REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
21 000 Split
Posl. broj: P-663/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu po sutkinji Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Igoru Kalebiću i Jadranki Kalebić, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva Kallay & partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Igora Kalebića i zamjenika punomoćnika tuženika RV, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Olujić & Partneri, odvjetničko društvo d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude dana 16. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-4290634 od 30. srpnja 2007., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 8.724,00 CHF obračunato po srednjom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za CHF važećoj na dan dospijeća.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-4290634 od 30. srpnja 2007., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 3. Ugovora o kreditu broj 418-50-4290634 od 30. srpnja 2007., zaključenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 3,30 % od iznosa kredita.
IV. Nalaže se tuženici, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 1.643,48 eur / 12.382,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama, po stopi od 14% godišnje od 31. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., 14% godišnje od 26.siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u eur na iznos u kn
od
do
2,19
16,48
31.01.08.
isplate
1,26
9,48
29.02.08.
isplate
2,72
20,48
31.03.08.
isplate
0,99
7,48
30.04.08.
isplate
0,19
1,4
31.05.08.
isplate
1,11
8,4
30.06.08.
isplate
0,45
3,4
30.09.08.
isplate
7,35
55,4
31.10.08.
isplate
2,71
20,4
30.11.08.
isplate
8,41
63,4
31.12.08.
isplate
8,68
65,4
31.01.09.
isplate
9,57
72,14
28.02.09.
isplate
8,34
62,82
31.03.09.
isplate
8,20
61,75
30.04.09.
isplate
6,77
51,03
31.05.09.
isplate
5,51
41,51
30.06.09.
isplate
5,87
44,19
31.07.09.
isplate
6,75
50,89
31.08.09.
isplate
6,17
46,47
30.09.09.
isplate
6,13
46,2
31.10.09.
isplate
6,75
50,89
30.11.09.
isplate
8,00
60,27
31.12.09.
isplate
9,24
69,65
31.01.10.
isplate
8,89
66,97
28.02.10.
isplate
10,94
82,39
31.03.10.
isplate
10,76
81,05
30.04.10.
isplate
8,65
65,16
31.05.10.
isplate
11,35
85,51
30.06.10.
isplate
26,47
199,41
31.07.10.
isplate
20,10
151,41
31.08.10.
isplate
17,78
133,98
30.09.10.
isplate
17,60
132,64
31.10.10.
isplate
27,16
204,65
30.11.10.
isplate
26,14
196,97
31.12.10.
isplate
21,87
164,81
31.01.11.
isplate
22,23
167,49
28.02.11.
isplate
21,52
162,13
31.03.11.
isplate
22,23
167,49
30.04.11.
isplate
29,04
218,82
31.05.11.
isplate
28,92
217,92
30.06.11.
isplate
39,15
31.07.11.
isplate
31,18
234,93
31.08.11.
isplate
27,19
204,84
30.09.11.
isplate
28,04
211,28
31.10.11.
isplate
37,05
279,15
30.11.11.
isplate
30,32
228,44
31.12.11.
isplate
31,72
31.01.12.
isplate
31,55
237,68
29.02.12.
isplate
30,84
232,4
31.03.12.
isplate
31,37
236,36
30.04.12.
isplate
32,25
242,96
31.05.12.
isplate
31,55
237,68
30.06.12.
isplate
30,67
231,08
31.07.12.
isplate
29,27
220,51
31.08.12.
isplate
37,22
280,47
30.09.12.
isplate
31,37
236,36
31.10.12.
isplate
31,58
237,92
30.11.12.
isplate
31,98
240,99
31.12.12.
isplate
29,44
221,83
31.01.13.
isplate
30,67
231,08
28.02.13.
isplate
31,44
236,88
31.03.13.
isplate
30,50
229,78
30.04.13.
isplate
28,72
216,36
31.05.13.
isplate
27,61
208,03
30.06.13.
isplate
28,59
215,42
31.07.13.
isplate
29,23
220,24
31.08.13.
isplate
30,67
231,05
30.09.13.
isplate
30,32
228,44
31.10.13.
isplate
30,47
229,55
30.11.13.
isplate
31,05
233,96
31.12.13.
isplate
32,03
241,36
31.01.14.
isplate
32,07
241,64
28.02.14.
isplate
32,25
242,99
31.03.14.
isplate
31,12
234,49
30.04.14.
isplate
30,49
229,76
31.05.14.
isplate
32,02
241,25
30.06.14.
isplate
31,90
240,32
31.07.14.
isplate
33,58
252,99
31.08.14.
isplate
V. Nalaže se tuženici, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 170,42 eur / 1.284,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. kolovoza 2007. do isplate po stopi od 15% godišnje od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., 14% godišnje od 26. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
r i j e š i o j e
I. Prigovor mjesne nenadležnosti odbija se kao neosnovan.
II. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.363,82 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 28. prosinca 2021. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženica 30. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50- 4290634. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF te tzv. ulazna naknada. Tijekom otplate kredita tuženik da je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu zbog čega da je tužitelj pretplatio ugovorene iznose i to po osnovi razlike kamata, ali i valutne klauzule CHF. Navedene odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Također tužitelj tvrdi da je ništetna i odredba o tzv. ulaznoj klauzuli i potražuje restituciju i po tom osnovu.
Podneskom od 31. prosinca 2022. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. ulaznoj naknadi te isplatu više plaćenih iznosa po osnovu navedenih odredbi, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da se na predmetni slučaj ne primjenjuju u tužbi navedene presude o kolektivnoj zaštiti potrošača slijedom čega je osporio aktivnu i pasivnu legitimaciju.
3. Podneskom od 23. siječnja 2023. tuženica se suglasila s djelomičnim povlačenjem tužbe te zatražila naknadu troška. Naime, smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe prema pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.). Zbog navedenoga je pravomoćnim dijelom rješenja ovog suda posl. broj P-57/2022-24, od 3. svibnja 2024., točkom I. izreke sud utvrdio da je tužitelj povikao tužbu u dijelu kojem se traži isplata iznosa od 186,82 eura ( ranije 1.407,57 kn).
4. Presudom Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-57/2022-24, od dana 3. svibnja 2024. sud je točkom I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži isplata iznosa od 255,57 eur ( ranije 1.925,57 kn ) sa zateznim kamatama na taj iznos, a točkom VII. je odbio tužbeni zahtjev i za iznos od 4,91 eur ( ranije 37,00 kn) sa zateznim kamatama na taj iznos te je u ovome dijelu presuda postala pravomoćna jer stranke ovo nisu pobijale ranije tijekom žalbenog postupka. Međutim, rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, posl. broj Gž-1152/2024-2, od 12. veljače 2026. ukinute su presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-57/2022-24 od 3. svibnja 2024., koji su ispravljeni rješenjima istog suda poslovni broj P-57/2022 od 3. svibnja 2024. i poslovni broj P-57/2022-26 od 9. svibnja 2024., i to presuda u točkama II., III., IV., V. i VI. izreke, a rješenje u točkama II. i III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke višeg suda navodi se da sud prvog stupnja nije naveo razloge o svim odlučnim činjenicama vezanim uz prigovor mjesne nadležnosti te je u točki 7.1. obrazloženja navedeno što je potrebno utvrditi i obrazložiti da bi se o ovome prigovoru donijela pravilna odluka.
5. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu br. 418-50-4290634 od 30. srpnja 2007., oplatnog plana planiranog i stvarnog, knjigovodstvene kartice, zadužnice, suglasnosti i ostale platne dokumentacije, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije Matije Trogrlić od 4. studenog 2022., očitovanja vještakinje Trogrlić od 6. ožujka 2023., saslušanjem tužitelja te čitanjem priložene medicinske dokumentacije za tužitelja.
6. Dio tužbenog zahtjeva o kojemu je preostalo odlučiti je osnovan.
8. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
9. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP) prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.
10. Čitanjem čl. 12. Ugovora o kreditu 418-50-4290634 od 30. srpnja 2007., razvidno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora. Sjedište tuženika je u Zagrebu, što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra dostupnog na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa RH. U podnesku od 27. travnja 2026. tužitelj se posebno osvrnuo na sve okolnosti iz obrazloženja odluke višeg suda, a koje utječu na odluku o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti, smatrajući da u konkretnom slučaju klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača- tužitelja, a koje navode prihvaća i ovaj sud. Tako se navodi kako je vrijednost predmeta spora 1.813,00 eura, tužitelj da ima prebivalište u [adresa] te da je udaljenost između prebivališta tužitelja i Općinskog građanskog suda u Zagrebu 407 km (izvor Google karte), naveo je kako je trošak tužitelja za dolazak na sud cca 165,00 eura (trošak autoputa Split- Zagreb-Split i trošak goriva za automobil za 814 km), a pored ovoga trošak boravka tužitelja u Zagrebu bi bio cca 120,00 eura (trošak hotelskog ili apartmanskog smještaja i trošak prehrane) što sve zajedno daje okvirni trošak za jedan dolazak tužitelja u Zagreb na ročište od 285,00 eura. Naveo je i da je tužiteljev punomoćnika odvjetnik iz Splita koji ima pravo naplatiti trošak temeljem tbr. 50 st. 3. i tbr. 51. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ( " Narodne novine" broj: 138/2023) , u kojem je slučaju putni trošak cca 577,00 eura (375,00 eura - 30 % cijene euro super benzina po kilometru, 52,00 eura , a autocesta cestarine 150,00 eura te trošak hotelskog smještaja i dnevnice) što znači da bi za jedan dolazak u Zagreb, tužitelj i njegov punomoćnik imali ukupan trošak od 862,00 eura. S obzirom da su u predmetu do prethodnog zaključenja raspravljanja bila održana tri ročišta, a na jednom je nazočio tužitelj saslušan kao stranka, putni trošak tužitelja i punomoćnika do te faze postupka iznosio bi okvirno 2.871,00 eura (tri dolaska punomoćnika na ročište i jedan dolazak tužitelja), što predstavlja 1.058,00 eura više od glavnice potraživanja (vrijednosti predmeta spora). Tužitelj navodi kako je umirovljenik s primanjima od 925,00 eura te da pored ovoga ima zdravstvenih problema izazvanih vožnjom automobilom što i potkrjepljuje priloženom medicinskom dokumentacijom (Nalazi HBP KBC Split oba od 08.08.2025. -u prilogu) te da ga i ove okolnosti sprječavaju poduzimati duži put kao što je put Split-Zagreb-Split. Obzirom na navedeno, samo putni trošak, koji se u pravilu ne nadoknađuje na teret suprotne strane iznosio bi 1.058,00 eura više od glavnice potraživanja, što bi svakako predstavljalo iznos radi kojeg, da je tužitelj bio primoran te troškove snositi, uzevši u obzir njegova primanja kao umirovljenika, istoga odvratilo od podnošenja tužbe u ovom postupku. Dakle u konkretnom slučaju prorogacijska klauzula uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te je stoga ništetna. Pored ovoga ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba jer se o istoj nije posebno pregovaralo što proizlazi iz iskaza tužitelja radi čega je suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u [adresa], dok je sjedište kreditora u Zagrebu, iako je sam kredit sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu. Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08, Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4.6.2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba. Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.). Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).
S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, za istaknuti je i odredbu čl. 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).
Stoga sud dodatnim očitovanjem tužitelja samo potvrđuje ranije izveden zaključak da je sporna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena, a time i ništena.
11. Čitanjem obračuna utužene tražbine, Ugovora o kreditu 418-50-4290634 od 30. srpnja 2007., otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije Matije Trogrlić od 4. studenog 2022., očitovanja vještakinje Trogrlić od 6. ožujka 2023. i saslušanjem tužitelja, sud je utvrdio:
- da su tužitelj i tuženica 30. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50-4290634 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva motocikla na iznos od 8.724,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,95% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. kolovoza 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana u rasponu od 5,59% do 7,75%,
- da je zbog opisane promjene tečaja valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije, po osnovu više plaćenog zbog promjene tečaja valutne klauzule CHF, u ovom predmetu iznosi upravo 12.382,80 kn (sada 1.643,48 eur),
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je u tom postupku bila tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,
- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom Ustavnog suda Republike
Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 28. prosinca 2021.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
12. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.
Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
13. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima( "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO), u svezi s čl. 1111. ZOO-a. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protivtuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Za istaknuti je i to da je VSRH na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi: „Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 28. prosinca 2021. u zastari je zahtjev za isplatom više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je sud u tom dijelu pravomoćno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u točki I. izreke presude ovog suda posl. broj P-57/2022-24, od 3. svibnja 2024. Prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF nije osnovan s obzirom da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.
14. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala). Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
15. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.
16. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
17. Ovdje je za ponoviti da je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu br. 418-50- 4290634 od 30. srpnja 2007. nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je predmetnu ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje motocikla.
Slijedom navedenog istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan u cijelosti.
Prigovori tužene da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao obrtnik te da je predmetni automobil kupljen za potrebe trgovačkog društva u kojem tužitelj ima poslovni udio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba, a ne kao obrtnik ili zastupnik trgovačkog društva, što je razvidno iz samog ugovora o kreditu.
Nadalje, ako tužena tvrdi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu obrtnika ili za trgovačko društvo u kojem ima poslovni udio onda je sukladno pravilu o teretu dokaza, tužena dužna nedvojbeno dokazati tu svoju tvrdnju. Naime, sukladno pravilu o teretu dokaza(čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).
Jednak stav zauzima i VS RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Međutim, u konkretnom slučaju tužena nije pružila niti jedan konkretan dokaz na okolnost svojih navoda da bi tužitelj bio obrtnik ili da bi predmetno vozilo bilo kupljeno za trgovačko društvo u kojem bi tužitelj imao poslovni udio, a je bila dužna dokazati sukladno pravilu o teretu dokaza. Osim toga predmetno vozilo je bilo pod fiducijem što znači da je za vrijeme trajanja kredita vlasnik bila banka. Stoga je banka bila ta koja je mogla raspolagati vozilom za vrijeme trajanja kredita, a ne potrošač koji je za vrijeme trajanja kredita bio korisnik. Slijedom navedenog svi prigovori da tužitelj ne bi bio potrošač su paušalni i neargumentirani. Time se ujedno prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije ukazuju kao neosnovani u cijelosti.
18. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-
4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika pod 4) - ovdje tuženika - utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 4) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a. Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014.
U odluci VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
20. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 4) Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
21. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH. U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. 418-50-4290634 od 30. srpnja 2007., je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 1., 2. i 7. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1., 2. i 7. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što jeimalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
22. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.
U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
23. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja. Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP- a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a. Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.
Usprkos navedenom sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja. Dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika ŠV nije izveden, jer je tuženik odustao od prijedloga za izvođenjem toga dokaza (str. 151. spisa).
Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj predmetni kredit uzeo zbog kupnje motocikla. Predmetni kredit tužitelj je uzeo kao potrošač. Naime, plaću je ostvarivao od nesamostalnog rada u tvrtki „HEP“ tako da nije imao vlastitu tvrtku, obrt i sl. Motocikl je kupio za svoje osobne potrebe prijevoza. Prilikom ugovaranja kredita tužitelju nije objašnjena metoda izmjene jednostrano promjenjive kamatne stope i rizici valutne klauzule CHF. Nadalje, tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja pojedinih ugovornih odredbi.
24. U vezi predloženog saslušanja javnog bilježnika, a koji je dokaz sud nije izveo, za kazati je da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021. Ustavnog suda Republike Hrvatske).
25. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.
26. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev- 2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
27. Slijedom navedenog odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost svih rizika valutne klauzule u CHF, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.
28. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
29. Vještačenjem po vještaku za knjigovodstvo i financije Matije Trogrlić, sud je utvrdio:
- da su tužitelj i tuženik 30. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50-4290634 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobilu na iznos od 8.724,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,95% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. kolovoza 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana u rasponu od 5,59% do 7,75%,
- da je zbog opisane promjene tečaja valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije, po osnovu više plaćenog zbog promjene tečaja valutne klauzule CHF, u ovom predmetu iznosi upravo 12.382,80 kn (sada 1.643,48 eur, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.
Na nalaz i mišljenje vještaka, nakon izvršenog ispravka, tužitelj nije imao primjedbi te je sukladno provedenom vještačenju uredio tužbeni zahtjev.
Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka. Tuženik je istakao samo svoje neslaganje s nalazom i mišljenjem vještaka. Istakao je da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu te da vještačenje po fiksnoj kamatnoj stopi ne pridonosi rješenju ovog spora.
S obzirom da se prigovori odnose na pravna pitanja na koja odgovara sud, a ne činjenična pitanja na koja odgovara vještak, nije bilo potrebe tražiti očitovanje od vještaka. Stoga tuženik nije tražio da se vještak pozove na ročište radi davanja usmenog nalaza i mišljenja (str. 173. spisa).
30. U odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, za navesti je da je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je logično da se vještačenje provede prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi. Jednako je i kod valutne klauzule. Kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom onda je logično da se vještačenje provede prema početnom tečaju.
Za istaknuti je i to da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj. Stoga je dakle prigovor tuženika da metoda izračuna nije dobra neosnovan u cijelosti.
31. U odnosu na pitanje je li od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike ili ne), za navesti je slijedeće.
Za istaknuti je da je pravno pitanje je li od iznosa više plaćenog trebalo odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne, VSRH riješio u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj se navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“ Nadalje je za istaknuti da je nalaz i mišljenje vještakinje Trogrlić izrađeno sukladno iznesenom pravnom stavu VSRH.
32. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po ništenim odredbama.
33. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.
34. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21).
35. Slijedom svega navedenog zahtjev za isplatom iznosa od 12.382,80 kn /1.643,48 eur na ime stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF je osnovan, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.
36. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točkama I., II. i IV. izreke presude.
37. Nadalje je potrebno raspraviti pitanje ništetnosti tzv. ulazne naknade i sukladno tome isplatu stjecanja bez osnove na ime te naknade. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
38. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulaznoj naknadi) i sukladno tome zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom plaćenog po osnovi ništetne odredbe. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Nadalje je za ukazati na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 Zagreb, 30. siječnja 2020. koje glasi: „ 1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Stoga je dakle prigovor zastare i u pogledu tog zahtjeva za isplatom neosnovan u cijelosti.
39. Kako je već navedeno u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07.
Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Sukladno st. 2 čl. 81 ZZP/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP/07, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.
40. Odredbom čl. 1021. ZOO-a, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO.
41. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
42. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.
43. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
44. Slijedom navedenog u nastavku je potrebno raspraviti:
- je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu,
- odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl.4. ZOO, kako to tvrdi tužitelj.
45. Polazeći od utvrđenja:
- da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi niti mu je jasno na što se odnosi predmetna naknada, kako to proizlazi iz njegovog iskaza,
- da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih u ugovoru poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i one sadržane u ugovoru,
- kao i da je u čl. 3 ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita, s time da se ta naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, ovaj sud zaključuje da se radi se o ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik. Kako je općepoznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, to se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi. Da je tomu tako, dakle da nije bilo mogućnosti pregovaranja, proizlazi i iz iskaza tužitelja. Nadalje, po ocjeni ovoga suda, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tu neravnotežu posebno uzrokuje činjenica da je tuženik nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditiranog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos od ugovorenog kredita za 3,30%. Ta činjenica je na opisani način prouzrokovala znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama trgovca i potrošača, tim više što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, a izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita. Stoga je pobijana odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna.
Dakle, odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, je nepoštena i ništetna, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se, očito radi o standardnoj stipulaciji ugovora od strane prednika tuženika na temelju koje se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u paušalnom iznosu od 3,30% jednokratno.
46. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
47. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud je zaključio da odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.
48. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, sud smatra da tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.
49. Imajući u vidu da je tužitelj snosio sve troškove nastale sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršenjem toga Ugovora o kreditu (troškove osiguranja kredita, procjene nekretnine, troškove izrade projekta radova, troškove solemnizacije…), izneseno dodatno budi sumnju koji su to stvarni troškovi naplaćeni kroz trošak obrade kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 3,30%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi (troškove osiguranja kredita, procjene nekretnine, troškove izrade projekta radova, troškove solemnizacije…) koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.
50. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. To rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.
51. Slijedom svega naprijed navedenog, sporna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je propisa obveza plaćanja naknade za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) ukazuje se kao nepoštena, a time i ništetna, a tuženik se ukazuje kao nepošteni stjecatelj.
52. Nadalje je potrebno raspraviti visinu tužbenog zahtjeva.
Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije Matiji Trogrlić sud je utvrdio da je tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio iznos od 1.284,06 kn /170,42 eur. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev osnovan zbog čega ga je sud prihvatio i odlučio kao u točki III i V. izreke presude.
53. Za više zatraženi iznos od 37,00 kn / 4,91 eur sud je već ranije odlučio da tužbeni zahtjev nije osnovan točkom VII. izreke presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-57/2022- 24, od 3. svibnja 2024.
54. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23).
Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, što proizlazi iz Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne Novine 70/19), koji se u pogledu odredbi o trošku primjenjuje na postupke u tijeku.
Tužitelj je u postupku uspio s ukupno 80 % (100% u osnovu i 60% u visini). Od tog postotka potrebno je oduzeti postotak uspjeha tuženice što iznosi 60% (80-20=60). Tužitelju je obistinjen sveukupan zatražen trošak zastupanja po punomoćniku prema zahtjevu od 02.06.2026.: za sastav tužbe 100 bodova, zastupanje na 4 ročišta (26.04.22., 22.05.23., 05.05.2026. i 02.06.2026.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 100 bodova, za sastav 3 obrazložena podneska (15.04.22., 30.12.22., 27.04.2026.) po 100 bodova, što ukupno iznosi 800 bodova ili 1.600,00 eur. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a što iznosi 2.000,00 eur. Tom iznosu pridodani su i iznosi pristojbi tužbe 69,00 eur i presude 67,69 eur, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.136,69 eur. Stoga je 60% tog iznosa 1.282,01 eur. Na taj iznos potrebno je dodati cijeli trošak vještačenja od 331,81 eur, kao nužan trošak za vođenje postupka, tako da sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.613,82 eur. Tuženiku je za povučeni dio tužbe 1.407,57 kn /186,82 eur obistinjen trošak za sastav odgovora na tužbu 25 bodova, za sastav 2 podneska (22.04.22., 11.11.22.) po 25 bodova i za zastupanje na 1 ročištu 26.04.22. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari 25 bodova, što ukupno iznosi 100 bodova ili 200,00 eur, a što uvećano za pdv od 25% iznosi 250,00 eura. Kad se prebiju obistinjeni troškovi tužitelju i tuženiku dolazi se do zaključka da je tužiteljev trošak u ovom postupku 1.363,82 eur.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a. Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki II. izreke rješenja.
U Splitu, 16. srpnja 2026.
SUTKINJA
IRMA DUJIĆ
Pouka o pravnom lijeku
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
