REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1133/2026-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: TČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 237 D, protiv tuženika: OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja i tužiteljeve opunomoćenice te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 16. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene odredbe Ugovora o kreditu br. 46472/10, kojeg su sklopili Societe Generale - Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, pravni prednik tuženika i tužitelj TČ, u dijelu kojim je u čl. 1. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa 3.700,00 EUR te isplaćuje po kupovnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, te da se sva plaćanja izvršavaju korištenjem prodajnog tečaja kreditora vrijedećeg na dan plaćanja, te u čl. 10. kojim je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti podmiruju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora, vrijedećem na dan dospijeća obveze, te u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita/poslodavac zakasni s uplatom mjesečne rate i izvrši plaćanje/uplatu nakon dana određenog za ispunjenje obveze kreditor prihvatiti/primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje prenesenim/uplaćenim novčanim sredstvima, te u dijelu u kojem banka zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih plaćanja/uplata.
II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o kreditu br. 46472/10, kojeg su sklopili Societe Generale - Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, pravni prednik tuženika i tužitelj TČ, u dijelu kojim je u čl. 7. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% iznosa kredita, najmanje 200,00 HRK, koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita.
III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o kreditu br. 191777, kojeg su sklopili Societe Generale - Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, pravni prednik tuženika i tužitelj TČ, u dijelu kojim je u čl. 7. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% iznosa kredita, koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita.
IV. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o kreditu br. 309896, kojeg su sklopili Societe Generale - Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, pravni prednik tuženika i tužitelj TČ, u dijelu kojim je u čl. 7. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 80,00 EUR koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita.
V. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o kreditu br. 309896, kojeg su sklopili Societe Generale - Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, pravni prednik tuženika i tužitelj TČ, u dijelu kojim je u čl. 12. ugovoreno da kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita korisniku kredita naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drukčije uređeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju.
VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 111,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2010. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. kolovoza 2013. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
VIII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 80,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2017. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
IX. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 138,91 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. studenoga 2019. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
X. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.225,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
XI. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova
preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
XII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je predana ovome sudu e-Komunikacijom 19. veljače 2026. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikovim prednikom SG-Splitska banka d.d., Split, Poslovnica Sisak, 28. lipnja 2010. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 46472/10 na iznos 3.700,00 EUR, zatim, 12. kolovoza 2013. Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 191777 na iznos 25.000,00 EUR, te naposljetku 22. veljače 2017. Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 309896 na iznos 30.000,00 EUR. U Ugovoru 46472/10 je ugovorena isplata iznosa kredita po nižem, kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, te plaćanje obveza iz Ugovora u kunskoj protuvrijednosti korištenjem višeg, prodajnog tečaja kreditora vrijedećeg na dan dospijeća. U svim Ugovorima su ugovorene jednokratne naknade za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, kao i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, temeljem čega su naplaćene, odnosno od iznosa kredita ustegnute tzv. ulazne i izlazne naknade i to: 1) 29. lipnja 2010. u iznosu 111,00 EUR (3,00% iznosa kredita 46472/10); 2) 12. kolovoza 2013. u iznosu 250,00 EUR (1,00% iznosa kredita 191777); 3) 21. veljače 2017. u iznosu 80,00 EUR (0,26% iznosa kredita 309896) i 4) 29. studenoga 2019. u iznosu 138,91 EUR (naknada za prijevremenu otplatu kredita 309896). Iz navedenog slijedi da je ugovorena primjena tečajne liste kreditora, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao kao potrošač utjecati ili pregovarati s tuženikom, s time da je kredit isplaćen po nižem tečaju, a plaćanje obveza obavljano po višem prodajnom tečaju. Pored toga, tužitelju su nametnute naknade, ugovorene po načelu ''uzmi ili ostavi'' i tužitelj, kao potrošač, nije mogao utjecati na iste odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo, te u Ugovorima nije navedeno od čega se sastoje naknade, na koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov iznos i postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja i zbog toga su ništetne. Kondemnatorni zahtjev u ovom postupku odnosi samo na restituciju po osnovi ništetnih odredaba o naknadama, dok je u svezi valutne klauzule istaknut samo deklaratorni zahtjev. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da su navedene odredbe Ugovora nepoštene i ništetne u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja, bez valjane pravne osnove, stekao nepripadnu imovinsku korist, a koja se ogleda u razlici obračunatih i plaćenih iznosa koje je tuženik zaračunavao uslijed primjene protupravnih i ništetnih odredbi ugovora, zbog čega je tužitelj izvršio preplatu u utuženom iznosu. Slijedom navedenog, razvidno je kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga predmetnom tužbom zahtijeva od tuženika isplatu iznosa preplaćenih sredstava sa zateznim kamatama od dana uplate. Tužitelj se obratio tuženiku 30. lipnja 2025. sa zahtjevom za mirnim rješenjem i dostavom kreditnih isprava i podataka o uplati naknada, sukladno čemu je tuženik postupio, ali nije pristao na mirno rješenje spora. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjeva za utvrđenjem ništetnom i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu, br. 46472/10, glede valutne klauzule u EUR, te odredbi Ugovora o kreditu, br. 46472/10, zatim, Ugovora o kreditu, br. 191777, te naposljetku Ugovora o kreditu, br. 309896, sve glede naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade), kao i odredbe Ugovora o kreditu, br. 309896, glede naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, te posljedično zbog ništetnih ugovornih odredbi glede naplate naknada, isplatu iznosa 111,00 EUR (ulazna naknada) sa zateznim kamatama od 29. lipnja 2010., zatim, iznosa 250,00 EUR (ulazna naknada) sa zateznim kamatama od 12. kolovoza 2013., potom, iznosa 80,00 EUR (ulazna naknada) sa zateznim kamatama od 21. veljače 2017. te naposljetku iznosa 138,91 EUR (izlazna naknada) sa zateznim kamatama od 29. studenoga 2019., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-Komunikacijom 13. travnja 2026. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 46), u kojem se navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio: 1) Ugovor o kreditu, br. 46472/10, od 29. lipnja 2010.; 2) Ugovor o kreditu, br. 191777, od 12. kolovoza 2013. i 3) Ugovor o kreditu, br. 309896, od 21. veljače 2017. (dalje: Ugovor o kreditu). Tužitelj je svoje tužbene zahtjeve postavio na način da svakom novčanom zahtjevu za isplatu prethodi deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenjem ništetnosti (deklaratorni preambul). Tuženik podnosi prigovor protiv tako postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP-a. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenjem ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008. i Rev-349/2020 od 7 prosinca 2021.). Tuženik se protivi tužiteljevim navodima da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, jer je ugovorena primjena tečajne liste kreditora bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati. Prije svega vrijedi istaknuti da se Presuda u kolektivnom sporu ne primjenjuje na ugovore o kreditu u valuti EUR (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-299/2021 od 23. srpnja 2024.). Tuženik ističe da bi se u ovom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. No, tužitelj predmetnom tužbom navedeno ne dokazuje. Također, budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. za tražbine stjecanja bez osnove iz nepotrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj uplatio svaki pojedini iznos. Glede ugovornih odredbi u svezi tzv. ulazne naknade, tuženik ne osporava činjeničnu osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva u ovom dijelu, ali ne priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva. Naposljetku, glede ugovorne odredbe u svezi naplate tzv. izlazne naknade, tuženik ne osporava činjeničnu osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva u ovom dijelu, ali ne priznaje osnovanost tužbenih zahtjeva. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 46472/10 (list 5-10), tužiteljev zahtjev za mirnim rješenjem spora i dostavom kreditnih isprava, od 26. lipnja 2025., uz potvrdu o primitku i tuženikov dopis upućen tužitelju, od 4. kolovoza 2025. uz otplatni plan, od 4. kolovoza 2025. (list 11- 17), obračun, od 14. kolovoza 2013. (list 18), Ugovor o kreditu, br. 46472/10, od 28. lipnja 2010. (list 19-22), Ugovor o nenamjenskom kreditu, br. 309896, od 22. veljače 2017. (list 23-26), tuženikov Obračun naknada po kreditu, od 29. studenoga 2019. (list 27), izvadak prometa po računu, od 1. kolovoza 2025. (list 28 i 29), Ugovor o nenamjenskom kreditu, br. 191777, od 12. kolovoza 2013. (list 30-33), pregled prometa po kreditu (list 34-42) i odgovore na upite HNB-a: Kada se plaća naknada za prijevremeni povrat kredita (list 59-61) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 11. lipnja 2026. (list 73 i 74).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti tri ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u EUR zbog primjene različitih tečajnih listi kreditora, kao i glede naplate naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada), te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove zbog naplaćenih naknada.
Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u [adresa] tri Ugovora i to 28. lipnja 2010. Ugovor o kreditu br. 46472/10, zatim, 12. kolovoza 2013. Ugovor o kreditu br. 191777 i naposljetku 22. veljače 2017. Ugovor o kreditu br. 309896.
Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 46472/10, od 28. lipnja 2010. (list 19-22) utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, prednika ovdje tuženika, kao kreditora i GČ, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita, te VČ, kao sudužnika, u svezi kredita u iznosu 3.700,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za EUR, na dan korištenja kredita te da sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunate korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj HRK u odnosu na EUR), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drukčije određeno (čl. 1.); ugovorena je namjena kredita odnosno korisnik kredita samostalno određuje namjenu kredita (čl. 2.); ugovoren je rok otplate od 48 mjeseci (čl. 3.); ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 3,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita-a najmanje 200,00 HRK te se naplaćuje jednokratno, odmah, prije korištenja kredita i korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (čl. 7.); te glede otplate kredita (vrste kamata, anuiteta, načina otplate, dospijeća, prijevremene otplate) je ugovoreno da mjesečni anuiteti, izraženi u EUR-valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju kreditora (prema njegovoj tečajnoj listi) vrijedećem za valutu Ugovora, na dan dospijeća obveze; Ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno stvarno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima (čl. 10.5.).
7. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 191777, od 12. kolovoza 2013. (list 30-33), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, prednika ovdje tuženika, kao kreditora i GČ, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita, te VČ, kao sudužnika, u svezi kredita u iznosu 25.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju HNB-a vrijedećem za EUR, na dan korištenja kredita te će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunate korištenjem srednjeg tečaja HNB-a (srednji tečaj HRK u odnosu na EUR), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drukčije određeno (čl. 2.); ugovorena je namjena kredita odnosno kredita se odobrava bez određene namjene (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 120 mjeseci (čl. 4.); ugovorena je kamatna stopa kao promjenjiva i iznosi 8,14% godišnje, a određuje se sukladno čl. 10. Ugovora (čl. 5.); ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita i korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (čl. 7.).
8. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 309896, od 22. veljače 2017. (list 23-26), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, prednika ovdje tuženika, kao kreditora i GČ, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita, u svezi kredita u iznosu 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju HNB-a vrijedećem za EUR, na dan korištenja kredita te će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunate korištenjem srednjeg tečaja HNB-a (srednji tečaj HRK u odnosu na EUR), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drukčije određeno (čl. 2.); ugovorena je namjena kredita odnosno kredit se odobrava bez određene namjene (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 120 mjeseci (čl. 4.); ugovorena je kamatna stopa kao nepromjenjiva i iznosi 7,88% godišnje, a određuje se sukladno čl. 10. Ugovora (čl. 5.); ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 80,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti plaća se jednokratno, prije korištenja kredita te se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (čl. 7.) i glede prijevremene otplate kredita ugovoreno je da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka dospijeća, s time da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan podnijeti pisani zahtjev, a kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita korisniku kredita naplatiti naknadu od 1,00% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drukčije uređeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju (čl. 12.).
9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 11. lipnja 2026. (list 73 i 74), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj kod tuženikovog prednika podigao četiri kredita i to 2010., 2013., 2017. godine, sve kao nenamjenske gotovinske kredite te 2019. godine namjenski stambeni kredit za kupnju obiteljska kuće u [adresa]. U potonje navedenoj kući tužitelj stanuje s obitelji od kupnje iste nekretnine, dakle od 2019. godine. Prva dva navedena gotovinska kredita iz 2010. i 2013. godine je tužitelj iskoristio za životne potrebe, s obzirom da je u to vrijeme bio u najmu djela kuće (stana). Nadalje, treći gotovinski kredit iz 2017. godine i kredit iz 2019. godine iskoristio je za kupnju navedene kuće i uređenje iste. U vrijeme sklapanja navedenih Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već sam ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću, kao policijski službenik). Prva dva navedena Ugovora iz 2010. i 2013. godine je tužitelj otplatio u cijelosti, dok iduća dva kredita iz 2017. i 2019. godine tužitelj i dalje otplaćuje. Isključivo je tužitelj otplaćivao odnosno otplaćuje sve anuitete navedena četiri kredita. Nitko od ovlaštenih osoba nije informirao tužitelja o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih, pa s time u svezi nitko nije razjasnio tužitelju strukturu niti visinu ovdje utuženih naknada, kao niti stvarne troškove i svrhu istih. Tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi, dakle nije mogao ništa mijenjati, dok je tuženikov prednik sročio, sastavio iste ugovore, pa stoga tužitelj nije ništa mogao utjecati, već je banka određivala uvjete koje je tužitelj morao zadovoljiti da bi ostvario kredit. Prije nego je potpisao-sklopio sva četiri Ugovora, tužitelj je iste pročitao, ali nije mu sve bilo jasno i razumljivo, no, unatoč tome, tužitelj nije tražio dodatna pojašnjenja. Naime, tužitelj je od tuženikovog prednika primao plaću te je postupao u ovim kreditnim odnosima s povjerenjem u tuženikovog prednika, kao poslovnu banku, dakle financijsku instituciju. Sva navedena četiri ugovora bila su vezana uz EUR. Tužitelju nitko nije ukazao na mogućnost promjene tečaja tijekom otplatnih razdoblja u odnosu na početni ugovoreni tečaj. Nitko od ovlaštenih osoba nije razjasnio odnos između tečaja po kojem je banka isplatila kredit i kasnije tijekom otplate kredita primjene drugog tečaja, niti mu je razjašnjeno na koji način odnosno koji čimbenici utječu na određivanje tečaja koji se primjenjuje na dan naplate anuiteta.
10. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 14. svibnja 2026. (list 71 i 72) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, s obzirom da će drugim prihvaćenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).
11. Uzgred rečeno, ujedno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019., Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. i Rev- 673/23 od 13. veljače 2024., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).
12. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorima o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao predmetna tri nenamjenska gotovinska kredita, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja i njegove obitelji, i to prva dva kredita, dok je treći kredit utrošio za uređenje odnosno kupnju kuće u kojoj tužitelj stanuje s obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18- 2 od 26. svibnja 2020.
13. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovorima koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog spora, odnosno glede valutne klauzule u EUR primjenom različitih tečajnih liste kreditora pri isplati kredita i otplati kredita, kao i naplate naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora.
Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o primjeni različitih tečajnih lista kreditora vrijedećih za EUR, na dan korištenja kredita u odnosu na dan otplate kredita, kao i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i izlaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna iste naknada, kao i svrsi i stvarnim troškovima istih, te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o primjeni različitih tečaja kreditora vrijedećih za EUR tijekom otplatnog razdoblja u odnosu na početno ugovoren tečaj, odnosno koji čimbenici određuju primjenu tečaja na dan naplate anuiteta, kao i načinu obračuna, visini niti strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao ni svrsi ni stvarnim troškovima istih.
Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj za prva dva Ugovora iz 2010. i 2013. g., isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
14. Napominje se neograničeno isticanje ništetnosti, odnosno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) je određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Ujedno, neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. ZOO-a.
Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 7. sva tri Ugovora i čl. 12. Ugovora o kreditu br. 309896, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
15. Glede postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosi valja reći da je odredbom čl. 322. ZOO-a propisano da ništetnost ugovora ili pojedine odredbe nastupa po samom zakonu, a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Utvrđenje ništetnosti ima učinak prema svim osobama (erga omnes), a ne samo između stranaka, što je poglavito važno u slučajevima kada postoji više potencijalnih pravnih posljedica ništetnosti (npr. povrat isplaćenih iznosa, prestanak obveze plaćanja, mogućnost upisa u registre i sl.). Naime, tužitelj je temeljem sporne odredbe već otplatio anuitete po Ugovoru o kreditu br. 46472/10 primjenom različitih tečaja kreditora vrijedećem za EUR te platio naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita po sva tri Ugovora, a postoji pravna nesigurnost glede valjanosti istih odredbi. Utvrđenje ništetnosti ima za cilj otkloniti istu nesigurnost i omogućiti tužitelju da, temeljem pravomoćne presude, ostvari daljnja prava (npr. povrat plaćenog iznosa, brisanje upisa, zaštita od budućih zahtjeva tuženika i sl.). Tužitelj ne može ostvariti povrat isplaćenih iznosa bez prethodnog utvrđenja ništetnosti spornih odredbi, budući da je valjanost istih odredbi sporna i predstavlja pravno pitanje koje prethodi možebitnom kondemnatornom zahtjevu. Sudska praksa potvrđuje da pravni interes postoji kada je utvrđenje ništetnosti preduvjet za ostvarenje drugih prava (npr. povrat plaćenog iznosa). Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici posl. br. P-170/2025-5 je izričito navedeno da je dopušteno podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kada postoji pravna nesigurnost i kada je utvrđenje nužno radi zaštite prava potrošača. Dakle, utvrđenje ništetnost odredbe iako je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev, uz obrazloženje da je utvrđenje ništetnosti preduvjet za ostvarivanje daljnjih prava (npr. povrat iznosa). Nadalje, sudska praksa potvrđuje da je dopušteno podnijeti deklaratornu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kada je to nužno radi zaštite prava potrošača i otklanjanja pravne nesigurnosti, osobito u slučajevima kada je riječ o standardnim ugovorima i odredbama koje se primjenjuju na veći broj korisnika.
Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, sukladno čl. 187. ZPP-a i mjerodavnoj sudskoj praksi. Utvrđenje ništetnosti je nužno radi otklanjanja pravne nesigurnosti, zaštite prava potrošača i kao preduvjet za ostvarivanje daljnjih prava tužitelja, a što potvrđuje i rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1625/2024-2 od 17. svibnja 2024.
16. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj mjerodavnoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
17. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvih Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporni uglavci čl. 1. i 10. Ugovora o kreditu br. 46472/10, kao i sporni uglavci čl. 7. Ugovora te čl. 12. Ugovora o kreditu br. 309896) nisu bile uključene u Ugovore, kako to proizlazi i iskaza tužitelja, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.
18. Osim toga, upravo pravilno tužitelj tumači predmetne Ugovore po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužitelj, kao korisnik kredita, mogao samo iste prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem istih odredbi u predmetna tri Ugovora, pa je logički izvjesno da od njih niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da su pravilne. Predmetni Ugovori su djelomično ''prilagođeni'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanjaju prethodno utvrđenje, jer su Ugovori ''prilagođeni'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.
Međutim, spornim ugovornim odredbama u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja primjene različitih tečaja kreditora vrijedećih za EUR tijekom otplatnog razdoblja u odnosu na početno ugovoren tečaj, bez informiranja tužitelja koji čimbenici određuju primjenu tečaja na dan naplate anuiteta, kao visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, poglavito načinu obračuna, visini niti strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao ni svrsi ni stvarnim troškovima istih, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).
19. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu glede tzv. ulazne i izlazne naknade ne odnosi se isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavcima u sva tri Ugovora, kojim je visina naknade za odobrenje kredita, isto kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegovog stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, isto kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužitelju kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao razjasniti tužitelju zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužitelju izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. Na kraju, sklapanjem predmetna tri Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)
Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana isplate/korištenja kredita kada je naplaćena naknada za obradu kredita do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.
20. Naime, odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.
21. U ovom slučaju, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužitelj iskoristio pravo vratiti pozajmljeni novac prije isteka roka.
Bitno je i za istaknuti, da odredba čl. 1024. ZOO-a jasno propisuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebala vratiti. Premda naknada za prijevremenu otplatu kredita je jednostavno (neostvarena) kamata koju bi banka dobila da je tužitelj redovito otplaćivao kredit, što pravno gledano predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, a koji vid štete ne može tuženik zahtijevati od tužitelja u vidu navedene naknade.
22. Međutim, tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio štetu, dok je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Bitno je i istaknuti, da je takvim spornim uglavkom Ugovora zapravo i ciljano otežano tužitelju ispunjenje Ugovora prije roka (a na što tužitelj ima potpuno zakonsko pravo) te je tužitelj korištenjem svojeg prava zbiljski novčano kažnjen od strane tuženika, pa je tužitelj platežom ovakve naknade financijski oštećen, jer je tuženik povrijedio zakon na tužiteljevu štetu.
23. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.
24. Ujedno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
25. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to su time nepoštene ugovorne odredbe u svezi primjene različitih tečaja kreditora vrijedećih za EUR, jer tužitelj nije informiran o mogućnosti promjene tečaja tijekom otplatnih razdoblja u odnosu na početni ugovoreni tečaj, niti su ovlaštene osobe tužitelju razjasnile odnos između tečaja po kojem je banka isplatila kredit i kasnije tijekom otplate kredita primjene drugog tečaja, niti mu je razjašnjeno na koji način odnosno koji čimbenici utječu na određivanje tečaja koji se primjenjuje na dan naplate anuiteta. Nadalje, nepoštene su i ugovorne odredbe kojima je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.
26. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I., II., III., IV. i V. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa i to 111,00 EUR, 250,00 EUR i 80,00 EUR, sve za trošak obrade kredita (jednokratna naknada) po sva tri utužena Ugovora, kao i primljenog iznosa 138,91 EUR za trošak tzv. izlazne naknade po trećem Ugovoru o kreditu br. 309896, to tim više što visina istih naknada i datum plateža istih naknada nije sporan (list 71), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim kako je utuženo, kao dana naplate istih naknada, s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenom čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. VI., VII., VIII. i IX. izreke presude.
27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
28. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 28. travnja 2026. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 14. svibnja 2026. i 11. lipnja 2026. (Tbr. 9./.1 OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, kao i sastava podneska od 16. travnja 2026. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), dakle ukupno u iznosu 850,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (212,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR i za presudu u iznosu 110,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 150,0 EUR. Međutim, nije priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu 200,00 EUR uvećanog za PDV 25%. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.225,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. X. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. XI. izreke presude).
29. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT)te zastupanja na ročištima 14. svibnja 2026. i 11. lipnja 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu 26,55 EUR, jer obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu, niti je priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 53,09 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 750,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. XII. izreke presude.
30. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
U Zagrebu 16. srpnja 2026.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 110,00 EUR
i
- opun. tuženika.
