Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-521/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dinko Ocvarek, odvjetnik iz Siska, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Jelačića 10, Poslovnica Sisak, I. K. Sakcinskog 15, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, Galleria Importane, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 2. lipnja 2026., na ročištu za objavu presude 16. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je članak 2. ugovora o kreditu broja 3204680701, kreditne partije 7102677107 a koji je zaključen u Sisku 9. svibnja 2005. između tužiteljice i tuženoga, a solemniziranog kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića 12. svibnja 2005. pod brojem OU-460/05 ništetna u dijelu koji glasi:

"....koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d ... ...obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja ..."

dakle, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je kao takva promjenjiva u skladu s Odlukama banke.

II. Utvrđuje se da su odredbe članka 7. ugovora o kreditu broja 3204680701, kreditne partije 7102677107, a koji je zaključen u Sisku 9. svibnja 2005. između tužiteljice i tuženoga, a solemniziranog kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića dana 12.5.2005.godine pod brojem OU-460/05 ništetne u dijelu koji glasi :

"...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja ....

...za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete....",

dakle u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi iznos anuiteta u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Jelačića 10, Poslovnica Sisak, I. K. Sakcinskog 15 da tužiteljici ŽŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati kamate na iznos od 4.524,74 EURA sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 12,91 EURA počevši od 20.1.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 14,54 EURA počevši od 16.2.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 6,22 EURA počevši od 16.3.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 8,13 EURA počevši od 16.4.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 8,51 EURA počevši od 16.5.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 5,22 EURA počevši od 16.6.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 5,80 EURA počevši od 16.7.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 3,00 EURA počevši od 16.8.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 6,42 EURA počevši od 16.9.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 2,63 EURA počevši od 16.10.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 5,08 EURA počevši od 16.11.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 4,69 EURA počevši od 16.12.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 11,31 EURA počevši od 16.1.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 15,56 EURA počevši od 16.2.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 14,54 EURA počevši od 16.3.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 18,86 EURA počevši od 16.4.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 26,60 EURA počevši od 16.5.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28,55 EURA počevši od 16.6.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 37,74 EURA počevši od 16.7.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 37,44 EURA počevši od 16.8.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 56,49 EURA počevši od 16.9.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 45,40 EURA počevši od 16.10.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 47,97 EURA počevši od 16.11.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 61,43 EURA počevši od 16.12.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 62,53 EURA počevši od 16.1.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 58,14 EURA počevši od 16.2.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 60,81 EURA počevši od 16.3.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 60,95 EURA počevši od 16.4.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 69,06 EURA počevši od 16.5.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 86,31 EURA počevši od 16.6.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 105,94 EURA počevši od 16.7.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 128,74 EURA počevši od 16.8.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 94,56 EURA počevši od 16.9.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 83,07 EURA počevši od 16.10.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 83,84 EURA počevši od 16.11.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 85,43 EURA počevši od 16.12.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,36 EURA počevši od 16.1.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 98,35 EURA počevši od 16.2.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 92,01 EURA počevši od 16.3.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 99,17 EURA počevši od 16.4.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 88,65 EURA počevši od 16.5.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 86,93 EURA počevši od 16.6.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 87,97 EURA počevši od 16.7.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 86,89 EURA počevši od 16.8.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 90,71 EURA počevši od 16.9.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 93,25 EURA počevši od 16.10.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 94,47 EURA počevši od 16.11.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 98,81 EURA počevši od 16.12.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 94,44 EURA počevši od 16.1.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 88,33 EURA počevši od 16.2.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 90,73 EURA počevši od 16.3.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 88,64 EURA počevši od 16.4.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 85,65 EURA počevši od 16.5.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 86,29 EURA počevši od 16.6.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 88,43 EURA počevši od 16.7.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 90,13 EURA počevši od 16.8.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 90,57 EURA počevši od 16.9.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 92,40 EURA počevši od 16.10.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,02 EURA počevši od 16.11.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,52 EURA počevši od 16.12.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,90 EURA počevši od 16.1.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,70 EURA počevši od 16.2.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,70 EURA počevši od 16.3.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,70 EURA počevši od 16.4.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,70 EURA počevši od 16.5.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,70 EURA počevši od 16.6.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,70 EURA počevši od 16.7.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,70 EURA počevši od 16.8.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 95,70 EURA počevši od 16.9.2015. do 30. rujna 2015.sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Jelačića 10, Poslovnica Sisak, I. K. Sakcinskog 15 da tužiteljici ŽŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati kamate na iznos od 2.807,45 EURA sa zateznom zakonskom kamatom i to:

- na iznos od 15, 28 EURA počevši od 15.11.2007. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 15, 12 EURA počevši od 12.12.2007. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 15, 39 EURA počevši od 12.01.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 15, 55 EURA počevši od 14.02.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 45, 16 EURA počevši od 14.03.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 45, 41 EURA počevši od 12.04.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 43, 71 EURA počevši od 16.05.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 44, 26 EURA počevši od 16.06.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 43, 82 EURA počevši od 16.07.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 43, 71 EURA počevši od 16.08.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 43, 69 EURA počevši od 16.09.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 45, 36 EURA počevši od 16.10.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 46, 37 EURA počevši od 16.11.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 44, 91 EURA počevši od 16.12.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 48, 59 EURA počevši od 20.01.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 48, 83 EURA počevši od 16.02.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 47, 51 EURA počevši od 16.03.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 47, 80 EURA počevši od 16.04.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 47, 85 EURA počevši od 16.05.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 47, 32 EURA počevši od 16.06.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 47, 40 EURA počevši od 16.07.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 70, 09 EURA počevši od 16.08.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 70, 89 EURA počevši od 16.09.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 69, 97 EURA počevši od 16.10.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 70, 55 EURA počevši od 16.11.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 70, 43 EURA počevši od 16.12.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 72, 00 EURA počevši od 16.01.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 73, 01 EURA počevši od 16.02.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 72, 77 EURA počevši od 16.03.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 73, 76 EURA počevši od 16.04.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 75, 59 EURA počevši od 16.05.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 63, 57 EURA počevši od 16.06.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 65, 37 EURA počevši od 16.07.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 65, 28 EURA počevši od 16.08.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 69, 03 EURA počevši od 16.09.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 66, 81 EURA počevši od 16.10.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 67, 30 EURA počevši od 16.11.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 39, 97 EURA počevši od 16.12.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 40, 06 EURA počevši od 16.01.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 39, 56 EURA počevši od 16.02.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 39, 83 EURA počevši od 16.03.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 39, 84 EURA počevši od 16.04.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 40, 71 EURA počevši od 16.05.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 42, 59 EURA počevši od 16.06.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 44, 73 EURA počevši od 16.07.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 31, 32 EURA počevši od 16.08.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 82 EURA počevši od 16.09.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 27, 97 EURA počevši od 16.10.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 00 EURA počevši od 16.11.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 09 EURA počevši od 16.12.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 79 EURA počevši od 16.01.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 99 EURA počevši od 16.02.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 29, 06 EURA počevši od 16.03.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 29, 55 EURA počevši od 16.04.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 78 EURA počevši od 16.05.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 63 EURA počevši od 16.06.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 68 EURA počevši od 16.07.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28, 58 EURA počevši od 16.08.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 29, 01 EURA počevši od 16.09.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 29, 00 EURA počevši od 16.10.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 29, 07 EURA počevši od 16.11.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 29 35 EURA počevši od 16.12.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 29, 01 EURA počevši od 16.01.2014. do 30. rujna 2015. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

VI. Svaka strana snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovome sudu 6. lipnja 2019. tužiteljica ŽŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužiteljica) navodi da je s tuženikom Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Jelačića 10, Poslovnica [adresa] (dalje: tuženik) 9. svibnja 2005. sklopila ugovor o kreditu broj: 3204680701, kreditne partije 7102677107, kojim joj je odobren iznos od 93.484,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je u početku iznosila 4,90 %, rok otplate od 30 godina te mjesečni anuitet od 490,00 CHF uz valutnu klauzulu. Srednji tečaj CHF je prilikom odobrenja iznosio 4,74 kn za 1 CHF, dok je u rujnu 2015. dosegao vrijednost od 6,39 kn. Tužiteljica ističe da je udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenula postupak za zaštitu kolektivnih interesa pod brojem P-1401/12 protiv osam banaka, uključujući tuženika, te je prvostupanjskom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a da ih kao trgovac prethodno nije potpuno informirao o svim bitnim parametrima, što je dovelo do znatne neravnoteže na štetu potrošača i postupanja protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača. Ova odluka potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužiteljica se poziva i na ostalu usklađenu sudsku praksu, uključujući odluke Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., Ustavnog suda RH u predmetima pod brojevima U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2503/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te praksu Suda Europske unije, naglašavajući da je parnični sud sukladno članku 502.c ZPP-a vezan uz ova utvrđenja iz kolektivnog spora. Zbog primjene tih ništetnih odredbi tužiteljica je preplatila kredit, i to iznos od 2.881,11 eura na ime promjenjive kamate te 4.088,77 eura na ime tečajnih razlika, što potražuje ovom tužbom, ukazujući da nije bila pravodobno informirana o rizicima rasta tečaja te da se nalazila u podređenom položaju bez mogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je banka jednostrano mijenjala internim odlukama, čime je tuženik postupao suprotno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača. Nadalje, tužiteljica smatra da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnos ti suda u sjedištu banke također ništetna i nepoštena jer stranke o njoj nisu pregovarale već je ugovor ponuđen po modelu "uzmi ili ostavi", što stvara neravnotežu u korist banke koja ionako ima poslovnicu u [adresa] gdje je ugovor i sklopljen, pa se u pogledu nadležnosti Općinskog suda u Sisku poziva na odluke Županijskog suda u Splitu broj Gž Ovr-393/2018 od 4. svibnja 2018., Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2054/2018 od 3. prosinca 2018. te Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019 od 28. veljače 2019. Slijedom navedenog, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti te naknadu troškova parničnog postupka.

2. U svom odgovoru na tužbu od 16. kolovoza 2019., tuženik u potpunosti osporava tužbeni zahtjev, kako u pogledu njegove visine, tako i u pogledu same pravne osnove. Tuženik u cijelosti pobija činjenice, pravne utemeljenosti i razloge na kojima tužiteljica zasniva svoju tužbu te se protivi prijedlogu za provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja. Također, ističe prigovor zastare za sva potraživanja koja su dospjela prije 6. lipnja 2014. i protivi se bilo kakvom naknadnom preinačenju tužbenog zahtjeva, naglašavajući da se u ovom postupku ne radi o stupnjevitoj tužbi. Tuženik posebno naglašava da je ugovor o kreditu konvertiran, budući da su stranke 21. siječnja 2016. potpisale dodatak ugovoru kojim je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit vezan uz EUR, pri čemu su sve dotadašnje uplate uzete u obzir. Prije same konverzije, tuženik je pribavio zakonit izračun koji je potvrdio i neovisni ovlašteni revizor, odnosno sudski vještak. Prema tvrdnjama tuženika, tužiteljica je konverziju prihvatila svojom slobodnom voljom, pa je stoga neosnovano naknadno osporavanje te volje u ovom sporu, s obzirom na to da su stranke konverzijom u potpunosti i sukladno zakonu uredile svoje pravne odnose. Ta se konverzija odnosila na oba ključna elementa ugovora – i na valutnu klauzulu i na kamatnu stopu. Iako je riječ o pravnom poslu koji je za tuženika bio nepovoljan, on je postupio u skladu sa zakonskim obvezama, izradio novi plan otplate i time stavio izvan snage prvotni otplatni plan. Ističe se da je tužiteljica imala mogućnost odbiti konverziju, a budući da ju je prihvatila, tuženik smatra da više nema pravnu osnovu za potraživanja koja ističe u ovom postupku. Jednako tako, tuženik smatra neosnovanim i naknadno potraživanje preplate po osnovi rasta tečaja CHF, jer je i ta pretplata uzeta u obzir sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan te da se tužiteljici naloži naknada troškova parničnog postupka.

3. Nakon podnošenja odgovora na tužbu, tuženik je u podnesku od 20. veljače 2020. dodatno istaknuo i prigovor promašene aktivne legitimacije, tvrdeći da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača niti je dokazala da se nekretnina kupljena sredstvima ovog kredita koristi isključivo u stambene, odnosno potrošačke svrhe.

4. Tijekom postupka podneskom od 5. svibnja 2026. tužiteljica je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka preinačila tužbeni zahtjev, dok se podneskom od 25. svibnja 2026. tuženik se istome protivio.

5. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u tužbu sa ugovorom o kreditu, obavijesti tuženika, izračunom preplate, iskazanom efektivnom kamatnom (str. 1-39 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa obavijestima upućenim tužiteljici, izračunom konverzije, dodatkom ugovora o kreditu te dokumentacijom navedenom u odgovoru (str. 43-79 spisa), podnesak tuženika od 20. 2. 2020., 29. 6. 2020. i 17. 8. 2020. sa sudskim odlukama ( str. 85-100., 132-184. i 188-196 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Kseniji Vrebac koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje (str. 108-117 spisa), isti je usmeno iznijela na ročištu za glavnu raspravu 3. rujna 2020., te potom sačinila dopunsko vještačenje 20. travnja 2026., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku.

6. Saslušana u svojstvu stranke u postupku tužiteljica je u bitnome navela da se 2005. odlučila za podizanje stambenog kredita kako bi sebi i obitelji sebi riješila predmetno pitanje. Nije bila klijent tuženika već dolazi kod istog isključivo radi informiranja pa obzirom da joj djelatnik tuženika u Poslovnici u [adresa] prezentira povoljne uvjete, odlučuje se za sklapanje konkretnog ugovora. Prilikom sklapanja joj se prezentira mjesečni iznos rate prema kojoj razmatra financijsko stanje sebe i svoje obitelji te mogućnosti otplaćivanja i obzirom da je ono što joj je ponuđeno bilo povoljno, pristaje na sklapanje takvog ugovora. Mjesečna rata je u početku iznosila oko 1.900,00 kn, da bi potom narasla do iznosa od 3.000,00 kn što je predstavljalo veliko opterećenje u odnosu na financije obitelji. Ona i suprug su imali i druge kredite, suprug je isto imao kredit koji je bio valutom vezan uz CHF. Ugovor je pročitala ali nije informirana od strane djelatnika tuženika o rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Kredit je sklopljen na 30 godina i konvertiran. Navodi da nije nagovorena na sklapanje konverzije. Suprug je dobio otkaz pa je otplata bila teška. Pitala je bankara prilikom sklapanja ali nije dobila informiranje o promjenjivoj kamatni stopi i valutnoj klauzuli niti rizicima. Informirali su se i kod drugih banaka. Ne zna što znači mijenjanje u skladu sa tržišnim uvjetima. Ugovor je pročitala. Mogla je razumjeti razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope. Informirala se i sama o CHF u ali putem banke. Misli da je banci mogla biti poznata promjena tečaja koji će uslijediti. Dobivala je obavijest o promjenama kamatnih stopa a nakon toga se išla informirati u banku. Pročitala je i ugovor o konverziji te su joj u banci rekli da je to za nju povoljnije. Kreditom je kupljen stan u kojemu živi sa suprugom i djetetom. Nije vlasnica obrta.

7. Iskazu tužiteljice sud je priklonio vjeru u cijelosti te je iz istog razvidno da kao potrošač pristupila tuženiku upravo radi reklamiranja proizvoda u vidu ugovora o kreditu te nije bila klijent tuženika do trenutka sklapanja ugovora, a prilikom sklapanja ugovora se rukovodila izračunom mjesečnog anuiteta i kao takav bio prihvatljiv u odnosu na financijske mogućnosti i samu otplatu.

8. Kako je između osnova bila sporna i visini postavljenog tužbenog zahtjeva , koja je u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac. Imenovana je 10. ožujka 2020. dostavila pismeni nalaz i mišljenje u kojemu je analizirala predmet spora u vidu Ugovora o namjenskom kreditu koji je tužiteljica sklopila sa tuženikom. Iz provedenog vještačenja proizlazi da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata jednostranom odlukom mijenjao visinu kamatne stope, a samim time i visinu anuiteta pa je tako nakon ugovorene kamatne stope od 4,90% i anuiteta od 490,11 CHF: od 1. 07. 2005. iznosila 4,50% a anuitet 468.67 CHF

od 1. 11. 2007. iznosila 5,15% a anuitet 507.97 CHF

od 1. 03. 2008. iznosila 5,80% a anuitet 543.42 CHF

od 1. 08. 2009. iznosila 6,30% a anuitet 570.44 CHF

od 1. 06. 2010. iznosila 6,05% a anuitet 557.15 CHF

od 1. 12. 2010. iznosila 5,50% a anuitet 525.85 CHF

od 1. 08. 2011. iznosila 5,25% a anuitet 516.47 CHF

od 1. 03. 2014. iznosila 3.23% a anuitet 437.20 CHF.

Vještak je ukazao da je tijekom otplate kredita u razdoblju od godine dana tj. 1. 3. 2012. do 28. 2. 2013. ostvaren moratorij na otplatu, iz kojeg razloga je tuženik na neotplaćenu glavnicu 25. 2. 2012. pripisao naknadu/redovnu kamatu visini od 2,5%. Vještak je potom nalazom dao izračun s ciljem utvrđenja razlike anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90% te stvarno plaćenih anuiteta u utuženom razdoblju, pod pretpostavkom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u osnovnom ugovoru o kreditu bile nepoštene i time ništetne pri čemu su u skladu s tužbenim zahtjevom tužiteljice u obzirom nisu uzeta ona razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

Vještak se očitovao i na pitanje da li je konverzijom provedena pravedna ravnoteža u odnosima između banke i tužitelja kao potrošača, pa je u tom smislu prikazao i situaciju koja bi postojala da kredit nije konvertiran, kao i onu do koje je došlo provođenjem konverzije, te je iznio mišljenjem prema kojemu konverzijom nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te tužiteljici nije priznata razlika na ime preplaćenih iznosa redovne kamate ( referentna kamatna stopa od 4,90% ) kao i razlika temeljem ništetne CHF valutne klauzule ( tečaj važeći kod isplate kredita ), koje je uplatila na ime kredita do dana konverzije tj. 30. rujna 2015. godine. Vještak potom iznosi zaključno mišljenjem prema kojemu:

- temeljem promjenjive redovne kamatne stope tužiteljica je kroz period od 1. 11 2007. do 15. 1. 2014. stvarno platila kamatu u iznosu od 25.710,83 CHF, a da je plaćala anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90 %, redovnu kamatu bi platila u iznosu od 21.640,61 CHF. Ova razlika na štetu tužiteljice iznosi 4.070,22 CHF, odnosno preračunato u kune uz važeći tečaj na dan uplate pojedinog iznosa, 21.152,67 kuna,

- temeljem valutne klauzule tužiteljica je kroz utuženo razdoblje otplate kredita od 1. 9. 2005. do 15. 09. 2015. platila iznos od 197.888,48 kn, a da je plaćala iste anuitete po tečaju CHF na dan korištenja/isplate kredita, platila bi 163.698,10 kuna. Ova razlika na štetu tužiteljice iznosi 34.190,38 kuna,

- stoga ukupna razlika na štetu tužiteljice pod pretpostavkom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, temeljem izračuna vještaka, iznose 55.343,05 kn,

- tužiteljica je Dodatkom ugovora konvertirala kredit u EUR valutu, te preuzela daljnju otplatu pod uvjetima Dodatka ugovoru, no, iako su u izračunu konverzije sve uplate po kreditu u HRK uzete u obzir u simuliranom usporednom otplatnom planu izraženom u eurima, time tužiteljici nije priznata razlika na ime preplaćenih iznosa redovne kamate ( referentna kamatna stopa od 4,90 %) kao i razlika temeljem ništetne CHF valutne klauzule ( tečaj važeći kod isplate kredita ), koje je uplatila na ime kredita, u razdoblju od početka otplate do konverzije 30. rujna 2015.,

9. Vještak je svoj nalaz i mišljenje iznio i usmeno na ročištu 8. srpnja 2020. kojom prigodom je ostao u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja te svih izračuna i zaključaka koji proizlaze iz njega. Pri tome je ukazala da bi tužiteljica pod uvjetom ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u otplati kredita do 30. 9. 2015. sa potrebnom uplatom od 259.703,87 kn došla do nedospjele glavnice u iznosu od 375.715,09 kn, a na realizirani način uz otplatu većeg stvarnog uplaćenog iznosa od 298.673,83 kn došla je do nedospjele glavnice u iznosu od 406.331,76 kn, koliko joj je priznato konverzijom. Taj iznos preplaćenih sredstava joj konverzijom nije vraćen. Konverzijom je samo ustanovljena nova glavnica izražena u euru s tim da niti ona nije dovoljno smanjena. Isti iznos sredstava koji joj konverzijom nije vraćen upravo se odnosi na plaćenu razliku u kamati i tečaju CHF koja je utužena u ovom predmetu. Stoga navedene okolnosti po stajalištu vještaka ukazuju na zaključak da je konverzija provedena u skladu sa zakonom, da su kod nje uzete u obzir sve uplate tužiteljice ali obzirom da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do značajnog porasta tečaja i kamatnih stopa, tužiteljica je plaćanjem anuiteta plaćala takve povećane iznose te konverzija nije dovela do pravedne ravnoteže i obeštećenja u odnosu na one posljedice do kojih dolazi pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

10. Nalazu i mišljenju sudskog vještaka Ksenije Vrebac sud je priklonio vjeru sukladno ostalim provedenim dokazima i postojećoj sudskoj praksi.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom čl. 84. ZZP- a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Odredbom čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je propisom ustanovljeno ili priznato. Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Odredbom čl. 8. ZOO-a je propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Predmet postupka u konkretnom parničnom postupku, predstavlja tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se isti odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te potom kondemnatorni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po tim osnovama.

13. U postupku je utvrđeno, te između stranaka nije sporno, da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 9. svibnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu u visini od 93.484,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 30 godina. Nadalje, nije sporno da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% ( čl. 2. Ugovora ), pri čemu je čl. 7. ugovora uglavljeno da tužiteljica kao korisnik pristaje na povećanje ili smanjenje iznosa mjesečnog anuiteta sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Odredba čl. 7. st. 1. Ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu obzirom da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 490,10 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja.

14 . Nadalje, u postupku je temeljem dostavljene dokumentacije te provedenog vještačenja utvrđeno da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita, te je ista nakon početno ugovorene stope od 4,90 % i anuiteta od 490,11 CHF:

od 1. 07. 2005. iznosila 4,50% a anuitet 468.67 CHF

od 1. 11. 2007. iznosila 5,15% a anuitet 507.97 CHF

od 1. 03. 2008. iznosila 5,80% a anuitet 543.42 CHF

od 1. 08. 2009. iznosila 6,30% a anuitet 570.44 CHF

od 1. 06. 2010. iznosila 6,05% a anuitet 557.15 CHF

od 1. 12. 2010. iznosila 5,50% a anuitet 525.85 CHF

od 1. 08. 2011. iznosila 5,25% a anuitet 516.47 CHF

od 1. 03. 2014. iznosila 3.23% a anuitet 437.20 CHF,

a koja činjenica u osnovi nije sporna.

16. Također, u postupku nije sporno da su stranke 21. 1. 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, a sukladno odredbama Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), pri čemu tužiteljica u predmetnom postupku tužbenim zahtjevom ne potražuje novčane iznose na ime razlike neotplaćenog iznosa glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti i neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj na dan isplate kredita , već isključivo potraživanja koja se temelje na pretpostavci ništetnosti ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nastalim do trenutka provođenja konverzije.

15. Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, od utjecaja na predmet postupka je sporno pitanje da li tužiteljica ima pravo na kondemnatoran zahtjev glede isplate u slučaju u kojemu su stranke nakon sklapanja ugovora o kreditu provele konverziju predmetnog kredita u skladu sa zakonskim propisima sadržanim u odredbama ZIDZPK/15. Također, u postupku je bilo potrebno se osvrnuti na istaknute prigovore tuženika poput prigovora zastare i nedostatka aktivne legitimacije te utvrditi osnovanost ili neosnovanost istog.

16. Na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora.

17. Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da su stranke osnovni ugovor o kreditu sklopile 9. svibnja 2005., što znači da se kao materijalno pravni propisi na konkretan spor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) odnosno sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019).

18. Predmetne odredbe su kao takve transponirane i implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva je putem prakse Europskog suda dovela do visokog stupanja zaštite prava potrošača, pri čemu je praksa navedenog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje samog testa kontrole nepoštenosti, uzimajući u obzir činjenicu procesne autonomije država članica u pitanju samog procesnog aspekta primjene direktive.

19. Nadalje, odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, kao i odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07 odnosno čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/14 u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti i koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka. Ona je u svojem sadržaju materijalno pravna, ali istovremeno sadrži i procesni aspekt u vidu obveze nacionalnih sudova da provedu predmetnu kontrolu nepoštenost po službenoj dužnosti, pri čemu procesna autonomija država članica ne smije ograničavati ili sprječavati ostvarenje takvog cilja. U tom smislu je odredba čl. 3. st. 1. Direktive nužno povezana s odredbom čl. 7. st. 1. Direktive i načelom učinkovitosti koje državama članicama nameće pozitivnu obvezu pružanja i osiguravanja djelotvornih pravnih sredstava unutar kojih potrošači mogu ostvariti zaštitu od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

20. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija, a kako je npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 ŽŠ i GŠ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, par.22.; kao i presudi suda C-415/11 Ž od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, par.44.;. Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 DŠ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 G i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

21. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti odnosno i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, i što je prvi puta utvrđeno u presudi suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, par. 32.

22. Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač

– Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ( koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništeta. Dakle, iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženica u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku, povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga razloga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

24. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane činjenice da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ( čl. 2. i 7. ugovora), činjenice da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke ( koja činjenica u postupku i nije sporna), te se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na utvrđenje glede pojedinačnog pregovaranja ovaj Sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP -a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U samom postupku je utvrđeno da je tuženik kao banka odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržao u čl. 2. i 7. ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru, te tužiteljica tom prilikom nije mogla niti imala mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Glede navedenoga valja ukazati kao je riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku, i koji u postupku nije dokazao suprotno.

25. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je dakle raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije prezentirao, radi čega činjenice u postupku, suprotno tvrdnjama tuženika, govore u prilog utvrđenju prema kojemu se po pitanju promjenjive kamatne s tope i valutne klauzule u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, bez da je tužiteljicu kao korisnika upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

26. Kod takvog ugovaranja ugovorna odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelju kao ugovornoj strani da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužiteljica sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena između ostalog i ugovorenim kamatama u visini od 4,90 %, a prema kojoj se vrši izračun početnog mjesečnog anuiteta. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je ista upravo tako prikazanu visinu anuiteta uzela u obzir glede okolnosti otplate kredita, obzirom da je ista bila prihvatljiva s obzirom na njezino financijsko stanje i mogućnosti. Međutim, obzirom da je kamata promjenjiva, a sama promjenjivost ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane tj. tuženika, tužiteljica nakon sklapanja ugovora dolazi u situaciju u kojoj mora plaćati uslugu po posve drugoj cijeni i parametrima koji su vrijedili u trenutku sklapanja ugovora, i to upravo zbog ugovorne odredbe koja se nalazila u standardiziranom ugovoru predočenom i napravljenom od strane tuženika, a na koju nije mogao utjecati. Takvo stanje nesigurnosti i neodređenosti glede kamate zasigurno i nedvojbeno dovodi do neravnoteže u odnosima stranaka.

27. U odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bile jasne, uočljive i razumljive, koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te točki 20 uvodne izjave, koja pripisuje da: "…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…". Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba obzirom da odredba čl. 5. st. 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Zahtjev transparentnost kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 CŠ od 23. travnja 2015 , par. 50.).

28. Stoga zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 G i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.45., presuda suda C-26/13., D i RŠ od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, par.. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojmova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već i ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti, a što u postupku nije utvrđeno da bi tuženik činio.

29. Stoga razloga je ovom sudu sukladno navedenome, kao i obvezi provođenja ef officio kontrole ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, bilo dopušteno ocjenjivati da li su odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule poštene, te provedeni dokazi jasno i nedvosmisleno ukazuju na utvrđenje prema kojemu su odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene, obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je razvidno i iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje ukazuje na opseg i visinu isplata koje su tužiteljicu teretile nakon sklapanja ugovora van onih parametara koji odgovaraju prvotno ugovorenima u odnosu na čl. 2. i .7. Ugovora o kreditu.

30. U odnosu na prigovore tuženika, sud ističe da je isti kao bankarska institucija mogao sukladno osnovnim načelima obveznog prava ( načelu savjesnosti i poštenja, zlouporabe prava, jednake vrijednosti činidaba i samom ponašanju u ispunjavanju obveza ) utjecati na kamatnu stopu i ne povoditi se isključivo načelom ostvarenja vlastitog profita, već regulirati povećanje kamata na kredit tužitelja u CHF na način da korisnik kredita ne bude izložen u tolikoj mjeri povećanom riziku promjene kamatnih stopa, a što očito nije učinjeno. Dakle, obvezno pravni odnos koji je između stranka nastao sklapanjem ugovora o kreditu, predstavlja dvostrano obvezni pravni posao u kojemu su se stranke bile dužne pridržavati gore navedenih osnovnih načela obveznog prava, pa je tuženik primjenom istih mogao regulirati pitanje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na način koji bi bio manje nepovoljan za tužiteljicu, a što nije učinio.

31. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 15. studeni 2007., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž -6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

32. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

33. Između stranaka je nesporno da su 21. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15; dalje ZID ZPK/15 ).

34. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, bavio se i Vrhovni sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, te je odgovoreno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

35. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U tom smislu ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

36. Problem kredita vezanih za CHF nije svojstven samo Republici Hrvatskoj, već se pojavio i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega su zakonodavci i u tim zemljama posegnuli za zakonskim rješavanjem problema, a ta rješenja se razlikuju od države do države jer nema jedinstvenog pristupa rješavanju istog problema u državama članicama Europske unije (tako je do zakonskih intervencija unutar EU došlo u Mađarskoj i Poljskoj, ali na sadržajno drugačiji način nego u RH).

37. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

38. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

39. Relevantne odredbe ZID ZPK/15, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

„Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.“.

40. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

41. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2. ZOO).

42. Iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

43. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

44. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

45. Pri ovakvoj ocjeni sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“.

46. Tako je ZID ZPK/15 u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

47. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

48. Odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Stavkom 8. članka 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

49. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Zaključenje ugovora o konverziji je ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). Ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

50. Učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF primjerice poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 GŠS, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

51. Na taj je način zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u točki II. svog zahtjeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja, a sukladno navedenom, stav je suda da tužitelju ne pripadaju iznosi razlika s osnova valutne klauzule, kako je to utvrdio vještak iz gore navedenih razloga i u tom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.

52. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP, odnosno od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015., kada nastupaju posljedice provedene konverzije.

53. Na isto upućuje i pravno shvaćanje izraženom u odluci broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, koje glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

54. Dakle sukladno navedenom tužitelju na utvrđene pojedinačne iznose s osnova valutne klauzule i kamatne stope (kojih se prešutno odrekao sklapanjem konverzije) pripada zatražena zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO od dospijeća svakog pojedinog iznosa, što je utvrđeno iz nalaza vještaka pa do nastupanja posljedica konverzije 30. rujna 2015. te se u preostalom dijelu zateznih kamata, tužitelj odbija.

55. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 4. ZPP -a. S obzirom na to da je tužitelj uspio u sporu sa sporednim zahtjevima za kamatu na kondikcijski zahtjev, te u odnosu na utvrđenje ništetnosti ( točka I. i II. ), dok u odnosu na glavni kondikcijski zahtjev i dijelom na sporedne zahtjeve za kamatu nije uspio, odnosno u tim je dijelovima tuženik uspio u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima pa svaka treba snositi svoje troškove postupka (članak 154. stavak 4. ZPP-a).

51. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Sisak, 16. srpnja 2026.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude . O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužiteljici po punomoćniku

• Tuženiku po punomoćniku