REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2237/26-9

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. lipnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika FS, odvjetničkog vježbenika, dana 16. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. točke 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204318893 od 21. siječnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja ĆS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju ĆS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom dana 21. siječnja 2005. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204318893 na iznos od 209.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s time da su dana 28. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno punomoćnik tužitelja je ističući da je odredbom članka 2. točkom 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, naglasio da je ta ugovorna odredba sukladno odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena, a time i ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Isto tako punomoćnik tužitelja je napomenuo da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, na koji tužitelj nije mogao utjecati, već mu je isti ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, a ujedno tuženik nije jasno naveo od čega se navedeni trošak sastoji, niti kako se određuje, temeljem kojih parametara i zašto je određen baš na taj način. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojoj se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. točke 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204318893 od 21. siječnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“ uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu na način da je prvenstveno istaknuo kako tužitelj niti nema pravni interes za vođenjem ove parnice, jer uz deklaratorni tužbeni zahtjev nije ujedno podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev, što je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku bio dužan učiniti. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasivši da u cijelosti osporava osnovanost tužbe, odnosno osporava navode tužitelja da bi se predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, tzv. ulazna naknada smatrala nepoštenom, a time i ništetnom, istaknuo kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, što se ne presumira, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa sukladno odredbi članka 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a niti su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Inače naknadom za obradu kredita pokrivaju se troškovi poput raznih operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično). Nadalje punomoćnik tuženika je ističući da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 57. Zakona o zaštiti potrošača, jer treba uzeti u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, s time da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja tzv. ulazne naknade i bio je upoznat s iznosom koji mora podmiriti za tzv. ulaznu naknadu, naglasio da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 28. prosinca 2015. godine (stranica 6-12 spisa), u presliku dopisa / potvrde tuženika od 04. srpnja 2025. godine (stranica 13 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj. 3204318893 od 21. siječnja 2005. godine (stranica 14-19 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zl.ul.br.6915 k. o. [katastarska općina] (stranica 20 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 33- 103 i 110-137 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 149-150 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 21. siječnja 2005. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 209.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, na rok otplate do 01. kolovoza 2036. godine, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i činjenica da su dana 28. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 2. točke 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena dana 31. siječnja 2005. godine u iznosu od 4.900,00 kuna, a što je razvidno i iz preslike dopisa / potvrde tuženika od 04. srpnja 2025. godine (stranica 13 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena, a time i ništetna, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, jer tužitelj uz deklaratorni tužbeni zahtjev nije podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 2. točke 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojoj je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i odredba o naknadi za premiju osiguranja, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Nastavno za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

8. Iskazu tužitelja (stranica 149-150 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja kredita za kupnju stana, prije potpisivanja Ugovora o kreditu rekli su mu da će morati platiti „nekakve troškove, naknadu za obradu kredita“ pitao je može li dobiti kredit bez plaćanje te naknade, jer je klijent te banke, a rekli su mu da bez plaćanja naknade ne može dobiti kredit, da je „to tako propisano“, ali mu nisu objasnili na što se točno odnosi naknada za obradu kredita, što time konkretno plaća, što mu nije objasnio niti javni bilježnik, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Nastavno sudu je logičan i razumljiv kako dio iskaza tužitelja da se ne sjeća je li ta naknada za obradu kredita bila određena u fiksnom iznosu ili u postotku od iznosa kredita, ali zna da je tu naknadu platio, jer u protivnom ne bi dobio kredit, tako i dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem je stanovao zajedno sa svojom obitelji, suprugom i djecom, taj stan nikada nije iznajmljivao, s time da je taj stan prodao 2016. godine i tim sredstvima u cijelosti otplatio kredit. Inače u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i tijekom otplate bio je zaposlen u trgovačkom društvu Arkus plus d.o.o. kao voditelj prodaje, a svoje trgovačko društvo BTC International d.o.o. osnovao je 2015. godine, sjedište je bilo na adresi ovog stana, a bilo je registrirano za zastupanje stranih trgovačkih društava i savjetovanje, koju djelatnost je zapravo obavljao na terenu. S obzirom da je tužitelj, korisnik kredita, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio kao fizička osoba izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije te je sredstvima tog kredita kupio stan u kojem je do prodaje, odnosno do 2016. godine, živio sa svojom obitelji, suprugom i djecom, taj stan nikada nije iznajmljivao, s time da je u jednom periodu, točnije 2015. godine, dok je Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen 21. siječnja 2005. godine, osnovao svoje trgovačko društvo za zastupanje stranih trgovačkih društava i savjetovanje, čije je sjedište bilo na adresi ovog stana, rezultira time da je tužitelj, korisnik kredita, potrošač, pa kao „slabija“ stranka u ugovornom odnosu uživa pravnu zaštitu propisanu odredbama ZZP-a.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 2. točke 4. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, korisnik kredita, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstvevno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već je ujedno nejasno iz kojeg bi se razloga taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, time tužitelju, korisniku kredita, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije objasnio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, ali tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, tzv. ulaznoj naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. Nastavno u odnosu na sporni pravni interes za podnošenje predmetne deklaratorne tužbe, jer tužitelj ujedno nije podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za restituciju, isplatu po osnovi te ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe iz slijedećih razloga. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a i odredbi članka 328. ZOO-a i sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, već ujedno treba imati na umu da tužitelj ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, a što govori u prilog stava suda da tužitelj sukladno odredbi članka 187. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

11. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a i odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratoran tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. točke 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204318893 od 21. siječnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

12. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok naprotiv niti nije postavljan kondemnatorni tužbeni zahtjev, a što rezultira time da za vrijednost predmeta spora nije mjerodavan iznos naplaćene tzv. ulazne naknade te je sud utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 02. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 14. svibnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. svibnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. lipnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje sud je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 16. srpnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

14. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP- a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 150,00 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura te je ujedno obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura, što ukupno iznosi 79,64 eura, a što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

15. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

16. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29.l stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 16. srpnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa istih, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 16. srpnja 2026. godine