REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5199/20-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 8439795662, protiv I-tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Ozaljska 105, Zagreb, OIB 82031999604 i II-tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Jagićeva 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 16. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e :

I-tuženik ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o.", Ozaljska 105, Zagreb, OIB: 82031999604 dužan je isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 25.171,97 kn / € 3.342,89 uz pripadajuću zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Isti se tužbeni zahtjev - u odnosu na II-tuženika, odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

Tužitelj u tužbi navodi, da je osigurnica tuženika SU stradala u prometnoj nesreći 2005. godine kada ju je udario tramvaj I-tuženika. Prometnu nezgodu skrivio je ZU, vozač tramvaja i radník prvotuženika te je protiv istoga vođen i prekršajni postupak pred Prekršajnim sudom u Zagrebu. Odgovornost oba tuženika utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu brojPn- 957/06ad30.03.2009

Radi posljedica predmetnog štetnog događaja tužitelj je rješenjem broj 604836 od 29.06.2009 osiguranici HZMO SU priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Iz nalaza i mišljenja invalidske komisije razvidno je da su upravo ozljede koje je osiguranica HZMO zadobila u navedenoj prometnoj nesreći dijelom (50%) utjecale na umirovljenje osiguranice.

Za prethodno razdoblje isplate mirovine 31.10.2017. donesena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu, Posl.broj: P- 329/2016 od 26.06.2020. u korist tužitelja. Isplatom navedene invalidske mirovine tužitelj trpi daljnju štetu.

Tužitelj je u razdoblju od 01.11.2017. do 30.06.2020. isplatio na ime invalidske mirovine iznos od 45,763,18 kn, što predstavlja štetu za tužitelja. Budući da je predmetna prometna nesreća uzrok invalidnosti 50% tužitelj potražuje iznos od 22.881,59 kn. Prvotuženik je pozvan da predmetnu štetu podmiri u mirnom postupku, no isti to nije učinio.

Kako tuženik do podnošenja tužbe nije isplatio naknadu štete tužitelju, a tužitelj je i dalje nastavio s isplatom invalidske mirovine, te dakle i dalje trpi štetu zbog predmetnog štetnog događaja, to se ovom tužbom povisuje zahtjev za isplatu naknade štete prema tuženiku za daljnjih 2.290,38 kn, što predstavlja štetu koju tužitelj trpi u nastavnom razdoblju od 01.07.2020. do 30.09.2020. odnosno 50% od ukupno isplaćenog iznosa od 4.580,76 kn.

Dakle, tužitelj u ovom postupku potražuje ukupno na ime naknade štete iznos od 25.171,97 kn (22.881,59 2.290,38) temeljem članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) zbog štete nastale isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 01.11.2017. do 30.09.2020.

II-tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, štetni događaj. Tuženik osporava uzročno-posljedičnu vezu između ozljeda koje je osiguranica tužitelja zadobila u predmetnom štetnom događaju i odlaska u invalidsku mirovinu, kao i utvrđenje tužitelja koja je on proveo u upravnom postupku. Kako tuženik nije bio stranka u postupku prilikom donošenja rješenja o invalidskoj mirovini, pa s tim u vezi nije bio u mogućnosti niti pobijati rješenje o priznavanju prava na invalidsku mirovinu, pa tako ni omjer posljedica koje su utjecale na nesposobnost osiguranika tužitelja za rad i odlazak u invalidsku mirovinu stoga je opravdan prijedlog tuženika za provođenjem medicinskim vještačenjem na okolnost omjera invalidnosti kod osiguranika tužitelja.

Tuženik niti ne osporava nastanak invalidnosti kod osiguranika tužitelja kao sastavnice odluke stručnog povjerenstva za ocjenu invalidnosti, već je li povreda iz 2005.g. u korelaciji s nastalim invaliditetom zbog kojega je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad uslijed ozljede na radu Prema odredbi čl.160 st. 1. Tada važećeg Zakona, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete u razmjernoj svoti ( čl. 160. St.1 ZMO-a, N.N. 102/98 u primjeni od 01.01.1999.g.) Uzimajući gore navedene zakonske odredbe , u sporu za naknadu štete koju potražuje Zavod, a koju štetu predstavlja novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, treba poći od općih pretpostavki za naknadu štete propisanih odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nije sporno da je osiguraniku tužitelja određena invalidska mirovina rješenjem s danom 29.06.2009.g., već je sporna uzročno-posljedična veza između ozljede koju je zadobio u prometnoj nezgodi dana 15.12.2005.g. i njegova odlaska u invalidsku mirovinu. Tuženik ne osporava nastanak invaliditeta ili visinu invalidske mirovine, kao sastavnice odluke invalidske komisije, već je li povreda iz 2005.g. u korelaciji s nastalim invaliditetem zbog kojeg je proslijeđen u invalidsku mirovinu. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se provede medicinsko vještačenje radi utvrđenja u kojem omjeru je odlazak u invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja uzrok prometna nezgoda a u kojem omjeru njegova ranija bolest, budući da je ključno da se utvrdi relevantna uzročno posljedična veza između nastanka štetnog događaja i odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu a koja se u ovom postupku može utvrditi jedino provođenjem medicinskog vještačenja. Ovakvo stajalište zauzeo je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci 88 Pž-1859/12-3, kao i odluci 99 Pž-10507/13-7 a u svezi istog pravnog pitanja. Nadalje što se tiče visine utvrđene mirovine ,tuženik smatra da se u konkretnom slučaju tj. na obračun štete koju bi tužena trebala isplatiti tužitelju treba primijeniti Zakon koji je bio na snazi u trenutku kada je nastao obvezno pravni odnos između tužitelja i njegovog osiguranika tj. kada je rješenjem o umirovljenju njegovom osiguraniku priznato pravo na mirovinu( rješenje je doneseno 29.06.2009.g.) pa je u konkretnom slučaju u obvezi odlučivati primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1999.g Tuženik predlaže gore naslovljenom sudu da obveže tužitelja da se očituje da li bi u slučaju da je njegov osiguranik umirovljen zbog ozljede na radu takva mirovina bila veća od one koja je osiguraniku određena u konkretnom slučaju. Tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost. Razmjerni iznos mirovine utvrđuje se prema preostalom vremenu radnog staža oštećene osobe od stjecanja prava na punu starosnu mirovinu. Mjesečno davanje zajednica osiguranja može podmiriti u kapitaliziranom iznosu koji sporazumno utvrdi sa zajednicom mirovinskog i invalidskog osiguranja." Tužena osporava da bi se primjenjivao zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja ili koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja. Dokaz: uvid u presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž-1348/13 uvid u presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-2120/2014 Takav stav zauzima i sudska praksa, odnosno takav je stav Vrhovnog suda RH – Rev 1889/01. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi slijedeće: „Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju objavljen je u Narodnim novinama 20/97, a stupio je na snagu 8 dana od dana objave u Narodnim novinama (objavljen je 19. veljače 1997. godine). Navedeni Zakon nije mjerodavno pravo koje bi se primijenilo u ovom prijeporu, već su to odredbe Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 9/94) budući se štetni događaj dogodio 19. kolovoza 1995. godine, tj. u vrijeme njegova važenja, pa predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbi ovog zakona. Ovo stoga što treba primijeniti materijalno pravo koje je bilo mjerodavno u vrijeme nastanka štetnog događaja (19. Kolovoza 1995. godine). Iznijeto znači da predmet spora treba raspraviti s aspekta odredbe čl. 81.Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj: 9/94) kojom je propisano da kad pravna osoba koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, društvo za osiguranje dužno je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu u visini troškova liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje. Razmjerni iznos doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu.“ Takav stav zauzima i sudska praksa, odnosno takav je stav zauzeo i Visoki Trgovački sud u Zagrebu u svojoj odluci od od 13.01.2016.g.,posl.br. Pž-10507/13-7 Slijedom navedenoga tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

I-tuženik u odgovoru na tužbu broj gornji pobijajući istu u cijelosti neosnovanom. I- tuženik priznaje štetni događaj i pasivnu legitimaciju, ali osporava odgovornost za nastanak štetnog događaja, kao i uzročno posljedičnu vezu između ozljeda koje je tužiteljica zadobila u štetnom događaju i odlaska u invalidsku mirovinu. Neosporno je da je osiguranici tužitelja određena invalidska mirovina s danom 20.11.2008. godine, ali je sporna uzročno-posljedična veza između ozljede koju je zadobila u prometnoj nezgodi dana 15.12.2005. godine i njenog odlaska u invalidsku mirovinu. I-tuženik osporava navode tužitelja da je povreda iz 2005. godine u korelaciji s nastalim invaliditetom zbog kojeg je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu. Strana 2 S druge strane, invalidnost osiguranika tužitelja utvrđena je izrekom upravnog akta, dok je ocjena uzročno posljedične veze između štetnog događaja i ozljede osiguranika kao uzroka invalidnosti tek navedena u njegovom obrazloženju. Slijedom navedenog I- tuženik predlaže da se provede medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada, na okolnost utvrđenja u kojem je omjeru odlazak u invalidsku mirovinu osiguranice tužitelja uzrok prometna nezgoda, a u kojem omjeru njena ranija bolest, a sve imajući u vidu stav Visokog Trgovačkog suda da parnični Sud u sporu za naknadu štete nije vezan utvrđenjem vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanka profesionalne nesposobnosti za rad, te posljedica tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja. Slijedom navedenog I-tuženik predlaže naslovnom Sudu donijeti p r e s u d u kojom će tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze uvidom u sve isprave u spisu, kao i dokaz medicinskim vještačenjem na rizik tužitelja po stalnom sudskom vještaku dr. Damiru Vodopivecu.

Druge dokaze sud nije izvodio, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine » br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Ovaj sud napominje, da za konkretnu problematiku postoji velik izvor sudske prakse drugostupanjskih sudova, a koje odluke su u konačnici u korist argumentacije tuženika.

Tužitelj to sasvim sigurno zna jer ih je dobio.

Prvo, u odnosu na I-tuženika, valja reći, da je sud izveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Damiru Vodopivecu. Isti je vještak naveo, da je osiguranica tužitelja u štetnom događaju zadobila višeiverni prijelom nosnih kostiju, natučenje desnog lakta, glave i grudnog koša. Po štetnom događaju je razvila anksiozno depresivnu sliku, psihički poremećaj koji je liječila ambulantno i višekratno bolnički, a ubrzo po stradavanju se radiološkom obradom utvrdilo ligamentarno oštećenje vratne kralježnice uz instabilitet DVS C4-C5 koje je liječila po fizijatru. Temeljem navedenog smatram da postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i posljedica istog u kome je stradao osiguranik tužitelja i invalidnosti koju mu je utvrdio tužitelj. Vezano za omjer utjecaja navodim da sam suglasan sa omjerom utjecaja na invalidnost osiguranice tužitelja koji je utvrdio vještak tužitelja, a to je 50% štetni događaj i 50% bolest koja nije vezana za taj događaj. U dopunskom nalazu i mišljenju, vještak ističe da je je tužitelj utvrdio invalidnost zbog posljedica prometne nesreće.

Nalazu i mišljenju vještaka stranke nisu prigovorile, pa ga i ovaj sud prihvaća.

Iz navenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi, da su ozljede koje je zadobila osiguranica tužitelja dijelom od 50% utjecale na umirovljenje osiguranice, s time da je pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj Pn-957/06 od dana 30. ožujka 2009. godine utvrđena i odgovornost I-tuženika kao štetnika, pa tužitelj ima pravo na ostvarenje ovog dijela tužbenog zahtjeva po principu naknade štete u dosuđenom iznosu u € (koji tužitelj nije mogao očito samostalno izračunati iz nepoznatog razloga), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29 ZOO-a.

Što se tiče II- tuženika, točno je da bi kao osiguravajuće društvo bio u obvezi nadoknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike

Točna je činjenica da je osiguraniku tuženika utvrđena invalidnost i invalidska mirovina, kao posljedici prometne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženika.

Međutim, osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.

Temeljem iste odredbe obveza tuženika - dakle osiguravajućeg društva, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu - na to jasno ukazuje odluka Vrhovnog suda Rev- 12/2002.

Što se tiče dakle II- tuženika, on je u konkretnom slučaju samo osigurao izvornog štetnika po polici obveznog osiguranja – on nije štetnik. Dakle, on može i odgovarati samo u okviru osiguranja odnosno obveza koje je preuzeo ugovorom o osiguranju po polici. Prema tome, tužitelj bi imao svakako pravo na naknadu štete ali ne od tuženika, već od stvarnog štetnika, na što upućuju i druge recentne odluke Vrhovnog suda.

Tužitelj, na kojem kako je već istaknuto leži teret dokaza osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, stoga uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP- a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, dana 16. srpnja 2026. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. tužitelju

2. tuženiku