Poslovni broj: Pr-42/2026-5

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Zorani Matešić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 12. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, zaključene temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP, 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB: 52634238587, da tužitelju NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] po osnovi potraživanja za neiskorištenu dnevnu stanku od 30 min isplati iznos od 2.190,02 eura uvećan za iznos zakonske zatezne kamate kako slijedi:

- na iznos od 6,27 eura od 16. prosinca 2018. pa do isplate

- na iznos od 85,41 eura od 16. siječnja 2019. pa do isplate

- na iznos od 43,26 eura od 16. veljače 2019. pa do isplate

- na iznos od 57,10 eura od 16. ožujka 2019. pa do isplate,

- na iznos od 112.17 eura od 16. travnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 29,20 eura od 16. svibnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 58,97 eura od 16. lipnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 39,26 eura od 16. srpnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 37,24 eura od 16. kolovoza 2019. pa do isplate,

- na iznos od 42,18 eura od 16. rujna 2019. pa do isplate

- na iznos od 31,20 eura od 16. listopada 2019. pa do isplate

- na iznos od 60,95 eura od 16. studenoga 2019. pa do isplate,

- na iznos od 67,02 eura od 16. prosinca 2019. pa do isplate

- na iznos od 30,30 eura od 16. siječnja 2020. pa do isplate

- na iznos od 45,99 eura od 16. veljače 2020. pa do isplate

- na iznos od 72,10 eura od 16. ožujka 2020. pa do isplate,

- na iznos od 82,79 eura od 16. travnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 100,03 eura od 16. svibnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 50,60 eura od 16. lipnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 51,74 eura od 16. srpnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 72,59 eura od 16. kolovoza 2020. pa do isplate,

- na iznos od 25,30 eura od 16. rujna 2020. pa do isplate

- na iznos od 51,74 eura od 16. listopada 2020. pa do isplate

- na iznos od 96,59 eura od 16. studenoga 2020. pa do isplate,

- na iznos od 50,60 eura od 16. prosinca 2020. pa do isplate

- na iznos od 46,19 eura od 16. siječnja 2021. pa do isplate

- na iznos od 56,40 eura od 16. veljače 2021. pa do isplate

- na iznos od 99,14 eura od 16. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 65,51 eura od 16. travnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 64,89 eura od 16. svibnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 94,42 eura od 16. lipnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 54,07 eura od 16. srpnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 104,54 eura od 16. kolovoza 2021. pa do isplate,

- na iznos od 100,93 eura od 16. listopada 2021. pa do isplate,

- na iznos od 52,87 eura od 16. studenoga 2021. pa do isplate,

- na iznos od 50,47 eura od 16. prosinca 2021. pa do isplate,

osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB: 52634238587, da tužitelju NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.265,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16. srpnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je djelatna vojna osoba, zaposlena kod tuženice, djelatnik Ministarstva obrane – ustrojstvene jedinice Pristožerne postrojbe, središnjica elektroničkog izviđanja. Zapovjedništvo ustrojstvene jedinice tužitelja je u Velikoj Buni. Redovno radno vrijeme zaposlenicima tuženice u pravilu traje od 8-16 sati, a odvija se kroz 5 radnih dana. U obavljanju rada tužitelj je u okviru redovnog radnog vremena od 40 sati tjedno, odradio veliki broj sati rada na blagdane, Uskrs i neradne dane. Evidenciju o radu vodi tuženica. Rad na blagdane i neradne dane tuženica nije platila tužitelju niti mu je naknadno omogućila korištenje slobodnih dana tako da tužitelj potražuje: - plaćanje rada na blagdane, Uskrs i neradne dane za razdoblje 24.11.2016.-24.11.2021. prema dnevnoj evidenciji rada.

1.1. Tužitelj je radio na izdvojenom izoliranom objektu po posebnom obliku rada 7x24 sata na način da je dnevno radio stručne poslove 12 sati, a preostalih 12 sati nije mogao bez dopuštenja nadređenog napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje nadređeni odredi, odnosno obvezan je boraviti na izdvojenom objektu 7x24 sata. Za vrijeme rada od 12 sati dnevno tužitelj ima sukladno čl. XI st. 2 Odluke o rasporedu radnog vremena pravo na 60 minuta odmora (dnevnu stanku). Budući da tuženica nije tužitelju koji je radio 12 sati dnevno stručne poslove omogućila korištenje dnevnog odmora od 60 minuta u radno vrijeme, tužitelj traži po osnovu naknade štete plaćanje neiskorištenih sati dnevnog odmora u vrijeme kada je njegov rad trajao 12 sati dnevno u razdoblju 29. studenoga 2018.-29. studenoga 2021. Tuženica je boravak tužitelja u razdoblju 26. rujna 2018.-24. studenoga 2021. za rad 7x24 sati na izdvojenom objektu plaćala kao 12 sati stručnog rada, 8 sati se odmora, a 4 sata tužitelj je radio manuelne poslove na objektu koje mu tuženica nije platila. Tužitelj traži da mu tuženica plati 4 sata koja boravi na izdvojenom izoliranom objektu radeći ostale poslove, po redovnoj cijeni sata rada. Boravak tužitelja na izdvojenom izoliranom objektu trajao je sedam dana po 24 sata, a tužitelj je nakon sedmodnevnog obnašanja dužnosti ostvario pravo na slobodne dane sukladno čl. XVII Odluke o rasporedu radnog vremena koje dane je u cijelosti iskoristio.

1.2. S obzirom da je tužitelj radio na sustavima elektroničkog izviđanja traži da mu se počevši od 29. studenoga 2016. do 29. studenoga 2021. plati dodatak od 5% za otežane uvjete rada sukladno čl. 15. st. 2. toč. 8. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, budući da isplata jednog dodatka ne isključuje isplatu i drugog dodatka. Tužitelj je najmanje jednom mjesečno boravio više dana na terenu i tuženica je bila u obvezi tužitelju platiti dnevnice i terenski dodatak, a kako to nije činila, tužitelj traži da mu se plati terenski dodatak i dnevnice u vrijeme boravka na terenu za razdoblje 29. studenoga 2016.-29. studenoga 2021. uz odbitak toplog obroka koji je osiguravala tuženica.

1.3. Tužitelj se prije podnošenja ove tužbe obratio državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, sukladno čl.186a ZPP-a ali do podnošenja ove tužbe nije primio očitovanje ODO-a.

1.4. Tužitelj predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te da mu dosudi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica je osporila osnovu i visinu predmetnog tužbenog zahtjeva u cijelosti. Smatra da se na tužitelja se kao djelatnu vojnu osobu, glede radnog vremena, isplate plaće i dodataka na plaću u spornom razdoblju primjenjuje Zakon o službi u Oružanim snagama (NN broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18) kao lex specialis te temeljem njega doneseni provedbeni propisi odnosno podzakonski akti i to Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Narodne novine broj 33/14, 41/14, 53/14, 1 14/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18, 44/19, 87/19) Odluka o rasporedu radnog vremena (NN broj: 66/14, 23/1 5, 84/15, 106/17, 39/1 8, 46/18) te Odluka o naknadi za posebne oblike rada u službi (Narodne novine broj: 39/18, 54/19). Ističe da je tužitelj je u utuženom razdoblju većinom obavljao rad na izdvojenim objektima te je radio u posebnom obliku rada u turnusu PORT-u.

2.1. Navodi da sukladno točki XII. Odluke iz 2014. poseban oblik rada u turnusu (PORT) je višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima (radarske postaje, objekti elektroničkog izviđanja i slično) te na izoliranim lokacijama. PORT je rad djelatnih vojnih osoba u ciklusima sedam dana rada - sedam dana odmora. Dakle, jedan dan rada na izdvojenom objektu omogućava jedan slobodan dan 1 :1 . Navodi da je rad na izdvojenom objektu organiziran u smjenama (3 smjene po 8 sati).

2.2. Nadalje navodi da ukoliko smjenski rad nije moguće organizirati onda djelatnik radi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati ne može bez dopuštenja nadređenog napustiti objekt, odnosno obvezan je boraviti na izdvojenim objektima te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu. Kada djelatna vojna osoba radi mjesec dana u turnusu u skladu s ovom točkom Odluke, smatra se da ima redoviti mjesečni fond radnih sati. Za opisani posebni oblik rada u turnusu (PORT) prema stavku 5. točke XII. Odluke, djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se ureduje pravo na dodatke djelatnih vojnih osoba, odnosno u skladu s gore navedenim Pravilnikom iz 2014.

2.3. Stoga smatra da je, apsolutno neosnovan zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu dnevnica i terenskog dodatka sukladno činu jer se rad pripadnika Obavještajne pukovnije na izdvojenim objektima ne može smatrati radom u terenskim uvjetima (vježbe, obuka, izobrazba na vojnim poligonima, uređenje i priprema vojnih i civilnih objekata i sl.), a koji podrazumijeva obavljanje rada izvan vojnih lokacija uobičajenog smještaja i rada. Posebno ističu kako tužitelju nisu izdavani nalozi za rad na terenu, koji su temelj za isplatu dnevnica i terenskog dodatka, iz čega nedvojbeno proizlazi kako tužitelj nije obavljao rad na terenu. Nadalje smatra da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu se u situaciji kada radi 12 sati, 4 sata dnevno plati po satnici redovnog rada. Za opisani oblik rada u PORT-u, sukladno naprijed spomenutoj točki XII. st. 5. Odluke/14, djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće niti kao prekovremeni rad, niti po satnici redovnog rada kako to neutemeljeno potražuje tužitelj svojim zahtjevom, nego za to ostvaruje pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se ureduje pravo na dodatke djelatnih vojnih osoba odnosno u skladu s Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba iz 2014.

2.4. Smatra da je neosnovan i zahtjev tužitelja da mu se naknadi šteta zbog nekorištenja 60 minuta dnevnog odmora (stanke) za vrijeme rada u PORT-u. Ne postoji zakonska obveza evidentiranja i korištenja dnevnog odmora, a niti je u praksi poznato da netko vodi evidencije korištenja dnevnog odmora (stanke). Naime, vođenje evidencije o korištenju dnevnog odmora nije izričito propisano niti izvan sustava Oružanih snaga, čak niti Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 32/15, 97/15, 73/17) koji u članku 8 stavak 4. određuje da poslodavac koji vodi podatke o radnom vremenu radnika, u evidenciji radnog vremena nije dužan evidentirati podatak o satima korištenja dnevnog i tjednog odmora. Ističe da Pravilnikom o prehrani pripadnika oružanih snaga RH (NN 131/13,36/15, 51/15, 121/16, 38/18) djelatnim vojnim osobama za 8 sati rada osigurava se jedan obrok, a za radno vrijeme duže od 8 sati tri dnevna obroka pa iz iste činjenice proizlazi i nesporno korištenje dnevnog odmora. lsto je razvidno i iz očitovanja postrojbe u kojem se navodi da djelatnik koristi dnevnu stanku za doručak od 7,00 do 8,00 sati, ručak od 12,00 do 13,00 sati te večeru od 18,00 do 19,00 sati. Posebno ističu kako se najstrože poštuje odredba da se djelatniku koji radi 12 sati dnevno osigura minimalno 60 minuta odmora u kontinuitetu ili 2 puta po 30 minuta.

2.5. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata dodatka za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje od 5%, ističemo kako je člankom 7. stavak 2. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Narodne novine broj 33/14, 41/14, 53/14, 1 14/14, 72/15, 5/17, 1 16/17, 39/18, 44/1 9, 87/19) propisano da djelatna vojna osoba može ostvariti pravo na samo jedan, najpovoljniji dodatak. Tužitelju je isplaćivan dodatak za vojnu službu u iznosu od 14% te dodatak za pripadnost specijalnim i zaštitnim postrojbama od 15%, a koji je veći od dodatka za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje od 5% te je neosnovan zahtjev i za isplatu dodatka za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje od 5%.

2.6. Zbog navedenog tuženica predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U ovoj pravnoj stvari ovaj sud je 25. travnja 2024. donio presudu pod poslovnim brojem Pr-27/2022-22 kojom je u točki I. izreke prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženici da isplati tužitelju po osnovu neiskorištenih slobodnih dana uključujući i subote i nedjelje, blagdane, Uskrs i neradne dane u razdoblju od studenog 2016. do prosinca 2021. iznos od 6.408,67 eura bruto s pripadajućom zateznom kamatom osim na zatezne kamate koja teče na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je iznos sadržan u dosuđenom bruto iznosu. Nadalje, pod točkom II. izreke prihvaćen je i tužbeni zahtjev i naloženo je tuženici da isplati tužitelju s osnove potraživanja za neiskorištenu dnevnu stanku od 30 minuta iznos od 2.190,02 eura bruto sa pripadajućom zateznom kamatom osim zatezne kamate koja teče na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je iznos sadržan u dosuđenom bruto iznosu. U točki III izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo je tuženici da isplati tužitelju s osnove naknade za 4 sata dnevno-rad na izdvojenom objektu po redovnoj cijeni sata rada u iznosu od 7.142,46 eura, sve s pripadajućom zateznom kamatom osim na zatezne kamate koja teče na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je iznos sadržan u dosuđenom bruto iznosu, dok je u točki IV. je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnove naknade za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje isplati iznos od 2.270,04 eura, dok je u točkama V., VI. I VIII. odlučeno o trošku parničnog postupka.

4. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-145/2024-2 od 13. travnja 2026. pod točkom I. izreke ukinuta je presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-27/2022-22 od 25. travnja 2024. u točkama I., II., III., V. i VII., te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Pod točkom II. određeno je da će se o zahtjevu tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora (list 3-5 spisa), Odluku o rasporedu za tužitelja (list 6 spisa), u očitovanje Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH, Obavještajne pukovnije od 14. ožujka 2022., dnevne i mjesečne evidencije radnog vremena (list 17-361 spisa), kartice djelatnika i karton primanja radnika (list 364-383, 392 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. - vještakinja Petra Blašković (list 393-398 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka u postupku (list 438 spisa).

3.1. Nije izveden dokaz usmenim saslušavanjem vještakinje, jer je zakonski zastupnik tuženice izjavio na ročištu 11. ožujka 2024. da se u konkretnom slučaju radi samo o pravnom pitanju, da nema prigovor na matematički izračun vještakinje, te da istu nije potrebno usmeno saslušavati.

4. U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istim i uvidom u priložene isprave, te je dopunski saslušan tužitelj (list 498-499 spisa).

5. Tužitelj je na ročištu 12. lipnja 2026. (list 497-499 spisa) povukao dio tužbenog zahtjev s osnove neiskorištenih slobodnih dana uključujući subote i nedjelje, te s osnove naknade za 4 sata dnevno-rad na izdvojenom objektu, a tuženica se nije protivila povlačenju tužbe u potonje navedenom smislu i nije tražila trošak za povučeni dio. Međutim tužitelj je na navedenom ročištu i nadalje ostao kod potraživanja s osnove neiskorištene dnevne stanke od 30 minuta u iznosu od 2.190,02 eura u utuženom razdoblju uskladivši ga s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

6. Ocjenom izvedenih dokaza u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.

- Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), ovaj je sud utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja s osnove neiskorištene dnevne stanke od 30 minuta na ročištu od 12. lipnja 2026. (list 497-499 spisa) osnovan u cijelosti.

7. Predmet spora u ponovljenom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu naknade po osnovi neiskorištene dnevne stanke od 30 minuta za razdoblje od listopada 2018. do prosinca 2021.

8. Nesporno je da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, sukladno čl. 186. a ZPP , na koji do podnošenja tužbe nije odgovoreno. Nesporno je i to da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženice te da je sjedište zapovjedništva njegove ustrojstvene jedinice u Velikoj Buni.

8.1. Isto tako između stranaka nije sporno da rad na objektima za elektroničko izviđanje predstavlja rad na izdvojenom objektu, kao i to da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove na izdvojenom objektu, tj. isti je obavljao rad po 7 dana uzastopno nakon čega je dobio i koristio narednih 7 dana slobodno od službe. Također nije sporno da je u tih 7 slobodnih dana ulazila jedna subota i jedna nedjelja koji dani su zakonom predviđeni kao neradni dani. Nadalje, između stranaka nje sporno da je tužitelj radio dulje od 12 sati.

9. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva s osnove korištenja dnevne stanke od 30 minuta za utuženo razdoblje.

10. Tužitelj u konkretnom slučaju u ponovljenom postupku, potražuje:

• naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku od 30 minuta za razdoblje od listopada 2018. do prosinca 2021.

11. Tužitelj saslušan kao stranka na ročištu 11. ožujka 2024. (list 438 spisa) u bitnom je iskazao da je djelatna vojna osoba te da je u utuženom razdoblju od 16. prosinca 2016. pa do 16. prosinca 2021. bio raspoređen na izdvojenom objektu na poslovima elektroničkog izviđanja. Zapovjedništvo se nalazi u Velikoj Buni. Ističe da mu je radno vrijeme bilo organizirano na način da po pisanoj zapovijedi radi na terenu 7 dana i to svaki dan, a nakon toga bi bio 7 dana slobodan, s tim da u tih 7 slobodnih dana su uključene i subote i nedjelje i blagdani. Nakon tih 7 slobodnih dana imali su osmosatno radno vrijeme u bazi i to 4 dana. Navodi da ukoliko mu se u okviru 4 dana kada je radio da bi mu se redovito poklopilo i dežurstvo unutarnje službe, s time da se moglo dogoditi da su to bile i subote i nedjelje. Nakon što je bio dežuran dobio bi jedan slobodan dan. Nakon tih 4 dana bio bi opetovano upućen 7 dana na teren, s time da je tih 7 dana radio 24 sata na dan. U tih 24 sata nije smio napuštati svoje radno mjesto. Ističe da nije svih 24 sata radio poslove elektroničkog izviđanja. Klasično elektronično izviđanje radio bi 12 i više sati, a nakon toga bi po usmenoj zapovjedi radili druge poslove, a to su održavanje vozila, održavanje objekta, košnja trave, obuka. Na izdvojenom objektu vodila se evidencija o radnom vremenu i ona je pokazivala realno njihov odrađeni rad, a koji je bio više od 12 sati rada. Ističe da se zna dogoditi da ih je na izdvojenom objektu manjak, pa da zbog toga odrađuju više sati rada. Misli da evidencija koja je otišla u zapovjedništvo da se ista možda korigirala iz razloga što ljudi koji su radili redovno radno vrijeme imali su jednako odrađene radne sate kao i oni na terenu, a što nikako ne može biti točno. U utuženom razdoblju imao je čin narednika. Ističe da dnevnu stanku koristi s obzirom na obim posla kojeg ima tijekom tog radnog dana. Ističe da im se može dogoditi da imaju pauzu nekih 10-ak minuta te na brzinu pojedu, pa se onda opet vrate na posao, pa nakon dva do tri sata opet koriste kratku pauzu. Ističe da nema dovoljno djelatnika koji bi ga mogli zamijeniti za korištenje pauze, pa iz tog razloga je ta pauza kraća i rascjepkana. Najčešće pauzu koriste za obrok. Iskazao je da tijekom posla im se događa da moraju obaviti obuku što ih jako opterećuje i dovodi u situaciju da zbog toga uopće ne mogu koristiti pauzu. Sredstava za rad s kojima radi on i njegove kolege su jako štetna za zdravlja iz razloga što su im jako blizu i ista jako zrače. Ističe da su sredstva za rad takva da ona 24 sata oko njega "zuje" i šalju jaka magnetska zračenja koja su štetna za ljudski organizam. Ističe da u utuženom razdoblju osim vojnog dodatka je dobivao i dodatak za postrojbu za specijalne namjene od 15 %. Navodi da je tijekom dana na izdvojenom objektu imao osigurano tri obroka na dan, te je za isti koristio kratke pauze oko 10-ak do 15-ak minuta. Iskazao je da ih je bilo od 2-5, ovisi o terenu na kojem su se nalazili u tom trenutku. Međutim ističe da ih je na terenu trebao biti npr. 5 djelatnika, ali ih je upućeno samo dvoje i iz tog razloga je on radio više od 12 sati na dan. On se nije nikome žalio na uvjete rada, međutim da svi oni na jedan način iskazuju jedno nezadovoljstvo, a to se sve događa iz razloga što imaju manjak djelatnika i ističe da on ne može kriviti svoje zapovjednike zbog manjka djelatnika.

12. Dopunski saslušan tužitelj na ročištu održanom 12. lipnja 2026. ( poleđina lista 498 spisa) iskazao je da je djelatna vojna osoba, te da je u utuženom razdoblju bio raspoređen na izdvojenom objektu na poslovima elektronskih izviđanja. S obzirom da imaju veliki nedostatak kadra njih je na radnom mjestu premalo te tijekom rada od 12 sati nisu u mogućnosti koristiti dnevnu stanku, a kamoli bilo kakav dnevni odmor. Navodi da svi oni međusobno na radnom mjestu "kljucaju" od umora i da jednostavno imaju toliko puno posla da se jednostavno ne mogu niti odmoriti, niti naspavati normalno. Oni imaju kratku pauzu za pojesti kada dođe ručak, ali tu pauzu uzimaju onda tek kada procjene da mogu kratko pojesti jer i kad naprave malu pauzu njih nema tko zamijeniti i da netko "uđe" predstavlja veliku ugrozu za nacionalnu sigurnost, a oni odgovaraju za to ukoliko bi se nešto dogodilo. Njihov posao je takav da oni nisu na granici, nisu carina, ne postoji fizička barijera koja može nešto zaustaviti i zbog toga njihov posao je takav da o njima ovisi sigurnost cijele države. Njihov posao je takav da moraju uvijek biti "budni". On ne može otići spavati normalno jer i kada ode njegovo mjesto ostaje prazno i u tom trenutku postoji mogućnost da netko neovlašteno "uđe" u RH. Njegov posao je takav da pokrivaju kopno, zrak, vodu i elektronske "upade". Ističe da on nije dobio naknadu za dežurstvo unutarnje službe u utuženom razdoblju. Navodi da se to kasnije plaćalo ali u tom utuženom razdoblju nije. Kada se vrate s terena njima treba tri-četiri dana da dođu k sebi, da se povrati normalni bioritam, a već ponovno dođe da mora ići na teren 7 dana. Smatra da se njihov posao mora shvatiti vrlo ozbiljno jer oni nisu obični vojnici, o njima ovisi nacionalna sigurnost RH. Na poseban upit punomoćnice tužitelja može li odgovoriti je li mu negdje propisano kada može koristiti stanku i je li mu itko usmeno rekao kada može koristiti stanku tužitelj odgovara da mu nitko nikad nije rekao za stanku, niti imaju igdje vidljivo na papiru od kada se koristi stanka, s time da navodi da je njihov posao takav da se stanka ne može koristiti, s obzirom na narav i vrstu posla, te uzimaju samo desetak minuta da bi nešto pojeli tijekom radnog vremena na izdvojenom objektu.

13. Ovaj sud je poklonio u cijelosti vjeru iskazu tužitelja kao logičnom i neposredno uvjerljivom te je našao utvrđeni da je tužitelj u utuženom razdoblju na temelju izdane zapovijedi pretpostavljene osobe bio upućivan na izdvojene objekte i to tako da je radio 7 dana po 24 sata, potom je koristio 7 slobodnih dana, nakon čega su bili pozivani 4 dana na obuku u s organiziranim 8-satnim radnim vremenom, a potom su opetovano bili upućivani na teren. Ujedno je utvrdio da u 24 sata na terenu nije smio napušta ti svoje radno mjesto, da evidencija o radu nije odgovarala stvarnom stanju i da mu nije sve isplaćeno, kao i da nakon što je evidencija otišla u zapovjedništvo ista se korigirala na osmosatno radno vrijeme i nije pokazivala posao koji su oni realno obavili i koliko su radili. Stoga ovaj sud nalazi utvrđenim da je tužitelj u utuženom razdoblju osim redovnog rada u bazi na temelju zapovjedi bio upućivan i na izdvojeni objekt 7 dana, da je tužitelj morao biti fizički prisutan na mjestu koje mu je odredio poslodavac i biti na raspolaganju tom poslodavcu 7 dana po 24 sata neprekidno sve kako bi odmah mogao obavljati traženi posao, nije mogao napustiti izdvojeni objekt, da tuženica tužitelju nije sve isplatila. Utvrđeno je da dok je tužitelj radio 12-sati i više da nije koristio dnevni odmor od 60 minuta odnosno dva put po 30 minuta. Naime, tužitelj je bio dežuran i u vrijeme ručka i u ostalim periodima koje su koristili za vlastite potrebe tj. isti je bio dužan prekinuti sve svoje aktivnosti istog trena i odazvati se pozivu tuženice odnosno za njega nije postojalo razdoblje u kojem se nije bio dužan odazvati pozivu tuženice tj. nije mogao koristiti razdoblje od 30 minuta prema vlastitom nahođenju odnosno napustiti prostor na izdvojenom objektu. Razdoblje dnevne stanke radnici koriste po vlastitom nahođenju i uobičajeno je da u tom periodu smiju napustiti poslovne prostorije poslodavca, što tužitelju u ovom slučaju nije bilo omogućeno. Isto tako ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije običan vojnik, i o njemu između ostalog ovisi nacionalna sigurnost RH. Stoga je sud utvrdio da tužitelj ima pravo na potraživanje s naslova neiskorištenog dnevne stanke od 30 minuta.

14. Uvidom u zbirnu mjesečnu evidenciju tuženika o prisutnosti tužitelja na radu u razdoblju od studenoga 2016. do prosinca 2021. ( list 88-361 spisa) utvrđeno je da je tužitelj radio duže od mjesečnog fonda sati, kao i da mu je nadređeni taj njegov rad evidentirao i potvrdio svojim potpisom na navedenoj evidenciji.

15. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja kao i vremensko razdoblje na koje se odnosi konačni tužbeni zahtjev i predmet spora potrebno je utvrditi prije svega kojim propisima je regulirana plaća i radno vrijeme odnosno služba djelatnih vojnih osoba.

16. Temeljni pravni akt u konkretnom slučaju za utuženo razdoblje je Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 73/2013, 75/2015, 50/2016, 30/2018, 125/2019 – dalje Zakon) koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013. i koji regulira radno vrijeme djelatnih vojnih osoba regulira.

16.1. Tako članak 153. Zakona definira radno vrijeme kao razdoblje u kojem je djelatna vojna osoba dužna obavljati poslove dužnosti koju obnaša prema utvrđenom rasporedu radnog vremena i prema nalozima nadležne osobe, time da raspored radnog vremena također određuje svojom odlukom ministar obrane. Služba u Oružanim snagama organizirana je na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan.

16.2. Odredbama članka 154. Zakona puno radno vrijeme utvrđeno je u pravilu u trajanju od 40 sati tjedno, raspoređeno u pet dana. Zbog specifičnosti vojne službe radno vrijeme može biti preraspodijeljeno na način da nije raspoređeno ravnomjerno po tjednima, ali unutar razdoblja koje ne može biti dulje od četiri mjeseca i ne smije biti dulje od 48 sati tjedno.

16.3. Ovi propisi o punom radnom vremenu i preraspodjeli radnog vremena ne primjenjuju se u (među ostalim) slučaju obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potreba službe, u kojem slučaju rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću i u smjenama i turnusima.

16.4. Dakle ako djelatna vojna osoba zbog potreba službe radi u režimu obveznog smještaja u vojnoj lokaciji i vojnoj građevini, u tom slučaju rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću u smjenama i u turnusima.

16.5. Dakle, vojnim osobama prema odredbama članka 155. Zakona ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, za rad noću, rad u smjenama, u turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću. Dakako, ove odredbe primjenjuju se od 26. lipnja 2013.

17. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja proizlazi da je rad tužitelja u utuženom razdoblju bio organiziran kao obvezni smještaj u vojnoj lokaciji odnosno građevini zbog potreba službe kako je propisano u članku 154. stavak 4. Zakona. U tom slučaju rad uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću u smjenama i turnusima prema odredbi članka 154. stavak 4. Zakona, te se primjenjuju odredbe o punom radnom vremenu i preraspodjeli radnog vremena iz stavka 1. stavka 2. i stavka 3. istog zakonskog članka.

18. Međutim članak 155. Zakona izričito propisuje da tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi i bez obzira na njegov rad uz obvezni smještaj u vojnoj lokaciji odnosno građevini ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, turnusima, u dežurstvu, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično nego ostvaruje posebne dodatke na plaću u skladu s odredbom članka 139. Zakona. Ovom pak zakonskom odredbom je ministar obrane ovlašten pravilnikom utvrditi dužnosti s otežanim uvjetima rada kao osnove za pojedine vrste ovih dodataka na plaću, na način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka, kao i deficitarna zvanja i struke koja imaju pravo na dodatak.

19. Dakle, u pitanju radnog vremena, plaća tužitelja odnosno dodataka na plaću kao i razrješenje ovog spora mjerodavni su isključivo podzakonski akti ministra obrane, kao lex specialis u konkretnom slučaju.

20. Koristeći ovlaštenja iz prethodno spomenutog Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ministar obrane donio je Odluku o rasporedu radnog vremena (Narodne novine broj 66/14 , 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18, dalje Odluka/14), koja (iako regulira radno vrijeme) koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. i primjenjuje se za utuženo razdoblje sadrži i neke odredbe koje se odnose na plaće djelatnih vojnih osoba. Naime odredbom članka IV. ova Odluka/14 propisuje da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, u turnusima, po osnovi dežurstava, stražarske službe, po osnovi stanja pripravnosti ili slično, već ostvaruju pravo na dodatke na plaću u skladu s propisima koji uređuju dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

21. Odredbom članka XI. stavak 2. Odluka/14 koja se primjenjuje od 1. lipnja 2014. pa nadalje propisano je da djelatna vojna osoba koja radi u turnusu ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta, ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla.

22. Sporno je među strankama je li tužitelj mogao koristiti dnevnu stanku od 30 minuta tijekom radnog vremena kada je nesporno radio 12 sati.

23. Na spornu okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještakinja je dala mišljenje na postavljeni zadatak suda. Navodi da obračun neiskorištene dnevne stanke od 30 minuta u vrijeme rada duljeg od 8h dnevno pod pretpostavkom da tužitelju za cijelo utuženo razdoblje za vrijeme rada duljeg od 8 h dnevno, pripada 30 min dnevne stanke, visina potraživanja tužitelja iznosi 16.500,67 kn (Tabela 3 stupac ‘7’ nalaza). Preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa daje 2.190,02 eura (Tabela 3 stupac ‘8’ nalaza).

24. Sud nalaz i mišljenje vještakinje od 31. svibnja 2023. (list 393-398 spisa) prihvaća u dijelu koji se odnosi na neiskorištenu dnevnu stanku, kao istinit jer je vještakinja po nalogu suda sve navedeno izračunala nakon uvida u relevantnu i nespornu dokumentaciju odnosno isti je izrađen stručno i objektivno, na temelju dokumentacije koju je tuženica dostavila u spis (knjigovodstvene kartice, dnevne evidencije radnog vremena, i mjesečne evidencije radnog vremena, mjesečno izvješće o ostvarenim satima posebnih dodataka), od strane osobe s dugogodišnjim iskustvom koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem za njegovu izradu i u skladu sa zadatkom vještačenja i propisima koji su u utuženom razdoblju bili na snazi i prim jenjuju se u konkretnom slučaju.

25. Naime, slijedom navedenog, u okolnostima konkretnog slučaja ovaj sud je utvrdio da tužitelj tijekom pojedinih radnih dana nije koristio dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta odnosno dvije stanke u trajanju od po 30 minuta. Razlog tome nije bila njegova slobodna odluka, već specifičnost poslova koje je tužitelj obavljao, organizacija procesa rada i priroda radnih zadataka, koji nisu omogućavali neprekidno korištenje stanke u propisanom trajanju. Obavljanje radnih zadataka zahtijevalo je stalnu prisutnost i kontinuitet rada, zbog čega tužitelju nije bilo objektivno omogućeno korištenje dnevne stanke na način propisan zakonom.

26. Sud ocjenjuje da okolnost što zbog specifičnosti organizacije rada i prirode poslova nije bilo moguće koristiti dnevnu stanku ne oslobađa poslodavca obveze da organizira rad na način koji radnicima omogućuje ostvarivanje prava na odmor i stanku sukladno zakonskim propisima.

27. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da tužitelj tijekom rada na izdvojenom objektu, u turnusu od sedam uzastopnih dana, zbog nedostatka dovoljnog broja radnika nije bio u mogućnosti koristiti dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta odnosno dvije stanke od po 30 minuta. Stoga ovaj sud utvrđuje da tužitelju zbog manjka izvršitelja i specifične organizacije rada na izdvojenom objektu tijekom sedmodnevnog turnusa tužitelju nije bilo objektivno omogućeno korištenje dnevne stanke u skladu sa zakonom.

28. Ovaj sud nije prihvatio tvrdnju tuženice da je tužitelj imao mogućnost koristiti dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta odnosno dvije stanke od po 30 minuta. Naime, tužitelj je u svom iskazu uvjerljivo, životno i logično opisao da zbog manjka radnika i organizacije rada na izdvojenom objektu tijekom sedmodnevnog turnusa nije mogao napustiti radno mjesto niti neprekidno koristiti propisanu dnevnu stanku. Naveo je da je tijekom rada mogao koristiti tek kratku pauzu za jelo, i to samo u onoj mjeri kojoj su to dopuštale potrebe službe, a što po ocjeni suda ne predstavlja korištenje dnevne stanke u zakonom propisanom trajanju. Također, sud ocjenjuje kako je na poslodavcu obveza da organizira radni proces na način da radniku osigura korištenje propisanog prava na dnevnu stanku, pa u okolnostima konkretnog slučaja kada je tužitelj iskazivao kako mu zbog manjka izvršitelja i specifične organizacije rada na izdvojenom objektu tijekom sedmodnevnog turnusa nije bilo omogućeno korištenje dnevne stanke, dok tuženica nije dokazala da je organizirala radni proces na način da tužitelj može koristiti dnevnu stanku, opravdano je zaključiti kako tužitelj nije imao mogućnost koristiti dnevnu stanku. S tim da se napominje da tužitelj traži naknadu s osnove neiskorištene dnevne stanke u trajanju od 30 minuta iako je nesporno radio 12 sati.

29. Stoga tužitelj po ocjeni ovog suda sukladno čl. XI. st. 2. Odluke/14 ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12 -satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta odnosno dva puta po 30 minuta.

30. Slijedom svega navedenog valjalo je stoga prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja po zatraženoj pravnoj osnovi na ime naknade zbog nekorištenja dnevne stanke od 30 minuta u iznosu od 2.190,02 eura bruto sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, izuzev poreza na dohodak i prirezu porezu na dohodak sadržan u bruto dosuđenom iznosu i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

31. Kako u smislu odredbe članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate to je u konkretnom slučaju, obzirom da tuženik kasni s ispunjenjem novčane obveze, valjalo tužitelju priznati i zakonsku zateznu kamatu. No sud nije dosudio zatezne kamate na cjelokupni iznos bruto plaće.

32. Naime, u skladu s odredbama članka 45. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine br.:177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15-dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

33. Nadalje, odredbama članka 45. stavak 4. i 5. ZPD i članka 61. stavak 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14 - dalje: Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i članka 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavak 9. i članka 16. stavak 2. toga Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavak 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Imajući u vidu gore navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, kako je to i presuđeno u točkama I. izreke ove presude. Zatezna kamata dosuđena je od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže navedenog u točkama I. izreke ove presude, tj. od 16. u mjesecu za protekli mjesec, sukladno odredbi članka 92. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“, 93/14, 127/17, 98/19 – dalje u tekstu: ZR), pa sve do isplate, i to po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP te članka 155. ZPP, te je stoga tužitelju priznat zatraženi trošak prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu prema Tbr. 7., 8. i 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/2023, 107/2025 - dalje Tarifa) i priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora prema Tbr. 32 Tarife od 100 bodova, sastav tužbe od 21. ožujka 2022. prema Tbr. 7/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 11. svibnja 2022. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 7. ožujka 2023. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova , sastav podneska od 31. svibnja 2023. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, sastav podneska od 5. rujna 2023. prema Tbr. 8/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 11. ožujka 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova, pristup na ročište od 12. lipnja 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova odnosno ukupno 800 bodova. Cijeneći da je vrijednost jednog boda 2,00 eura tužitelju je priznat trošak od 1.600,00 eura, a koji uvećan za trošak PDV-a od 25 % u iznosu od 400,00 eura i trošak financijskog vještačenja, koje je bilo potrebno provesti radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, u iznosu od 265,45 eura, sveukupno iznosi 2.265,45 eura , te je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

35. Odluka o kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP koji se sukladno odredbi čl. 107.st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22) primjenjuje i na postupke pokrenute i prije stupanja na snagu istog, a u visini određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 29/18., 126/21., 114/22 i 156/22).

36. Tuženici nisu priznati zatraženi troškovi parničnog postupka u iznosu od 1,450,00 eura sukladno članku 154. stavak 1. ZPP, budući je ista izgubila parnicu, te je odlučno kao pod točkom III. izreke.

Velika Gorica, 16. srpnja 2026.

Sutkinja:

Zorana Matešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.