Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2631/2019-41

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Ljerke Šram 20, protiv tuženika, ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Petrova 182, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 16. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku, ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici MO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.134,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 0,57 eura počev od 31.10.2007. do isplate,

- 2,44 eura počev od 1.12.2007. do isplate,

- 6,81eura počev od 9.1.2008. do isplate,

- 20,05 eura počev od 19.3.2008. do isplate,

- 19,50 eura počev od 31.3.2008. do isplate,

- 10,26 eura počev od 30.4.2008. do isplate,

- 8,36 eura počev od 3.6.2008. do isplate,

- 11,11 eura počev od 30.6.2008. do isplate,

- 4,50 eura počev od 31.7.2008. do isplate,

- 4,83 eura počev od 1.9.2008. do isplate,

- 9,78 eura počev od 1.10.2008. do isplate,

- 18,26 eura počev od 26.11.2008. do isplate,

- 43,79 eura počev od 31.12.2008. do isplate,

- 54,19 eura počev od 24.2.2009. do isplate,

- 50,65 eura počev od 2.3.2009. do isplate,

- 45,70 eura počev od 31.3.2009. do isplate,

- 46,65 eura počev od 30.4.2009. do isplate,

- 39,07 eura počev od 1.6.2009. do isplate,

- 33,49 eura počev od 30.6.2009. do isplate,

- 34,98 eura počev od 31.7.2009. do isplate

- 37,91 eura počev od 31.8.2009. do isplate,

- 37,66 eura počev od 30.9.2009. do isplate,

- 34,69 eura počev od 2.11.2009. do isplate,

- 40,26 eura počev od 30.11.2009. do isplate,

- 45,58 eura počev od 4.1.2010. do isplate,

- 49,24 eura počev od 24.2.2010. do isplate,

- 58,73 eura počev od 25.3.2010. do isplate,

- 64,88 eura počev od 28.5.2010. do isplate,

- 77,04 eura počev od 28.6.2010. do isplate,

- 80,60 eura počev od 27.7.2010. do isplate,

- 100,90 eura počev od 26.8.2010. do isplate,

- 110,63 eura počev od 7.3.2011. do isplate,

- 112,96 eura počev od 23.3.2011. do isplate,

- 110,36 eura počev od 23.3.2011. do isplate,

- 107,75 eura počev od 31.3.2011. do isplate,

- 109,21 eura počev od 30.4.2011. do isplate,

- 146,39 eura počev od 30.6.2011. do isplate,

- 156,80 eura počev od 30.8.2011. do isplate,

- 143,09 eura počev od 28.9.2011. do isplate,

- 151,97 eura počev od 10.8.2012. do isplate,

- 143,47 eura počev od 10.9.2012. do isplate,

- 150,05 eura počev od 15.12.2012. do isplate,

- 145,94 eura počev od 15.4.2013. do isplate,

- 129,22 eura počev od 14.11.2014. do isplate,

- 216,20 eura počev od 16.3.2015. do isplate,

- 221,34 eura počev od 16.6.2015. do isplate,

- 164,82 eura počev od 25.8.2017. do isplate,

- 100,11 eura počev od 25.8.2017. do isplate,

po stopi koja je od dospijeća do 31. prosinca 2007. utvrđena čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 186-032/2007 od 14. rujna 2007., sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženoga kao kreditora, te Sporazum radi osiguranja novčane tražbine od 12. studenog 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, posl.br.OV-23398/2008 od 8. prosinca 2008."

III. Nalaže se tuženiku, ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 nadoknaditi tužiteljici MO, OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 2.765,45 eura zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika, ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 13. svibnja 2019. navodi da je s prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditorom, 14. rujna 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj:

186-032/2007 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 98.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Radi osiguranja navedene tražbine tuženika stranke su zaključile Sporazum od 12. studenog 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek poslovni broj OV-23398/2008 8. prosinca 2008. temeljem kojeg sporazuma je zasnovano založno pravo na nekretnini tužiteljice. Tužiteljica navodi kako je čl. 4. Ugovora ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati, niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati sa tuženikom pa je tako tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužiteljice. Tužiteljica se poziva na odluke i pravna utvrđenja u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita (Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018.) te smatra kako su navedenim presudama utvrđeni ništetnim bitni sastojci ugovora, valutna klauzula i kamatna stopa. Kako je Sporazum sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu, te predstavlja pravnu pertinenciju glavnom ugovoru također ne može pravno egzistirati ukoliko sadrži ništetne bitne sastojke takvog pravnog posla te ukoliko služi za osiguranje novčane tražbine koja proizlazi iz ništetnog ugovore. Stoga tužiteljica glavnim postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora i Sporazuma u cijelosti, a alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom isplatu preplaćenih iznosa s osnova tečaja odnosno valutne klauzule, kao i da joj tuženik nadoknadi troškove postupka. Obzirom da tužiteljica ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u pogledu isplate predlaže da sud sukladno čl. 234. Zakona o parničnom postupku naloži tuženiku da dostavi potrebnu dokumentaciju.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je sa tužiteljicom zaključen predmetni ugovor o kreditu, ali ističe kako je isti raskinut budući da tužiteljica nije uredno ispunjavala svoje obveze. Tuženik smatra kako su predmetni ugovori u skladu s Zakonom o obveznim odnosima, sadrže sve bitne sastojke ugovora te ne ispunjavaju uvjete za ništetnost. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora mogla izabrati između više opcija ugovora o kreditu te je samostalno procjenjujući rizike odabrala ugovor s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom. Osporava da bi postupio nepošteno i nesavjesno pri ugovaranju valute obveze u CHF; da bi valutna klauzula bila ugovorena bez jasnih parametara te je ista dopuštena ugovorna odredba sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Ističe kako promjena tečaja strane valute ni na koji način nije bila predvidljiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Ističe prigovor zastare.

3.1. U daljnjem tijeku postupka, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 23. studenog 2022. specificirao tužbeni zahtjev u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu na način da potražuje iznos od 4.194,25 eura sa zateznim kamatom na pojedinačno navedene iznose o dana plaćanja do isplate.

3.2. Podneskom od 22. svibnja 2023. tuženik je naveo kako se protivi preinaci (povišenju) tužbenog zahtjeva koji je tužitelj učinio podneskom od 23. studenog 2022.. Smatra kako je tužitelj time povukao tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu zbog čega potražuje trošak postupka. Navedenim podneskom tuženik je također prigovorio i nalazu i mišljenju vještaka smatrajući kako je pogrešno izračunata razlika između iznosa anuiteta, te navodeći kako izračun vještaka treba sadržavati i negativne razlike, te prigovara zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta.

3.3. Podneskom od 9. lipnja 2023. tužitelj je osporio da bi podneskom od 23. studenog 2022. povukao glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnost ugovora, navodeći kako to nigdje nije izrijekom naveo, već je samo uslijed provedenog financijskog vještačenja uskladio alternativno postavljeni tužbeni zahtjev na isplatu.

3.4. Nakon dopune financijskog vještačenja, podneskom od 9. veljače 2026. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu iznosa od 4.134,32 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je navedeno u točki I. izreke.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao isprave i to: ugovor o kreditu broj 186- 032/2007 (list 6-10 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine (list 11-15), e mail korespondencija između stranka (list 16), izvadak iz zemljišne knjige ovog suda zk uložak broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (list 17-18), rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1009/2019 od 8. travnja 2019. (list 19-22), rješenje Centra za socijalnu skrb – podružnica Peščenica, klasa: UP/I-551-06/18-01/452 od 29. listopada 2018. (list 24- 25), raskid ugovora o kreditu od 1. kolovoza 2013. s izvatkom iz poslovnih knjiga i povratnicom (list 32-35), izjavu MOU (list 52-56), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 61-65), kao i njegova dopuna (list 151-155), te je saslušana tužiteljica.

5. Utvrđujući pravnu osnovu tužbenih zahtjeva u smislu čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), u okviru činjenica iznesenih od strane tužitelja kojima je sud vezan u smislu čl. 7. i čl. 219. ZPP-a, ovaj sud cijeni da je predmet glavnog tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO-a), dok eventualno kumulirani tužbeni zahtjev glasi na isplatu iznosa koji je tuženik naplatio od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO).

6. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. ZPP-a na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatom osnovan.

7. Iz izvedenih dokaza utvrđeno je sljedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor zaključili 14. rujna 2007. Ugovor o stambenom kreditu broj 186-032/2007;,

- da čl. 2. Ugovora glasi: "Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 98.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Kredit se odobrava za kupovinu stana od Hypo Alpe-Adria –Consultanats d.o.o. Ugovore strane su suglasne da korisnik kredita može koristiti kredit tek nakon što banci predoči dokaz o izvršenom osiguranju tražbine i ispunjenju drugih uvjeta u skladu s ovim Ugovorom , a na dan koji odredi Banka."

- da čl. 3. Ugovora glasi: "Na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 5,25% dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete."

- da čl. 4. Ugovora glasi: "Rok otplate kredita iznosi 28 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten. Kredit se otplaćuje u 336 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 557,30 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten."

- da čl. 6. Ugovora glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promjenjivom kamatnom stopom."

- da je ugovor raskinut 1. kolovoza 2013..

8. Tužiteljica je u svom iskazu kao stranka navela kako joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju stana kojeg je koristila za osobne potrebe, te je sva sredstva iz kredita utrošila na kupnju stana. U trenutku podizanja kredita nije imala registrirani obrt niti trgovačko društvo, a bila je zaposlena u komunalnom poduzeću Komunalac d.o.o. Vrbovsko. Predmetni ugovor je zaključila u poslovnici banke, obzirom je firma koja je prodavala stanove uvjetovala da se kredit podigne u Hypo banci. Na odredbe ugovora nije mogla utjecati, s tim da je ugovor bio dogovoren u eurima, a zašto je banka promijenila ugovor u CHF ne zna. U trenutku sklapanja ugovora nije joj bilo objašnjeno što je valutna klauzula, niti je znala što ona znači, a također nije bila upozorena ni na kakve rizike vezane za tu valutu. Mehanizam promjene kamatne stope nije joj objašnjen, niti je mogla tražiti fiksnu kamatnu stopu. Ugovor prije potpisivanja nije pročitala, a je shvatila da mora vratiti one iznose koji su navedeni u eurima.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i logičan jer je dan jasno i nedvosmisleno, a nije u opreci s dokumentacijom u spisu, niti su istaknuti prigovori na iskaz tužiteljice.

10. Radi utvrđenja visine utuženog potraživanja izveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja Centra za financijska vještačenja d.o.o., izrađenog po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković (list 61- 66 spisa) proizlazi da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita prije otkaza kredita, iznosi ukupno 3.362,55 eura (Tabela 1., list 64-65, stupac 13, redni brojevi od 1. do 51.a Tabele). Nadalje, vještak navodi ukoliko se uzimaju u obzir i uplate tužitelja izvršene nakon otkaza Ugovora o kreditu na način da bi se tim plaćanjima podmirili anuiteti koji su bili dospjeli prije otkaza ugovora o kreditu, tužitelj je zbog promjene tečaja na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno preplatio iznos od 4.194,25 eura (Tabela 1., list 64-65, stupac 15, redni brojevi od 1. do 70 Tabele).

11. Obzirom je tuženik imao prigovore na nalaz i mišljenje, sud je pozvao vještaka da se dopunski očituje. U dopunskom očitovanju od 22. siječanja 2026., a nastavno na podnesak tuženika od 22. svibnja 2025. vještak napominje kako je u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo. Vještak je naveo kako je uzimao u obzir sve uplate za podmirenje anuiteta, te je kod izračuna koristio dokument tuženika Specifikacija uplata, a koji dokument predstavlja vjerodostojnu poslovnu dokumentaciju tuženika, iz kojeg dokumenta nije razvidno na što bi se uplate odnosile, a iste mogu biti u odnosu na mjesečne obveze po kreditu, zatezne kamate, troškove, naknade i slično. S tim u vezi, vještak je izvršio izračune pod pretpostavkom da bi se za podmirenje anuiteta koristile sve uplate tužitelja, a obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate, anuitet je podmiren onog trenutka kada je podmiren i iznos kamate u anuitetu kao i glavnice u anuitetu te je vještak s uplatom koja zatvara cijeli iznos anuiteta izvršio izračune te primijenio tečaj na datum konačnog podmirenja anuiteta, što ujedno i predstavlja datum od kojeg je eventualno tužitelj imao preplatu. Nadalje, a obzirom da je iz dokumentacije koja je vještaku stavljena na raspolaganje proizlazilo da su se i nakon otkaza kredita vršile uplate po kreditu, vještak je pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se na ime podmirenja anuiteta uzimaju u obzir i uplate tužitelja nakon otkaza kredita, iste uzeo u obzir i odvojio potraživanje tužitelja posebnim podzbrojem u odnosu na uplate vršene prije i poslije otkaza kredita, kao što je prethodno već navedeno u Nalazu i mišljenju. U odnosu na tzv. "negativne razlike" vještak je naveo kako je temeljem dokumentacije koja mu je stavljena na raspolaganje utvrdio kako tečaj za vrijeme otplate kredita nije bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, pa shodno tome nema ni negativnih razlika. Vještak u nastavku daje izračun prema dokumentu tuženika Pregled prometa za klijenta u kojem se točno i nedvojbeno navodi kada je tuženik iskazao podmirenje koje anuitetske obveze te je pri izračunu isključio dio uplata koji se odnosi na transakcije pod opisom „Naplata troška“, „Naplata zatezne kamate“ te „Naplata ostalih potraživanja“, dok je pod anuitetsku otplatu kredita uzeo u obzir sve uplate koje se odnose na transakcije pod opisom „Naplata dospjele glavnice“ kao i „Naplata redovne kamate“. toga, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, a uzevši u obzir uplate tužitelja u odnosu na podmirenje isključivo anuitetskih obveza vještak je izračunao da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita prije otkaza kredita, iznosi ukupno 3.302,63 eura (Tabela 1a, list 153-155, stupac 15).

12. Obzirom je vještak u svom dopunskom nalazu naveo kako tečaj za vrijeme otplate kredita nije bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, pa shodno tome nema ni negativnih razlika, to prigovor tuženika vezano za negativne razlike ne utječe na osnovanost utuženog potraživanja.

13. Slijedom svega navedenog ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i njegovu dopunu kao stručan i potpun budući je vještak svojim obrazloženim mišljenjem u cijelosti odgovorio na zadatak suda te je logičnim i obrazloženim razlozima danim u pisanom očitovanju dao pojašnjenja u odnosu na prigovore tuženika. Osim toga, stanke nisu imale prigovora na dopunsko očitovanje vještaka.

14. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

15. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16. Temeljem čl. 502. c. ZPP-a prvostupanjski sud je vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi.

17. Što se tiče pravnih učinaka presuda donesenih po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

18. S tim u vezi valja ukazati i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014. koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude VTS-a i pokretanja konkretnog postupka) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Iz gore utvrđenog činjeničnog stanja vidljivo je da je Ugovor o kreditu, koji sadrži spornu odredbu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zaključen je 14. rujna 2007. što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu s nepoštenim ugovornim odredbama.

20. Iz gore citiranih odredbi Ugovora o kreditu vidljivo je da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao s potrošačima – korisnicima kredita. Iz sadržaja spornih odredaba ni na koji način ne proizlazi da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a i na sastavljanje ugovora u cjelini, a tuženik na kome je teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, samo tvrdi da je tužitelj prije zaključenja ugovora od tuženika dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije.

21. Da u individualnim parnicama u kojima se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora zaključenog između konkretnih stranaka koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim zauzeo je stav i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudama Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019, Rev-2868/18-2 od 19. veljače 2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.

22. Naravno da navedeno u prethodnoj točki ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku, nije dokazao jer sudu u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze (npr. saslušanje zaposlenika tuženika) kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi.

23. Naime, tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka SO (list 173) te je priložio pisanu izjavu MOU. Iz pisane izjave MOU proizlazi da ona nije osobno sudjelovala u razgovoru s tužiteljicom vezano za sklapanje ugovora i uvjeta kreditnog odnosa zbog čega po svojoj dokaznoj vrijednosti nije prikladna za utvrđivanje obavijesti koje su dane tužiteljici. Dana izjava je općenita i ne odnosi se na konkretan slučaj tužitelja, odnosno objašnjenja koja su joj dana te ju stoga sud nije cijenio kao relevantnu za ovaj postupak.

24. Da tužiteljici sporne odredbe nisu učinjene razumljivima na način da su joj objašnjeni rizici vezani za valutnu klauzulu kod kredita u CHF u odnosu na kredite u ostalim valutama, da joj nije obajšanjen mehanizam promjene kamatne stope i da tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o odredbama ugovora sud je utvrdio temeljem iskaza tužiteljice.

25. Ugovorna odredba kojom se određuje da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke nije razumljiva jer ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te takva formulacija ne daje temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveza. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke. Odredbe ugovora o kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene i te ugovorne odredbe su ništetne. Formulacija ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne omogućava potrošaču da već u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu može znati koliko će ta kamatna stopa iznositi tijekom trajanja ugovorenog vremena kredita. Stoga je ocjena ovog suda da je čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetna jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka pa je time narušeno temeljno načelo obveznog prava - načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu.

26. Što se tiče sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vidljivo je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Zbog navedenog sporna ugovorna odredba nije razumljiva, jer u njoj nisu navedeni mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljici kao potrošaču navedeno i na transparentan način objašnjeno kako bi ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga za nju mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužiteljice) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Osim toga valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

27. Međutim, prema ocjeni ovog suda ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne povlači ništetnost ugovora o kreditu u cjelini. Ovo stoga što navedeni ugovor može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi jer iste ne čine bitne elemente o kreditu.

28. Prema čl. 1021. st. 1. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

29. U postupku je utvrđeno da je tuženik tužitelju odobrio i isplatio stambeni kredit. Nije sporno da se radi o potrošačkom ugovoru. Svrha predmetnog ugovora bilo je stjecanje novčanih sredstava za osobne potrebe tužiteljice (utvrđeno iskazom tužiteljice i temeljem nesporne činjenice da se radi o potrošačkom kreditu). Realizacijom kredita tuženik je isplatio ugovoreni novčani iznos u kunama koji predstavlja protuvrijednost od 98.000,00 CHF, a tužiteljica se obvezala vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za ugovorenu kamatu koja je promjenjiva, a u trenutku zaključenja ugovora je iznosila 5,25% dekurzivno godišnje.

30. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavne su odredba čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007., 125/2007. - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (14. rujna 2007.) kojim je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe te odredba čl. 324. st. 1. ZOO-a prema kojoj ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

31. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelji kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga prema ocjeni ovoga suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužiteljici omogućeno od tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. koji je u odgovoru na pitanje "Kakvi su pravni učinci utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te s time u vezi može li, i u kojem sadržaju, ostati na snazi predmetni ugovor bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnim" naglasio da se ništetne odredbe ugovora načelno imaju smatrati kao da nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

32. Nadalje, prema ocjeni ovog suda održavanje na snazi predmetnog ugovora o kreditu unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora utvrđene ništetnim ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1.propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

33. Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 doduše polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018) no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018).

34. Kako je upravo čl. 324. st. 1. ZOO-a propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe to je s obzirom na svrhu sklopljenog ugovora (stjecanje novčanih sredstava za osobne potrebe) održavanje na snazi ugovor koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe nije u protivnosti sa citiranim odlukama Suda EU i domašajem čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13. (tako i u odluci ŽS u Varaždinu posl.br. Gž-1155/2020 od 16. ožujka 2022.).

35. Slijedom navedenog sud je ocijenio neosnovanim glavni tužbeni zahtjev te je odlučio kao pod točkom II. izreke presude. Ovdje je potrebno ukazati da tuženik pogrešno ističe da je podneskom od 23. studenog 2022. tužiteljica povukla glavni tužbeni zahtjev obzirom da povlačenje nigdje nije izrijekom navedeno te je s obzirom na tijek postupka jasno da je navedenim podneskom tužiteljica uskladila alternativni tužbeni zahtjev za isplatom sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

36. Međutim, sud je sljedeći istaknuti tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim iz gore istaknutih razloga te je odlučio kao pod točkom I. presude.

37. U odnosu na visinu alternativnog tužbenog zahtjeva valja reći kako je podneskom od 9. veljače 2026. tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev u pogledu isplate na način da potražuje ukupni iznos od 4.134,32 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana dospijeća do isplate (kao točki I. izreke).

38. Tužitelj tako specificirani tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka (list 61-66) i njegovom dopunom (list 151-152 spisa). Pri tome valja pojasniti kako je tužbeni zahtjev usklađen s dopunskim nalazom i mišljenjem u odnosu na iznos od 3.302,63 eura koji obuhvaća prvih 49. pojedinačnih iznosa, te je uvećan za iznos od 831,69 eura koji obuhvaća zadnjih pet pojedinačnih iznosa tužbenog zahtjeva, a koje isplate koje su izvršene nakon raskida ugovora o kreditu (129,22 eura s dospijećem 14. studenog 2014., 216,20 eura sa dospijećem 16. ožujka 2015., 221,34 eura sa dospijećem 16. lipnja 2015., 164,82 eura od 25. kolovoza 2017., 100,11 eura sa dospijećem 25. kolovoza 2017.) te su prikazane u osnovnom nalazu i mišljenju vještaka.

39. U odnosu na isplate koje je tužiteljica izvršila nakon raskida ugovora o kreditu valja reći kako tužiteljica ima pravo na povrat svih iznosa neosnovano plaćenih po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF bez obzira na to jesu li ti iznosi plaćeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa ili nakon njegova raskida, a sve obzirom da ništetnost ugovornih odredbi nastaje ex tunc tj. od samog trenutka sklapanja ugovora te stoga činjenica raskida ne utječe na povrat iznosa koji su plaćeni temelje takvih ništetenih odredbi.

40. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

41. Najprije valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

42. Dalje se ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

43. Imajući u vidu navedeno pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

44. Predmetna tužba podnesena je 13. svibnja 2019., slijedom čega je prigovor zastare u odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom temeljem ništetenih odredni o valutnoj klauzuli neosnovan jer je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

45. Kako je utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

46. O tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos sud je odlučivao primjenom čl. 1115. st. 1. ZOO-a na način da na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana kada su izvršene pojedinačne uplate jer je iz gore istaknutih razloga tuženik primio utuženi iznos kao nepošteni stjecatelj. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022).

47. S obzirom na navedeno, sud je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.134,32 eura sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačno navedene iznose, na način naveden u točki I. izreci ove presude.

48. Što se zahtjeva za naknadu troškova postupka tiče, u predmetnom slučaju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, a s obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu u cijelosti. Naime, tužiteljica je postavila glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, koji je sud prihvatio u cijelosti, pri čemu u odnosu na glavni zahtjev nije nastao nikakav poseban trošak, tako da se u pogledu troška ima smatrati da je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti. Takvo shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 451/22 od 3. listopada 2023., u kojoj je navedeno da kada je sud odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio je podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav posebni trošak, tužiteljica je uspjela u sporu u cijelosti i pripada joj parnični trošak u cijelosti.

49.Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 26. veljače 2020., 24. ožujka 2020., 9. lipnja 2023. i 9. veljače 2026. za svaki u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 20. travnja 2020., 12. svibnja 2022., 23. studenog 2022., 29. siječnja 2024. za svaki u visini od 50 bodova (Tbr. 8/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 12. srpnja 2022. i 6. prosinca 2022. za svaki u visini od 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 12. svibnja 2022. i 30. lipnja 2026. za svaki u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u visini od 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), što čini ukupno 1000 bodova, a uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura i za porez na dodanu vrijednost, čini iznos od 2.500,00 eura.

50. Tužiteljici je dosuđena naknada predujma za vještačenje u visini od 265,45 eura tako da je tužiteljici dosuđena naknada troškova u visini od 2.765,45 eura. Na tako određen trošak tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

51. Tužiteljici nije dosuđen trošak postupka za sastav podneska od 20. ožujka 2025. obzirom je sud isti ocijenio nepotrebnim u smislu čl. 155. stavak 1. ZPP-a, kao i trošak sastava podnesaka od 20. travnja 2020., 12. svibnja 2022., 23. studenog 2022., 29. siječnja 2024.,12.07.2022. i 6. prosinca 2022. u dijelu koji prelazi dosuđeni iznos kako je prethodno obrazloženo jer su zatraženi u povećanom iznosu suprotno odredbama Tarife. Tužiteljici nije dosuđen ni trošak sudske pristojbe za tužbu obzirom da joj isti nije ni nastao.

52. S obzirom da tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.1. ZPP-a te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki III. i IV. izreke rješenja.

Zagreb, 16. srpnja 2026.

Sudac:

Ana Ćosić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu, u roku od 15 dana od primitka prijepisa ovog rješenja. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte