REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1611/26-9

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Nijemaca, [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. OIB:36514183925 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. lipnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja BP, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika TP, odvjetničkog vježbenika, dana 16. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3.2. Ugovora o kreditu br. 02437 od 16. lipnja 2008. godine sklopljenog između tužitelja UP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. OIB:36514183925 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, koja glasi: „Davatelj kredita je ovlašten iz iznosa kredita neposredno namiriti troškove zaključenja Ugovora“.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. OIB:36514183925 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, naknaditi tužitelju UP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 16. lipnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 02437 temeljem kojeg je tuženik tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.386,66 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Nastavno punomoćnik tužitelja je ističući da je odredbom članka 3.2. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nametnuta / ugovorena naknada troškova zaključenja Ugovora, navedena u točci III Ugovora, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, naglasio da je na tu tzv. uzlaznu naknadu tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit, s time da je tuženik prilikom isplate kredita na ime tzv. ulazne naknade naplatio tužitelju iznos od 441,83 eura. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da se radi o tipskom ugovoru, koji je otisnut na tiskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da tuženik uopće nije prezentirao tužitelju koje to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, a niti je tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi tzv. ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o čijim se odredbama nije pregovaralo, a kojima je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza, osim želje za ekstraprofitom, nameće se zaključak da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 3.2. Ugovora o kreditu broj 02437 od 16. lipnja 2008. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, koja glasi: „Davatelj kredita je ovlašten iz iznosa kredita neposredno namiriti troškove zaključenja Ugovora“ uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu na način da je prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije te je osporavajući tužitelju status potrošača naglasio da se na tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a čak i kada bi se primjenjivale odredbe Zakona o zaštiti potrošača sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na trošak zaključenja Ugovora, odnosno troškove obrade kredita, obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično su jasne, lako razumljive i uočljive. Isto tako punomoćnik tuženika je napomenuo da je tužitelj tuženiku podnio zahtjev za sklapanje Ugovora koji je sadržavao točno određene troškove o kojima je tužitelj bio informiran i o kojima je mogao pregovarati, pa je netočna tvrdnja da tuženik ni na koji načini korisniku kredita nije pružio mogućnost pregovaranja oko sporne odredbe, a tim više što je prirodno, životno i logično da korisnici kredita žele pregovarati o odredbama istog kako bi stupili u ugovorni odnos pod najpovoljnijim mogućim uvjetima, ali nije tuženikova dužnost poticati korisnike kredita na pregovaranje o odredbama i uvjetima Ugovora, pa niti ne može snositi odgovornost za pasivno držanje korisnika kredita. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da niti jednom odredbom predmetnog Ugovora, niti Općim uvjetima uz Ugovor, nije propisana nemogućnost pregovaranja, a niti je propisano ugovaranje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Naprotiv tužitelj je prije podnošenja zahtjeva za sklapanjem predmetnog Ugovora bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je i potvrdio podnošenjem zahtjeva za zaključenje Ugovora, koji je vlastoručno potpisao i koji sadrži točno određene sve navedene troškove, a postojala je mogućnost pregovaranja o troškovima zaključenja Ugovora, štoviše bilo je moguće pregovarati o svim odredbama predmetnog Ugovora. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da se u konkretnom slučaju radi o naknadi za sklapanje kredita koji je bio namijenjen isključivo za kupnju vozila, što ovu vrstu kreditnog aranžmana razlikuje od klasičnih potrošačkih kredita, jer kod kredita za kupnju vozila ulazne naknade imaju specifičan karakter, jer su povezane s dodatnim administrativnim i operativnim troškovima koji proizlaze iz same prirode ugovora, pa ove naknade nisu identične tzv. ulaznim naknadama kod klasičnih kredita, gdje su takvi specifični troškovi značajno manjeg obujma. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupa sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku sudske prakse (stranica 4-8 spisa), u presliku Ugovora o kreditu br. 02437 od 16. lipnja 2008. godine (stranica 10-13 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice kredita (stranica 14- 18 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 34-35 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita dana 16. lipnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit za financiranje troškova kupnje vozila u iznosu od 18.386,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF važećem na dan plaćanja, na rok otplate 84 mjeseci. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 3.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno pravo davatelja kredita iz iznosa kredita neposredno namiriti troškove zaključenja Ugovora o kreditu. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe Ugovora o kreditu, kao i Uvjeta Ugovora o kreditu, sastavnog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita platiti troškove zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno platiti tzv. ulaznu naknadu i to iz iznosa odobrenog kredita, nepoštena, a time i ništetna, s time da je ujedno i sporno potrošačko svojstvo tužitelja, korisnika kredita.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 3.2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti kreditoru troškove zaključenja Ugovora o kreditu i to iz iznosa odobrenog kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćeni iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Nadalje prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

8. Iskazu tužitelja (stranica 34-35 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je otišao u auto kuću radi kupnje auta, prije sklapanja Ugovora o kreditu, koji mu je ponuđen na potpis, nije bio govora o tome da će morati platiti troškove zaključenja Ugovora, a nisu mu objasnili na što se konkretno odnose ti troškovi, već su mu samo rekli da ukoliko želi dobiti kredit za kupnju auta mora pristati na sve što je navedeno u Ugovoru o kreditu, s time da su ti troškovi, koliko se sjeća, iznosili otprilike 3.000,00 kuna do 4.000,00 kuna, koliko je iznosila njegova mjesečna plaća, a niti javni bilježnik mu nije ništa objašnjavao. Nadalje sudu je razumljiv i uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio auto koji je koristio isključivo u privatne svrhe, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate, a isti je otplatio u cijelosti, bio je zaposlen kao policijski službenik, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima kredita kupio auto koji je koristio isključivo u privatne svrhe, rezultira time da je tužitelj potrošač i kao „slabija strana“ uživa zaštitu propisanu odredbama ZZP-a. Iz navedenog razloga sud je utvrdio da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka navodeći da tužitelj nije potrošač, neosnovan.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 3.2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti davatelju kredita troškove zaključenja Ugovora o kreditu i to iz iznosa kredita, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća, potvrđuje da je ta ugovorna odredba nepoštena, ništetna. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta prodavatelja uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer su tek odredbama Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) preciznije definirane te naknade, ali tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti nije dokazao opravdanost visine te naplaćena naknade, naplaćenih troškova zaključenja, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. Isto tako u odnosu na pravni interes za podnošenje predmetne deklaratorne tužbe, jer tužitelj ujedno nije podnio i kondemnatorni tužbeni zahtjev za restituciju, isplatu po osnovi te ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, sud je utvrdio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe iz slijedećih razloga. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a i odredbi članka 328. ZOO-a i sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, već ujedno treba imati na umu da tužitelj ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, što govori u prilog stava suda da tužitelj sukladno odredbi članka 187. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

11. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 3.2. Ugovora o kreditu br. 02437 od 16. lipnja 2008. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, koja glasi: „Davatelj kredita je ovlašten iz iznosa kredita neposredno namiriti troškove zaključenja Ugovora“ te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

12. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 10. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 30. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. svibnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. lipnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 16. srpnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

13. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Drugim riječima punomoćnik tužitelja u svakom slučaju ima pravo pristupiti na ročište za objavu i uručenje presude, ali zbog toga tužitelj ne može osnovano od tuženika zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište, jer za tu radnju, pristup na ročište za objavu i uručenje presude, nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, za razliku od ostalih parničnih radnji i to sastava tužbe, obrazloženog podneska i zastupanja na ročištima, za što je tužitelju i dosuđena naknada. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od po 110,00 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura te je ujedno obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

14. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

15. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 16. srpnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 16. srpnja 2026. godine