Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

32270 Županja

Poslovni broj: P-106/2026-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Tomislavu Juzbašiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave, održane 17. lipnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice, i zamjenika punomoćnika tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 16. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 12.3. Završne odredbe, Ugovora o kreditu broj: 9012625829 od 18. lipnja 2007., zaključenog između tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.".

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 66,36 EUR (šezdeset šest eura i trideset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. lipnja 2007., po stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 981,55 EUR (devetsto osamdeset jedan euro i pedeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. srpnja 2026. kao dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, uvećano za trošak sudske pristojbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 18. lipnja 2007. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012625829 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 100.000,00 HRK (13.272,28 EUR), s rokom otplate od sedam godina.

1.1. Tužitelj je naveo da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, te da se radi o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače i dominantne ugovorne strane, te da tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Naveo je da se prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Tužitelj je nadalje naveo da je tuženik u Ugovor o kreditu, koji je bio tipa uzmi ili ostavi, ugradio odredbu čl. 12.3., pod nazivom: "Završne odredbe", koja glasi: " Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.".

1.4. Tužitelj je naveo da mu je tuženik prilikom isplate predmetnog kredita naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 66,36 EUR, i to 19. lipnja 2007. (tužitelj je najprije u tužbenom zahtjevu naveo da mu je ta naknada naplaćena 18. lipnja 2007., no potom je uvažavajući tvrdnju tuženika sa pripremnog ročišta održanog 27. svibnja 2026., da je ta naknada naplaćena 19. lipnja 2007., prihvatio istu, te u skladu sa tim i uredio tužbeni zahtjev na način da zateznu kamatu na glavnicu tražbine potražuje od 20. lipnja 2007. pa do isplate).

1.5. Nadalje je naveo da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je Ugovorom o kreditu utvrdio koliko će iznositi naknada za obradu zahtjeva, niti da mu je točno prezentirao koje će tuženik troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti da mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

1.6. Tužitelj je naveo da se radilo o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer je to odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naveo je da je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, i da je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je stoga takva odredba Ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja, te posljedično tome ništetna.

1.7. Tužitelj je naveo da jednako tako tuženik prije zaključenja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da su stoga navedeni uglavci Ugovora o kreditu, protivni kogentnim odredbama ZZP-a, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost.

1.8. Tužitelj je naveo da sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno ugovorne odredbe.

1.9. Nadalje je naveo da sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka, određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

1.10. Tužitelj je zaključno naveo da je tuženik temeljem nepoštene i ništetne odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu, naplatio 19. lipnja 2007. od tužitelja iznos od 66,36 EUR, čime je tuženik jednostranim i protupravnim postupanjem stekao nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 66,36 EUR, za koji iznos je umanjena imovina tužitelja; te da tužitelj stoga ima pravo na povrat navedenog iznosa.

1.11. Tužitelj je naveo da radi navedenog, ovim tužbenim zahtjevom, temeljem odredbi čl. 1111. st. 1., i čl. 1115. ZOO-a, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade pa do isplate.

1.12. Tužitelj na temelju naprijed izloženog, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 12.3. Završne odredbe, Ugovora o kreditu broj: 9012625829 od 18. lipnja 2007., zaključenog između tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, a koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."; te da se obveže tuženika da tužitelju isplati ono što je primio odnosno naplatio od tužitelja po osnovi navedene ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 20. lipnja 2007. pa do isplate; kao i da tuženik tužitelju naknadi troškove predmetnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, s tim da je na pripremnom ročištu održanom 27. svibnja 2026. učinio nespornim visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno činjenicu da je po osnovi Ugovora o kreditu od tužitelja prilikom realizacije istoga, 19. lipnja 2007., naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 66,36 EUR.

2.1. Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, navodeći da smatra da sud prilikom utvrđenja vrijednosti predmeta spora treba uzeti u obzir samo iznos kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate, a koji u predmetnom slučaju iznosi 66,36 EUR, a ne vrijednost predmeta spora koji je tužitelj naznačio u tužbi, u iznosu od 1.393,37 EUR.

2.2. Tuženik je prigovorio da ne postoji pravni interes tužitelja za vođenje predmetnog postupka, odnosno za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu. Tuženik je nadalje naveo da je u predmetnom postupku prije svega potrebito utvrditi da li tužitelj glede Ugovora o kreditu ima svojstvo potrošača, a potom ako ima, da li je riječ o potrošaču koji je prosječan, odnosno je li isti razumio Ugovor o kreditu koji je svojevoljno potpisao. Naveo je da je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora o kreditu ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava.

2.3. Tuženik je nadalje istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Naveo je da je kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, te da stoga i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, i da od tada počinje teći zastara. Tuženik je naveo da je stoga, uzevši u obzir da je Ugovor o kreditu sklopljen 18. lipnja 2007., i da je petogodišnji zastarni rok počeo teći od tog dana, potraživanje iz tužbe (koja je podnesena 23. veljače 2026.) neminovno obuhvaćeno zastarom.

2.4. Tuženik je nadalje naveo da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naveo je da je već samim pregledom Ugovora o kreditu moguće zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, koja je jasno koncipirana te unesena u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora o kreditu. Naveo je da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o odredbama ugovora, ukoliko su mu neke od njih nejasne ili nerazumljive i eventualnim posljedicama koje one mogu imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora o kreditu. Također, da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom trenutku mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz odredbe ugovora koji sklapa. Naveo je da budući da je u predmetnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a, ocjena poštenosti te odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a, nije dopuštena.

2.5. Tuženik je nadalje naveo da čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen, te da je osporavana odredba podložna ocjeni (ne)poštenosti, da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

2.6. Naveo je da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, da takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna, te da se to nije dogodilo u pogledu sporne odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu.

2.7. Nadalje je naveo, da ukoliko tužitelj ustraje u tvrdnji da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već da je morao ili prihvatiti takvu odredbu ili odustati od sklapanja ugovora; da je bitno napomenuti da je čl. 3. st. 1. i st. 2. Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. ("Službeni list EZ" 1993. L95/29, dalje u tekstu: Direktiva 93/13), propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Naveo je da je tekst Direktive 93/13 inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe ZZP-a, i to odredbu čl. 4. st. 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Naveo je da je načelo transparentnosti koje propisuje Direktiva 93/13, načelo kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora, te na koji način su mu pružene.

2.8. Naveo je da budući da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, da se ne može smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu mogla utvrditi ništetnom.

2.9. Tuženik je nadalje naveo da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Istaknuo je kako je u odredbi čl. 74. st. 1. ZZP-a, navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te da je tuženik navedenu zakonsku odredbu upravo spornom odredbom Ugovora o kreditu i ispoštovao, i da stoga iz navedenog jasno proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da se sporna odredba ima smatrati valjanom.

2.10. Tuženik je također naveo kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa Ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom istog pristao. Naveo je da je tuženik tako i pristao na odredbu Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju prilikom obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Tuženik je naveo da s obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena Ugovorom o kreditu, a koji su Opći uvjeti bili svakodnevno dostupni tužitelju kao korisniku kredita u poslovnicama tuženika, da je jasno kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Tuženik je naveo da je takvo stajalište potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023., u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na opće uvjete, što je u ovom slučaju ispunjeno.

2.11. Tuženik je nadalje naveo da postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, te da je riječ o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom čl. 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

2.12. Naveo je da se u konkretnom slučaju radi o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle da je tužitelj zatražio kredit, koji mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i nije tražio da se mijenjaju. Naveo je da je Ugovor o kreditu sastavljen od strane banke, ali da je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivnopravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi, te da je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju. Naveo je da je u Ugovoru o kreditu odmah navedeno kako, kada i u kojem iznosu će se sporna naknada naplatiti, pa da slijedom toga nikad nije bilo ikakvih nepoznanica ni nejasnoća za tužitelja.

2.13. Tuženik je naveo da visina naknade od 0,50 % u odnosu na ukupan iznos kredita, nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora o kreditu.

2.14. Tuženik je zaključno naveo da budući da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, te da svojim postupanjem nije na štetu tužitelja prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, da se ne može smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom, te da stoga tužitelj ne ostvaruje niti pravo na restituciju.

2.15. Tuženik je također naveo da ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da ističe kako je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe; te da je to u skladu i sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 1/04, od 5. ožujka 2004.

3. Tužitelj se u podnesku od 15. travnja 2026. očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu, navodeći da su isti pravno i činjenično neosnovani, te protivni pozitivnim propisima Republike Hrvatske.

3.1. Tužitelj je glede tuženikovog prigovora u pogledu vrijednosti predmeta spora, naveo da je osim isplate iznosa od 66,36 EUR, tražio i utvrđenje ništetnosti čl. 12.3. Ugovora o kreditu u pogledu naknade za obradu kredita. Tužitelj je istaknuo da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode prvenstveno u pogledu deklaratornog zahtjeva, a podredno u pogledu zahtjeva za isplatu, odnosno da se dokazi izvode vezano za više tužbenih zahtjeva. Naveo je da stoga vrijednost spora u predmetnom postupku čini deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,01 EUR i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 66,36 EUR, što čini vrijednost predmeta spora koja je određena prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, u ukupnom iznosu od 1.393,37 EUR, a sve sukladno odredbama čl. 35. i čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj se u prilog navedenog pozvao i na sudsku praksu iz odluke Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2796/2024 od 19. ožujka 2025., i odluke Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-768/2024 od 10. travnja 2025.

3.2. Tužitelj je u pogledu tuženikovog prigovora nedostatka pravnog interesa za utvrđivanjem ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu, naveo da je isti u cijelosti neosnovan, te da ima pravni interes za traženje deklaratorne zaštite odnosno da ima pravni interes da se u postupku utvrdi ništetnim pravni posao glede sporne odredbe Ugovora o kreditu.

3.3. Tužitelj je u odnosu na tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine naveo da se u ovoj pravnoj stvari radi o tužbi radi utvrđenja ništetnosti za koju nema propisanog zastarnog roka. Tužitelj se pri tome pozvao na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-3202/2023 i broj U-3204/2023. od 13. i 14. lipnja 2024., u kojima su odbijene ustavne tužbe Zagrebačke banke d.d., te je potvrđen stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da utvrđenjem ništetnosti, potrošač (u ovom slučaju tužitelj) ima pravo na obeštećenje i nije u zastari potraživanja, te da mu zastarni rok počinje teći tek pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti.

3.4. Tužitelj je također osporio i tuženikove navode iz odgovora na tužbu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu dopuštene i jasne; te je naveo da se radi o nedozvoljenim i ništetnim odredbama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje uzrokuju veliku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a kako je to pobliže naveo u podnesenoj tužbi. Tužitelj se pritom pozvao i na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., navodeći da je u istima utvrđeno da su nepoštene i ništetne "ugovorene" naknade za obradu kredita, te da se moraju vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, uz obračun zateznih kamata.

3.5. Tužitelj je naveo da je sporna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naveo je da je istom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku

- trgovca kao druge ugovorne strane, te da je to suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

3.6. Tužitelj je naveo da prema odredbama ZZP-a, teret dokaza da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu pregovaralo, leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu, budući je riječ o potrošačkom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika; kao i da tuženik u odgovoru na tužbu nije predložio provođenje ikakvog dokaza kojim bi dokazivao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo.

3.7. Tužitelj je naveo da je odredbom čl. 12.3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u navedenom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a.

3.8. Tužitelj je naveo da s obzirom da je tuženik u Ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, da je tuženik nepošten stjecatelj, te da sukladno čl. 1115. ZOO-a, predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3.9. Tužitelj je zaključno naveo da je odredbom čl. 3. Direktive 93/13, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Nadalje da je isti pravni stav zauzeo i Sud Europske unije u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13, te spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Tužitelj je istaknuo da ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi i iz odredaba čl. 81. i 82. ZZP-a, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog, standardnog ugovora trgovca.

4. U predmetnom postupku provedeni su slijedeći dokazi: uvidom u Ugovor o kreditu, uvidom otplatnu tablicu, uvidom u sudsku praksu priloženu od strane tužitelja i od strane tuženika, uvidom u mišljenja prof. dr. sc. ŽT i prof. dr. sc. AT, te saslušanjem tužitelja.

4.1. Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 27. svibnja 2026. naveo da s obzirom da je tuženik na tom ročištu naveo da ne osporava visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odustaje od prijedloga kojeg je naveo u tužbi - za provođenjem dokaza u vidu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđivanja okolnosti visine kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Radi navedenog, taj dokaz nije proveden.

5. Na temelju provedenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, ocjena je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u predmetnom postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 100.000,00 HRK (13.272,28 EUR), sa rokom otplate kredita od sedam godina.

6.1. Među strankama nije sporna visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno nije sporno da je tuženik po osnovi Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja 19. lipnja 2007. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 66,36 EUR (0,50% od iznosa kredita).

7. Između stranaka je sporno je li ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 12.3. Završne odredbe, Ugovora o kreditu, koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.".

7.1. Sporno je i ima li tužitelj pravo na povrat odnosno isplatu iznosa od 66,36 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. lipnja 2007. pa do isplate, a koji iznos je plaćen tuženiku po osnovi naprijed navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7.2. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, kao i ima li tužitelj u predmetnom postupku status potrošača, te je sporna i vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj.

8. Sud je u skladu s odredbama čl. 37. st. 1. ZPP-a, i čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP), na pripremnom ročištu održanom 27. svibnja 2026. prihvatio i odredio vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.393,37 EUR, iz razloga što se tužba sastoji više tužbenih zahtjeva, i to deklaratornog tužbenog zahtjeva za koji se prihvaća da vrijednost predmeta istoga iznosi 1.327,01 EUR, te kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 66,36 EUR, što zbrojeno iznosi 1.393,37 EUR. O takvom načinu računanja vrijednosti predmeta spora postoji i identična sudska praksa izražena primjerice u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. 54 P-1541/2023-12 od 22. veljače 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

9. Tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine nije osnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a, propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a prema pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da se odluka suda u pogledu predmetne tužbe odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu, te kondemnatorni tužbeni zahtjev koji kao posljedica proizlazi iz utvrđenja ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe; glede predmetne tužbe nije niti počeo teći zastarni rok, odnosno nije po osnovi zastare prestalo pravo tužitelja iz predmetnih tužbenih zahtjeva.

10. U odnosu na spornu činjenicu pitanja ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP-a, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 81. st. 3. ZZP-a, propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.1. Odredbom čl. 83. ZZP-a, propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

10.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a, propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Vijeće Europskih zajednica donijelo Direktivu 93/13, čija je svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača (čl. 1. Direktive 93/13).

11.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Odredbom čl. 3. st. 2. Direktive 93/13, propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Odredbom čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, propisano je da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. U pogledu navedenog, svoje stajalište izrazio je i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

11.2. Odredbom čl. 4. st. 1. Direktive 93/13, propisano je da ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, propisano je da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Odredbom čl. 7. st. 1. Direktive 93/13, propisano je da u interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprječavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

11.3. U presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-26/2013, od 30. travnja 2014., navedeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u predmetnom slučaju znači da potrošaču u ugovoru moraju biti na jasan i transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju jasnih, točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti sve ekonomske posljedice koje za njega proizlaze u vezi prijevremene otplate kredita.

11.4. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o svim ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

11.5. Praksa Suda Europske unije iz predmeta poslovni broj C-26/2013 od 30. travnja 2014., odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u predmetnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti potrošača da utječe na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako se bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. U hrvatskom zakonodavstvu ta materija je prvenstveno regulirana odredbama ZZP-a.

12. Tužitelj je prilikom provođenja dokaza njegovim saslušanjem na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. lipnja 2026., iskazao da je Ugovor o kreditu zaključio u poslovnici Privredne banke Zagreb d.d. u Županji. Iskazao je kako mu je predmetni kredit trebao za adaptaciju, odnosno uređenje kuće u kojoj stanuje sa svojom obitelji, odnosno sa suprugom i troje djece, te za zatvaranje prethodnog kredita kojeg je imao u Privrednoj banci Zagreb d.d. Nadalje je iskazao da je kada je došao u poslovnicu Privredne banke u Županji, rekao djelatniku banke za koju namjenu mu kredit treba, te koji iznos kredita mu treba. Iskazao je da su pritom dogovorili realizaciju kredita u iznosu od 100.000,00 kuna (13.272,28 EUR), sa rokom otplate na sedam godina, te da mu je predočeno koliko će iznositi rata kredita. Tužitelj je nadalje iskazao da kada je Ugovor o kreditu bio pripremljen, da ga je došao potpisati te da ga je odnio i na potvrdu odnosno ovjeru kod javnog bilježnika u Županji.

12.1. Iskazao je kako prilikom dogovaranja realizacije kredita i prije potpisivanja Ugovora o kreditu, nije od strane djelatnika banke bio upoznat sa obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te da dakle nije niti imao mogućnost pregovarati o toj naknadi, niti je znao da ista postoji. Iskazao je da je od strane djelatnika banke bio upoznat samo sa iznosom kredita koji mu se odobrava, visini otplatnih rata i rokom otplate kredita. Iskazao je kako mu je prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti bio predočen od strane djelatnika banke, te da ga je pogledao i letimično pročitao, odnosno da je pročitao samo ono što mu je bilo najvažnije, a to je iznos kredita, kamatna stopa te rok otplate i visina rata kredita. Iskazao je kako pritom nije primijetio odredbu ugovora u kojoj je bila navedena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, te da ga niti javni bilježnik prilikom ovjere Ugovora o kreditu nije upoznao ili upozorio na odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita, već da ga je samo upozorio na obvezu vraćanja kredita, te posljedice koje mogu nastupiti u slučaju da kredit ne bude uredno vraćan, osobito glede toga što je vraćanje kredita bilo osigurano hipotekom na kući u kojoj živi sa obitelji. Iskazao je kako nije niti znao da mu je ta naknada naplaćena prilikom realizacije tog kredita, te da je za to saznao prije par mjeseci od kolega sa posla, koji su također imali slične kredite i plaćali takve naknade, te da se nakon tog saznanja obratio odvjetnici, nakon čega su podigli predmetnu tužbu. Iskazao je da kako u vrijeme realizacije kredita, a tako niti sada, nije bio obrtnik, niti da je imao ikakvu firmu ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, te je napomenuo da se kao djelatna vojna osoba niti ne smije baviti privatno nekim drugim poslovima.

12.2. Tužitelj je na upit punomoćnice tuženika iskazao je da je prethodni kredit koji je zatvorio predmetnim kreditom, utrošio također na uređenje obiteljske kuće, te da istu nije ikada iznajmljivao ili ostvarivao ikakav prihod od kuće. Na daljnji upit je iskazao da je po osnovi kredita dobio od banke kreditna sredstva u iznosu od 100.000,00 kuna (13.272,28 EUR), s tim da se sada ne sjeća da li mu je taj cjelokupni iznos isplaćen na račun, ili je već automatski od strane banke bio umanjen za iznos kojim je zatvoren prethodni kredit koji je imao realiziran također kod Privredne banke Zagreb. Iskazao je i da mu nije poznato da li su sredstva koja je primio na račun po osnovi Ugovora o kreditu, bila umanjena za naknadu banke za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Iskaz tužitelja je po ocjeni suda bio uvjerljiv, iskren, jasan i nedvosmislen, bez uočenih elemenata neodlučnosti ili kontradiktornosti, te mu sud stoga u cijelosti poklanja vjeru.

13.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi utvrđenje suda da tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije imao priliku i mogućnost pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu, koja odredba je bila unaprijed formulirana, te da stoga tužitelj nije imao mogućnost niti utjecati na njezin sadržaj.

14. Odredbom čl. 295. st. 1. ZOO-a, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Odredbom čl. 295. st. 2. ZOO-a, propisano je da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Na temelju iskaza tužitelja i uvida u Ugovor o kreditu, a napose odredbu čl. 12.3. istoga, ocjena je suda da je odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, odnosno da je činila dio općih uvjeta ugovora sadržanih u formalnom (tipskom) Ugovoru o kreditu; te da zbog toga tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

16. Pri tome valja navesti da tuženik, na kojemu je na temelju odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, teret dokaza o istome, nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu.

17. S obzirom da se po utvrđenju suda o spornoj odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj nije imao ikakvu mogućnost utjecaja na njezin sadržaj, kao i da je od tužitelja po osnovi iste nesporno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 66,36 EUR, 19. lipnja 2007.; ocjena je suda da je sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17.1. Tužitelj pri tome nedvojbeno ima status potrošača, budući da je po osnovi Ugovora o kreditu tužitelj, koji nije obrtnik, trgovac ili vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, već je po zanimanju djelatna vojna osoba (vojnik); ishodio kreditna sredstva koja su mu bila potrebita za adaptaciju kuće u kojoj stanuje sa njegovom obitelji, odnosno sa suprugom i troje djece; a odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP-a, propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Sporna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu se stoga na temelju odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, smatra nepoštenom, te je kao takva na temelju odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a ništava.

19. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.1. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl. 1111. st. 2. ZOO-a propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je sporna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ništetna, tuženik je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 66,36 EUR, koji je primio odnosno naplatio od tužitelja na temelju odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu.

21. Tuženik je u skladu s odredbama čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i potraživanu zateznu kamatu, koja po osnovi odredbe čl. 1115. ZOO-a teče od dana kada je od tužitelja naplaćena sporna naknada i kada je tuženik - kao po utvrđenju suda nepošteni stjecatelj (iz naprijed izloženih razloga), stekao naplaćeni iznos predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 66,36 EUR, odnosno kako to potražuje tužitelj, od 20. lipnja 2007. (kao dana koji slijedi danu kada je predmetna naknada naplaćena) pa do isplate.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je sukladna vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju je tako priznat potraživani trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 981,55 EUR, a koji se odnosi na slijedeće radnje: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.1. i Tbr. 54. OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 15. travnja 2026. kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu, u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na pripremnom ročištu održanom 27. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), te za pristup tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu presude održano 16. srpnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.3. i Tbr. 54. OT-a). Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 55,00 EUR.

22.1. Tužitelju je na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, na dosuđeni parnični trošak dosuđena i potraživana zatezna kamata, koja teče od dana donošenja odluke o trošku pa do isplate.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, uvećano za trošak sudske pristojbe, odbijen je kao neosnovan u cijelosti, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, iz razloga što je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

24. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Županji 16. srpnja 2026.

Sudac

Tomislav Juzbašić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana. Žalba se podnosi ovome sudu u pisanom obliku, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje.

2. Tuženik po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba.