Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-1889/2019-
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama Olgi Perović i dr., odvjetnicama u Umagu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Ćurković i Šanjug, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 16. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 5,25% godišnje za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015., iznos od 1.809,61 eura, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.
Il. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015., iznos od 4.661,75 eura, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhom.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita utvrđene na dan konverzije 30. rujna 2015., umjesto realno dužne tražbine tuženika, iznos razlike u visini od ukupno 3.300,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2019. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti, pod prijetnjom ovrhe.
II Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, isplati zakonske zatezne kamate koje teku kako slijedi:
- na iznos od 6,23 EUR počev od 25. listopada 2007. godine,
- na iznos od 6,19 EUR počev od 15. studenog 2007. godine,
- na iznos od 6,24 EUR počev od 27. prosinca 2007. godine,
- na iznos od 6,20 EUR počev od 29. veljače 2008. godine,
- na iznos od 6,29 EUR počev od 26. ožujka 2008. godine,
- na iznos od 6,33 EUR počev od 26. ožujka 2008. godine,
- na iznos od 24,17 EUR počev od 28. travnja 2008. godine,
- na iznos od 23,49 EUR počev od 26. svibnja 2008. godine,
- na iznos od 23,18 EUR počev od 27. lipnja 2008. godine,
- na iznos od 23,39 EUR počev od 29. srpnja 2008. godine,
- na iznos od 22,88 EUR počev od 25. kolovoza 2008. godine,
- na iznos od 22,83 EUR počev od 25. rujna 2008. godine,
- na iznos od 22,99 EUR počev od 21. listopada 2008. godine,
- na iznos od 38,91 EUR počev od 24. studenog 2008. godine,
- na iznos od 36,81 EUR počev od 23. prosinca 2008. godine,
- na iznos od 39,16 EUR počev od 21. siječnja 2009. godine,
- na iznos od 39,39 EUR počev od 18. veljače 2009. godine,
- na iznos od 39,41 EUR počev od 17. ožujka 2009. godine,
- na iznos od 38,80 EUR počev od 27. travnja 2009. godine,
- na iznos od 38,74 EUR počev od 22. svibnja 2009. godine,
- na iznos od 37,87 EUR počev od 29. lipnja 2009. godine,
- na iznos od 37,20 EUR počev od 24. srpnja 2009. godine,
- na iznos od 37,19 EUR počev od 28. kolovoza 2009. godine,
- na iznos od 37,30 EUR počev od 24. rujna 2009. godine,
- na iznos od 37,13 EUR počev od 27. listopada 2009. godine,
- na iznos od 36,70 EUR počev od 24. studenog 2009. godine,
- na iznos od 37,05 EUR počev od 21. prosinca 2009. godine,
- na iznos od 37,30 EUR počev od 26. siječnja 2010. godine,
- na iznos od 37,71 EUR počev od 25. veljače 2010. godine,
- na iznos od 37,41 EUR počev od 30. ožujka 2010. godine,
- na iznos od 38,01 EUR počev od 27. travnja 2010. godine,
- na iznos od 37,68 EUR počev od 29. lipnja 2010. godine,
- na iznos od 37,78 EUR počev od 29. lipnja 2010. godine,
- na iznos od 40,05 EUR počev od 28. srpnja 2010. godine,
- na iznos od 39,36 EUR počev od 27. rujna 2010. godine,
- na iznos od 40,69 EUR počev od 27. rujna 2010. godine,
- na iznos od 39,95 EUR počev od 29. listopada 2010. godine,
- na iznos od 38,91 EUR počev od 29. studenog 2010. godine,
- na iznos od 40,47 EUR počev od 27. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 35,76 EUR počev od 25. siječnja 2011. godine,
- na iznos od 34,24 EUR počev od 30. ožujka 2011. godine,
- na iznos od 38,95 EUR počev od 21. rujna 2011. godine,
- na iznos od 33,04 EUR počev od 25. svibnja 2012. godine,
- na iznos od 33,00 EUR počev od 29. lipnja 2012. godine,
- na iznos od 32,89 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,
- na iznos od 32,42 EUR počev od 20. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 32,23 EUR počev od 20. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 31,82 EUR počev od 12. rujna 2012. godine,
- na iznos od 32,54 EUR počev od 03. travnja 2013. godine,
- na iznos od 32,02 EUR počev od 15. svibnja 2013. godine,
- na iznos od 30,96 EUR počev od 27. lipnja 2013. godine,
- na iznos od 30,66 EUR počev od 16. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 30,56 EUR počev od 30. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 30,55 EUR počev od 27. rujna 2013. godine,
- na iznos od 30,65 EUR počev od 28. listopada 2013. godine,
- na iznos od 30,14 EUR počev od 28. studenog 2013. godine,
- na iznos od 29,97 EUR počev od 13. veljače 2014. godine,
- na iznos od 29,82 EUR počev od 06. ožujka 2014. godine
i to po kamatnoj stopi koja se određuje za razdoblje od 25. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate s osnova valutne klauzule u odnosu na početni tečaj, isplati zakonske zatezne kamate koje teku kako slijedi:
- na iznos od 1,21 EUR počev od 04. listopada 2004. godine,
- na iznos od 3,21 EUR počev od 08. studeni 2004. godine,
- na iznos od 10,78 EUR počev od 08. prosinca 2004. godine,
- na iznos od 8,17 EUR počev od 19. siječnja 2005. godine,
- na iznos od 2,50 EUR počev od 11. svibnja 2005. godine,
- na iznos od 1,92 EUR počev od 07. lipnja 2005. godine,
- na iznos od 0,58 EUR počev od 24. studeni 2008. godine,
- na iznos od 4,63 EUR počev od 21. siječnja 2009. godine,
- na iznos od 7,55 EUR počev od 18. veljače 2009. godine,
- na iznos od 8,88 EUR počev od 17. ožujka 2009. godine,
- na iznos od 5,24 EUR počev od 27. travnja 2009. godine,
- na iznos od 5,94 EUR počev od 22. svibnja 2009. godine,
- na iznos od 1,25 EUR počev od 21. prosinca 2009. godine,
- na iznos od 4,56 EUR počev od 26. siječnja 2010. godine,
- na iznos od 9,26 EUR počev od 25. veljače 2010. godine,
- na iznos od 8,19 EUR počev od 30. ožujka 2010. godine,
- na iznos od 14,58 EUR počev od 27. travnja 2010. godine,
- na iznos od 13,37 EUR počev od 29. lipnja 2010. godine,
- na iznos od 15,74 EUR počev od 29. lipnja 2010. godine,
- na iznos od 36,23 EUR počev od 28. srpnja 2010. godine,
- na iznos od 32,04 EUR počev od 27. rujna 2010. godine,
- na iznos od 44,95 EUR počev od 27. rujna 2010. godine,
- na iznos od 40,52 EUR počev od 29. listopada 2010. godine,
- na iznos od 33,37 EUR počev od 29. studenog 2010. godine,
- na iznos od 48,54 EUR počev od 27. prosinca 2010. godine,
- na iznos od 68,35 EUR počev od 25. siječnja 2011. godine,
- na iznos od 54,62 EUR počev od 30. ožujka 2011. godine,
- na iznos od 101,85 EUR počev od 21. rujna 2011. godine,
- na iznos od 102,87 EUR počev od 25. svibnja 2012. godine,
- na iznos od 105,71 EUR počev od 29. lipnja 2012. godine,
- na iznos od 107,68 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,
- na iznos od 104,52 EUR počev od 20. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 105,42 EUR počev od 20. kolovoza 2012. godine,
- na iznos od 103,07 EUR počev od 12. rujna 2012. godine,
- na iznos od 113,66 EUR počev od 03. travnja 2013. godine,
- na iznos od 109,89 EUR počev od 15. svibnja 2013. godine,
- na iznos od 98,01 EUR počev od 27. lipnja 2013. godine,
- na iznos od 97,77 EUR počev od 16. srpnja 2013. godine,
- na iznos od 100,76 EUR počev od 30. kolovoza 2013. godine,
- na iznos od 105,53 EUR počev od 27. rujna 2013. godine,
- na iznos od 112,12 EUR počev od 28. listopada 2013. godine,
- na iznos od 108,82 EUR počev od 28. studenog 2013. godine,
- na iznos od 111,28 EUR počev od 13. veljače 2014. godine,
- na iznos od 114,05 EUR počev od 06. ožujka 2014. godine,
- na iznos od 112,80 EUR počev od 19. ožujka 2014. godine,
- na iznos od 116,27 EUR počev od 28. ožujka 2014. godine,
- na iznos od 115,13 EUR počev od 29. travnja 2014. godine,
- na iznos od 111,29 EUR počev od 30. lipnja 2014. godine,
- na iznos od 110,06 EUR počev od 29. srpnja 2014. godine,
- na iznos od 110,62 EUR počev od 29. srpnja 2014. godine,
- na iznos od 114,97 EUR počev od 30. rujna 2014. godine,
- na iznos od 118,64 EUR počev od 31. listopada 2014. godine,
- na iznos od 117,88 EUR počev od 31. listopada 2014. godine,
- na iznos od 121,06 EUR počev od 28. studenog 2014. godine,
- na iznos od 123,21 EUR počev od 30. studenog 2014. godine,
- na iznos od 121,94 EUR počev od 26. siječnja 2015. godine,
- na iznos od 122,29 EUR počev od 27. ožujka 2015. godine,
- na iznos od 122,29 EUR počev od 27. ožujka 2015. godine,
- na iznos od 122,29 EUR počev od 29. travnja 2015. godine,
- na iznos od 122,29 EUR počev od 26. svibnja 2015. godine,
- na iznos od 122,29 EUR počev od 29. lipnja 2015. godine,
- na iznos od 122,29 EUR počev od 30. srpnja 2015. godine,
- na iznos od 122,29 EUR počev od 31. kolovoza 2015. godine,
- na iznos od 122,29 EUR počev od 28. rujna 2015. godine, i to po kamatnoj stopi koja se određuje za razdoblje od 31. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose navedene u točki II/I. i II/II. 2.3. teku za razdoblje od 01. listopada 2015. do isplate, sve u roku 15 dana.
IV Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi u tvrdi da je 01. srpnja 2004. sklopljen Ugovor o kreditu broj:
356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (u nastavku: Ugovor) između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika banke kao kreditora, koji je 05. srpnja 2004. solemniziran kod javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa], pod posl.br. OU-967/04, a kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 60.000,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom. Odredbom čl. 3. Ugovora da je ugovorena kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25% godišnje, a koja kamatna stopa je sukladno odredbi istog članka predmetnog Ugovora bila ugovorena kao promjenjiva sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama tužene banke, pa da je tom (internom i jednostranom) Odlukom o kamatnim stopama, banka bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatnu stopu neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja kao Korisnika kredita. U vrijeme zaključenja Ugovora, tužitelj i tuženik da nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje mogu utjecati na promjenu kamatne stope, te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih otplatnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženik (banka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (građanina), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tom odlukom da je dakle, pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome da se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065 ZOO/91, čl. 1021 ZOO/05). Zbog navedenog, odredba o kamati da mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. i čl. 50. ZOO (čl. 269. st. 2. i 272. ZOO/05). Odredbom čl. 46. ZOO/91 (čl. 270. ZOO/05) da je propisano da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 (čl. 272. st. 1. ZOO/05) da je dana definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, ako on nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane — vjerovnika (tužene banke). Ukazuje na odluku Vrhovni sud RH posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. u kojoj je obrazloženo pravno shvaćanje o odredivosti ugovorne kamate. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C26/13, članak 4. st. 2 Direktive 93/13 da treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da mora na transparentan način potrošaču biti objašnjeno «...funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze... . Slijedom navedenog, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tužene banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ovaj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema na raspolaganju nikakvih egzaktnih kriterija da bi to učinio. Dakle sa se radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91 odnosno čl. 247. ZOO/05, koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate su cijena. Kao dodatnu okolnost od presudnog značaja za ocjenu da li odredba iz Ugovora prouzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je potrebno uzeti činjenicu da je navedena odredba u Ugovor ušla na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora tuženice na koju tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u Ugovoru, a niti u općim uvjetima ugovaranja kredita, banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, a niti metodu izračuna tih parametara. S obzirom da je s učinkom ex tunc ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, koja je sadržana u čl. 6. Ugovora, to da su bez pravnog učinka i sve nastavne odluke banke, ovdje tužene, o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, sa istim pravnim učinkom. Vezano za ništetnost ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, ukazuje na to da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora, ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, za namjenu adaptacija stana i refinanciranje kredita u Zagrebačkoj banci d.d. Odredbom čl. 3. Ugovora da je ugovoreno trajanje kredita do 31. srpnja 2019., a koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od po 482,33 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, počevši od 31. kolovoza 2004. Iz ranije spomenute presude Suda EU u predmetu C-26/13 da se navodi da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički, već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje (što će sud provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe), tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit da nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tužena morala informirati tužitelja da su rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Naglašava kako je tužena osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita, pa je kao ovlaštena bankarska ustanova raspolagala i posebnim informacijama o riziku kreditnih plasmana u stranoj valuti, o kojim informacijama je bila dužna upoznati i upozoriti drugu stranu — potencijalnog korisnika kreditne usluge koju nudi na tržištu. Međutim, tužitelj od strane tužene, kao osobe koja je u obveznom odnosu dužna u ispunjavanju svoje obveze postupati s posebnom pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO/05), da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, i to posebno: da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, nego valutnu klauzulu EUR, a to stoga što Hrvatska narodna banka štiti tečaj HRK u odnosu na tečaj EUR, dok ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF; da je CHF valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi tek neznatno zastupljena (samo u tragovima), pa je utoliko veći i rizik ugovaranja kredita u valuti koja nije temelj domaćega monetarnog sustava, jer su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužitelj da se tek u vrijeme donošenja odluke o podnošenju ove tužbe upoznao s okolnošću kako je tuženik, kao i sve ostale poslovne banke u Hrvatskoj, bio upoznat s time da je Međunarodni monetarni fond (MMF) višekratno upozoravao sve EU banke, pa dakle i tuženu, na realnu mogućnost ubrzanog rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO nakon uvođenja EURO-zone, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome da se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik i to posebno na a) rizik aprecijacije CHF u odnosu na EUR, pa time posljedično i na HRK čiji tečaj HNB, u svrhu zaštite domaće valute, veže za tečaj EUR, b) rizik pasivnosti države koja ne čini dovoljno da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno i na c) rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta u HRK. Time što je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, dvostruko da je opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan isplate kredita (12. srpnja 2004.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. da je iznosio 1,00 CHF = 4,844 HRK. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj CHF da se stalno mijenjao na gore tj. povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, na datum 30. rujna 2015. da je dosegao odnos 1,00 CHF=6,99 HRK (povećanje od cca 50% u odnosu na početno ugovoreni), što je imalo za posljedicu ubrzano i neočekivano povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u kunama. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke da je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Prema čl. 502.c ZPP-a ZZP, utvrđenja suda u odluci koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj (4,844 HRK) i kamatnu stopu (5,25%), jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, te način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit do dana podnošenja tužbe preplatio za iznos koji će se utvrditi knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), 29. srpnja 2016. da je sklopljen «Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine», kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa valutnom ktauzulom u EUR. Istim aneksom da je na dan 30. rujna 2015. utvrđena preostala nedospjela glavnica kredita u iznosu od = 18.281,87 EUR. Međutim, tužena da je u postupku izračunavanja konverzije postupila suprotno odredbama za nju obvezujućih propisa (ZID ZPK), te obračunala tužitelju još i manjak u iznosu od = 1.234,10 EUR, za koji iznos je tužitelju uvećana glavnica, pa da je ista na dan 30. rujna 2015., prema neosnovanoj računici tužene utvrđena na visinu iznosa od = 19.515,97 EUR. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12 veljače 2019. korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, i to stoga što sklapanjem Aneksa od 29. srpnja 2016. tužitelju ne samo da nije isplaćen dug, već je isti povećan, a ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), uz zakonom propisane posljedice utvrđenja ništetnosti, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti tada, kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim pod uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni). Tuženik ponudom konverzije da je formalno ispunio obvezu iz Zakona o izmjenama j dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (”Narodne novine”, broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015, a kojim je propisano načelo konverzije kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Međutim, opisanim postupanjem, u postupku konvertiranja da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je ista dodatno produbljena. Sud Europske unije u presudi ŠL protiv Erste bank Hungary Zrt (C- 118/17 od 14. ožujka 2019.) da je dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, za zaključiti da je kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 29. srpnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetnim Aneksom ne samo da nije otklonjena posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, već je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan temeljem kunskog iznosa kredita od 290.640,00 HRK sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu u kojem su tečaj i kamata ostali jednaki ugovorenima u Ugovoru br. 356-41/2004. Tužitelj da je, kao osoba koja se ne bavi, niti u dovoljnoj mjeri poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, kao i s njim povezanih iznosa anuiteta, u kojima su ukalkulirane veličine otplatnih iznosa glavnice kredita, dugovanih kamata i obračunatih naknada tuženiku, u dobroj vjeri, smatrajući kako je tuženik postupio u potpunosti sukladno odredbama ZID ZPK, kao i svim drugim propisima u Republici Hrvatskoj koji se odnose na profesionalno korektno ugovaranje plasmana kredita, pristupio sklapanju Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. srpnja 2016., u kojem Aneksu je sukladno konverzijskom obračunu tužene bilo izraženo (čl. 2) stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. u visini od 18.281,87 EUR, ali i «manjak» u postupku podmirenja do tada plaćenih anuiteta tuženoj, u iznosu od = 1.234,10 EUR, što je sve rezultiralo utvrđenjem ukupne obveze tužitelja, na ime neplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od ukupno = 19.515,97 EUR, koju se tužitelj obvezao podmiriti mjesečnom anuitetnom otplatom, sukladno priloženom Anuitetnom planu, u roku do zaključno 31. srpnja 2019. Međutim, u sudskim postupcima koji su vođeni pred nadležnim sudovima RH, pravomoćno da je utvrđeno i potvrđeno, a to nakon sklapanja i solemnizacije prethodno spomenuta dva aneksa između tužitelja i tuženika, kako je tuženi, jednako kao i većina drugih banaka u Rep. Hrvatskoj, u postupku ugovaranja kredita sa ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom tijekom anuitetske otplate tih kredita, postupala suprotno propisima, pa je slijedom toga utvrđena ništetnost ugovornih odredaba koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i jednostrano promjenjive kamatne stope. Posljedično, niti konverzijski obračun koji je tužena izrazila kao ponudu tužitelju, a nakon toga niti sadržaj ponuđenog aneksa osnovnog ugovora o kreditu, da nisu predstavljali odraz pošteno i profesionalno korektno ugovorenog kreditnog odnosa između tužitelja i tužene, jer su te isprave bile utemeljene na izračunu koji je protivan sudskom utvrđenju ništetnosti osnovne dvije ugovorne klauzule — one o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i one o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tužene na promjenu ugovorne kamatne stope tijekom anuitetne otplate kredita. Može se reći da je donošenjem pravomoćnih presuda nadležnih hrvatskih sudova, silom obvezujuće sudske prakse došlo do bitno izmijenjenih okolnosti u odnosu na sadržaj ugovornog odnosa koji je uspostavljen između tužitelja i tužene, sukladno prihvaćenoj ponudi na sklapanje spomenutog aneksa ugovora o kreditu od 29. srpnja 2016., koji je uobličen, potpisan i solemniziran kao konačna ugovorna obveza tužitelja prema tuženoj. U takvoj situaciji da se ima primijeniti čl. 369 i dr. Zakona o obveznim odnosima, te uskladiti sadržaj ugovornog odnosa između tužitelja i tužene na način kojim se uvažava obvezujuća sudska praksa u odnosu na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih klauzula iz osnovnog ugovornog odnosa. Tužitelj tvrdi kako je prilikom sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356/41-2004 od 29. srpnja 2016., uslijed nezakonitog postupanja tužene, koja nezakonitost je naknadno potvrđena obvezujućom sudskom praksom, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na sljedeće okolnosti: nezakonitim postupanjem tužene, tužitelj je tijekom trajanja kreditnog ugovornog odnosa zaduživan kod tužene godišnjom kamatnom stopom koja se tijekom otplate predmetnog kredita neosnovano povećavala jednostranom odlukom tužene, sa ugovorene visine od 5,25%, na visinu od 5,50%, 6,20 %, 6,75% , što je dodatno opteretilo dug tužitelja prema tuženoj za iznos razlike u primjeni kreditne kamatne stope za cijeli period od početka otplate kredita pa do zakonom propisane konverzije, a opterećuje ga i nadalje preuzetim obvezama po Aneksu od 29. srpnja 2016.; nezakonitom primjenom valutne klauzule ugovorene u CHF, uslijed koje primjene je od početka otplate kredita pa do izvršene prisilne konverzije 30. rujna 2015., obveza tužitelja povišena za svakodobnu promjenu odnosno povećanje službenog tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu HRK, uslijed čega je tužitelj bio zadužen i plaćao bitno veće iznose u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta utvrđenih u valuti CHF; nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR (umjesto one u CHF), pri čemu je tužena izračun duga tužitelja na dan konverzije 30. rujna 2015. učinila uz puno uračunavanje kamatnih obveza sukladno nezakonito povećanim kamatnim stopama tijekom otplate kredita, u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu od 5,25% godišnje, nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je tužena otplaćeni dio kreditnih obveza svakodobno preračunavala uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te na taj način bitno umanjila dio već podmirenih obveza tužitelja iz osnove povrata kredita, nezakonito izvršenim obračunom «manjka» koji je navodno nastao uslijed manje plaćenih iznosa anuiteta prema simuliranom izračunu tužene do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015. Sve prethodno opisane povrede poštenog postupanja i korektnog profesionalnog odnosa prema tužitelju, tužena da je svjesno počinila na način da je tužitelju ponudila konverziju kredita uz sklapanje i solemnizaciju Aneksa od 29. srpnja 2016. sa sadržajem u kojem su sve posljedice nezakonitih obračuna inkorporirane u utvrđenu obvezu tužitelja prema tuženoj, pa je time tužitelj neosnovano zadužen novom kreditnom partijom sa stanjem kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 19.515,97 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja, iako je njegova obveza prema tuženoj trebala biti umanjena za: razliku više obračunatih kamata tijekom povrata kredita u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatnu stopu u visini od 5,25% godišnje, razliku više obračunatih i naplaćenih kunskih iznosa anuiteta, preračunatih na dan svakodobne uplate prema važećem srednjem tečaju tužene za CHF, u odnosu na tečaj koji je na dan sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu broj: 356-41/2004 od 01. srpnja 2004. iznosio 1 CHF = 4,844 HRK, neosnovano i nezakonito obračunati «manjak», koji je tužena obračunala po primjeni simuliranog anuitetnog plana u EUR, za vrijeme otplate kredita u protuvrijednosti CHF. Spomenuti Aneks od 29. srpnja 2016. sadržajno dakle, da ne odgovara očekivanjima obje ugovorne stranke, kao niti naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tužene u postupku odobrenja i realizacije kredita, što je potrebno ispraviti u ovom postupku. Tužitelj da trpi objektivnu štetu zbog nezakonitog postupanja tužene tijekom trajanja cijelog predmetnog kreditnog odnosa, a koja šteta nije sanirana sklapanjem spomenutog Aneksa od 29. srpnja 2016., već je naprotiv još i produbljena u postupku neosnovanog i nezakonitog izračunavanja visine kreditne obveze tužitelja na dan 30. rujna 2015. odnosno nastavno na dan 29. srpnja 2016. Predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu: l. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 5,25% godišnje za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015., iznos od 20.000,00 kuna (2.654,45 eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe; Il. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015., iznos od 70.000,80 HRK (9.290,59 eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30. prosinca 2007, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhom; III. Mijenja se odredba čl. 2 st. 2 «Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 29. srpnja 2016., na način da se, na ime razlike između nedospjele CHF glavnice na dan konverzije, izražene u HRK uz primjenu srednjeg tečaja tužene za CHF na dan početne isplate kredita i glavnice kredita izražene u HRK nakon konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR, uvećane za neosnovano utvrđeni «manjak» na dan 30. rujna 2015. (ukupno EUR 19.515,97 x 7,638832 =149.079,22 HRK), u njezinom sadržaju umjesto iznosa od =18.281,87 EUR utvrđuje iznos u visini od 15.053,68 EUR, te se brišu odredbe čl. 2. st. 7. i 8. istog Aneksa osnovnom kreditnom ugovoru; IV. Nalaže se tuženiku da, sukladno izmjeni «Aneksa uz ugovor o kreditu broj: 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 29. srpnja 2016. godine, opisanoj u točki III. tužbenog zahtjeva, izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u točki III. tužbenog zahtjeva, te također i puni iznos plaćenih anuiteta do izrade tog otplatnog plana, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe; V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju KL OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, obračunatim prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.
1.1. Podneskom od 26. travnja 2023. str. 193-194 tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da je umjesto tužbenog zahtjeva istaknutog pod toč. III i IV istaknuo tužbeni zahtjev kojim predlaže da se naloži tuženiku da tužitelju isplati na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita utvrđene na dan konverzije 30. rujna 2015., umjesto realno dužne tražbine tuženika, iznos razlike u visini od ukupno 3.300,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2019. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti, pod prijetnjom ovrhe.
1.2. U podnesku tužitelja od 25. kolovoza 2025. (str. 277-282) po provedenom financijskom vještačenju specificiran je tužbeni zahtjev pa tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 5,25% godišnje za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30. rujna 2015. isplati iznos u visini 1.809.,61 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u toč. II/I. izreke presude, sve do isplate (toč. I tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženiku da mu na ime više obračunatih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015. isplati iznos u visini 4.661,75 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u toč. II/II. izreke presude, sve do isplate (toč. II tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženiku da mu na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita utvrđene na dan konverzije 30. rujna 2015. umjesto realno dužne tražbine tuženika isplati iznos u visini 1.981,87 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. srpnja 2019. pa do isplate (toč. III tužbenog zahtjeva). Nastavno na ovo preciziranje tužbenog zahtjeva tuženik je u svom podnesku od 01. rujna 2025. (str. 283-288) izjavio da se istom protivi jer da je prvotno tužitelj potraživao na ime preplate kamate iznos u visini 2.654,46 eura, na ime preplate valute iznos u visini 9.290,60 eura te na ime pogrešno obračunate glavnice iznos u visini 3.300,00 eura što da je za 6.791,83 eura više od preciziranog tužbenog zahtjeva, pa je s obzirom na ovo valjalo meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu kako je tužitelj postavio u svom podnesku od 26. travnja 2023. ali samo vezano za isplatu na ime pogrešno obračunate glavnice, jer u tom podnesku tužitelj ne traži isplatu iznosa na ime preplate kamate i na ime preplate valute kako to tuženik tvrdi u podnesku od 01. rujna 2025.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ne osporava da su tužitelj i prednik tuženika 01. srpnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu br. 356-41/2004 za iznos 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika kao ni to da je tužitelj s tuženikom sklopio Aneks tom ugovoru 29. srpnja 2016. kojim je provedena konverzija iz CHF valute u EUR valutu u skladu s ZID ZPK (NN 102/2015) međutim, smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz tog Ugovora o kreditu jer su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani budući da je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu – konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl. 19.c ZID ZPK (NN 102/2015) budući da je tužitelj prihvatio konverziju, a predmetni Aneks i nadalje proizvodi pravne učinke i nijedna od stranaka isti ne pobija. Sve uplate tužitelja u postupku konverzije da su pretvorene u nove uplate po čl. 19.c ZPK, slijedom čega da je učinak provedene konverzije takav da se ima smatrati kako stranke nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom već su sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Predmetnim Aneksom stranke da su retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze, a sklopljeni Aneks da se temelji na dispozitivnoj odluci tužitelja, dok je sam postupak konverzije propisao zakonodavac i tuženik nije imao mogućnost izbora prihvaća li ili ne konverziju sukladno odredbama ZPK. Tuženik da nema obvezu vraćanja tužitelju jer su sve uplate tužitelja predmetom Aneksa, pretvorene su u novu obvezu koje su obveze legitimne i poštene te napravljene sukladno pozitivnim propisima i ugovornim odredbama, pa da nema govora o tome da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Osporava da bi sud bio vezan za presude VTSRH jer u konkretnom slučaju nije riječ o parnici za naknadu štete, a takvo što da tužitelj ne ističe. Osim toga tuženik i prednik tužitelja da su pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, tuženik da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu postupao sukladno pozitivnim propisima, a osim toga da je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope te izradio i objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d." u kojoj su bili jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatne stope kao i parametri i datumi promjene istih. Prema pozitivnim zakonskim odredbama u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, a osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava također i zatraženi tijek kamata osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva jer da tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
5. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu broj 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 01. srpnja 2004. (str. 13-21), otplatni plan (str. 22-27), otplatni plan za kredit (str. 28-30, 74), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 31, 83), specifikacija uplata (str. 32-34, 81-82), pregled prometa za klijenta (str. 35-52, 75-80), aneks broj 1 uz ugovor o kreditu broj 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 22. veljače 2011. (str. 53-56), aneks broj 2 uz ugovor o kreditu broj 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. rujna 2011. (str. 57-60), aneks broj 3 uz ugovor o kreditu broj 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17. rujna 2012. (str. 61-64), arhiva tečajnih lista (str. 65-68), aneks uz ugovor o kreditu broj 356-41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 29. srpnja 2016. (str. 69-73), članci i letci (str. 106-114, 117-130), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (str. 115-116), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 151-155), mišljenje od 13. studenog 2015. (str. 156), izjava svjedoka (str. 201-205), izvadak iz obrtnog registra (str. 206), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oecc., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP).
6. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 356- 41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini između tuženika kao kreditora, te tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika 01. srpnja 2004. u pogledu novčanog iznosa 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženiku kamatu 5,25% dekurzivno godišnje (čl. 3), a banka da je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. (čl. 6.), te da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (čl. 6. Ugovora) te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 3./II predmetnog ugovora.
6.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu broj: 356- 41/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 29. srpnja 2016., a stajalište je suda jer tako proizlazi iz predmetnog Aneksa od 29. srpnja 2016. da su istim izmijenili svoje ugovorne odnose, kako u pogledu valute tako i u pogledu redefiniranja ugovorene kamatne stope.
7. Među strankama je sporno zapravo:
- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,
- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka,
- odnosno ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 356-41/2004 29. srpnja 2016., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženiku.
8. Iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi:
- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl.3.toč.1. ZZP/03 (jer je novčanim sredstvima dobivenim od predmetnog kredita kupljen i opremljen stan u kojem tužitelj stanuje, kako to tužitelj tvrdi u svom iskazu, a tuženik tijekom postupka taj iskaz ne dovodi u pitanje niti osporava ovu tvrdnju tužitelja);
- da je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a stav. 1.), jer je tako utvrđeno financijskim vještačenjem, a koji nalaz i mišljenje tužitelj prihvaća u cijelosti, pa to obzirom na tvrdnje tuženika u tom pravcu - među strankama i nije sporno;
- da tuženik nije informirao tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, niti mu pojasnio način i razloge i pretpostavke promjene ugovorene kamatne stope niti utjecaj navedenih dvaju odlučnih ugovornih parametara na opseg njezinih ukupnih ugovornih obveza pa je takvo postupanje nedvojbeno protivno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je zadatak suda bio provjeriti na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No kako tuženik na navedene odlučne okolnosti nije predložio nikakve dokaze to je prvostupanjski sud stava da su ništetne odredbe dijela članka 3. II i 6. predmetnog osnovnog ugovora o kreditu sve imajući u vidu presudu iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača (na koju se tužitelj poziva) s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.
9. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, valja navesti da je VSRH u Objedinjenom pravnom shvaćanju svog Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019. – da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.
9.1. Tu valja nadodati i da je Građanski odjel VSRH na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. (broj Su-IV-123/2024-5) izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
10. Ipak osnovani su navodi na koje ukazuje tuženik vezano za kondikcijski dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.
10.1. Naime, nakon sklapanja predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356- 41/2004 od 29. srpnja 2016. tužitelja ne obvezuju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se njezina obveza otplate kredita vezala uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja niti ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni ugovorene stope kamate prema odlukama kreditora jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356-41/2004 od 29. srpnja 2016. parnične (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Ankesom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijskog vještaka, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu namirenja budućih obveza pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356-41/2004 od 29. srpnja 2016. postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba. To i stoga što su primjenom zakonskih odredbi ZPK tuženici (banke) kod izračuna obveze potrošača bili u obvezi obračunati sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.
10.2. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356-41/2004 od 29. srpnja 2016. u skladu s odredbama ZPK tužitelj je obeštećen s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz (ranijeg) Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite i na način da je sve što je plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom uz Ugovor o kreditu broj 356-41/2004 od 29. srpnja 2016. Zbog toga (utuženi) novčani iznosi, koji su plaćeni s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi nisu u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove. Tome valja nadodati da je vještak zaključno u svom nalazu utvrdio da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji je vještak utvrdio kao njezinu preplatu po ništetnim ugovornim odredbama o valuti i promjenjivoj kamati i to u usporedbi sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u Eur. Konačno, obzirom da je sam način izračuna konverzije propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, to niti iznos nedospjelih glavnica u konverziji od 1.981,87 eura, kojeg je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika radi čega nisu ispunjene pretpostavke niti za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. stav. 1. ZOO pa je u tom dijelu valjalo odbiti tužitelja sa odnosnim dijelom tužbenog zahtjeva, te je suđeno kao u točki I izreke presude.
10.3. Iako odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi sa čl.1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove to ovaj sud zaključuje da odredbe Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356-41/2004 od 29. srpnja 2016. nemaju restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom uz Ugovor o kreditu broj 356-41/2004 od 29. srpnja 2016. (sa stanjem na dan 30. rujna 2015.).
10.4. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st.1. t 6. ZID ZPK/15, odnosno sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO pri tome ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.
10.5. Slijedom svega navedenog, tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje njezinih obveza po valjano sklopljenom Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 356-41/2004 od 29. srpnja 2016. radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude, a tužitelj je odbijen sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedine mjesečne preplaćene iznose od 01. listopada 2015. do isplate, te je suđeno kao u točki III izreke presude.
11. Obzirom na sve izneseno, imajući u vidu da je tužitelj uspio s dijelom zahtjeva – za zateznu kamatu, dok odbijajući dio tužbenih zahtjeva valja pripisati u uspjeh tuženika, stajalište je suda da pri odluci o troškovima postupka valja primijeniti odredbu čl. 154.st.2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženiku, to bi troškovi tužitelja bili daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., O protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika - naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.
11.1. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.
11.2. Slijedom svega navedenog o troškovima postupka (točka IV izreke presude) odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
U Poreču, 16. srpnja 2026.
S u d a c:
Sanja Oroz
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.
DNA:
1. tužitelj p.p.,
2. tuženik p.p.
