BAGAT d.o.o., OIB 16867093329, Nin, Put Bagata 1, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Jurjević, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice FŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bačić & partneri j.t.d. u Zadru, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-67/2021-21 od 28. studenog 2025., 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-67/2021-21 od 28. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-67/2021-21 od 28. studenog 2025. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Emila Brkića iz Zadra poslovni broj Ovrv-1980/2019 od 18. prosinca 2019. kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 52,45 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke presude). Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 41,88 EUR sa zateznim kamatama od 15. studenog 2019. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

2. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj neosnovano potražuje od tuženice (kao člana društva tužitelja) utuženu tražbinu na ime sudjelovanja u gubitku tužitelja budući da je odredba članka 385. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novineˮ broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje: ZTD) prema kojoj članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze (tog) društva prisilne naravi. Upravo zbog toga tužitelj (osim u slučaju proboja pravne osobnosti u smislu odredbe članka 10. ZTD-a, a što tužitelj u ovom sporu ni ne tvrdi da su ispunjeni uvjeti iz te zakonske odredbe) ne može potraživati od tuženice razmjerni dio iznosa kojeg je tužitelj isplatio po presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-161/2013-3 od 18. prosinca 2018., a koji odgovara iznosu s kojim tuženica sudjeluje u temeljnom kapitalu tužitelja. Pri tome, dio odredbe članka 7. Društvenog ugovora tužitelja prema kojem članovi društva sudjeluju u snošenju rizika za rezultate poslovanja i to razmjerno vrijednosti sredstava koja ulažu u temeljni kapital, sud tumači na način da članovi društva sudjeluju u riziku poslovanja tužitelja samo u okviru svog poslovnog udjela, a ne (i) u odnosu na osobnu imovinu člana društva.

3. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da prvostupanjski sud nije odlučio o alternativnom tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa od 52,45 EUR. Navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku te bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. Zakona o parničnom postupku. Shvaćanje prvostupanjskog suda smatra pogrešnim te ističe da odredba članka 388. ZTD-a propisuje što sve društveni ugovor, odnosno izjava o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću mora sadržavati te da nigdje u tom Zakonu nije propisano da se članovi društva ne mogu dogovoriti ono što je propisano u odredbi članka 7. Društvenog ugovora. Smatra da su tom odredbom Društvenog ugovora članovi društva izrazili svoju volju da će sudjelovati u podmirivanju rizika za rezultat poslovanja, a to je u konkretnom slučaju upravo dug koji je proizašao iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojeg društvo nije moglo podmiriti bez primjene odredbe članka 7. Društvenog ugovora, odnosno bez pomoći članova društva. Ističe da su članovi („udjeličariˮ) RŠ i ČŠ uplatili svoj udio koji otpada na njih, a isto je učinio i udjeličar OŠ. Na sve te okolnosti tužitelj je predložio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio čime mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, na koji način je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj navodi i odredbu članka 319. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) prema kojoj odredbe ugovora se primjenjuju onako kako glase, a odredba članka 7. Društvenog ugovora jasno propisuje da u snošenju rizika za rezultat poslovanja članovi društva sudjeluju razmjerno svojim ulozima u temeljni kapital čime su se članovi društva nedvosmisleno dogovorili da će osobno sudjelovati u plaćanju gubitaka kako bi društvo moglo raditi i poslovati. Stoga predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 14/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

7. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP -a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tužiteljevi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

8. Prvenstveno valja ukazati da tužitelj u konkretnom slučaju nije postavio alternativni tužbeni zahtjev. Naime, tužitelj je podneskom od 16. ožujka 2023. (str. 53.-54. spisa) odredio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 93,34 EUR tako da sud donese presudu kojom će održati na snazi platni nalog za isplatu iznosa od 52,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te da se naloži tuženici isplata daljnjeg iznosa od 41,88 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. U podnesku od 14. listopada 2025. (str. 68. -69. spisa) tužitelj navodi da se u točki 2. podneska od 16. ožujka 2023. dogodila očita omaška u pisanju na način da umjesto iznosa od 31,51 EUR treba stajati iznos od 52,45 EUR. Međutim, tužitelj tim podneskom postavlja isti tužbeni zahtjev kao i u podnesku od 16. ožujka 2023. predlažući da sud donese presudu kojom će naložiti tuženici isplatu iznosa od 52,45 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate te isplatu iznosa od 41,88 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dakle isplatu sveukupnog iznosa od 93,34 EUR. Stoga na taj način tužitelj nije postavio alternativni tužbeni zahtjev te je prvostupanjski sud presudom odlučio o svim zahtjevima tužitelja na način da je primjenom odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 52,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate te odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 41,88 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

9. Između stranaka nije sporno da je tuženica članica društva tužitelja te da njezin poslovni udjel sudjeluje u temeljnom kapitalu tužitelja s 0,09%. Međutim, budući da je tužitelj po svom pravno ustrojbenom obliku društvo s ograničenom odgovornošću (dakle, društvo kapitala), između stranaka je sporno može li tužitelj osnovano potraživati od tuženice iznos (zapravo, dio iznosa koji „odgovaraˮ sudjelovanju tuženice u temeljnom kapitalu tužitelja) kojeg je tužitelj isplatio trećoj osobi po presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-161/13 od 18. prosinca 2018., a kojeg tužitelj potražuje u ovom sporu (djelomično) platnim nalogom sadržanim u rješenju o ovrsi i (djelomično) preinačenom tužbom isticanjem drugog tužbenog zahtjeva uz postojeći (tim je tužbenim zahtjevom tužitelj potraživao daljnji iznos od 315,58 kn / 41,88 EUR s pripadajućim kamatama). Naime, tužitelj smatra da on to može potraživati od tuženice kao člana društva i to na temelju odredbe članka 7. Društvenog ugovora koji glasi: „U raspodjeli i korištenju sredstava ostvarene dobiti, odnosno u snošenju rizika za rezultat poslovanja, članovi sudjeluju razmjerno vrijednosti sredstava koja ulažu u temeljni kapital društva kao i za daljnji rad i poslovanje.ˮ Prvostupanjski sud je radi ispitivanja osnovanosti tužbenog(ih) zahtjeva proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

10. Prvostupanjski je sud pravilno odbio oba tužbena zahtjeva tužitelja kao neosnovana. Naime, tužitelj je društvo kapitala pa, za razliku od članova društava osoba (članova javnog trgovačkog društva, komplementara komanditnog društva i članova gospodarskog interesnog udruženja), prema odredbi članka 10. stavka 2. ZTD-a članovi društva kapitala ne odgovaraju za obveze društva, izuzev kada je to određeno ZTD-om; taj izuzetak je propisan odredbom članka 10. stavaka 3. i 4. ZTD-a, no tužitelj u ovom sporu nije ni iznio činjenicu da bi se radilo o proboju pravne osobnosti iz tih zakonskih odredbi. Prema tome, kao i zbog toga što je i odredbom članka 385. stavka 2. ZTD-a također propisano da članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze društva, to je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da ne postoji pravna osnova tužiteljeva potraživanja prema kojoj tužitelj može osnovano od tuženika kao člana društva s ograničenom odgovornošću potraživati isplatu iznosa kojeg je tužitelj isplatio trećoj osobi prema presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispunjavajući pri tome svoju obvezu.

11. Naime, član društva kapitala sudjeluje u dobitku i gubitku društva samo sukladno onom što je član društva uložio/unio u društvo odnosno sukladno onom što se obvezao uložiti/unijeti u društvo prilikom osnivanja društva, s time da je on sukladno članku 399. ZTD-a u obvezi platiti društvu i zatezne kamate ako nije pravodobno uplatio poslovni udjel. Prema tome, za razliku od članova javnog trgovačkog društva i gospodarskog interesnog udruženja te komplementara u komanditnom društvu koji za obveze društva odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom (članak 68. stavak 1., članak 131. i članak 592. stavak 1. ZTD-a), članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze tog društva (osim u slučaju ranije propisanog izuzetka iz članka 10. stavaka 3. i 4. ZTD-a) cjelokupnom svojom imovinom nego samo onom imovinom (onim dijelom svoje imovine) kojeg su uložili u društvo i, sukladno time, stekli poslovni udjel. Dakle, tuženica kao član društva s ograničenom odgovornošću učestvuje u dobitku, odnosno gubitku tog društva samo s onim što je uložila/unijela u društvo. Slijedom navedenog, upravo zbog toga što tuženica kao članica društva ne odgovara za obveze tužitelja u smislu odredbe članka 385. stavka 2. ZTD-a, već za te obveze odgovara samo trgovačko društvo (dakle, tužitelj), to tužitelj neosnovano od tuženice regresno potražuje isplatu iznosa kojeg je tužitelj isplatio po presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispunjavajući pri tome svoju obvezu trećoj osobi.

12. Neosnovano se tužitelj u žalbi poziva na odredbu članka 7. (svog) Društvenog ugovora, a prema kojoj članovi društva sudjeluju u raspodjeli i korištenju ostvarene dobiti odnosno u snošenju rizika na rezultat poslovanja razmjerno vrijednosti sredstava koje ulažu u temeljni kapital društva kao i za daljnji rad i poslovanje. Naime, polazeći upravo od činjenice da je tužitelj društvo kapitala, a ne društvo osoba, to članovi društva tužitelja ne mogu društvenim ugovorom proširiti odgovornost članova društva na način da bi oni odgovarali identično kao članovi (nekog od) društava osoba; da su oni htjeli odgovarati za obveze društva svojom cjelokupnom imovinom, oni bi osnovali društvo osoba ili bi naknadno društvo s ograničenom odgovornošću preoblikovali u neko od društava osoba sukladno odredbi članka 577. ZTD-a. Upravo zbog toga, prvostupanjski sud odredbu članka 7. tužiteljeva Društvenog ugovora pravilno tumači na način da član društva sudjeluje samo u rezultatima poslovanja društva u okviru svog poslovnog udjela tako da tuženica kao član društva može izgubiti uloženi kapital (za kojeg je stekao poslovni udjel), ne ostvariti dobit ili sudjelovati u pokriću računovodstvenog gubitka (na primjer, kroz odluku o zadržanoj dobiti ili smanjenju kapitala), no to ne znači da tuženica osobno odgovara za obveze društva-tužitelja (i to razmjerno dijelu kojim njegov poslovni udjel sudjeluje u temeljnom kapitalu tužitelja), a kako to pogrešno smatra žalitelj (tako i u presudi ovog suda poslovni broj Pž-226/2026-2 od 29. siječnja 2026.).

13. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tužitelj ni ne ističe posebne žalbene razloge, također je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a).

14. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Zagreb, 16. srpnja 2026.

Sutkinja

dr. sc. Jelena Čuveljak