REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-78/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog društva Rački i kolege iz Slavonskog Broda, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 17. lipnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice Marine Konrad, odvjetnice, i za tuženu zamjenice punomoćnika HV, odvjetnice iz [adresa], **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 13. stavak 3. Ugovor o stambenom kreditu s međufinanciranjem, broj: 9050007669 od 18. prosinca 2012. sklopljenog između PBZ stambena štedionica d.d. Zagreb, OIB: 28857005625 kao prednika tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužiteljice ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Roberta-Antona Čečatke iz Slavonskog Broda 19. prosinca 2012. pod brojem OV-8951/12 koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 400,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 480,77 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica uvodno u tužbi navodi da je s prednikom tuženika PBZ stambena štedionica d.d. Zagreb, 18. prosinca 2012. sklopila Ugovor o stambenom kreditu s međufinanciranjem, broj: 9050007669, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Roberta- Antona Čečatke iz [adresa] 19. prosinca 2012. pod brojem OV -8951/12, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.000,00 eura, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

1.1. Ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 13. stavak 3. ugovoreno da je tužiteljica u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,00 % iznosa kredita, koja je tužiteljici naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.

1.2. Tužiteljica navodi da je ugovorna odredba iz članka 12. stavak 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ nepoštena i ništetna. Na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

1.3. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 96. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale.

1.4. Ističe da tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi niti joj je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je prec izirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan.

1.5. Poziva se i na odredbu čl. 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07).

1.6. Tužiteljica ističe da polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj ici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, tužiteljici je zaračunata naknada za kredit u visini 1,00 % iznosa kredita što je iznosilo 400,00 eura.

1.7. Navodi da iz dopisa tuženika i knjigovodstvene kartice od 18. srpnja 2025. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 21. prosinca 2012. u kunskoj protuvrijednosti od 3.014,09 kn, što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju iznosi 400,04 eura. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.

1.8. Zaključno tužiteljica traži od suda u postupku utvrditi ništetnost odredbi o ulaznoj naknadi i povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 400,04 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od 22. prosinca 2012. kao dana stjecanja, sve do isplate, kao i pripadajućim parničnim troškovima.

2. Tuženik se u odgovor na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva, te ukazuje da posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Poziva se na presudu Suda EU u predmetu C/2024/3564 od 25.4.2024. (GP i BG protiv Santander SA) i smatra da predmetna odluka Suda EU, čije tumačenje obvezuje i nacionalne sudove nije proturječna tumačenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Sukladno predmetnoj odluci nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe.

2.2. Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača.

2.3. Tuženik ističe kako je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9050007669 bilo izrijekom dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Poziva se na odredbe Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu a kojim je propisano koje su pretpostavke valjanosti ugovora o potrošačkom zajmu, pa je tako odredbama članaka 56., 59. i 61. ZZP izrijekom propisano da se ugovorom o potrošačkom zajmu zajmodavac obvezuje potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.4. Poziva se i na propise koji su na snazi u trenutku sastava podneska koje također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknada u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Nadalje, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje - stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu) uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji.

2.5. Ističe da Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku.

2.6. Smatra da je ugovaranje naknade za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti).

2.7. Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

2.8. Tuženik ističe da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

2.9. Uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koji troškovi se plaćanjem ulazne naknade podmiruju.

2.10 Poziva se na brojne pravomoćne presude sudova u Republici Hrvatskoj u pravno i činjenično istovjetnim postupcima utvrđuju da su „odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a.“

2.11. Smatra da iz Presude Suda EU C-621/17 proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik smatra da sukladno citiranoj presudi nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

2.12. Tuženik ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ako je ugovaranje naknade bilo je izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao odnosno istu je svojom voljom ugovorio, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana koja se utvrđuje u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora). U predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a ista naknada ugovorena je sukladno zakonskim odredbama, a ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina.

2.13. Smatra da uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba Ugovora o kreditu zasigurno ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,00 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora.

2.14. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da Sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod svojih prvotnih navoda.

4. Tužiteljica se u podnesku od 2. travnja 2026. očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu i istakla, a vezano uz prigovor zastare, poziva se na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020.

4.1. Smatra da tuženik neosnovano osporava tužiteljev status potrošača obzirom da je iz samog Ugovora o kreditu vidljivo da je ugovorna strana upravo tužitelj osobno kao korisnik kredita te da se radi o namjenskom stambenom kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor uknjižio hipoteku na nekretninu radi koje je i zaključen predmetni ugovor o kreditu (čl. 11. Ugovora o kreditu).

4.2. Ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade je unesena u čl. 13. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu smatra nepoštenom i ništetnom jer je sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, unaprijed formulirana od strane tuženika, na koji sadržaj odredbe tužitelj nije imao utjecaja te o istoj odredbi se nije niti pojedinačno pregovaralo.

4.3. Smatra da bilo kakva ustega na ime naknade prilikom isplate kredita predstavlja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelj kao potrošač ne može financirati tuženika plaćanjem naknada , te se ogleda i u tome da tuženik tužitelju ne bi odobrio kredit ukoliko tužitelj ne bi potpisao ugovor o kreditu u njegovoj cjelini, tj. sa odredbom o naplati sporne naknade.

4.4. Sve navedeno smatra postupanjem kojim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.

4.5. Pozivanje tuženika na odredbe Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) te Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 52/16) nije primjenjivo na ovu pravnu stvar obzirom da je isto doneseno i stupilo je na snagu nekoliko godina poslije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu te se ne mogu retroaktivno primijeniti za naplatu predmetne naknade.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredba članka 13. stavak 3. Ugovor o stambenom kreditu s međufinanciranjem, broj: 9050007669 od 18. prosinca 2012. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i s tim u svezi isplata stečenog bez osnove temeljem navedene ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 18. prosinca 2012. tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika PBZ stambena štedionica d.d. Zagreb, zaključili Ugovor o stambenom kreditu s međufinanciranjem, broj: 9050007669, prema kojem je prednik tuženika, kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio kredit u iznosu od 40.000,00 eura protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 1.),

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita (članak 13.3.),

- da je kredit odobren kao stambeni, za kupovinu stana ili obiteljske kuće (članak 2.),

7. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita, sadržane u članku 13. stavak 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača. Sporno je kada je i koliko banka naplatila na ime naknade. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o stambenom kreditu s međufinanciranjem, broj: 9050007669 od 18. prosinca 2012. (str. 6-11 spisa), u otplatni plan (str. 12-16 spisa), u povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 18-35 spisa), u knjigovodstvenu karticu kredita (st. 36-61 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u 2012. realizirala predmetni kredit u svrhu kupovine stana koji joj je služio isključivo za privatne potrebe i u vrijeme kredita a niti danas nije imala nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Nadalje, da je kredit realizirala nakon razgovora u banc i tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate i s tim u svezi visine anuiteta. Istakla je da kredit i danas otplaćuje putem trajnog naloga na svom tekućem računu. U prodajnom razgovoru nije bilo uopće govora o naknadi koju će banka ustegnuti niti joj je pojašnjeno u koju svrhu će se ista koristiti, ugovor ju je čekao unaprijed pripremljen i tvrdi da nije mogla utjecati na niti jednu ugovornu odredbu, odnosno da je kredit mogla realizirati samo pod uvjetima koje je banka tražila. Prilikom solemnizacije kredita kod javnog bilježnika nije bilo nikakvog govora niti razgovora o samom kreditu. Inače da je cijeli iznos kredita utrošila za kupovinu nekretnina u kojem je živjela sa djecom. Ne osporava da je ugovor pročita la u dijelu u kojem ga je razumjela tako da je znala koliki iznos realizira, na koji rok i kolika joj je rata. Naknadnim uvidom u ugovor, vidjela je da je bila predviđena i naknada na koju ju nitko nije upozorio, a ista je napisana u sastavu svih drugih završnih odredbi i po ničem joj nije bila uočljiva, a ne sjeća se na koji način je banka naplatila naknadu i ne zna na koji način je doznala da ima pravo na potraživanje po plaćenoj naknadi.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit realizirala za osobne potrebe, za kupovinu stana, kako je to i navedeno u ugovoru o kreditu. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača. Kako je tužiteljica stranka u ugovoru u kojem pojedine odredbe smatra ništetnim, nesporno je postojanje njezinog interesa za postavljanjem predmetnog tužbenog zahtjeva.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelj ice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz uvjete za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogla utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

14. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 13. stavak 3. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelj icu, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

17. Na ove okolnosti nije predložio niti jedan dokaz, odnosno nije dokazao da bi o spornoj odredbi pregovarao sa strankom i pojasnio joj čime banka opravdava ustezanje iznosa naknade.

18. Nadalje, vezano uz navod tuženika da je navedeni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti ništa o ulaznoj naknadi, njezinoj namjeni a čak niti o visini, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora.

19. Tužiteljica je sadržajem ugovora bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje iste naknade (koje usluge i koji troškovi su obuhvaćeni naknadom i u kojoj visini svaki od njih). Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja naknade i mog la je razumno izvesti zaključak o visini ulazne naknade ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

21. Pojedine direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

22. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

23. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za obradu kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

24. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica, po zanimanju učiteljica, zasigurno nije imala financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

25. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovornih odredaba o naknadama. Naime, odredba čl. 13. st.3. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

26. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza tužiteljice je nesporno da je za visinu naknade doznala naknadno.

27. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer joj je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imala mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužiteljici bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

28. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i prijevremeno zatvaranje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

29. Tuženik je na pripremnom ročištu učinio nespornim da je naknada u iznosu od 3.014,09 kn naplaćena po predmetnom ugovoru dana 21. prosinca 2012., što proizlazi i iz druge materijalne dokumentacije spisa, posebno knjigovodstvene kartice kredita (st. 36-61 spisa), tako da je preračunom navedenog kunskog iznosa po fiksnom tečaju kune u euro, tužiteljici priznato pravo na povrat stečenog bez osnove u visini od 400,04 eura.

30. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

31. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

32. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelj ice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO -a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud joj je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

35. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 480,77 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora , priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 17.6.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 2.4.2026. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 350,00 eura, skupa s pridodanim PDV-om, ukupno 437,50 eura. Tužiteljica je zatražila trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eura, koje iznose joj je sud i dodijelio kao osnovane.

36. Ukupni pripadajući troškovi tužiteljice iznose 480,77 eura kako je to i odlučeno kao pod III. izreke presude.

37. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 16. srpnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Rački i kolege, Slavonski Brod,

2. Odvj. Anamarija Udiljak, Zagreb.